Naslovnica knjige “Horizonti ateizma”

11/07/2017

Knjiga Horizonti ateizma: prepiska o vjeri, znanosti i smislu života trrebala bi izaći idućih mjeseci pa još ima vremena da se širi krug ljudi pita za mišljenje o tome koje im se od dvaju ponuđenih rješenja naslovnice više sviđa. Molim vaš cijenjeni glas.


Ateizam u Islamu?

04/01/2013

22. studenog 2012. godine bio sam u Budimpešti na predavanju koje je održao Aziz Al-Azmeh, profesor povijesnih i interdisciplinarnih studija na Central European University, učenjak s impresivnom bibliografijom i jedan od vodećih poznavatelja Ibn Khalduna. Predavanje je bilo naslovljeno “Abbasid Free Thinking and the Critique of Religion”. Ovo je plakat s najavom predavanja:

Plakat

U predavanju je Al-Azmeh pokazao kako je u vrijeme Abazidskog kalifata, otprilike od 8. do ranog 16. stoljeća, postojao pokret slobodnih mislilaca. Nasuprot službenom poučavanju islamske povijesti u islamskim zemljama, Al-Azmeh tvrdi kako taj pokret uopće nije bio marginalan, jer je u kotninuitetu imao svoje predstavnike koji su redom bili istaknuti učenjaci, liječnici, znanstvenici i pjesnici. Nasuprot pak službenom poučavanju  islamske povijesti u zapadnim zemljama, taj pokret nije bio tek toleriran od strane vladara i klerika, već je u nekim razdobljima upravo cvjetao, uživajući različite oblike potpore.

Handout koji je Al-Azmeh dao sadrži popis od 15 važnijih predstavnika pokreta slobodnih mislilaca s kratkim opisom njihovih kvalifikacija i utjecaja (klikni na thumbnail za uvećanje).IMG_0005 Dvojica od njih bili su pogubljeni, ali ne zbog svojeg slobodnog mišljenja, kako ističe Al-Azmeh. Predavač se osobito zadržao na Ibn al-Rawandiju i Al-Raziju, citirajući što prevedene što neprevedene ulomke iz njihovih djela. Ukratko, Al-Azmeh  tvrdi da su slobodni mislioci iznosili kritike (i) religije općenito, uključujući Islam, (ii) vjerskih vođa općnito, uključujuči proroka Muhameda i onovremene imame, (iii) slizanosti religije i vlasti, uključujući ondašnje vladare i klerike, (iv) svetih knjiga, uključujući Kur’ana, te (v) lakovjernosti vjernika općenito, uključujući sljedbenike Islama. Navodno da su brojne kritike bile inspirirane grčkom filozofijom, osobito Platonom, Aristotelom i Epikurom. Al-Razi je osobito dobro poznavao epikurovsku filozofiju i u svoju etiku ugradio epikurovske elemente.

Uz svu detaljnu i razornu kritiku religije, vjerskih institucija, vjeskih vođa, vjerskih knjiga i mentalnog sklopa vjernika, niti jedan slobodni mislilac u Islamu, tvrdi Al-Azmeh, nije poricao postojanje Boga. Usprkos optužbama za bezboštvo i ateizam, kojima su protivnici etiketirali slobodne mislioce, niti jedan od njih nije bio ateist. Međutim, tvrdi Al-Azmeh, bog u čije postojanje nisu sumnjali ljudi poput Al-Rawandija i Al-Razija nije bio Bog kojemu se klanja ili kojemu se moli, Bog iz svetih knjiga, Bog koji se upliće u svijet i ljudska zbivanja. Al-Azmeh tvrdi da su oni vjerovali u postojanje boga kao filozofskog principa, nešto poput aristotelovskog nepokretnog pokretača koji jamči trajnost svijeta, njegov poredak i shvatljivost.

Na žalost, nisam uspio postaviti pitanje o tome jesu li ti filozofi vjerovali u vječnost svijeta, u kojemu bi slučaju usporedba s Aristotelovim nepokretnim pokretačem mogla biti osnovana. Ili su ipak vjerovali u stvorenost svijeta i Boga kao stvoritelja, u kojemu su slučaju, čini se, imali nekakvu deističku sliku boga.

Na žalost, ne mogu prosuditi utemeljenost Al-Azmehovih tvrdnji, ali predavanje je bilo vrlo zanimljivo i poticajno. Rad koji piše o slobodnim misliocima iz razdoblja Abazida moglo bi biti eksplozivno štivo – i na islamskom istoku i na zapadu. Na islamskom istoku zbog toga što narušava ortodoksiju, na zapadu zato što narušava simplificiranu sliku Islama kao religije koja je oduvijek naginje fundamentalizmu.

IMG_0910


Dawkins vs. Williams

08/04/2012

Ako već niste, odvojite sat i pol vremena kako biste na miru poslušali debatu između učenoga poglavara Anglikanske crkve, nadbiskupa Canterburryjskog Rowana Williamsa, i Richarda Dawkinsa, evolucijskog biologa, popularizatora znanosti i najpoznatijeg svjetskog ateista. Debata nije bila samo intelektualna svečanost, nego i primjer kako bi javne rasprave trebale izgedati.

Debata je organizirana 23. veljače 2012 u Oxfordu, na Sveučilištu na kojemu su se obojica sugovornika obrazovala i s kojim imaju višestruke veze. Točnije, debata je bila održana u Sheldonian Theatreu, amfiteatranoj zgradi Sveučilišta u Oxfordu koju je projektirao Christopher Wren a u kojoj se odvijaju sveučilišne ceremonije, koncerti i značajnija predavanja. Kupolasti strop Sheldoniana oslikan je klasičnom alegorijskom freskom koja prikazuje Istinu kako se spušta na slobodna umijeća i znanosti.

U debati se razgovaralo o četiri pitanja: (1) priroda čovjeka, (2) porijeklo ljudske vrste, (3) porijeklo života na Zemlji, (4) porijeklo svemira. Oba sugovornika izlagali su svoje pozicije argumentirano i suvereno, brzo uočavajući poteškoće u poziciji drugoga, ali i prihvaćajući slabosti u vlastitoj poziciji, s uvažavanjem koje niti jednog trenutka nije padalo ispod razine dvojice sugovornika najvišeg kalibra. Iako osobno imam više simpatija za Dawkinsovu poziciju, rekao bih da se Williams pokazao za nijansu bolje potkovan u znanostima nego Dawkins u filozofiji i teologiji. Debatu je odlično moderirao Sir Anthony Kenny, filozof analtičko–tomističke provenijencije i povjesničar filozofije svjetskoga glasa, uz odmjerenu dozu samoironije i humora.


Je li ateizam religija?

31/08/2011

Kratak odgovor: Ne, nije.

No prije nego li pokušam objasniti zašto ateizam nije religija, razmotrio bih zašto bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da ateizam jest religija. Naravno, ta se tvrdnja najčešće čuje u debatama između vjernika i ateista, kada vjernik pokušava opovrgnuti ateista argumentacijom tipa Tu quoque (lat. “i ti također”), tj. potkopati ateistovu poziciju tvrdnjom da je ateist podložan vlastitim kritikama jer [i] ima skup čvrstih vjerovanja kakav je inače karakterističan za religiju i [ii] jer je sklon očitovati još pokoje obilježje religiozne osobe.

Što se tiče [i], točno je da su religijska vjerovanja čvrsta, ali čvrstoća vjerovanja nije jedina bitna značajka religijskog vjerovanja. Jednako je bitna, ako ne i bitnija, jedna druga značajka religijskih vjerovanja, naime sadržaj religijskih vjerovanja. Sva religijska vjerovanja u konačnici se zasnivaju se na vjerovanju da postoji nešto nadnaravno – bog ili božanstva. Na tom vjerovanju temelje se druga religijska vjerovanja o bogu (o tome kakav je, kako djeluje, kako možemo utjecati na njega i sl.), o čovjeku (o tome da ima dušu koja je besmrtna, da može postići neko nadnaravno stanje i sl.), o društvu, povijesti, svijetu itd. Na istom vjerovanju, bar posredno, temelje se i religijski običaji i prakse.

Ateizam nije religija jer ne dijeli ovu drugu bitnu značajku religijskih vjerovanja, naime vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića. Drugim riječima, ako skup vjerovanja ne uključuje tu ključnu značajku religijskog vjerovanja, taj skup vjerovanja ne može se nazvati religijom. Što se tiče prve bitne značajke religijskih vjerovanja, njihove čvrstine, čvrstine koja ne mora ovisiti o evidenciji, čak ni nju ne dijeli dobar broj ateista. Naime, ateisti svoja vjerovanja nastoje temeljiti na evidenciji i spremni su mijenjati svoja vjerovanja u skladu sa snagom raspoložive evidencije. Dakle, možda su vjerovanja ateista čvrsta, ali čvrsta su jer smatraju da nema evidencije za suprotno stajalište dok ima stanovite evidencije za ateističko stajalište (npr. postojanje zla u svijetu). No kada bi se evidencija za teističko ili slično religijsko stajalište pojavila, ateisti bi bili spremni promijeniti svoja vjerovanja. Naravno, ovime ne želim reći da nema zagriženih ateista, ljudi koji su toliko uvjereni u svoje ateističke stavove da ih ništa ne bi moglo pokolebati, pa niti kad bi se grm kraj njihovih nogu spontano zapalio i prozborio (na hebrejskom, dakako). Možda je to samo dojam koji ostavljaju u žaru rasprave, ali i ako nije, ako su odista ateistički dogmatici, to još uvijek ateizam ne čini religijom zbog sadržaja ateističkih vjerovanja.

Što se tiče [ii], netko može tvrditi:

– da ateisti imaju svoje “svete knjige”, kao što je Nietzscheov Antikrist ili Dawkinsova Iluzija o bogu

– da imaju svoje svećenike, kao što je baron d’Holbach, Feuerbach, Nietzsche ili Hitchens

– da imaju svoje propovjedi u obliku javnih predavanja i debata

– da imaju svoje misionarske kampanje, kao što je kampanja “ateističkog autobusa” u Velikoj Britaniji ili (minirana kampanja) “ateističkog tramvaja” u Zagrebu

– da imaju svoja obilježja i simbole, kao što su Darwinova hodajuća ribica ili slovo “A” u krugu

– da ateizam može završiti u fundamentalizmu, baš kao i svaka druga religija, a kada postane nametnut može uzrokovati smrt milijuna ljudi, baš kao i većina religija.

Mislim da nije potrebno komentirati stavku po stavku, jer je bjelodano da one počivaju na površnim sličnostima. Govoriti o “svetim knjigama” ili o “svećenicima” ateizma zlonamjerna je hiperbola, a primarna svrha ateističkih “propovjedi”, “misionarskih kampanja” i “simbolike” nipošto nije obraćanje na ateizam, već senzibiliziranje javnosti na alternativu religiji, koja je alternativa u mnogim zemljama više ili manje suptilno zatirana. Najzad, to što ateizam može završiti u fundamentalizmu nije nešto što ga čini bliskim samo religiji, nego svakom sustavu ideja i vjerovanja. Svaki sustav vjerovanje može biti instrumentaliziran, postati isključiv i korišten u svrhu podčinjavanja jednog čovjeka drugom. No čak i kad bi sve navedene stavke bile utemeljene, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da se ateizam proglasi religijom.

Da sažmem. Tvrdnja da je ateizam religija predstavlja pokušaj diskreditiranja ateizma, pokušaj kritike koja hoće pokazati da je ateizam nekonzistentan jer i sam predstavlja vrstu onoga što kritizira. Međutim, ta kritika nije osnovana, jer ateizam ne predstavlja vrstu onoga što kritizira, budući da mu nedostaje ključna sastavnica onoga što ateizam kritizira, a to je  vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića, vjerovanje koje je neovisno o raspoloživoj evidenciji.

[EDIT 1.9.2011]

Jedan kolega pročitao je gornji post i u privatnoj komunikaciji naveo još nešto što bi se moglo navesti kao razlog zbog kojega bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da je ateizam religija; (usput, hvala kolegi na čitanju i komentaru). Taj razlog mogao bi se formulirati ovako: [iii] Vjerovanje da sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom. To je jedan normativni stav koji treba uzeti zdravo za gotovo. A to zapravo znači da i ateizam počiva na činu vjere, jednako kao i religioznost: ateist naprosto, bez opravdanja, prihvaća stav “ne prihvaćam ono za što nema evidencije”, kao što religiozna osoba prihvaća stav “sve što piše u mojoj svetoj knjizi je istina”.

Ovaj razlog zasigurno je inspiriran suvremenim filozofskim raspravama o racionalnosti i prirodi opravdanja, gdje često nailazimo na skeptičku tvrdnju da racionalnost sama nema racionalnog opravdanja. Ovdje nije potrebno ulaziti u te zakučaste rasprave. Temeljno vjerovanje da vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom, odnosno da sadržaj vjerovanja i čvrstina kojom ga prihvaćamo trebaju biti ovisni o evidenciji, odista jest normativni stav, ali ja nipošto ne bih rekao da je to stav koji se uzima zdravo za gotovo, bez opravdanja. Mnogo puta smo se našli u nezgodi, poteškoći, na krivom putu ili u kontradikciji jer smo se vodili pogrešnim vjerovanjem. U znatnom broju tih situacija utvrdili smo da za pogrešno vjerovanje ili nismo imali nikakvu evidenciju, ili smo imali slabu evidenciju koju je trebalo bolje odvagnuti, procijeniti, razmislili o njoj. Da smo to učinili, po svoj prilici ne bismo prihvatili to pogrešno vjerovanje pa se ne bismo našli u neželjenoj situaciji. Po prirodi želimo imati ispravna vjerovanja i iskustvo nas uči da su to ona vjerovanja koja imaju jaku evidenciju. Da možemo birati između jake i slabe evidencije, uvijek bismo odabrali onu jaku. A empirijsku evidenciju, u tipičnim okolnostima, smatramo osobito jakom. Kad bi teist dobio priliku da pruži empirijsku evidenciju za svoje teističko vjerovanje, zasigurno bi tu priliku jedva dočekao i zdušno iskoristio.  I to ne samo kako bi uvjerio ateista, nego zacijelo kako bi i sebe učvrstio u svojoj vjeri.

Prema tome, po prirodi tražimo što jaču evidenciju u želji da imamo ispravna vjerovanja. Vjerovanje da bismo vjerovanja trebali temeljiti na što jačoj evidenciji, dakle, nije bez opravdanja. Opravdanje je iskustvo života u ovome svijetu. Hoće li to netko nazvati empirijskim, induktivnim ili pragmatičkim opravdanjem odnosno evidencijom, meni je svejedno. I, nota bene, čak i ako to opravdanje nekoga ne zadovolji u potpunosti, ono je dovoljno da se odbaci tvrdnja da vjerovanje kako sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom, ergo ateizam se temelji na slijepoj vjeri, ergo ateizam je također religija.

Ova rasprava o opravdanju otvara dva zanimljiva pitanja. Jedno je priroda evidencije koju ateisti imaju za svoja ateistička vjerovanja. Na primjer, kada ateist svoja ateistička vjerovanja potkrepljuje evidencijom iz evolucijske teorije, u kojoj mjeri on uvijek i potpuno razumije evolucijsku teoriju, a u kojoj se mjeri oslanja na autoritet evolucijskih biologa? Drugo je priroda evidencije koju vjernici imaju za svoja religijska vjerovanja. Ateisti često previđaju da vjernici smatraju kako imaju evidenciju za svoja religijska vjerovanja: to što su upoznali svoju dragu nakon neobičnog spleta okolnosti, što su u dlaku izbjegli prometnoj nesreći, što osjećaju “neobičnu mirnoću” kada uđu u crkvu, što je Big Bang morao imati neki uzrok… Naravno, ateist će odmah dovesti u pitanje snagu te evidencije, na što će vjernik odgovoriti istom mjerom i dovesti u pitanje snagu ateistove evidencije. I usvtrditi da je i ateizam religija…

[EDIT 15.9.2011]

Danas sam na jednom blogu pročitao simpatičan post o 10 mitova o ateistima u koje vjeruju religiozne osobe. Mit broj 5 glasi: “Ateizam je puka vjera, baš poput ostalih”, što je tema mog posta gore. Međutim, iznenadio sam se opisu ovoga mita: “Zamisao je,” piše autor bloga, “da argumenti za i protiv postojanja Boga imaju jednaku vrijednost.” Naime, nije mi palo na pamet da bi itko mogao smatrati da je ateizam religija (ili vjera, da ne ulazimo sada u nepotrebne finese) [iv] zbog toga što argumenti protiv postojanja nadnaravnih bića imaju istu vrijednost kao i argumenti u prilog njihova postojanja.
To mi vjerojatno nije palo na pamet zbog toga što smatram očiglednim da argumenti za i protiv postojanja Boga nemaju istu vrijednost, em zato što argumenti za i protiv postojanja Boga uopće nisu na istoj razini, em zato što nisu jednako uvjerljivi. Nisu na istoj razini, jer teret dokazivanja i argumentiranja nije na onome tko ne vjeruje u postojanje natprirodnih bića, već na onome tko vjeruje u njihovo postojanje. I nisu jednako uvjerljivi, jer su standardni argumenti u prilog postojanja Boga ili logički nevaljani (npr. ontološki dokaz) ili se pozivaju na nešto što se može bolje objasniti naturalistički (npr. argument iz dizajna ili argument iz osobnog iskustva). Istovremeno, pokoji argument protiv postojanja Boga čini mi se iznimno uvjerljiv, npr. argument iz postojanja zla u svijetu ili argument iz kontradiktornosti Božjih atributa. A tome još možemo pridati i prilično uvjerljivo evolucionističko objašnjenje zašto su ljudi uopće skloni vjerovati u natprirodna bića, objašnjenje koje, dakako, ne implicira da natprirodna bića odista i postoje.


Obezduhovljeni ateisti

16/02/2011

U novogodišnjem dvobroju Jutarnjeg lista, u reviji “Magazin”, str. 79, Miljenko Jergović objavio je tekst “Yehudi Menuhin: Koncert za Boga i violinu”. Radi se o zanimljivom i lijepo napisanom tekstu o jednom od najvećih violinista svih vremena, prvom Židovu koji je već 1947. godine svirao s Berlinskom filharmonijom pod dirigentskom palicom velikog Wilhelma Furtwänglera, o Menuhinovim nastupima u Sarajevu i o tome kako je on obilježio Jergovićev život. Ovdje bih se osvrnuo samo na onaj dio Jergovićeva teksta koji opravdava naslov teksta. Evo tog dijela teksta skeniranog skupa s Menuhinovom slikom u opremi članka:

Čudi me da je Jergovića impresionirao Izetbegovrićev odgovor na pitanje zašto smatra da Bog postoji, koji se zasniva na tzv. teleološkom argumentu za postojanje Boga. “Tko je mogao stvoriti glavu maslačka, ako nije Bog,” pita retorički Izetbegović. Naravno, glavu maslačka mogla je stvoriti evolucija. Štoviše, imamo vrlo čvrste dokaze da je glava maslačka rezultat evolucijske prilagodbe. Međutim, kazati da je glavu maslačka stvorila evolucija mnogima ne zvuči tako velebno, duboko i produhovljeno kao kazati da je glavu maslačka stvorio Bog. Meni se pak čini da je upravo suprotno. Kazati da je glavu maslačka stvorio Bog prilično je neinformativno, dok razumijevanje univerzalnog procesa evolucijske prilagodbe, njegovih uvjeta i mehanizama, čovjeka prosvjetljuje i produhovljuje.

“Od toga kada katolički popovi blebeću o seksu, gore je samo kad obezduhovljeni ateisti drve i trunu o Bogu,” zaključuje Jergović. Nisam siguran je li Jergović svoju ironičnu strelicu namijenio konkretnim osobama, ali ako jest, kladio bih se da “katolički pop” referira na Živka Kustića, a “obezduhovljeni ateist” na Tanju Rudež, među inim i stoga što je Jergović svoj tekst objavio nedugo nakon uspješnog i zapaženog intervjua Tanje Rudež sa Živkom Kustićem. Naime, Kustić je više puta u svojim kolumnama tematizirao pitanje vanbračnog seksa, a Tanju Rudež, kao deklariranu ateisticu i novinarku potpuno posvećenu znanosti, netko bi samim time mogao smatrati “obezduhovljenom”.

Zapravo, nisam siguran što znači kazati da je netko “produhovljen” ili “obezduhovljen”. Jesu li ateisti, samim time što ne vjeruju u Boga, obezduhovljeni? Francuski filozof André Comte Spontville 2006. godine objavio je knjigu L’Esprit d’athéisme: Introduction a un spiritualité sans Dieu (Duh ateizma: Uvod u duhovnost bez Boga)  u kojoj tvrdi da je duhovnost bez Boga moguća, pa čak i poželjna. Doduše, njegovo poimanje duhovnosti temelji se na pojmu “duh” koji u nas odgovara pojmu “psihičkog” ili “mentalnog”. Imati duh u osnovi znači imati um ili biti svjestan, tako da je duhovnost, smatra Comte Spontville, zapravo svjesnost. Tko je više toga svjestan, taj je produhovljeniji. Prema tom poimanju, dakle, nema nužne veze između teizma i produhovljenosti. Teisti koji u svemu vide Božje djelo, koje ne zanimaju fine razlike i složena objašnjenja među stvarima, zacijelo će biti manje toga svjesni, pa stoga i manje produhovljeni. S druge strane, ateisti koji ni u čemu ne vide Božje djelo, nego pažljivo promatraju, diskriminiraju i tragaju za znanstvenim objašnjenjima stvari, zasigurno će biti više toga svjesni, pa stoga i više produhovljeni. Rasplesti dugu ne znači učiniti je manje lijepom, kao što je mislio Keats. Upravo suprotno.

Pretpostavljam da bi se Jergović složio da je Einstenova reakcija na Menuhinovu svirku (“Sada znam da na nebu Bog postoji!”) pokazatelj njegove produhovljenosti. Ali Einsteinova reakcija nije pokazatelj njegove produhovljenosti zato što je spomenuo Boga, nego valjda zato što ga je Menuhinovo virtuozno muziciranje pogodilo, naježilo, probudilo u njemu emocije, nagnalo da razmišlja i Menuhina pohvali. Ako sam u pravu, ako je to bit produhovljenosti, onda nema straha za nas ateiste.

P.S. Einstein je često spominjao riječ “Bog”. Mnogo se pisalo o tome je li Einstein vjerovao u Boga i, ako jest, kakvo je bilo njegovo poimanje Boga. Nešto o tome može se naći u prvom poglavlju Dawkinsove Iluzije o Bogu.


Ateizam u kršćanstvu 5

29/12/2010

Kad sam napisao svoj odgovor don Živku Kustiću u postu Ateizam u kršćanstvu 4, zamolio sam njegovu kolegicu, novinarku Tanju Rudež, da mu ga dostavi u isprintanom obliku, budući da se don Živko ne služi internetom. Tanja je rekla da će to učiniti prilikom prve posjete don Živku. Rezultat Tanjinih posjeta, ako mi dopustite digresiju, mogao se pročitati u božićnom trobroju Jutarnjeg lista (24., 25. i 26. 12. 2010.). Na žalost, prilog je dostupan samo fragmentarno na mrežnoj stranici Jutarnjeg, pa ovdje stavljam pdf (2.15Mb). Radi se o povećem prilogu u kojemu don Živko toplo i ljudski govori o svojem životu, svojoj nedavno preminuloj supruzi, petoro djece i zanimanju za znanost. U tom zanimljivom razgovoru naročito me se dojmila Kustićeva ocjena da vjeronauk u školama nije dobra ideja. Vrijedi citirati taj dio:

Kad se vjeronauk uvodio u škole bio sam među onima koji na to nisu gledali s oduševljenjem. Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam. Dakle, ne mislim da je vjeronauk u školi uspio.

Dodat ću u ovoj digresiji i da me razljutila neodgovorna oprema članka, s podnaslovom “Kustić: Vaš Darwin ništa ne zna o Bibliji”, za koji u tekstu nema nikakvog uporišta. Nešto najsličnije što Kustić u razgovoru kaže jest: “Dawkins ne zna ništa o Bibliji i krišćanstvu.” Aha, Dawkins ne zna ništa o Bibliji, dakle ni Darwin ne zna ništa o Bibliji. To je, čini se, način zaključivanja ljudi na desku u EPH-u. Ili možda misle da su Dawkins i Darwin jedna te ista osoba? Darwkins. Vjerujem da je Tanja već prenijela kritike na račun opreme svog priloga odgovornima.

Da se vratim na temu. Nekoliko dana nakon što mu je dostavljen otisnut sadržaj mog posta, Kustić se na njega osvrnuo u svojoj kolumni od četvrtka 16. 12. 2010.

Najprije, drago mi je da Kustić moju kritiku nije doživio kao zlonamjernu. Volio bih da je i nekima drugima jednako tako očita moja dobronamjernost u kritici.

Kustić se osvrće na dva momenta iz mojeg prethodnog posta. Prvi moment je moj treći prigovor argumentu za postojanje boga iz vjerskog iskustva. Pitao sam: “Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere?” Kustić na taj prigovor odgovara tako što navodi primjer suradnje predstavnika protestantske, srpsko-pravoslavne, islamske i katoličke vjerske zajednice, pa veli da se “uzajamno potiču u traženju vjernosti zacijelo istome Bogu – svaki na svoj način”. U redu, ovdje imamo tri denominacije jedne abrahamske religije (kršćanstvo) i drugu abrahamsku religiju (islam), dakle srodnih religija, pa ekumenska misao da se tu radi o “zacijelo o istome Bogu” nije nevjerojatna. Ali što je s višnuitima? Radi li se i tu o istome Bogu? Kako kršćanin zna da njegovo osobno iskustvo Boga, na kojemu temelji svoje vjerovanje, jest iskustvo upravo kršćanskog Boga a ne Višnua? I nije li neobično da će identitet Boga koji se otkriva u osobnom iskustvu redovito ovisiti o tome u kojoj je vjeri netko rođen i odgojen? Neka, ograničimo se na abrahamske religije. Ali neće li kršćani tog Boga štovati u njegovu jedinstvu sa Sinom i Duhom Svetim, dok će sljedbenici islama to odbacivati kao bogohulno? Bar se više krv ne proljeva oko toga, veli Kustić. Možda ne ovdje u srcu Europe, ali vijesti o progonu kršćana koje upravo stižu iz Iraka izgledaju vrlo zabrinjavajuće. Bilo kako bilo, kako vjernik zna je li njegovo osobno iskustvo Boga iskustvo onoga trojednoga Boga ili onoga Boga kojemu bi to bilo bogohulno? Naravno da vjernik to ne zna mimo svoje uvjetovanosti odgojem i pripadnošću određenoj vjerskoj zajednici.

Drugi moment na koji se Kustić osvrće jest zaključna formulacija mojega posta. Napisao sam: “Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.” Kustiću se nije svidjela implikacija da je pravo na mišljenje pravo na zabludu. Zašto? Zato što Kustić smatra da različitost u mišljenju, u ekumenskom dijalogu i uzajamnom poštivanju, vodi “prema cjelovitijoj spoznaji”, a zabluda nikako ne može voditi prema spoznaji. Uvažavam dobru nakanu don Živka, ali ne vidim zašto bi tri mišljenja koja dijele pogrešnu premisu (postoji Bog), a međusobno se razlikuju u načinu na koji konceptualiziraju središnji pojam iz te premise (Bog) s posljedičnim teološkim i običajnim razilaženjima, nužno vodila prema cjelovitijoj spoznaji, a ne prema cjelovitijoj zabludi?

Zanijekati nekome pravo na pogrešno mišljenje, tj. pravo na ustrajavanje u nečemu što drugi smatraju zabludom, isto je što i zanijekati nekome pravo na vlastito mišljenje.

[EDIT 26. 1. 2011.]

Ovdje donosim “Jutarnju porpovjed” don Živka Kustića u Jutarnjem listu od 5. 1. 2011. u kojoj dodatno potkrepljuje svoju negativnu ocjenu vjeronauka u školama. Stavljam to na blog danas kad sam čuo za najavu da će se satnica vjeronauka u srednjim školama udvostručiti.


Ateizam u kršćanstvu 4

06/12/2010

Prošli ponedjeljak, 29. 11. 2010., odgovorio sam don Živku Kustiću na njegov osvrt uz moj komentar o razlici između katolika i protestanata u pogledu spremnosti da javno očituju sumnju u vlastitu vjeru (vidi post niže Ateizam u kršćanstvu 3). Don Živko posvetio je cijelu svoju “Jutarnju propovjed” od srijede 1. 12. 2010. mojem odgovoru, čime sam iznimno počašćen. Evo što je don Živko napisao u svojoj kolumni:

Kustićev tekst zasniva se na takozvanom “argumentu iz vjerskog iskustva”. Taj argument može se sažeti ovako: 

(1) vjernik ima doživljaj Boga;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za vjerovanje u postojanje Boga;
(3) onoga tko nema doživljaj Boga ne može se uvjeriti u postojanje Boga.

Postoji više problema s ovim argumentom. Prvo, ima li načina da vjernik utvrdi je li uzrok njegova doživljaja Boga u samom Bogu ili u vjernikovu umu – kao posljedica određene vrste odgoja, obrazovanja, sugestivnosti? Ako nema, onda taj doživljaj nije nikakav, kamoli dostatan, razlog za vjerovanje u postojanje Boga. Ne treba zaboraviti da je naš um vrlo plastičan i evolucijski predodređen da interpretira podražaje iz okoline u skladu s prethodno stečenim znanjima i navikama.

Drugo, možemo ponuditi sljedeći protuargument:

(1) ja imam doživljaj divovskih mrava;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za moje vjerovanje u postojanje divovskih mrava;
(3) onoga tko nema doživljaj divovskih mrava ne mogu uvjeriti u postojanje divovskih mrava.

Vjernik će, dakako, reći da je njegov doživljaj Boga posve drugačiji od mog doživljaja divovskih mrava, ali ne vidim načina da on to i dokaže. Ako vjernik (ispravno) misli da ja haluciniram kada doživljavam divovske mrave, kako zna da on sam ne halucinira kada doživljava Boga? Ako vjernik (ispravno) smatra da meni može dokazatida haluciniram – primjerice, tako što će provjeriti postoje li divovski mravi oko mene kad kažem da ih doživljavam – zašto misli da se ista metoda ne može primijeniti i na njegovo doživljavanje Boga?

Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere? Nije li neobično što židov ima dožljivaj Boga iz Staroga zavjeta, kršćanin iz Novoga Zavjeta,  musliman iz Kur’ana, a višnuit iz Ramayane? Ili je to jedan te isti Bog koji doživljavaju svi vjernici? A možda se tu radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi “duhovni” ljudi, neovisno o tome jesu li sljedbenici neke organizirane religije. A možda se čak radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi ljudi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nevjernici, samo ga nazivaju različitim imenima, npr. osjećaj ispunjenosti, smislenosti, uzvišenosti.

Osim ovih prigovora Kustićevu središnjem argumentu, dodao bih još dvije stvari. Prvo, Kustić je kontradiktoran. U prvom stupcu za mene veli “on našu vjerničku sigurnost doživljaja vjere svodi samo na naše uvjerenje”, što je točno, a u drugom stupcu kaže da je ono što ja moram poštovati “naše uvjerenje da Boga doživljavamo”. Pa dobro, je li vjernički doživljaj Boga samo uvjerenje ili nije? Ja mislim da jest i tu se slažem s Kustićevom dijagnozom u drugom stupcu.

I drugo, ne znam što točno Kustić ima na umu kad kaže da moram poštivati uvjerenje vjernika da Boga doživljavaju. Znači li to da spomenuto uvjerenje ne smijem propitivati? Ili da je moja usporedba vjerničkog uvjerenja s uvjerenjem halucinirajuće osobe ponižavajuća? Nadam se da Kustić to ne misli. Nadam se da ne smatra kako moje propitivanje vjerničkih uvjerenja ide protiv njegove pozitivne poruke u posljednjoj rečenici. Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.


Ateizam u kršćanstvu 3

30/11/2010

U svojoj kolumni “Jutarnja propovjed” u Jutarnjem listu od ponedjeljka 29. 11. 2010., don Živko Kustić osvrnuo se na moj komentar uz prilog Tanje Rudež (vidi moj prethodni post) u kojemu prenosi rezultate studije Daniela Dennetta i Linde LaScole o svećenicima koji su izgubili vjeru. Budući da Kustićeva kolumna nije dostupna u cijelosti na mrežnoj stranici Jutarnjeg, donosim sken:

Uvažavam pokušaj don Živka da odgovori na moju slutnju da katolički svećenici nisu spremni govoriti o svojim sumnjama u istoj mjeri kao i protestantski svećenici. Don Živkov odgovor zasniva se na tri teze:

(1) Osim proučavanja Biblije, katolički svećenici su dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima, pa je moguće da u eventualnim sumnjama pronalaze izlaz.

Prvo, ne razumijem zašto don Živko smatra da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima olakšava pronalaženje izlaza u eventualnim sumnjama svećenika. Meni se čini baš suprotno, da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima produbljuje te sumnje i otežava izlaz iz njih. Drugo, ne vidim zašto bi dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima bila karakteristična za katolički kler, a ne i za protestantski, jer Kustić veli da je to ono što katoličkim svećenicima omogućuje da se bolje nose sa sumnjama od protestantskih svećenika. I treće, nisam siguran želi li Kustić reći da su svi katolički svećenici, pa tako i oni u Hrvatskoj, dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima. S kojom filozofijom ili koliko temeljito ulaze u prirodne znanosti?

(2) Za katoličke svećenike vjera se ne dokazuje nego se živi.

Kustić povlači usporedbu između vjere u Boga i zaljubljenosti u osobu, pa veli: “Tko vjeruje, ne dokazuje da ima Boga, kao što iskreno zaljubljeni ne dokazuje da postoji ona koju, odnosno onaj koga, voli.” Evidencija za postojanje predmeta zaljubljenosti je empirijski toliko čvrsta da zaljubljenome nije potrebno dokazivati da predmet njegove zaljubljenosti postoji. Evidencija za postojanje Boga je, naprotiv, empirijski je toliko nepostojana da vjernik teško može dokazati da  predmet njegove vjere postoji. Vjernik, naprotiv, mora reći da on u Boga vjeruje neovisno o mogućnosti dokazivanja i evidenciji za vjerovanje. Na koncu, to i jest bit vjere – vjerovanje bez čvrste evidencije ili čak usprkos evidenciji. Ako odista vjerujete, odista, kao što veli Kustić, “ne postoji mogućnost sumnje”. Pitanje je, međutim, je li vaše vjerovanje racionalno, s obzirom da počiva na vrlo slabašnoj evidenciji, ili je čak protivno evidenciji. Naravno, netko može reći da racionalnost nije toliko važna, te da nije problem što neka svoja vjerovanja, pa čak i ona središnja, ne fundiramo na evidenciji. S time se ne mogu složiti, ali to je druga i duža priča.

(3) Iako vjera ne zahtjeva dokaz o postojanju Boga, o Bogu ipak ima znanja.

“Čovjek može razumski zaključiti da u korijenu svega što postoji ima Onaj koji jest i koji svemu daje smisao i postojanje. To je razumski zaključak – ali to nije vjera.” Slažem se da čovjek može razumski doći do zaključka da postoji Bog. Primjerice, ontološki, kozmološki i teleološki dokazi za postojanje Boga imaju svrhu navesti na takav zaključak. I dok je ontološki dokaz opovgnula logika, a teleološki evolucija prirodnim odabirom, kozmološki još ima kakvu-takvu podlogu (Bog kao odgovor na pitanje odakle Big Bang). Kustić je u pravu kada tvrdi da čak i onaj koji priznaje postojanje Boga kao prvog uzroka još uvijek nije vjernik. Naime, dalek je put od pojma Boga kao prvog uzroka do Boga kao predmeta vjerskog štovanja ili točnije do kršćanskog Boga, trojedinstva, predmeta ljubavi, uslišitelja molitvi, iskupitelja itd. A odnos vjernika prema Bogu za Kustića je mnogo više od razmskog zaključka da postoji Bog kao prvi uzrok, “vjera je doživljaj daleko iza razumskog zaključka”. Može biti da je vjera odista nešto mnogo više od spomenuta razumski utemeljena mišljenja, ali to predmet vjere ne čini ni mrvicu više istinitim, zbiljskim ili vjerojatnim. Drugim riječima, to što je vjera “doživljaj daleko iza razumskog zaključka” nije nikakvo jamstvo da predmet vjere odista postoji. S druge strane, razumski utemeljeno mišljenje da mora postojati prvi uzrok svoj predmet čini bar minimalno vjerojatnijim – ako prihvatimo da je kozmološki dokaz valjan argument.

Na koncu Kustić zaokružuje svoju usporedbu i dodaje da se vjera može izgubiti baš kao i  ljubav. “Kad mladić kaže da djevojku više ne voli, to ne znači da ona ne postoji niti da je on gubitkom ljubavi postao bolji.” Kustićeva usporedba vjere u Boga i zaljubljenosti u djevojku zapravo je neodrživa. Naime, intervjuirani svećenici su izgubili svoju vjeru upravo zato što su uvidjeli da Boga nema. Za tu situaciju prikladna bi bila usporedba s mladićem koji je zaljubljen u virtualnu djevojku (poput Hatsune Miku) i koji se odljubljuje kad uvidi da se radi o plodu nečije mašte i programerskog umijeća. Zacijelo će se i don Živko složiti da bi gubitkom ljubavi taj mladić odista postao bolji.


Ateizam u kršćanstvu 2

28/11/2010

U Jutarnjem listu od nedjelje 28. 11. 2010. objavljen je prilog Tanje Rudež o studiji koji su objavili Daniel C. Dennett i Linda LaScola u kojoj su anonimno intervjuirali pet protestantskih svećenika koji su izgubili vjeru. Na žalost, prilog nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Jutarnjeg, ali ovdje donosim pdf

Uz teologa Ivicu Raguža, zamoljen sam za komentar. Budući da je objavljeni komentar uvelike skraćen, ovdje navodim svoj komentar u cijelosti.

Nakon Dana Barkera, dugogodišnjeg protestantskog pastora koji je u dvije knjige opisao svoje iskustvo gubitka vjere i napuštanja službe radi ateističkih uvjerenja, ova studija Dennetta i LaScole pokazuje da takvih slučajeva ima podosta. Svi svećenici intervjuirani u ovoj studiji pripadaju protestantskim zajednicama. Mislim da odatle ne treba zaključiti da u katoličkim zajednicama takvih slučajeva nema, već prije da nisu spremni govoriti o svojim sumnjama.

Intervjuirani svećenici nose ogroman teret, jer osjećaju da žive u lažima i licemjerju. Zanimljivo, to je teret njihove vlastite savjesti, a ne straha od Božje kazne. Ne pokazuje li to vrlo jasno da moral ne ovisi o vjerovanju u Boga? Nadalje, neki od njih priznaju da bi napustili službu da im se ponudi adekvatna alternativa, a neki pokušavaju racionalizirati situaciju u kojoj se nalaze. Slučaj onih prvih implicira da je služba način uhljebljenja, možda i vrlo komforan način uhljebljenja, što je protivno izvornom kršćanskom nauku i opet licemjerno. Slučaj onih potonjih govori da postoje svećenici koji su svojem stadu spremni govoriti doktrinarno važne stvari u koje sami ne vjeruju, što je opet licemjerje. Dakako, djelovanje suprotno nauku, moralu i zakonu, pa i zataškavanje takvih nedjela, dio je istog problema. A problem je ovaj: može li uopće biti organizirane religije bez licemjerja?

Pretpostavio sam da je i komentar Ivice Raguža također skraćen, pa sam ga zamolio da mi pošalje integralnu verziju svog komentara. Ovdje je ta verzija, uz dopuštenje za citiranje ovdje:

Studija jako dobro prikazuje kako se pitanje vjere i nevjere provlači kroz život svakoga čovjeka pa tako i protestantskih, odnosno katoličkih svećenika. Unatoč tomu pozitivnom doprinosu, studija nam sugerira dvije problematične teze: prvo, tobože golemi plimski val ateizma počinje potapati ne samo vjernike, nego i same svećenike; drugo, poželjno je da i svećenici postanu ateisti. S obzirom na prvo, mogli bismo navesti mnogobrojne ateiste koji su postali vjernici, dakle upravo obrnuto od onoga što nam sugeriraju američki autori. Druga pak teza razotkriva svu slabost studije.  Uopće se ne promišlja ni vjera protestanskih svećenika, a ni njihovo obraćenje na ateizam. Odnosno, ne promišlja se mogućnost banalne vjere i banalnoga ateizma. Pod banalnom vjerom podrazumijevam vjeru koja se služi Bogom kao svojim idolom i religijom kao izričajem moći, ili koja odbacuje razum pa pogrješno tumači Sveto pismo i kršćanski nauk. Takvih je banalnih vjernika uvijek bilo u Crkvi, pa i među svećenicima. Netko zapravo može reći da vjeruje, a stvarno živi banalno ateistički! Slično je i kod banalnoga ateizma: on se agresivno kani riješiti jednoga opasnog idola-Boga, ali zato producira stotine drugih idola, poput idola moći, novca, erosa itd. I evo nam ironije: i banalni vjernici i banalni ateisti vječito su u sukobu, a zapravo čine isto. A istinski vjernici i istinski ateisti su patnici: pate se s vlastitom vjerom-mišlju, pate se s vlastitim Bogom i bore se protiv svojih vlastitih idola i idola društva. I zato se jako dobro razumiju,  premda ne dijele isto mišljenje. A takvih je, nažalost, vrlo malo, i o njima ne ćemo ništa pročitati u studiji.


Ateizam u kršćanstvu

31/10/2010

Globusu od 29. listopada 2010. objavljen je prilog o europskoj studiji vrednota koja je pokazala, između ostaloga, da se u proteklih deset godina broj deklariranih rimokatolika u Hrvatskoj smanjio za 6%, da je broj vjernika ostalih vjeroispovijesti porastao za 2%, te da je broj ateista porastao za 5%. Uz to, statistika pokazuje da je broj građana koji nemaju nikakvo povjerenje u Crkvu porastao s 5% and 11%, dok je broj onih koji imaju veliko povjerenje u Crkvu pao s 44% na 34%.

Na str. 30 Ivica Šola, teolog i kolumnist Glasa Slavonije, komentira ovo istraživanje. U svom pronicljivom komentaru Šola daje odličnu dijagnozu današnjeg problema Rimokatoličke crkve: “Jedini pravi problem koji Crkva ima nije sociološki mjerljiv, jer se radi o duhovnoj agoniji, o, da se poslužim Blochovom frazom, problemu ‘ateizma u kršćanstvu’.” Cijeli tekst može se pročitati ovdje.

Ovdje bih uputio i na recentni tekst američkog filozofa i ateista Daniela C. Dennetta, autora knjige Breaking the Spell  (prevedeno na hrvatski pod naslovom Kraj Čarolije, Jesenski&Turk, 2009.), napisan u suradnji s kliničkom socijalnom radnicom Lindom LaScola, pod naslovom “Preachers Who Are Not Believers”, u kojemu razgovaraju s pet anonimnih protestantskih svećenika o tome kako su izgubili vjeru u Boga. Taj vrlo zanimljiv i poučan tekst može se skinuti i pročitati ovdje.

(EDIT 29.11.2010.: Više o tekstu Dennetta i LaScole može se naći u postu Ateizam u kršćanstvu 2)


%d blogeri kao ovaj: