Ateizam u kršćanstvu 4

Prošli ponedjeljak, 29. 11. 2010., odgovorio sam don Živku Kustiću na njegov osvrt uz moj komentar o razlici između katolika i protestanata u pogledu spremnosti da javno očituju sumnju u vlastitu vjeru (vidi post niže Ateizam u kršćanstvu 3). Don Živko posvetio je cijelu svoju “Jutarnju propovjed” od srijede 1. 12. 2010. mojem odgovoru, čime sam iznimno počašćen. Evo što je don Živko napisao u svojoj kolumni:

Kustićev tekst zasniva se na takozvanom “argumentu iz vjerskog iskustva”. Taj argument može se sažeti ovako: 

(1) vjernik ima doživljaj Boga;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za vjerovanje u postojanje Boga;
(3) onoga tko nema doživljaj Boga ne može se uvjeriti u postojanje Boga.

Postoji više problema s ovim argumentom. Prvo, ima li načina da vjernik utvrdi je li uzrok njegova doživljaja Boga u samom Bogu ili u vjernikovu umu – kao posljedica određene vrste odgoja, obrazovanja, sugestivnosti? Ako nema, onda taj doživljaj nije nikakav, kamoli dostatan, razlog za vjerovanje u postojanje Boga. Ne treba zaboraviti da je naš um vrlo plastičan i evolucijski predodređen da interpretira podražaje iz okoline u skladu s prethodno stečenim znanjima i navikama.

Drugo, možemo ponuditi sljedeći protuargument:

(1) ja imam doživljaj divovskih mrava;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za moje vjerovanje u postojanje divovskih mrava;
(3) onoga tko nema doživljaj divovskih mrava ne mogu uvjeriti u postojanje divovskih mrava.

Vjernik će, dakako, reći da je njegov doživljaj Boga posve drugačiji od mog doživljaja divovskih mrava, ali ne vidim načina da on to i dokaže. Ako vjernik (ispravno) misli da ja haluciniram kada doživljavam divovske mrave, kako zna da on sam ne halucinira kada doživljava Boga? Ako vjernik (ispravno) smatra da meni može dokazatida haluciniram – primjerice, tako što će provjeriti postoje li divovski mravi oko mene kad kažem da ih doživljavam – zašto misli da se ista metoda ne može primijeniti i na njegovo doživljavanje Boga?

Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere? Nije li neobično što židov ima dožljivaj Boga iz Staroga zavjeta, kršćanin iz Novoga Zavjeta,  musliman iz Kur’ana, a višnuit iz Ramayane? Ili je to jedan te isti Bog koji doživljavaju svi vjernici? A možda se tu radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi “duhovni” ljudi, neovisno o tome jesu li sljedbenici neke organizirane religije. A možda se čak radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi ljudi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nevjernici, samo ga nazivaju različitim imenima, npr. osjećaj ispunjenosti, smislenosti, uzvišenosti.

Osim ovih prigovora Kustićevu središnjem argumentu, dodao bih još dvije stvari. Prvo, Kustić je kontradiktoran. U prvom stupcu za mene veli “on našu vjerničku sigurnost doživljaja vjere svodi samo na naše uvjerenje”, što je točno, a u drugom stupcu kaže da je ono što ja moram poštovati “naše uvjerenje da Boga doživljavamo”. Pa dobro, je li vjernički doživljaj Boga samo uvjerenje ili nije? Ja mislim da jest i tu se slažem s Kustićevom dijagnozom u drugom stupcu.

I drugo, ne znam što točno Kustić ima na umu kad kaže da moram poštivati uvjerenje vjernika da Boga doživljavaju. Znači li to da spomenuto uvjerenje ne smijem propitivati? Ili da je moja usporedba vjerničkog uvjerenja s uvjerenjem halucinirajuće osobe ponižavajuća? Nadam se da Kustić to ne misli. Nadam se da ne smatra kako moje propitivanje vjerničkih uvjerenja ide protiv njegove pozitivne poruke u posljednjoj rečenici. Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.

9 odgovora na Ateizam u kršćanstvu 4

  1. kalvini kaže:

    Jutarnji list je donio sažetak razgovora sa pet ljudi koji su iz krivih pobuda i bez Božjeg poziva krenuli u Božju službu.

    Oni su u svojoj snazi vjerovali i služili Bogu, a sve to zbog toga što je to bilo društveno podobno. Put takovog licemjerja i prikrivenog bogohulja koji se temelji na teološkom liberalizmu i antropocentrizmu koji koristi religiju za svoje potrebe sigurno vodi u ateizma i nanosi štetu kršćanstvu.

    Iako su statistički gledano protestanti (različitih konfesija i denominiacija) većina u SAD-u, najveća je pojedinačna konfesija rimokatolička. Zanimljivo, ali u tim intervjuima nema niti jednog rimokatoličkog svećeni, iako kontinuirano gube vjerske službenike. U tom je smislu ovo «istraživanje» defektno. Statistički gledano u SAD-u je oko 87 posto kršćana (svih konfesija i denominacija), bez religijskog opredjeljenja je oko 11 posto, Židova ima oko 1,2 posto te svih ostalih manje od 1 posto (islam, budizam, hinduizma, animizam, te sve ostale druge religije).

    U SAD-u ima na stotine tisuća, u doslovnom smislu te riječi, vjerskih službenika različitih kršćanskih Crkava, pa je statistički gledano pet zanemariv broj. Stoga ovakvi tekstovi imaju svrhu difamirati kršćansku vjeru.

    Ipak je poučan zato što treba jasno istaknuti kako služba Bogu baš kao i vjera mora imati temelja u pozivu Božjemu, a ne čovjekovoj špekulaciji. Vjera je dar od Boga, tek kada se ima taj dar onda se može rasti u spoznaji Boga. Oni koji imaju taj dar nikada ne mogu otpasti od Boga i vjera u Boga je pratilja njihova života.

    Srdačan pozdrav i svako vam dobro.

    • sinjor kaže:

      Zanimljiva vam je ova interpretacija kako je vjera dar od boga, valjda bi jedan dobar, svemoguć i sveprisutan bog kao takav svima trebao dati taj dar kako bi obznanio svoje postojanje, a ne birati. To je licemjerstvo, ne dobrota i ljubav.

      Objasnite mi samo, kako to funkcionira poziv božji? Jer, ako je moguće da bog bezrazložno utječe na slobodnu volju čovjeka (tako on velite “poziva”) valjda bi, pošto je dobar i svemoguć, radije spriječio sve zločine na koje pojedinci bivaju potaknuti i tako stvaraju zlo u svijetu. Ili su možda i oni potaknuti kakvim “pozivom”, a ne slobodnom voljom?

      Slobodna volja, poziv božji, božja providnost, to su stvari koje ne idu zajedno. Malo konzistencije vašoj religiji ne bi škodilo.

      • kalvini kaže:

        Temeljna teza iznesena u onih nekoliko rečenica je kako je “istraživanje” defektno, drugo što se htjelo reći je kako statistički gledano pet od više stotina tisuća zanemariv broj. Treće se željelo istaknuti je kako ovo “istraživanje” nema niti jednog rimokatoličkog svećenika unatoč tomu što su oni najbrojniji, i na kraju to “istraživanje” je obični propagandni pamflet, a ne meritorno istraživanje.

        Što se tiče vjere kao dara i odnosa slobodne volje, te omjera u spasenju i svim drugim metafizičkim stvarima, to je duža priča i zahtjeva elaboraciju.

        Načelno i uopćeno, vjera je dar od Boga, a Bog nije bog u filozofskom smislu te riječi, nije ideja ili koncept nego Stvoritelj svega i nikome ne mora polagati račun za ništa! On je i dobrostiv, milostiv, pun ljubavi i praštanja pa sve što čini čini u skladu sa svojom savršenom esencijom. Zapravo sve što napišemo o Bogu samo su blijedi pokušaji da se progovori o tako nečemu velikom i veličanstvenost. Stoga se Boga može spoznavati (procec koji traje zauvijek) samo po daru vjere, a onda se u divljenju i čuđenju kroz molitvu (meditaciju) u to Savršenstvo kao u ocean uranja.

        Ovo stajalište nalazi svoje uporište u Objavi, te je jasno potvrđena kroz nauke Svetog pisma, posebno velikana teološke misli kao što su sv. Pavao, sv. Augustin itd. Ona je vrlo izražena kod svih relevantnih protestantskih teologija koje dolaze iz kalvinske, luteranske i anglikanske tradicija ali je prihvaćena i kod rimokatoličke i pravoslavne. Postoji razmimoilaženja oko toga kakav je utjecaj čovjeka u planu spasenja. Rimokatolička teologija polazi od toga kako je vjera dara od Boga u kojemu čovjek ima utjecaj u planu spasenja (vjera i djela), u protestantizmu vjera je dar od Boga (samo vjera), a čovjek ne može ništa učiniti za svoje spasenje jer je to dar od Boga.

        Ma koliko se činila različitim zapravo oba su mišljenje logičan i vrlo dobar odgovor na pitanje zašto neki vjeruju, a drugi ne. Iako je malo, statistički govoreći, onih koji ne vjeruje. Pravo je pitanje ima li uopće takovih ljudi, no ovdje se misli na vjeru i nevjeru u zapadnjačkom smislu.

        Vaša su pitanja logična, ali su pretpostavke krive. Pretpostavka kako je bog projekcija čovjeka, špekulacija, ili koncept je krivo polazište.

        Ispravno je polazište: postoji Bog i objavljuje se kome želi, iznad svega je, sve je u svemu. Osobne je naravi iako ga taj pojam ne ograničava kao što ga ništa ne ograničava. Bog je iznad svega i odvojen od svega materijalnoga, kad hoće i koliko hoće objavljuje se. Božji poziv ne funkcionira zbog čovjeka nego zbog Boga, On ga daje kada hoće i kome hoće. Možda bi se moglo pretpostaviti kako u tomu slučaju nema smisla filozofirati, no to nije točno. Filozofija je između ostalog u službi racionalizacije, apologije, sustavnosti (sada mislim na religiju) te na taj način pomaže da se iskustveno racionalizira, apologira i sistematizira. Religija daje odgovore (ne ulazeći u ispravnost tih odgovora), a filozofija traga kroz uspostavljene metode. To je razlog zašto je religija toliko moćna i sveprisutan.

        Meni se čini kako poneki filozofi umjesto da tragaju prelaze u područje religije pa nude odgovore ili zauzimaju stavove te iz svog ugla pokušavaju dati odgovor na duhovna pitanja, no to nije filozofija.

      • Prije svega, hvala svima na komentarima i sudjelovanju u raspravi.

        Nekoliko komentara uz Kalvinijev prilog.

        Temeljna teza iznesena u onih nekoliko rečenica je kako je “istraživanje” defektno, drugo što se htjelo reći je kako statistički gledano pet od više stotina tisuća zanemariv broj. Treće se željelo istaknuti je kako ovo “istraživanje” nema niti jednog rimokatoličkog svećenika unatoč tomu što su oni najbrojniji, i na kraju to “istraživanje” je obični propagandni pamflet, a ne meritorno istraživanje.

        Sva četiri momenta koja ističete aspekti su prvoga momenta, tvrdnje da je studija Dennetta i LaScole “defektna”. Smatram da je ta tvrdnja preoštra. U uvodnom dijelu studije autori ističu da je uzrorak premalen za konkluzivne zaključke, ali da su podudarnosti ipak indikativne: “Our sample is small and self-selected While we couldn’t draw any reliable generalizations from such a small sample of clergy, the very variety of their stories, as well as the patterns discernible in them, suggest fascinating avenues for further research on this all but invisible phenomenon.” Nadalje, u uvodu se spominje da je početni popis sugovornika brojao 28 imena pripadnika različitih konfesija, ali da ih je većina odustala od sudjelovanja. Konačno, vaša ocjena da se radi o “propagandnom pamfletu” čini mi se neutemeljena. Autori pokazuju živo zanimanje za psihu svojih sugovornika i suosjećaju s njihovom situacijom.

        On je i dobrostiv, milostiv, pun ljubavi i praštanja pa sve što čini čini u skladu sa svojom savršenom esencijom.

        Jesu li potresi, požari, poplave i epidemije smrtonosnih bolesti koje odnose mnoge nedužne živote također u skladu s Božjom savršenom esencijom (štogod to značilo)? Ili takve stvari nisu u Božjem resoru?

        Božji poziv ne funkcionira zbog čovjeka nego zbog Boga, On ga daje kada hoće i kome hoće.

        Božji poziv funkcionira radi Boga? Zar Bogu nešto nedostaje?
        A što se tiče vjere kao dara, nije li neobično što Bog u ogromnoj većini slučajeva taj dar daje onima koji su odgajani i obrazovani od osoba koje smatraju da su taj dar već dobile? Kako to da Bog taj dar ne raspodjeljuje malo pravednije među ljudima – kad je već tako dobrostiv?

        Meni se čini kako poneki filozofi umjesto da tragaju prelaze u područje religije pa nude odgovore ili zauzimaju stavove te iz svog ugla pokušavaju dati odgovor na duhovna pitanja, no to nije filozofija.

        Ne razumijem na koje filozofe mislite, koja su to “duhovna pitanja” i zašto odgovori na ta pitanja ne bi mogli biti filozofski. Bio bih zahvalan kada biste mi to pojasnili. Također, vidio sam na vašem blogu da govorite o umu i duhu, pa me zanima kako poimate te dvije riječi.

      • Sinjor kaže:

        Kontradiktorni ste sami sebi. Počet ću od nekih osnovnih stvari u kojima vidim neke nesuglasice u vašem odgovoru. Kao prvo, opet naglašavam, tvrdite postojanje dobrostivog, milostivog boga, punog ljubavi i praštanja. U drugu ruku, isti bog igra se lutrije sa svojim čovjekom, jednima daje vjeru, drugima ne, nekima daje više, nekima manje, nekima ništa. Ako je to dobrota, onda vi stvarno imate niske kriterije za takvu osobinu. Prvo, ad infinitum dobrota i milostivost koja se pripisuje bogu, ne funkcionira ni u teoriji ni u praksi.

        1. Bog je dobar, milostiv, pun ljubavi i praštanja.
        2. Bog daruje vjeru, život i smisao.
        3. Bog je prema svima jednak.
        4. Ali, na svijetu ima ljudi koji su nevjernici.
        5. Na svijetu ima ljudi koji vide život besmislenim.
        6. Dakle, Bog nije prema svima dobar.

        Meni bog nije darovao vjeru, vama pak jest. Zbog čega ste vi povlašteni u tom slučaju? Zašto vi, ne ja? Od svedobrog boga ja nemam dara, vi pak imate. No, on velite, nema potrebe polagat račun zašto je tako. Svojim ste tvrdnjama od boga tako učinili licemjera, svojevrsnog big brothera, koji čini kako mu za volju drago. Sami ste rekli, on se objavljuje radi sebe, ne radi čovjeka. Ako on uvijek provodi svoju volju, koja onda nekima čini dobrog, a nekima ne, onda nije dobar bog u pitanju, već tiranin. Ad infinitum sebičnost. Kakav je to dobri bog koji ostavlja svog čovjeka u sumnjama i nejasnoćama?

        Nadalje, dotičete se “defektnog istraživanja”. Tvrdite čak “Pravo je pitanje ima li uopće takovih ljudi?” misleći na nevjernike. Ima ih, ne gubite vrijeme. Kad već gledate zapadnjački svijet, pogledajte postotak nevjerništva u Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Islandu i Češkoj. Sve su zemlje u pitanju u kojima postotak ateista i agnostika jest daleko veći nego postotak katolika. U Švedskoj je taj zbroj 85%, u Češkoj pak imate 38% ateista naspram 35% katolika. Ovaj članak iznosi neosporive činjenice i nije nikakav propagandni pamflet.

        Vaš temeljni argument za pravljenje distinkcije između zla u svijetu i svemogućeg i milostivog boga vječito je argument slobodne volje. No, on se kosi s nekim božjim osobinama.

        1. Postoji božanska providnost, Bog vidi sve što jest, što je bilo i što će biti.
        2. Bog stoga zna kako će u svijetu biti zla.
        3. Bog, iako je dobar, ne spriječava zlo.
        4. Nadalje, ako postoji božanska providnost, sve je predodređeno.
        5. Dakle, slobodna volja ne postoji.

        Ali, tvrdite slobodna volja postoji. Dakle, što onda? Providnost nalaže determinizam, bog vidi sve što će biti, dakle tako mora biti, svi imamo sudbinu koju moramo izvršiti misleći kako pritom se vodimo vlastitim odlukama. Ako je tako, pak, zlo možemo pripisati toj savršenoj esenciji dobra i milosi. Ili pak uopće ne postoji zlo?

        “Ovo stajalište nalazi svoje uporište u Objavi, te je jasno potvrđena kroz nauke Svetog pisma…”

        Zar nije to ona ista knjiga u kojoj od svih izvrnutih i nejasnih činjenica polako pravite metafore. Inkonzistentna vam je ta knjiga, baš kao i religija vaša, Isusov život povijesna je činjenica, dok je sve drugo metafora. Pitanje je vremena kada će se i za njegova čuda i uskrsnuće gledati kao na metafore, a ne na povijesne činjenice.

        Uosatlom vjera znači uvjerenje da nešto jest, a ne znanje, to je svima jasno. Kako onda u isto vrijeme tvrdite da je dokazano kako je Isus postojao (4 nekršćanska izvora) i da ne možemo znati postoji li bog? Opet ste inkonzistentni u svojim tvrdnjama. Nešto i jest i nije.

        “Ma koliko se činila različitim zapravo oba su mišljenje logičan i vrlo dobar odgovor na pitanje zašto neki vjeruju, a drugi ne.”

        U religiji nema logike. U religiji ljudi lete, hodaju po vodi i dižu se iz mrtvih.

        “Meni se čini kako poneki filozofi umjesto da tragaju prelaze u područje religije pa nude odgovore ili zauzimaju stavove te iz svog ugla pokušavaju dati odgovor na duhovna pitanja, no to nije filozofija.”

        Svaki filozof ima pravo kritički vrednovat religiju. Isto tako ima pravo iz svog ugla dati odgovor na duhovna pitanja. To je filozofija, koliko god vi tvrdili da nije. Nakon svega, i vaši su proroci davali odgovore na duhovna pitanja iz svog ugla, baš kao što ga i vi sad dajete. Svi ste vi prilagođavali interpretacije boga i svetog pisma kroz ova dva tisućljeća prema vašim subjektivnim pogledima. Tako i ja, pa i svi drugi, kritizirat ćemo iz našeg, jer druge nam nema, ne postoji objektivna kritika, samo naša subjektivnost koja traga za odgovorima.

      • Sinjor kaže:

        On je i dobrostiv, milostiv, pun ljubavi i praštanja pa sve što čini čini u skladu sa svojom savršenom esencijom.

        Ne treba naravno zaboraviti kakvu točno ljubav nudi kršćanski bog, ona nije bezuvjetna. Ili poštivaš njegov dekadski sustav ili te čeka vječna patnja, bol, agonija i muka poslije smrti. Ovakvi ljubavni scenarij više priliči BDSM filmovima nego jednoj religiji praštanja, ljubavi i tolerancije. Možda su pakao i deset božjih zapovijedi sad neka metafora za intelektualnu borbu protiv samoga sebe? Ah, tko bi više znao uz sve te oscilacije.

  2. digresija kaže:

    A možda se radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi “duhovni” ljudi, neovisno o tome jesu li sljedbenici neke organizirane religije. A možda se čak radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi ljudi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nevjernici, samo ga nazivaju različitim imenima, npr. osjećaj ispunjenosti, smislenosti, uzvišenosti.

    Ove rečenice bih izdvojio jer mi se čine kao smislen putokaz; i onom što bih nazvao ‘traženje (osobnog) idealiteta’ i onom što je, vjerojatno, jedino dokazivo.

  3. digresija kaže:

    Kalvini, bravo za iskrenost. Ni filozofija ili bilo koja prirodna znanost ne mogu ovako dobro ukazati na temeljne (metodološke) razlike između religije (vjere) i znanosti (razuma) kao sama teologija. Pokušajem smanjenja razlika između znanosti i religije bave se teolozi, a produbljenjem (metodom kritičkog propitivanja) znanstvenici.

    (Ispravno je polazište: postoji Bog i objavljuje se kome želi, iznad svega je, sve je u svemu. Osobne je naravi iako ga taj pojam ne ograničava kao što ga ništa ne ograničava. Bog je iznad svega i odvojen od svega materijalnoga, kad hoće i koliko hoće objavljuje se. Božji poziv ne funkcionira zbog čovjeka nego zbog Boga, On ga daje kada hoće i kome hoće. Možda bi se moglo pretpostaviti kako u tomu slučaju nema smisla filozofirati, no to nije točno. Filozofija je između ostalog u službi racionalizacije, apologije, sustavnosti te na taj način pomaže da se iskustveno racionalizira, apologira i sistematizira.)

    Kažete: “Religija daje odgovore ne ulazeći u njihovu ispravnost.” A zašto i bi kad su svi oni zadani -‘ispravni i nude sigurnost’.
    Pa nastavljate: “a filozofija traga kroz uspostavljene metode.” Razumljivo, jer racio tako kritički rezonira.
    Vaš finale: “To je razlog zašto je religija toliko moćna i sveprisutana.” Točno, upravo onoliko koliko nedostaje kritičnosti.

  4. Mislim da nema puno svrhe u tome da se raspravlja s tezama tipa “Bog je sve u svemu”, “treba uroniti u ocean Savršenstva”, itd. Tko želi svog imaginary frienda, neka ga ima. No, uobičajena opreka između vjere i razuma čini mi se pogrešnim polazištem za raspravu. Vjera, kao i svaki emocionalno-motivativni sklop, ima presudnu kognitivnu komponentu. Kao što se ne može strahovati a da se ne reprezentira neka situacija ugroze, niti biti zaljubljen a da se ne projiciraju nekakvi scenariji, reprezentira osobu koja je predmet zaljubljenosti, itd. tako i “vjera” zahtijeva veliku količinu kognitivne aktivnosti, dakle aktivnosti našeg konceptualnog aparata. Potrebni su ozbiljni konceptualni resursi da bi se zamislilo svemoćno voljno i misaono biće koje je stvorilo svijet (i još je k tome sve u svemu!), pa još cijela priča o tome kako je poslalo svoga sina, itd. Radi se, rekao bih, o istom ljudskom konceptualnom aparatu koji podleži svakom ljudskom mišljenju, pa i znanstvenom. Stvar je samo u tome kako se taj aparat upotrebljava. Jedno je od načela je “racionalnog” ili znanstvenog mišljenja intersubjektivna provjerljivost: dakle, iznositi onakve teze koje su podložne evaluaciji od strane drugih ljudi sredstvima koja su standardno dostupna. To je ono što središnje teze kršćanstva (transcendenti bog, besmrtna duša) nemaju, pa stoga nisu zanimljive sa znanstvenog aspekta – premda su zanimljive kao fenomeni koji govore nešto o ustroju ljudske konceptualne strukture i onome za što je sposobna. Zanimljivo je npr. da pozivanje na boga ne objašnjava ništa, ali daje dojam da objašnjava sve: postanak svijeta, dobro i zlo, itd. Ne objašnjava ništa zbog nedostatka rečene provjerljivosti, ali daje dojam da objašnjava zbog toga što ljudi nemaju nikakvih teškoća da razumiju što znači da je neko voljno misaono biće nešto učinilo s nekom namjerom (taj aspekt svoje konceptualne strukture konstantno primjenjuju u svome svakodnevnom životu, objašnjavajući ponašanja drugih ljudi), a ovdje samo projiciraju dotičnu konceptualnu sposobnost na zamišljene, čovjekolike entitete. U svakom slučaju, nitko vjernicima ne može dokazati da su u krivu: može im se samo reći da su njihove teze irelevantne za opis i objašnjenje realnih fenomena (oni će često i sami to priznati). Tako da, kao što sam rekao na početku, ne ostaje puno prostora za raspravu. Ono što nevjernike može zabavljati jesu razne kontradikcije u koje dospijeva vjernički um, i iz kojih se kroz stotine godina teološke misli pokušava ispetljati: npr. 1. bog je dobar – ali dopušta zlo i patnju, 2. bog je sveznajuć – ali to je u kontradikciji sa slobodom volje, koja jest dio nauka, 3. bog nije ničim ograničen – ali je ipak ograničen time što je dobar a ne zao, osobne a ne ne-osobne prirode, ne-materijalan a ne materijalan, itd. Jedan izvor kontradikcija je i Crkva, koja svojim ogromnim bogatstvom, hijerarhijskom strukturom, svekolikim počastima koje iskazuje svome poglavaru, itd. stoji u potpunoj suprotnosti sa svime što je Isus, koliko je poznato, izvorno predstavljao i zagovarao (skromnost, jednostavnost, odbijanje formalizma). No, to je već neka druga priča…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: