Intervju u studentskom časopisu Scopus

Pred Božić 2011. godine, studenti filozofije na Hrvatskim studijima bili su ljubazni zamoliti me za intervju za studentski filozofski časopis Scopus. Intervju je objavljen u 25. broju časopisa (veljača 2012.), str. 105-110. Uz dopuštenje urednika časopisa i autora intervjua, Ivana Lorgera i Anđele Vidović, ovdje postiram cijeli intervju i pdf verziju konačnog prijeloma.

O fotografiji ispod (klikni za uvećanje): “Za Hegelovim radnim stolom”, 17.5.2008. Hegelov Schreibtisch čuva se u maloj vijećnici Odjela za filozofiju u staroj zgradi Humboldt-Universiteta u Berlinu, Unter den Linden 6. Lijeva bista je Hegelova a desna Zellerova, teologa i velikog povjesničara antičke filozofije.

Povodom izlaska 25. broja Scopusa odlučili smo razgovarati s izvanrednim profesorom dr. sc. Pavelom Gregorićem, novim pojačanjem na Odjelu, kojem je glavno područje interesa antička filozofija. Diplomirao je 1996. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu filozofiju i komparativnu književnost da bi kasnije (1998. i 2003.) na Oxfordovu Merton Collegeu stekao titule magistra i doktora znanosti iz područja filozofije. Usavršavao se na Sveučilištu Humboldt u Berlinu te na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti. Prije prelaska na Hrvatske studije predavao je na Filozofskome fakultetu Filozofiju uma i Akademsku pismenost. Neke od njegovih važnijih publikacija su: Aristotle on Common Sense u izdanju Clarendon Pressa, Oxford te uredničke knjige s F. Grgićem Teofrast: Metafizika i Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, zbornik Helenistička filozofija: epikurovci, stoici i skeptici pripremljen u suradnji s F. Grgićem i Majom Hudoletnjak Grgić, zatim samostalno priređivanje Epiktet: Priručnik i mnoge druge.

Iako ste u predgovoru zbirke suvremenih rasprava o Aristotelovoj Metafizici koju ste uredili s Filipom Grgićem obrazložili prevoditeljske smjernice kojima se mislite voditi pri prevođenju ključnih termina Aristotelove filozofije, možete li za čitateljstvo Scopusa ipak dodatno pojasniti otklon od ladanova prijevoda i dodatno obrazložiti tvrdnju da su hrvatski izrazi u većini slučajeva da Vas citiram: “rezultat želje prevoditelja da demonstriraju vlastitu domišljatost i jezičnu kompetentnost, a ne ozbiljnog razmišljanja o tome što ti izrazi u Aristotela znače.” Želite li time reći da primjerice, Barbarić i niz drugih filozofa nije ozbiljno razmišljao o tomu što znači primjerice izraz “supstancija” kod Aristotela?

Razmotrite sljedeću činjenicu. U posljednjih dvadeset godina u domaćoj filozofskoj literaturi, prijevodnoj i sekundarnoj, možete naći sljedeće hrvatske prijevode za Aristotelovu riječ ousia: “bivstvo”, “suće”, “sućina”, “bitstvo”, “jestvo”, “ono jestvujuće”… S druge strane, imate svega par znanstvenih članaka koje su domaći filozofi posvetili razjašnjenju Aristotelovog pojma ousia.

Osnovni razlog zbog kojeg smo se Grgić i ja opredijelili za internacionalizme je taj što nismo htjeli tratiti vrijeme na raspravljanje o tome koji je od ponuđenih hrvatskih prijevodnih termina prikladniji te kako ponuđene termine uskladiti prije nego se čitatelj izgubi u mnoštvu  predloženih varijanti jer smo procijenili da je to vrijeme bolje utrošiti na čitanje Aristotelovih tekstova i analizu argumenata koji se ondje nalaze. Također, smatrali smo da će internacionalizmi olakšati čitanje inozemne sekundarne literature bez koje ozbiljan rad ionako nije moguć.

Shodno prethodnomu, postavili bismo Vam sada općenitije pitanje vezano uz internacionalizme. Kako osnovno terminološko načelo glasi da domaći naziv ima prednost nad stranim (ako naravno u potpunosti značenjski odgovara stranome izrazu), mislite li da su se hrvatski filozofi dovoljno “potrudili” prilagoditi strane filozofske nazive (posebno one iz anglosaksonske tradicije) hrvatskome jeziku?

Mislim da su se hrvatski filozofi općenito previše trudili oko filozofskog nazivlja, a premalo oko filozofskih problema i argumenata. Ne vjerujem u projekt prilagodbe ili kodifikacije filozofskog nazivlja kao nekakav zasebni projekt izoliran od standardne filozofske djelatnosti. Ako kroz standardnu filozofsku djelatnost – a to će reći kroz sustavno razmišljanje o filozofskim problemima i argumentiranu raspravu o rezultatima svojih i tuđih promišljanja u formi članaka u znanstvenim časopisima i izlaganjâ na konferencijama – ne razvijete prikladno filozofsko nazivlje, ne vjerujem da će ikakav “trud” oko prilagodbe filozofskog nazivlja to promijeniti.

S obzirom na to da ste godinama predavali na Filozofskom fakultetu gdje se “njeguje” tzv. povijesni pristup, a sada predajete na Hrvatskim studijima gdje je takav pristup uglavnom problemski, kako biste ocijenili prednosti, tj. mane kako jednoga, tako i drugoga pristupa?

Iako se pretežito bavim poviješću filozofije, smatram da je problemski pristup primjereniji  suvremenom kurikulumu iz filozofije. Naravno, da biste razumjeli pojedine filozofske argumente, korisno je znati čime su oni bili motivirani, na koje su teorije ili poteškoće  odgovarali, dakle koja im je povijesna pozadina. Stoga problemski pristup bez povijesnih ekskursa ne smatram optimalnim. S druge strane, ako se opredijelite za povijesni pristup, nerado ćete napuštati kronološki slijed kako biste razmotrili pojedini problem kroz različita razdoblja, vjerojatno ćete biti skloni stavljanju filozofa u “pretince” i gotovo sigurno ćete ostavljati dojam da postoji neka imanentna logika povijesnog razvoja filozofije, što smatram dvojbenim.

Usprkos velikom naglasku na kolegij “Povijesti filozofije” na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, studenti dobivaju selektivan pregled povijesti filozofije, dok neki važni filozofski problemi i grane uopće nisu zastupljeni. Raduje me što na našem Odjelu na Hrvatskim studijima prevladava problemski pristup, baš kao što me raduje što povijesno-filozofski predmeti ipak dobivaju dovoljno pažnje u našem programu. Na koncu, na Odjel sam i došao kako bih pojačao ponudu iz povijesno-filozofskih predmeta.

Kao jedno od nezaobilaznih pitanja nameće se i pitanje Vašeg odlaska s Filozofskog fakulteta. možete li navesti neke od razloga zbog kojih ste sa spomenutog fakulteta otišli i prešli na Hrvatske studije?

Najprije sam bio nezadovoljan zastarjelim studijskim programom koji ignorira neke od najpropulzivnijih filozofskih grana, poglavito one karakteristične za analitičku tradiciju. Kad se krenulo u bolonjsku reformu, nadao sam se da će to biti prilika da se program osuvremeni i da se rupe pokrpaju, no to se nije dogodilo. Razočaralo me što je Odsjek za filozofiju odlučio sabotirati reformu i na svaki način zadržati što više od starog programa i starih radnih običaja. Potom se odugovlačilo s mojim izborom u docenta te na koncu nisam bio izabran u grani povijesti filozofije kojom se najviše bavim, nego u grani ontologije za predmet “Filozofija uma” u koji se razumijem i koji sam smatrao kritičnim nedostatkom u programu, ali koji nije moja uža specijalnost. Naposlijetku, od samog početka studentskih prosvjeda na njihove sam zahtjeve gledao drukčije od većine kolega na Odsjeku, što je dodatno zaoštrilo animozitete pa mi je zbog svega toga na vrlo nekorektan način uskraćen prijevremeni izbor u zvanje izvanrednog profesora, čime sam de facto bio prisiljen otići s Odsjeka. No, postoje i opipljiviji razlozi sukoba s nekim seniorima na Odsjeku, ali o tome još nisam spreman govoriti.

S druge strane, s veseljem sam prešao na Hrvatske studije jer već godinama od- lično surađujem s više zaposlenika i vanjskih suradnika Odjela za filozofiju HS-a te imam dobro mišljenje o studijskom programu tog Odjela.

Jedan od kolegij koji predajete nosi naziv “Platon i Aristotel”. koje je njegovo značenje u svjetlu činjenice da grčka filozofija nema svoj početak, barem ne u kronološkome smislu, u Platonu i Aristotelu. Smatrate li da se predsokratovci mogu studirati isključivo preko Platona i Aristotela ili zaslužuju barem izborni kolegij koji bi bio posvećen isključivo njima?

Smatram da je u okviru trogodišnjeg preddiplomskog programa sasvim prikladno da povijesni dio kurikuluma započinje s Platonom i Aristotelom, ne samo zbog toga što se radi o filozofima koji su odredili tijek zapadne filozofije kao nitko prije (i kao malo tko poslije), nego i stoga što kod njih odmah nailazite na rudaču bogatu filozofskim dragocjenostima. Kod predsokratovaca trebate mnogo više filološki i interpretativno kopati da biste došli do rudače koja je, po mojem mišljenju, ipak znatno siromašnija. No nipošto ne želim reći da je studij predsokratovaca izlišan, nego da je primjereniji za diplomsku razinu studija. Zato i planiram na diplomskom studiju svake druge godine nuditi kolegij o predsokratovcima koji će se izmjenjivati s kolegijem iz helenističke filozofije, tako da će polaznici diplomskog studija imati priliku, ako to žele, podrobnije se upoznati kako s filozofima koji su prethodili Platonu i Aristotelu tako i s filozofima koji su slijedili nakon njih.

Jedna od uvriježenih podjela u filozofiji jest ona koja “filozofiranje” dijeli na kontinentalno i analitičko. kako biste Vi ocrtali tu distinkciju i što na koncu znači filozofirati na kontinentalan, a što na analitički način?

Ostavljajući po strani povijesnu dimenziju i neprikladnost tog nazivlja, rekao bih da se radi o dva različita shvaćanja filozofije, njena sadržaja, metode i zadaće. Ta dva shvaćanja nije moguće oštro odrediti, jer se prije radi o onome što Wittgenstein naziva “obiteljskim sličnostima”: ne postoji neka odredbena značajka koju moraju imati svi članovi obitelji, nego niz značajki od kojih bar neke ima svaki pojedini član. Koje bi to bile značajke? Dok je analitička filozofija sklonija baviti se pojedinačnim i dobro definiranim problemima, često izvan njihovog povijesnog i društvenog konteksta, kontinentalna je sklonija velikim sintezama i kontekstualiziranju. Dok analitička filozofija njeguje jasnoću, logičku strogoću i čvrstu argumentaciju, kontinentalna je sklonija eksperimetniranju s jezikom, literarnosti i erudiciji. Dok su kontinentalni filozofi sumnjičavi prema znanosti i gravitiraju više prema drugim humanističkim znanostima i umjetnostima, osobito sociologiji i književnosti, analitički filozofi uglavnom respektiraju znanost i smatraju da filozofija treba uvažavati znanstvene uvide (čak i ako ne dijele Quineovo mišljenje da filozofija treba služiti znanosti i ugledati se na nju). Dok su kontinentalni filozofi skloni društvenoj kritici i javnom angažmanu, analitički su filozofi sumnjičavi prema javnom angažmanu i “ljevičarenju” itd. Naravno da biste za svaku od mojih tvrdnji mogli naći protuprimjere, ali ne mislim da biste time ugrozili sliku koju sam skicirao u najkraćim crtama.

U javnosti ste poznati kao ateist. Sada kad nam je predsjednik države agnostik, a premijer ateist je li se nešto promijenilo oko pitanja “poželjnosti” bivanja vjernikom, ateistom ili agnostikom?

Poznata mi je Milanovićeva izjava da nije vjernik, ali ne i spremnost da se javno deklarira kao ateist. Ostavimo li suptilne distinkcije po strani, ako me pitate je li sad kad imamo nereligioznog predsjednika i premijera oportuno biti ateist ili agnostik, odnosno je li opasno biti nereligiozan, odgovorio bih negativno. Naime, ne mislim da ćete si pribaviti koristi ako predsjedniku i premijeru istaknete da imate slična uvjerenja kao i oni, kao što ne vjerujem da će vam oni naštetiti ako im istaknete da ste vjernici. Ali ako me pitate bi li predsjednik i premijer mogli učiniti više za sekularne vrijednosti i smanjenje utjecaja Katoličke crkve na naše društvo, onda od- govaram potvrdno. Paradoksalno je da se danas jedan politički angažirani svećenik odlučnije zalaže za izbacivanje vjeronauka iz škola od vodeće stranke lijevog centra na čelu s novim premijerom.

Kakvima Vam se čine Vaši “novi” studenti ovdje? Pokazuju li dovoljan interes za filozofiju, kao i za marljiv rad?

Prerano je reći, no na diplomskom studiju imam nekoliko izvrsnih studenata za koje se nadam da će upisati doktorski studij kod nas ili u inozemstvu. Odjel je nedavno sklopio nekoliko Erasmus sporazuma s kvalitetnim filozofskim odjelima inozemnih sveučilišta, npr. s CEU u Budimpešti i sa Sveučilištem u Ateni pa bi bilo dobro da se motivirani studenti prijavljuju za jednosemestralnu razmjenu.

Kako bi izgledao studij filozofije kada biste ga sami mogli kreirati? Bi li se Vaša ideja razlikovala od već postojećih programa filozofije na sveučilištima?

Dobro pitanje. Prvo, studijski program ovisi o onima koji ga izvode. Bez kvalitetnih nastavnika ni najkvalitetnije zamišljen program ne vrijedi mnogo. Drugo, smatram da je potrebno pod hitno provesti temeljitu internacionalizaciju sveučilišta pa bih u tom smjeru sve elemente doktorskih studija izvodio na engleskom ili eventualno nekom drugom jeziku od posebnog značaja za struku. Isto bi trebalo barem dijelom napraviti i na diplomskoj razini. To bi omogućilo da nam u većem broju dolaze strani studenti na razmjenu, da naši studenti odlaze na razmjenu vani i ondje se lako snalaze, da nam dolaze strani nastavnici i da naši odlaze vani. Dakle, radio bih na mobilnosti koja je važna za cirkulaciju ideja, a to zahtijeva eliminaciju jezične barijere. Treće, na diplomskom, a osobito na poslijediplomskom studiju, trebalo bi biti više mentorskog i timskog rada koji bi u pravilu rezultirao člancima i konferencijskim izlaganjima. Četvrto, nastavu bih dijelom izvadio iz učionica i premjestio na blogove i forume.

Što se tiče konkretnog prijedloga, jednu viziju studijskog programa filozofije možete naći na blogu koji uređujem s nekolicinom svojih studenata, točnije na: http://symblogia.wordpress.com/2010/04/26/program-studija-filozofije-iii/. Taj blog ujedno demonstrira prethodnu točku – kako se nastava i timski rad može ostvariti uz pomoć interneta.

Napravimo sada “korak iznad filozofije” za kraj našega razgovora, naime na blogu pišete kako je Vaš hobi astronomija. Odakle ta ljubav prema zvijezdama?

Kao dječak odlazio sam s djedom na noćni ribolov i na pučini promatrao nebo is- punjeno zvijezdama, bez svjetlosnog onečišćenja. Primjećivao sam umjetne satelite, uočio sam da zvijezde imaju različite boje, počeo sam prepoznavati sazvježđa, primijetio sam da Sunce iz tjedna u tjedan izlazi na drugom mjestu i zanimalo me zašto se sve to događa. Kao tinejdžera oduševila me dokumentarna serija Kozmos od Carla Sagana. Gutao sam popularnoznanstvenu  i znanstveno-fantastičnu literaturu. Posljednji veliki poticaj na opservacijsku astronomiju dalo mi je izučavanje Platonova Timeja. Platon smatra da čovjek ne može postati dobar ako ne promatra nebo, ne razmišlja o pravilnostima kretanjâ na nebu i ne pokuša ih oponašati u svom mišljenju i djelovanju. Aristotel u Metafizici XII veli da je astronomija najsrodnija znanost filozofiji, pri čemu misli na prvu filozofiju, odnosno metafiziku. Zaista, nije li kozmologija – koja se temelji na astronomskim opservacijama – najfilozofskija od svih znanosti, budući da razmatra kako je nastao ovaj svemir i kako će nestati, predviđa da je naš svemir jedan od bezbrojnog mnoštva svemira s različitim zakonima koji u njima vladaju, odgovara na pitanje o finoj podešenosti temeljnih fizikalnih parametara koji omogućuju pojavu života i svijesti, pita se od čega je sazdan svemir, itd. Nisu li to prava filozofska pitanja?

Dakako, kupnja teleskopa i sustavno motrenje neba neće vas učiniti ni filozofom ni dobrim čovjekom, ali moglo bi vam objasniti zašto su toliki filozofi i znanstvenici u povijesti bili fascinirani zvjezdanim nebom.

Žmegač o bolonjskoj reformi

Naš istaknuti germanist, muzikolog i erudit, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Viktor Žmegač, dao je podulji intervju Novom listu od subote 11. veljače 2012. Naslov intervjua, “Bolonja je način da se obrazovanje podvrgne pragmatici kapitalizma”, valjda je trebao biti provokativan, a odnosi se na jedan mali dio Žmegačeva intervjua. Taj dio intervjua potaknut je novinarovim samouvjerenim komentarom kako je Bolonjska reforma već uništila visoko obrazovanje (kao da nam je visoko obrazovanje bilo sjajno prije uvođenja bolonjske reforme). Na to Žmegač veli:

Bolonja bi se desila i bez EU, jer to je zapravo instrument onih »brokera« (uzmimo ih ovdje kao metonimiju). Bolonja je brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude potpuno podvrgnut pragmatici kapitala. Uvijek se čuje: a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti. Ali tu se opet vraćamo na polazište: vrhunski nogomet, ako ga gledamo kroz perspektivu blagajni i kladioica, zapravo je jedna vrsta brokerske igre. Sve se funkcionalizira u tom smjeru. Novac postaje vrhunska vrijednost.

Prenosim svoj komentar na ovaj odlomak s portala Connect:

Bolonja NIJE “brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude podvrgnut pragmatici kapitala”, nego skup administrativnih mjera koji, uvažavajući činjenicu masifikacije visokog obrazovanja, pokušava sustav učiniti odgovornijim prema poreznim obveznicima kao glavnom finanancijeru tog sustava u europskim zemljama, istovremeno ga čineći ekonomski efikasnijim kao i akademski optimiziranijim, sve na način koji potiče europsku integraciju i daje izgled tom sustavu u globalnoj utrci. Drugo je pitanje kako je taj skup administrativnih mjera implementiran u pojedinim zemljama. Kod nas, kao što znamo, implementiran je loše i s figom u džepu. Stoga ne mislim da je problem u tom skupu administrativnih mjera.

Ja moram priznati da nisam nikada čuo: “a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti.” Ono što jesam čuo je ovo: “što će vam sedam odjela za filozofiju na kojima predaju nastavnici bez međunarodno relevantnih radova, odjela koje upisuje 400 brucoša godišnje, završava manjina upisanih, a značajan broj završenih dugo čami na burzi rada.”

 

Čitalačka pismenost

U Jutarnjem listu od 7. 12. 2010. objavljen je veliki prilog Ivane Kalogjere-Brkić o rezultatima hrvatskih gimnazijalaca na posljednjem PISA testiranju. Budući da prilog nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Jutarnjeg, ovdje ga se može skinuti u pdf formatu.

Iz Hrvatske je testiranjem bio obuhvaćen 5471 učenik rođen 1993. godine iz 157 srednjih i dvije osnovne škole. Dosad su obrađeni rezultati za 65 zemalja, a hrvatski su učenici iz sve tri pismenosti – čitalačke, matematičke i prirodoslovne – ostvarili rezultat koji je znatno ispod prosjeka zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD ) i partnerskih zemalja.Iz čitalačke pismenosti zauzeli su 36. mjesto, iz prirodoslovne 37., a iz matematičke 40. mjesto. To je lošije čak i od rezultata koje su hrvatski učenici postigli 2006. kada smo prvi put sudjelovali u tom istraživanju.

Što se tiče čitalačke pismenosti, na koju je stavljen naglasak u posljednjem PISA testu, Jutarnji navodi da čak 22,5% naših učenika nije dosegnulo ni 2. razinu koja se smatra polazištem za mjerenje čitalačke pismenosti. Gledano po segmentima, naši učenici puno bolje znaju pronaći podatke (po tome smo na 27.mjestu) nego što ih znaju objediniti i protumačiti (tu smo tek na 38. mjestu).

Točnije kazano, nači učenici polučili su 492 boda u segmentu pronalaženja informacija, 472 boda u segmentu integriranja i interpretacije teksta, te 471 bod u segmentu reflektiranja i evaluacije teksta. Dok su hrvatski učenici u prvom segmentu u prosjeku europskih zemalja, u druga dva segmenta su značajno ispod prosjeka, kao što se može vidjeti iz detaljne tablice izvornog dokumenta.

Pretpostavljam da je snalažljivost u pronalaženju podataka povezana s okretnošću naših učenika u korištenju interneta, što je pohvalno. Međutim, jako zabrinjava niska sposobnost naših učenika da analiziraju i evaluiraju prikupljene podatke. Nedostatak te spobnosti iz godine u godinu uočavam i među studentima prve godine studija filozofije, uz značajan broj studenata i drugih studijskih grupa na Filozofskom fakultetu, u sklopu kolegija Akademsko pisanje koji sam osmislio i koji od akademske godine 2005./06. izvodim svaki semestar.

Dvije nastavne jedinice posvećene su analizi i evaluaciji teksta. Studenti nemaju poteškoća s razlikovanjem argumentacijskih od neargumentacijskih tipova ili dijelova teksta, ali imaju poteškoća s identificiranjem elemenata argumentacijske strukture. U prosjeku više od polovice studenata nije sposobno uočiti glavne teze u tekstu, osnovne argumente u potporu tih teza, moguće prigovore i protuargumente, te način na koji su svi ti momenti međusobno povezani u tekstu. Posljedično, evaluacija je rijetko povezana uz glavne teze i temeljne intencije teksta, a mnogo češće uz manje važne pojedinosti.

Moj je dojam da naše osnovne i srednje škole ne razvijaju osjećaj učenika za argumentaciju, što je vrlo loše i s obrazovnog i s odgojnog aspekta. S obrazovnog aspekta to je loše jer argumentacija podrazumijeva integriranje informacija i povezivanje iskaza u logičke cjeline, što to je ključni dio učenja za snalaženje i poslove u suvremenom svijetu. S odgojnog aspekta to je loše jer argumentacija omogućava konstruktivnu raspravu oko pojedinih iskaza te spremnost na informiranu promjenu i tuđeg i vlastitog mišljenja, što je ključni dio odgoja za život i rad u suvremenim demokratskim društvima.

O bolonjskoj reformi iz nezavisne europske perspektive

Dr. Anne Corbett s London School of Economics, vodeći stručnjak za suvremenu povijest europskih obrazovnih politika i gošća na nedavnom okruglom stolu Processing the Bologna Process: Current Losses and Future Gains u Zagrebu, u razmaku od osam dana objavila je dva teksta posvećena bolonjskom procesu. U prvom tekstu, objavljenom u Times Higher Education Supplementu, govori o glavnim problemima u vezi s bolonjskim procesom i ključnoj ulozi visoke politike unutar država-potpisnica Bolonjske deklaracije u rješavanju istih. U drugom tekstu, objavljenom na blogu GlobalHigherEd, daje svoja razmišljanja o bolonjskom procesu iz perspektive triju recentnih događaja, uključujući i okrugli stol u Zagrebu. Oba teksta predstavljaju zanimljivo štivo, neovisno o načelnom stavu prema bolonjskom procesu.

Zanimljiva koincidencija

5. i 6. ožujka Zagreb je bio neuobičajeno živ grad. U isto vrijeme u njemu su se  posve neovisno odvijala dva skupa posvećena visokom obrazovanju. Jedan skup, usredotočen na bolonjsku reformu, organizirala je UNESCO-va katedra za upravljanje i management visokog obrazovanja pri Sveučilištu u Zagrebu (program), a drugi skup, šire koncipirian, organizirao je  Odjel za filozofiju Matice Hrvatske (program, osvrt). Na prvom skupu bilo je pet inozemnih izlagača, a na drugome jedan, Paul Konrad Liessmann, autor kontroverzne knjige Teorija neobrazovanosti u kojoj kritizira, između ostaloga, bolonjsku reformu i koncept obrazovanja koji joj stoji u temelju. Liessmann je održao predavanje pod naslovom “Posljednja zadaća našeg opstanka: O obrazovanju i njegovom deformiranju u doba znanje”, koje se može pročitati ovdje.

Zanimljivo je spomenuti da su organizatori prvoga skupa kontaktirali P. K. Liessmanna sa željom da među istaknutim inozemnim izlagačima bude i onih koji su kritički nastrojeni prema bolonjskoj reformi. Liessmann je odgovorio da je u to vrijeme u Zagrebu, ali da već ima neke obveze. O kojim se obvezama radi, organizatori prvoga skupa doznali su tek u prvim danima ožujka, kada se drugi skup počeo šire najavljivati. Šteta, jer prvi skup je htio okupiti širu akademsku zajednicu te u dijalog uključiti i pobornike i kritičare bolonjskog procesa, dakle i one koji su po svojem uvjerenju bili skloniji izlagati i sudjelovati na drugom skupu.

Ova situacija, s dva paralelna skupa na istu ili sličnu temu, zorno govori o stanju u domaćoj akademskoj zajednici – čak i ako se radi o čistoj slučajnosti.

Kako reformirati protivnike reforme?

U završnoj fazi izrade je Pravilnik o doktorskm studijima na Sveučilištu u Zagrebu. Stavak 2. članka 18. kaže:

Povjerenstvo za obranu doktorskog rada ima tri ili pet ocjenjivača. Povjerenstvo za obranu doktorskog rada može biti u jednakom sastavu kao povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Mentor sudjeluje u postupku obrane doktorskog rada, ali ne sudjeluje u donošenju ocjene osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika.

Prema jednom ranom prijedlogu Pravilnika, mentor je trebao biti u cijelosti isključen iz postupka obrane i ocjene doktorskog rada, što se meni čini poželjnim. Primjerice, na obrani doktorskih radova na Sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu mentori ne smije biti prisutni. Ondje se smatra da je mentorov posao završen onoga trenutka kad kandidat preda svoju doktorsku disertaciju. Štoviše, smatra da se da je obranom doktorskog rada na kušnji ne samo kandidat, nego i njegov mentor, pa ne bi bilo primjereno da mentor bude prisutan. Meni se to čini ispravnim. Naravno, raniji prijedlog Pravilnika u tom smjeru nije prošao. Sadašnje rješenje predstavlja stanoviti kompromis.

Međutim, to je kompromis koji ide više u prilog pobornicima starog sustava u kojemu je mentor i ispitivač i ocjenjivač (a nerijetko i onaj koji ima ključnu riječ pri zapošljavanju dotičnog kandidata) i protivnicima novoga sustava, i to zbog dodatka “osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika”. A članak 17. stavak 4. glasi:

Nadležno tijelo imenuje povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Povjerenstvo ima tri ili pet ocjenjivača, od kojih najmanje jedan član nije nastavnik na studiju niti je zaposlenik sastavnice koja je nositelj studija, a po mogućnosti je zaposlenik drugog hrvatskog ili inozemnog sveučilišta ili srodne ustanove. Mentor ne može biti član povjerenstva za ocjenu doktorskog rada, osim u iznimnim slučajevima u kojima to Senat usvoji na prijedlog vijeća područja.

Moguća su dva tumačenje posljednje rečenice ovoga stavka. Prvo tumačenje: Vijeće područja daje općeniti prijedlog koji propisuje “iznimne slučajeve” u kojima mentor može sudjelovati u ocjenjivanju doktorskog rada i Senat to usvoji. Dakako, način na koji su iznimke propisane može biti vrlo permisivan. Drugo tumačenje: pojedini mentor se obraća Vijeću područja i obrazlaže zašto treba biti izuzet od članka 18. stavka 2., Vijeće područja taj prijedlog usvoji i prenese Senatu i Senat to odobri. Opet, mnogo toga ovisi o statusu mentora, poznanstvima i odnosu snaga u Vijeću područja, tako da se može očekivati velika permisivnost.

Na mojem odjelu, Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, utjecajni protivnici bolonjske reforme nezadovoljni su i tim kompromisom. Nezadovoljni su i time što će prema novom Pravilniku mentori morati pisati godišnje izvještaje o napredovanju doktoranta. Nezadovoljni su i time što se doktorski rad može pisati na stranim jezicima, iako bi zapravo trebalo trebalo propisati da se doktorski radovi pišu na svjetskim jezicima, a samo u iznimnim slučajevima na hrvatskom jeziku. Doktorski radovi trebali bi davati doprinos znanosti, ali ako budu pisani na jednom tako malom jeziku kao što je hrvatski, onda će njihov doprinos biti u najbolju ruku ograničen na Hrvatsku i užu regiju, a objektivna ocjena i procjena vrijednosti rada bit će onemogućena. Po mojem sudu, dakle, osim što bi trebalo propisati da se doktorski rad piše na nekom svjetskom jeziku, po mogućnosti na engleskom, trebalo bi propisati i da najmanje jedan član povjerenstva za ocjenu doktorata bude iz inozemstva. To mi se čini jedinim načinom da se osigura realizacija stavka 4. člana 3, koji glasi:

Osnovna obilježja doktorskih studija i doktorskih škola na Sveučilištu jesu istraživanje i učenje kroz istraživanje, internacionalizacija, transparentnost, međunarodna mjerila kvalitete i međunarodna konkurentnost.

Ovdje samo uzgred donosim neke svoje opservacije vezane uz prijedlog novog Pravilnika o doktorskim studijima, koji, usput da spomenem, ipak predstavlja značajan napredak u odnosu na prethodni. Ono što me zapravo zanima je sljedeće: kako reformirati one koji ne žele biti reformirani? One koji misle da bolonjska reforma ne nosi ništa dobra (vjerojatno stoga što, po njihovom mišljenju, nikakva reforma uopće nije bila potrebna). Kako provesti reformu sustava visokog obrazovanja i znanosti ako se provedba reforme prepusti onima koji se toj reformi protive? Je li to uopće moguće? Ili je reforma osuđena da obistini definiciju koju daje Ambrose Bierce: “Reform – A thing that mostly satisfies reformers opposed to reformation.”

Kad je to pitanje postavljeno na okruglom stolu o bolonjskoj reformi (link), gost iz Ljubljane i bivši slovenski ministar obrazovanja, prof. dr. Pavel Zgaga, rekao je: treba razgovarati i ustrajavati na primjerima, pokazati kako je reforma polučila dobre stvari na pojedinim institucijama gdje je ozbiljno provedena. Meni se to čini utopijskim. Oni koji će reformu pod svaku cijenu sabotirati – da se poslužim riječju jednog drugog izlagača na okruglom stolu – neće biti uvjereni primjerima. Pretpostavljam da bi oni takve primjere mogli diskreditirati na dva načina. Prvo, mogli bi tvrditi da ti primjeri nisu primjeri dobrih stvari koje je reforma polučila, nego loših ili indiferentnih stvari. Drugo, mogli bi tvrditi da primjeri iz drugih podneblja ne moraju vrijediti i u našemu podneblju, jer mi smo “vrlo specifični”.

Kad već postoji osjećaj da je bolonjska reforma nametnuta, možda je uprava Sveučilišta trebala riskirati da bude obilježena kao represivna, pa zatražiti od svojih sudionika sustava da se izjasne jesu li za ili protiv reforme, te onima koji su se izjasnili za reformu obvezati da će se pri izradi reformiranih programa držati načela Bolonjske deklaracije, a onima koji su se izjasnili protiv reforme uskratiti mogućnost sudjelovanja u izradi reformiranih programa i uspostavi novoga sustava. Naravno, uz mogućnost promjene mišljenja.

Bolonjska reforma i prolaznost

U Večernjem listu od 6. ožujka 2010., na str. 10 tiskanog izdanja te na Večernjakovoj mrežnoj stranici, objavljen je izvještaj s međunarodnog okruglog stola pod naslovom Processing the Bologna Process: Current Losses and Future Gains. U tekstu stoji:

Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu prije 11 godina tek bi svaki četvrti student uspio u roku položiti godinu. Danas, pet godina poslije uvođenja Bolonje, na Medicini se mogu pohvaliti prolaznošću od čak 84,7 posto. Ništa lošije nije ni na studiju matematike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je danas prolaznost 63,09 posto. Ne tako davno, točnije akademske godine 2002./2003., u roku je studijsku godinu položilo samo 32,59 posto “matematičara”. Jednako je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Prije uvođenja Bolonje prolaznost je bila malo viša od 64 posto. Lani se popela na 75,73 posto. Što se dogodilo? Dekan FER-a Vedran Mornar tvrdi da je formula uspjeha u kontinuitetu učenja. Studenti svako malo imaju provjere znanja, uče u manjim količinama i normalno, kaže Mornar, pa su efikasniji. Za profesora Pavela Gregorića s Filozofskog fakulteta ti su podaci, koje je jučer predstavio na okruglom stolu o provedbi Bolonje, održanom na Sveučilištu u Zagrebu, najbolji pokazatelj da se taj proces mogao kvalitetno provesti.

Ovaj odlomak temelji se na podacima koje sam iznio na okruglom stolu, ali uz odveć slobodnu interpretaciju tih podataka. Postoci koje sam iznio ne predstavljaju prolaznost naprosto, nego postotak položenih kolegija u istoj godini kada su upisani. To smo uzeli kao jedan solidan indikator završnosti, zapravo jedini indikator koji je dostupan kroz ISVU sustav, i to samo za one fakultete koji imaju uredno unesene podatke u taj sustav. Ostali indikatori su neuhvatljivi zbog neujednačenosti kriterija za napredovanje kroz studij na različitim fakultetima, kako u predbolonjskim, tako i u bolonjskim studijima. Na primjer, (i) stopa upisa u višu nastavnu godinu nije dobar indikator jer su u predbolonjskim studijima različiti fakulteti dozvoljavali kod upisa u višu godinu studija prijenos različitog broja nepoloženih ispita. (ii) Kod bolonjskih studija se mjera uspješnog savladavanja programa u nekoj akademskoj godini (izražena u ECTS bodovima) također drastično razlikuje. Najdrastičniji primjer usporedbe su FER i Filozofski fakultet, gdje je to na FERu iznosilo 60 ECTS bodova, a na Filozofskom fakultetu 0 (!) ECTS bodova. Drugi su se fakulteti svrstali negdje između. (iii) Završnost ne možemo uspoređivati za studije različitog trajanja, a uspoređivanje broja završenih studenata na bolonjskim studijima s brojem studenata koji su upisali npr. 4. nastavnu godinu na preddiplomskim studijima, zbog različitih uvjeta napredovanja kroz dodiplomske studije, neće dati dobre rezultate.

Stoga smo odlučili kao indikator završnoesti uzeti postotak položenih kolegija u istoj godini u kojima su kolegiji upisani. Dakle, pogledali smo ukupni broj kolegija koje su studenti svih godina upisali u jednoj akademskoj godini, i pogledali koliko je tih kolegija uspješno savladano. Slijedi ono što sam rekao i podaci koji su bili na slajdovima.

The critics in Croatia doubt that completion rates have improved. Unfortunately, there is a lack of reliable criteria and hard data, so it is difficult to disprove them. However, we’ve made the following analysis. We took three Schools at the University of Zagreb which are reputed for being committed to the Bologna framework and which keep detailed records of their students. These are the School of Medicine, the School of Mathematics, and the Faculty of Electrical Engineering and Computing. As the criterion we looked at the percentage of courses completed in the same year in which they were taken, and we looked at three years of study before the reform, and two years of study after the reform. (We omitted years 2005/06 and 2006/07 in which there was an overlap of pre-reformed and reformed courses, which would yield mixed data). So here is what we found:

School of Medicine
the course completion rates before the reform:
1997/98: 23,92%
1998/99: 32,24%                                
1999/00: 32,83%                                

the course completion rates in the years following the introduction of ECTS:
2000/01: 35,16%
2001/02: 34,18%

the course completion rates in the years following a revision of the curriculum:
2007/08: 84,05%
2008/09: 84,70%

School of Mathematics
the course completion rates before the reform:
2002/03: 32,59%
2003/04: 35, 23%                   
2004/05: 39,08%

the course completion rates after the reform:
2007/08: 57,17%
2008/09: 63,69%

Faculty of Electrical Engineering and Computing
the course completion rates before the reform:
2002/03: 62,08%
2003/04: 61,68%                    
2004/05: 61,87%

the course completion rate after the reform:
2007/08: 74,03%
2008/09: 75,73%

Here the course completion rate was high to begin with, but it still got significantly improved.

I trust you will agree that this speaks very much in favour of the reformed programmes. It is possible that institutions which implemented the reform less enthusiastically had lower scores, but instead of taking their poor results as an argument against the reform, they should be encouraged to think of the ways to improve their implementation of the reform.

Ovdje bih spomenuo još dvije stvari. Prvo, postoje različiti razlozi zbog kojih je prije reforme postotak kolegija položenih iste godine kada su upisani bio manji, npr. zbog ondašnje široke mogućnosti prenošenja ispita, zbog toga što je bilo kolegija koji su trajali dulje od jedne akademske godine, isl. Drugo, kolege iz uprave Medicinskog fakulteta rekli su mi da podaci za taj fakultet, naročito oni koji se tiču podataka prije reforme, zahtijevaju višeslojnu analizu i interpretaciju. Za takvo što, međutim, nije bilo vremena.

Reforma loše provedene reforme 2

Danas sam primio dopis vezan uz postupak reakreditacije postojećih studijskih programa. Koordinacija za reakreditaciju studija Filozofskog fakulteta dala je nekoliko naputaka o načinu pisanja opisa predmeta, uključujući naputak koji glasi: 6. broj ECTS bodova ne smije se mijenjati.

Iz ovog naputka vidljivo je da Filozofski fakultet, ili barem njegova Koordinacija za reakreditaciju,  ili ne razumije svrhu postupka reakreditacije ili taj postupak jednostavno odbija provesti sukladno njegovoj svrsi. Naime, svrha je supstancijalna revizija reformiranih programa radi njihovog daljnjeg prilagođavanja ciljevima bolonjske reforme.

E sad, kako je moguće supstancijalno revidirati reformirani program uz zadržavanje postojećeg broja ECTS bodova, meni nije jasno. Kao što sam objasnio u prethodnom postu, u većini sadašnjih programa, ECTS bodovi pridruživani su kolegijima na temelju bodovnih križaljki primjenjivanih na stare programe, ili već na neki drugi način koji NE uključuje izračun približnog optrećenja studenata (1ECTS bod = 25-30h radnih sati), što je osnovna svrha ECTS bodova. Koordinacija je eventualno mogla dodati naputak da se opterećenje studenata u svakom kolegiju prilagodi postojećem broju bodova. S citiranim naputkom, a bez ovog dodatka, stvar je jasna: Koordinacija za reakreditaciju programa Filozofskog fakulteta dala je naputak odsjecima koji ONEMOGUĆUJE supstancijalnu reviziju studijskih programa.

Naravno, Koordinacija za reakreditaciju ne odlučuje. Odlučuje sveučilišni Odbor za upravljanje kvalitetom u koordinaciji s Agencijom za znanost i visoko obrazovanje (AZVO). 22. veljače 2010. AZVO je objavila Pravilnik o dopusnicama i reakreditaciji. U Članku 13., stavku 5. stoji:

Za svaku studijsku obvezu dodijeljen odgovarajući broj ECTS bodova, koji se mjere cjelokupnim radom koji student mora uložiti kako bi stekao predviđene ishode učenja u sklopu te obveze;

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se, i u kojoj mjeri, Odbor za upravljanje kvalitetom pobrinuti oko provedbe ovoga članka. Koordinacija za akreditaciju Filozofskog fakulteta, čini se, računa da neće.

Reforma loše provedene bolonjske reforme

U svojem prošlom postu (link) osvrnuo sam se na članak Ivane Kalođere-Brkić u Jutarnjem listu, pod bombastičnim naslovom “Krah bolonje”. Ustvrdio sam da je bolonjska reforma jako loše provedena na velikom broju visokoškolskih institucija i da za postojeće poteškoće  ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego način na koji je ona mahom provedena. Nakon te dijagnoze valjalo bi propisati terapiju. Sada bih iznio što je, po mojem mišljenju, potrebno učiniti da se stanje popravi.  

Prije svega, potrebno je reformirati postojeće studijske programe koji su u pravilu rezultat nastojanja nastavnika i institucija da unutar propisanog bolonjskog okvira u najvećoj mogućoj mjeri zadrže stare kolegije, programe i akademske navade. Programe je potrebno reformirati imajući u vidu u tri točke.

(1) Razdvajanje obrazovnih ciklusa. Jedan od najvećih problema s postojećim stanjem jest to što prva dva obrazovna ciklusa (preddiplomski i diplomski) nisu dovoljno razlučena, a nisu dovoljno razlučena zato što su se pokušali zadržati stari nastavni programi. Budući da prva dva obrazovna ciklusa nisu dovoljno razlučena, očekivanje je i studenata i sveučilišta i poslodavaca da će studenti završiti oba ciklusa. U takvom horizontu očekivanja formalna razdioba na dva ciklusa predstavlja znatnu komplikaciju.

Programe, dakle, treba reformirati na način da se sadržajno odvoje obrazovni ciklusi. Prvi ciklus trebao bi davati (i) osnovne akademske vještine i kompetencije, (ii) dodatne akademske vještine i kompetencije za snalaženje u određenom znanstvenom području ili široj struci, (iii) osnovna znanja u pojedinim poljima i granama znanosti ili užoj struci. Konkretno, svim studentima prvi ciklus trebao bi omogućiti (i) da se lako i točno pismeno izraživaju na materinjem i barem jednom stranom jeziku, dati im prezentacijske vještine , te sposobnost usvajanja i obrade novih sadržaja, (ii) dati im osnovne vještine kvalitativne i kvantitavne analize, (iii) uz širok izbor predmeta iz svih područja znanosti kako bi profilirali svoje posebne interese i stekli osnovna znanja u tim područjima.

Drugim (diplomskom) ciklusom studenti bi stjecali posebna znanja i vještine karakteristične za pojedina područja,  grane i struke. Drugi ciklus može biti orijentiran više na praktična znanja i vještine, čime bi se studenti dodatno kvalificirali za pojedine poslove, ili više na teoretska znanja i vještine, čime bi se studenti u načelu pripremali za treći (poslijediplomski) ciklus kojim stječu naziv doktora znanosti i kvalifikaciju za znanstveni rad i sveučilišnu nastavu.

Uvjeren sam da bi se nakon ovako razdvojenih ciklusa ubrzo promijenio horizont očekivanja. Ni studenti ni sveučilišta ni poslodavci više ne bi unaprijed očekivali da svatko tko upiše prvi mora završiti i drugi ciklus, jer bi prvi ciklus studentima dao dovoljno znanja, vještina i kompetencija da se mogu uspješno snaći na tržištu rada. (Ako bi se program prvog ciklusa dobro osmislio, studenti bi njime vjerojatno dobili više znanja, vještina i kompetencija potrebnih za snalaženje na tržištu rada nego što ih danas dobivaju sa završena prva dva ciklusa po mnogim programima.) To bi moglo povećati završnost  i racionalizirati proračun za visoko obrazovanje.

Naravno, postoje struke za koje podjela dvaju ciklusa nije moguća, kao što su medicina, stomatologija, veterina, možda i pravo, ali to su iznimke koje treba promatrati odvojeno. U svakom slučaju, bez nastavnih programa u kojima su prva dva ciklusa jasno razlučena, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(2) Realno dodjeljivanje ECTS bodova. ECTS (European Credit Transfer System) bod je zamišljen kao standardni pokazatelj studentskog opterećenja: 1 ECTS bod iskazuje 24-27 radnih sati koje student treba uložiti u studij. U tih 24-27 sati ulazi pohađanje nastave, čitanje literature, učenje za testove, kolokvije i ispite, sastavljanje seminarskih radova, terenski rad, itd.  Kada student planira svoje akademske obveze u predstojećem semestru – dakle, kada se upoznaje s obaveznim kolegijima koji ga čekaju i kada odabire izborne kolegije unutar predviđene satnice – on mora biti u prilici procijeniti koliko će ga koji predmet realno opteretiti. To je prva svrha ECTS bodova. Druga svrha ECTS bodova jest omogućiti sveučilištu na koje se student prijavljuje za nastavak studija, ili poslodavcu kojemu se student prijavljuje za posao, da iz studentove dokumentacije (tzv. “appendix” ili dodatak diplomi) procijeni koliko je rada student realno uložio u pojedine predmete i studij koji je završio.

Na žalost, sadašnji programi izrađivani su tako da kolegijima u pravilu nisu bili dodjeljivani ECTS bodovi po načelu 1 ECTS bod za 24-27 sati studijskog opterećenja, nego po različitim drugim, potpuno neprimjerenim načelima, npr. načelu križaljke (znamo da jedan semestar nosi 60 bodova, znamo koje kolegije student mora odslušati u tom semestru, prema tome svakom kolegiju morao udijeliti toliki broj bodova da njihova suma iznosi 60), načelu važnosti (što se predmet smatra važnijim – bez obzira na realno opterećenje studenta – to više bodova on nosi), ili načelu senioriteta (predmeti koje izvode redovni profesori nose 6 bodova, predmeti koje izvode izvanredni profesori nose 5 bodova itd.). Stoga ne čudi što u postojećim programima ECTS bodovi ne ispunjavaju niti jednu od svoje dvije svrhe. Ni studentima ni sveučilištima ni poslodavcima ti bodovi ništa ne znače, pa studenti nisu u prilici valjano planirati svoj studij, a sveučilišta i poslodavci ne mogu procijeniti koliko je rada student uložio u koji kolegij i u svoj studij, što jednog nastavnika, svečilišnu sastavnicu i cijelo sveučilište čini nepovjerljivim prema drugom nastavniku, sastavnici ili sveučilištu, a poslodavce čini nepovjerljivima prema stečenim diplomama i dodacima uz njih.

U svakom slučaju, bez nastavnih programa koji se temelje na ECTS bodovanju kolegija po načelu realnog opterećenja studenta, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(3) Kolegiji na stranim jezicima. Važno je da programi sadrže kolegije na stranim jezicima. Bar nekoliko takvih kolegija trebalo bi se naći u preddiplomskom ciklusu, bar trećina svih kolegija u diplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, a bar polovica, ako ne i velika većina, kolegija u poslijediplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, tj. na engleskom jeziku ili na nekom drugom jeziku važnom za struku. Isto tako, doktorske disertacije u pravilu bi trebale biti pisane na engleskom jeziku, kako bi njihovi rezultati mogli doprijeti do šire znanstvene javnosti, ali i kako bi ti rezultati mogli biti prosuđivani od strane šire znanstvene javnosti.

Zašto su kolegiji na stranim jezicima važni? S jedne strane, kolegijima na stranim jezicima studenti usvajaju jezične kompetencije, koje sam spomenuo kao važne već u preddiplomskom ciklusu. Te jezične kompetencije postaju osobito važne u trećem, poslijediplomskom ciklusu, u kojemu studenti stječu kvalifikacije za snalaženje u pojeidnoj znanstvenoj grani na globalnoj razini. S druge strane, kolegiji na stranim jezicima su važni zbog mobilnosti. Njima se pripremaju domaći studenti za pohađanje nastave na inozemnim sveučilištima, a ujedno se otvara mogućnost da inozemni nastavnici i znanstvenici dođu u Hrvatsku i sudjeluju u izvođenju ovdašnjih nastavnih programa.

Mobilnost je jedno od najvećih obećanja bolonjske reforme, no te mobilnosti ne može biti bez kolegija na stranim jezicima. Dakle, bez nastavnih programa s kolegijima na stranim jezicima, prije svega engleskom, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

Navodni krah Bolonjskog procesa u Hrvatskoj

U ponedjeljak 1. siječnja 2010. Jutarnji list je objavio tekst Ivane Kalođere-Brkić pod naslovom “Krah bolonje” . U tom tekstu nalazi se niz tvrdnji čiju bih istinitost i utemeljenost doveo u pitanje.

Hrvatski bolonjski vlak na krivom je kolosijeku, jedinstvena je ocjena studenata i nastavnika Sveučilišta u Zagrebu. Koncipirana po modelu 3+2 Bolonja je trebala skratiti trajanje studija, povećati postotak onih koji uspješno završavaju studij te potaknuti mobilnost. No, ništa se od toga nije dogodilo.

Početna rečenica (“jedinstvena ocjena studenata i nastavnika”) želi sugerirati da se velika većina studenata i nastavnika slažu da je bolonjski vlak na krivom kolosijeku, no iz teksta se može zaključiti drukčije. Prema podacima koji su navedeni u tekstu, 37% nastavnika smatra da je bolonja loša, dok su studenti “podijeljeni oko toga je li organizacija studija po modelu 3+2 korisna za njihovu struku: 53 posto misli da nije, a 47 da jest, s time što je zadovoljnih modelom 3+2 puno je više među studentima tehničkih nego društvenih i znanosti”. Anketna pitanja na koja su studenti odgovarali ocjenama od 1 do 5 pokazuju stanovito nezadovoljstvo ishodima, odnosom i kvalitetom programa, no u tim pitanjima nema ništa što bi, samo po sebi, optuživalo bolonjski proces. Da se ista ta anketa provela prije uvođenja bolonje 2005/06. godine, uvjeren sam da bi ocjene bile još slabije.

Štoviše, umjesto da traje kraće, studij se u Hrvatskoj s četiri formalno produžio na pet godina.

U prijašnjem sustavu studij je samo nominalno trajao četiri godine i iznimno je mali postotak onih koji su završavali studij u četiri godine. Nakon četvrte godine studenti su imali pravo na apsolventsku godinu i pol. Većina studenata to je pravo koristila, pa i produljivala. Prosječno trajanje studija u starom sustavu bilo je 7,1 godinu (podaci OECD-a za 2006. godinu), uz veliki broj studenata koji su sveučilište napuštali bez ikakvog završenog studija. Prosječno pak trajanje prva dva ciklusa studija (3+2, 4+1) ili integriranog studija (5+0) prema bolonjskom modelu još nije poznato jer prva generacija studenata koji su upisali reformirani studij još nije završila drugi ciklus, tako da je  tvrdnja iz prvog citata (“Bolonja je trebala skratiti trajanje studija”) i njezina elaboracija u potonjem citatu neutemeljena. Štoviše, postoje neki pokazatelji o završnosti prvog ciklusa na temelju kojih se može očekivati da će prosječno trajanje prva dva ciklusa biti skraćeno na 6 godina, te da će broj studenata koji sveučilište napuštaju bez ikakvog završenog studija biti manji, pa će se tvrdnja iz prvoga citata po svoj prilici pokazati i neistinitom.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je novi sustav usporio napredovanje studenata, uvedena je dodatna birokratska procedura: student prvo mora formalno završiti preddiplomski studij da bi se mogao upisati na diplomski. Sve to smanjilo je i opću efikasnost studiranja te znatno produljilo trajanje studija – rekao je psiholog prof. dr. Damir Ljubotina, suradnik Ureda za upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu.

Ova birokratska procedura je komplicirana – tako da smanjuje opću efikasnost studiranja i produljuje trajanje studija – posebice na Filozofskom fakultetu gdje prof. dr. Ljubotina radi. Tome je tako zbog velikog broja odsjeka i programa koji se na tom faultetu izvode, od kojih se neki izvode po modelu 3+2 a neki 4+1, pri čemu dobar broj studentata upisuje kombinaciju studija u kojoj jedan studij ide po jednom a drugi po drugom modelu. Naravno da je u takvim slučajevima birokratska procedura komplicirana! Ali ona uopće ne mora biti takva.

Bolonjski proces bila je nužna formalna promjena kako bi naše diplome postale usporedive s europskima, no izazvala je dosta zbrke jer odstupa od dosadašnje tradicije i očekivanja domaćeg tržišta – rekao je Ljubotina.

Naravno da je reforma izazvala dosta zbrke. Kakva je to reforma koja ne odstupa od prijašnje tradicije? U svjetlu poteškoća koje su proizažle iz (polu)provedene reforme postoji tendencija da se prijašnje stanje (“dosadašnja tradicija”) idealizira. Ta tradicija počivala je na sustavu koji je bio preskup, neracionalan i zastario. Što se očekivanja domaćeg tržišta tiče, ono je i samo skromno i nerazvijeno, pogotovo u razdoblju recesije. O bolonjskoj reformi ne bi trebalo razmišljati kao o obrazovanju za domaće tržište danas, nego kao o obrazovanju za europsko tržište sutra.

Kao jedni od krivaca za to što tako velik broj studenata u Hrvatskoj nastavlja diplomski studij (u razvijenoj ih je Europi upola manje) u javnosti su u pravilu bili prozivani poslodavci koji nisu prepoznali kvalitete prvostupnika.

Ako na tržištu postoji deficit radnih mjesta i suficit kandidata za njihovo popunjavanje, razumljivo je da će prednost biti dana bolje obrazovanima, dakle onima koji su završili dva studijska ciklusa. Osim toga, reformirani programi sastavljali su se naprečac, u pravilu vrlo konzervativno (zadržavajući što više elemenata starih programa), što znači da poslodavci, ako su htjeli dobiti kadrove prijašnje razine sveučilišnog obrazovanja, u buduće trebaju uzimati one koji su završili prva dva studijska ciklusa. Da su programi bili odista reformirani, s jačim diferenciranjem dvaju ciklusa i fokusiranjem na releantna i primjenjiva znanja i vještine u prvom ciklusu, poslodavci bi to vjerojatno znali prepoznati. Na koncu, tko je kriv što su programi sastavljani bez konzultiranja s potencijalnim poslodavcima kako bi se uvažile potrebe aktualnog tržišta?

Nadalje, u članku piše kako studenti procjenjuju da ih preddiplomski studij puno bolje osposobljava za nastavak studija, nego za rad u struci. Zanemarimo li sposobnost studenata da procjenjuju vlastitu osposobljenost za rad u struci, ova procjena studenata pokazuje da su programi preddiplomskih studija loše sastavljeni. Je li za to kriva bolonjska reforma? Ili način na koji su je institucije i pojedini nastavnici proveli? To mi se čini iznimno važnim. Treba razdvojiti zamisao i ciljeve bolonjske reforme od načina na koji je ona provedena. Kao netko tko je studirao po starom sustavu, tko ima bogato iskustvo studija u inozemstvu,  i tko predaje u novom sustavu, smatram da je reforma bila nužna i da je došla u posljednji čas; da su zamisao i ciljevi bolonjske reforme pozitivni i dugoročno održivi; i da je bolonjska reforma jako loše provedena na značajnom broju institucija. Stoga za veliki broj postojećih poteškoća ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego njezinu implementaciju, počevši od načina na koji su reformirani programi sastavljani i odobravani.