Ateizam u kršćanstvu 3

U svojoj kolumni “Jutarnja propovjed” u Jutarnjem listu od ponedjeljka 29. 11. 2010., don Živko Kustić osvrnuo se na moj komentar uz prilog Tanje Rudež (vidi moj prethodni post) u kojemu prenosi rezultate studije Daniela Dennetta i Linde LaScole o svećenicima koji su izgubili vjeru. Budući da Kustićeva kolumna nije dostupna u cijelosti na mrežnoj stranici Jutarnjeg, donosim sken:

Uvažavam pokušaj don Živka da odgovori na moju slutnju da katolički svećenici nisu spremni govoriti o svojim sumnjama u istoj mjeri kao i protestantski svećenici. Don Živkov odgovor zasniva se na tri teze:

(1) Osim proučavanja Biblije, katolički svećenici su dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima, pa je moguće da u eventualnim sumnjama pronalaze izlaz.

Prvo, ne razumijem zašto don Živko smatra da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima olakšava pronalaženje izlaza u eventualnim sumnjama svećenika. Meni se čini baš suprotno, da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima produbljuje te sumnje i otežava izlaz iz njih. Drugo, ne vidim zašto bi dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima bila karakteristična za katolički kler, a ne i za protestantski, jer Kustić veli da je to ono što katoličkim svećenicima omogućuje da se bolje nose sa sumnjama od protestantskih svećenika. I treće, nisam siguran želi li Kustić reći da su svi katolički svećenici, pa tako i oni u Hrvatskoj, dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima. S kojom filozofijom ili koliko temeljito ulaze u prirodne znanosti?

(2) Za katoličke svećenike vjera se ne dokazuje nego se živi.

Kustić povlači usporedbu između vjere u Boga i zaljubljenosti u osobu, pa veli: “Tko vjeruje, ne dokazuje da ima Boga, kao što iskreno zaljubljeni ne dokazuje da postoji ona koju, odnosno onaj koga, voli.” Evidencija za postojanje predmeta zaljubljenosti je empirijski toliko čvrsta da zaljubljenome nije potrebno dokazivati da predmet njegove zaljubljenosti postoji. Evidencija za postojanje Boga je, naprotiv, empirijski je toliko nepostojana da vjernik teško može dokazati da  predmet njegove vjere postoji. Vjernik, naprotiv, mora reći da on u Boga vjeruje neovisno o mogućnosti dokazivanja i evidenciji za vjerovanje. Na koncu, to i jest bit vjere – vjerovanje bez čvrste evidencije ili čak usprkos evidenciji. Ako odista vjerujete, odista, kao što veli Kustić, “ne postoji mogućnost sumnje”. Pitanje je, međutim, je li vaše vjerovanje racionalno, s obzirom da počiva na vrlo slabašnoj evidenciji, ili je čak protivno evidenciji. Naravno, netko može reći da racionalnost nije toliko važna, te da nije problem što neka svoja vjerovanja, pa čak i ona središnja, ne fundiramo na evidenciji. S time se ne mogu složiti, ali to je druga i duža priča.

(3) Iako vjera ne zahtjeva dokaz o postojanju Boga, o Bogu ipak ima znanja.

“Čovjek može razumski zaključiti da u korijenu svega što postoji ima Onaj koji jest i koji svemu daje smisao i postojanje. To je razumski zaključak – ali to nije vjera.” Slažem se da čovjek može razumski doći do zaključka da postoji Bog. Primjerice, ontološki, kozmološki i teleološki dokazi za postojanje Boga imaju svrhu navesti na takav zaključak. I dok je ontološki dokaz opovgnula logika, a teleološki evolucija prirodnim odabirom, kozmološki još ima kakvu-takvu podlogu (Bog kao odgovor na pitanje odakle Big Bang). Kustić je u pravu kada tvrdi da čak i onaj koji priznaje postojanje Boga kao prvog uzroka još uvijek nije vjernik. Naime, dalek je put od pojma Boga kao prvog uzroka do Boga kao predmeta vjerskog štovanja ili točnije do kršćanskog Boga, trojedinstva, predmeta ljubavi, uslišitelja molitvi, iskupitelja itd. A odnos vjernika prema Bogu za Kustića je mnogo više od razmskog zaključka da postoji Bog kao prvi uzrok, “vjera je doživljaj daleko iza razumskog zaključka”. Može biti da je vjera odista nešto mnogo više od spomenuta razumski utemeljena mišljenja, ali to predmet vjere ne čini ni mrvicu više istinitim, zbiljskim ili vjerojatnim. Drugim riječima, to što je vjera “doživljaj daleko iza razumskog zaključka” nije nikakvo jamstvo da predmet vjere odista postoji. S druge strane, razumski utemeljeno mišljenje da mora postojati prvi uzrok svoj predmet čini bar minimalno vjerojatnijim – ako prihvatimo da je kozmološki dokaz valjan argument.

Na koncu Kustić zaokružuje svoju usporedbu i dodaje da se vjera može izgubiti baš kao i  ljubav. “Kad mladić kaže da djevojku više ne voli, to ne znači da ona ne postoji niti da je on gubitkom ljubavi postao bolji.” Kustićeva usporedba vjere u Boga i zaljubljenosti u djevojku zapravo je neodrživa. Naime, intervjuirani svećenici su izgubili svoju vjeru upravo zato što su uvidjeli da Boga nema. Za tu situaciju prikladna bi bila usporedba s mladićem koji je zaljubljen u virtualnu djevojku (poput Hatsune Miku) i koji se odljubljuje kad uvidi da se radi o plodu nečije mašte i programerskog umijeća. Zacijelo će se i don Živko složiti da bi gubitkom ljubavi taj mladić odista postao bolji.

6 odgovora na Ateizam u kršćanstvu 3

  1. Marko Kučan kaže:

    Sasvim je jasno da se vjera i zaljubljenost ne mogu uspoređivati jer vjera, bez obzira na to kakvu podlogu koristila, obuhvaća prihvaćanje nekih stavova koje bi trebalo opravdati (upravo zato jer se ne temelji isključivo na negativnim argumentima božjeg postojanja, poput kozmološkog argumenta).
    Teza o tome da su katolički svećenici bolje upoznati sa prirodnim znanostima od protestantskih mi zvuči potpuno apsurdno, i to upravo zato jer se radi o dotičnom gospodinu Kustiću (no, neću o tome jer mi se trenutno ne da tražiti po netu njegove teze o tome kako se bog pojavljuje u biologiji i fizici).

  2. digresija kaže:

    Kao što ste i napisali u tekstu o a/teizmu u srpnju, jedni druge neće(te) uvjeriti da su u krivu. Iako je s pozicije ratia (samo) veća vjerojatnost da je ateist u pravu. Slažem se s Vašim kritikama Kustićevih komparacija. Tekst o licemjerju i institucionalizaciji religije je smislen. Riječ dvije o tome.
    Religijska institucionalizacija se može komparirati s institutom države (ili nekom nižom organiziranom razinom). No (suvremena) pravno (zamišljena) uređena država nas, kao njene članove, štiti od naših vlastitih slabosti proizišlih i iz naše savjesti. Zato nam je država obaveza. Ne samo da nas štiti, već olakšava samoostvarenje. No i država kao organizacija ima svoje licemjerje. Ono je u pravilu produkt nametnutosti uzrokovan licemjerjem nas samih, članova države.
    Iskreno religiozni religiju shvaćaju kao olakšanje utemeljeno na vlastitoj savjesti i slobodnom izboru, što znači da religija nije obaveza. No s druge ona je i teret jer dozvoljava propitivanje svega osim same sebe – dogme. U nju se vjeruje pa je svaka racionalnost besmislena. Upravo time religija jasno izražava da moral ne ovisi o vjerovanju, a upravo to uzrokuje da institucionalizacija takvog stanja (religije) nužno povlači veći kvantum licemjernosti, od npr., onog koje projicira država.
    Pa ipak, važnijim za društvo čine mi se pitanja:
    Na koji način religija može biti prisutna u javnim (državnim – lokalnim) institucijama koje su obaveza svih članova društva, a da se pritom ne krše (građanska i temeljna) prava onih koju nisu religiozni? Tko religiju i na koji način treba financirati?
    Držim da je svaki čovjek vjernik (u nešto). I to zbog svoje nesavršenosti – traži idealitet, nada mu se. A kad ga nađe nastoji tu projekciju zadržati, i vjerovanjem. No, različitim članovima države, i predmet i način vjerovanja je različit. S toga u pravnoj uređenoj državi religija ne bi smjela biti javna obaveza. Time se otvara pitanje pravne pozicije religije i u RH.

  3. Dario Hrupec kaže:

    Jutarnja propovjed od 31. svibnja 2010. godine
    http://www.jutarnji.hr/ima-i-vrlo-skolovanih-vjernika-/805277/
    bila je potaknuta mojom izjavom da “porast vjere u nadnaravno nije nimalo bezazlen”. Namjeravao sam odgovoriti, no na kraju sam odustao. Ovom se prilikom vraćam na tu temu.

    Pavel, sviđa mi se što si stavio sken. Posebno je dobra tvoja zadnja rečenica “Zacijelo će se i don Živko složiti da bi gubitkom ljubavi taj mladić odista postao bolji.” Efektni knock out don Živka.

    Po meni je ključna Kustićeva izjava: “Vjernici vjeruju Bogu i ne postoji mogućnost sumnje.” Ne postoji mogućnost sumnje. Upravo je zato znanost neuskladiva s religijom. To je bitna razlika u samim temeljima dvaju svjetonazora o čemu sam pisao u postu
    http://www.jutarnji.hr/kako-se-ne-susrecu-vjera-i-znanost-/712975/

    • Dario, hvala na linkovima. Ne sjećam se da sam pročitao Kustićevu propovjed koju navodiš. Iz nje iščitavam dvije stvari.

      Prvo, strah ili zazor od toga da se vjernike proziva za neukost zbog toga što vjeruju u nadnaravno usprkos znanstvenih spoznaja. U onoj mjeri u kojoj su neki znanstvenici odista spremni pljuvati po vjernicima, taj strah mi se čini opravdanim. Takav način komunikacije smatram neprihvatljivim, bez obzira od koga dolazi i protiv koga je usmjeren. Također, ovdje moram usput priznati da je Richard Dawkins – kojega inače cijenim i rado čitam – često na granici takvog načina komunikacije, zbog čega dopire do manjeg broja ljudi nego što bi mogao i trebao.

      Druga Kustićeva tvrdnja je da netko može biti i istinski vjernik i školovani fizičar. Tu tvrdnju ti u svom blogu osporavaš. Kažeš da postoji “nepremostiva razlika znanosti i vjere koja počinje od samih temelja”, te zaključuješ “da se vjera i znanost apsolutno isključuju, a ne savršeno nadopunjuju”. Složio bih se s tobom – ako uzmemo da znanost i vjera pokrivaju dijelom isti teren. Odista, na tom terenu samo jedna od njih može vladati. Međutim, ima ljudi koji smatraju da znanost i vjera ne pokrivaju nikakav zajednički teren, pa se utoliko NE isključuju. Sjetimo se Stephen Jay Gouldove sintagme “non-overlapping magisteria”. Oni koji zauzimaju to gledište ne vide isključivost znanosti i vjere, već naprotiv mogu vidjeti njihovo nadopunjavanje, jer svaka na svoj način pokriva svoj teren.

      E sad, mislim da se nas dvojica slažemo da ovo potonje nije ispravno gledište, ali to ne možemo dokazati tako što ćemo tvrditi da su znanost i vjera nespojivi, nego tako što ćemo pokazati da znanost i vjera ipak pokrivaju zajednički teren i adresiraju neka ista pitanja.

      Koji bi to teren bio i koja bi to bila pitanja?

  4. Dario Hrupec kaže:

    Postoje razna područja (tereni) koja adresiraju ista pitanja. Dva tipična su: (1) moral i (2) postanci.

    Neka od pitanja mogla bi biti:
    (1) Može li nevjernik biti dobar?
    (2) Kako je nastao svemir? Kako je nastala Zemlja? Kako je nastao život na Zemlji? Kako je nastao čovjek?

  5. Matko Gjurašin kaže:

    nisam siguran želi li Kustić reći da su svi katolički svećenici, pa tako i oni u Hrvatskoj, dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima. S kojom filozofijom ili koliko temeljito ulaze u prirodne znanosti?

    Ugodno sam se iznenadio koliko gosp. Raguž citira filozofe i poznaje ih u susretu s Vama na tribini “Teološki četvrtak” i prikazu Hawkingove knjige. Usudio bih se reći i da zna više od prosječnog studenta filozofije na Odsjeku FFZG-a. Jedini je nedostatak što je ta filozofijom uglavnom iz kontinentalne tradicije (npr. prisutna je na privatnim katoličkim sveučilištima, i koliko sam čuo teolozi jako vole Kanta). Da su informirani što se radi u analitičkoj tradiciji po pitanju teizma, sigurno bi im to bilo vrlo drago zbog silnih napredaka i ponovnog uspostavljana teizma kao razumno vjerovanje nakon stoljeća življenja pod Humeovom i Kantovom sjenom.

    Evidencija za postojanje Boga je, naprotiv, empirijski je toliko nepostojana da vjernik teško može dokazati da predmet njegove vjere postoji.
    Prvi ću reći da smatram da je nemoguće dokazati da Bog postoji, naročito ne empirijskom metodom, ali se može argumentirati da je vjerovanje u Boga opravdano. Možda se ne može stvoriti znanje o Bogu, ali pokazati da je teizam racionalno vjerovanje je razuman pothvat.

    Vjernik, naprotiv, mora reći da on u Boga vjeruje neovisno o mogućnosti dokazivanja i evidenciji za vjerovanje. Na koncu, to i jest bit vjere – vjerovanje bez čvrste evidencije ili čak usprkos evidenciji.

    Jeste li sigurni? Ovu tvrdnju morate opravdati putem vjerskih tekstova, ali bojim se da neće podržati Vaše viđenje.

    Naravno, netko može reći da racionalnost nije toliko važna, te da nije problem što neka svoja vjerovanja, pa čak i ona središnja, ne fundiramo na evidenciji. S time se ne mogu složiti, ali to je druga i duža priča.

    Postoji utjecajno stajalište u suvremenoj religijskoj epistemologiji pod nazivom Reformirana epistemologija, koje su razvili filozofi kao Alston, Plantinga i Wolterstorff. Tvrdi da teizam spada u tzv. “properly basic belief” i racionalan je bez podrške nekih bazičnijih vjerovanja koja se moraju uspostaviti. Argumenti za postojanje Boga se mogu dati, ali suvišni su za uspostavljanje racionalnosti teizma.

    Slažem se da čovjek može razumski doći do zaključka da postoji Bog. Primjerice, ontološki, kozmološki i teleološki dokazi za postojanje Boga imaju svrhu navesti na takav zaključak. I dok je ontološki dokaz opovgnula logika

    Plantingin rad na metifizici modalnosti u knjizi The Nature of Necessity je iznjedrio suvremenu modalnu formulaciju ontološkoga argumenta koja je logički valjana i podržana određenim teoremima modalne logike. Usto je i pokazao da su tradicionalne kritike Anselmove formulacije ontološkog argumenta, naročito Kantove, sumnjive.

    a teleološki evolucija prirodnim odabirom

    Paleyeva formulacija je loša; to je i Hume ustvrdio u svojim Dijalozima bez pozivanja na teoriju evolucije. Ali teleološki je argument živ i zdrav. Samo pogledajte knjigu Universes Johna Lesliea, koja je uvela fino-ugođene fizikalne konstante u filozofiju religije. Uostalom, Plantingin evolucijski argument protiv naturalizma upravo koristi evoluciju kako prilog teizmu. Da parafraziram citat jednog notornog ateiste, “Darwin je omogućio da se bude intelektualno ispunjen teist”.
    kozmološki još ima kakvu-takvu podlogu (Bog kao odgovor na pitanje odakle Big Bang).

    Iako je sigurno da je ona odigrala ključnu ulogu u oživljavanju zanimanja za ovaj argument, nijedan kozmološki argument nema ovakvu formulaciju, niti svi koriste suvremenu fizikalnu kozmologiju kao podršku.

    Kustić je u pravu kada tvrdi da čak i onaj koji priznaje postojanje Boga kao prvog uzroka još uvijek nije vjernik. Naime, dalek je put od pojma Boga kao prvog uzroka do Boga kao predmeta vjerskog štovanja ili točnije do kršćanskog Boga, trojedinstva, predmeta ljubavi, uslišitelja molitvi, iskupitelja itd.

    Prirodna teologija vas može dovesti samo do jednog stupnja. O tome je govorio i Pascal kada je rekao da ne želi Boga filozofa već Boga Abrahama, Izaka i Jakova. Ali i tu ima pomoći. Sve povijesne činjenice koje znamo o Isusu (njegov ukop, prazna grobnica, iskustva apostola i Sv. Pavla nakon Isusove smrti koja su shvaćena kao uskrsli Isus) su upravo najbolje objašnjene time da je Isus uistinu uskrsnuo, pokazujući da je Kršćanstvo jedina istinita religija, i time je jaz između Boga filozofa i Bog Abrahama, Izaka i Jakova smanjen ako ne i maknut.

    Don Kustić može bez straha zadržati svoju djevojku. Ako ga netko želi odljubiti od nje, mora se više potruditi jer ta djevojka ima vraški dobre reference.😉

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: