Reforma loše provedene reforme 2

25/02/2010

Danas sam primio dopis vezan uz postupak reakreditacije postojećih studijskih programa. Koordinacija za reakreditaciju studija Filozofskog fakulteta dala je nekoliko naputaka o načinu pisanja opisa predmeta, uključujući naputak koji glasi: 6. broj ECTS bodova ne smije se mijenjati.

Iz ovog naputka vidljivo je da Filozofski fakultet, ili barem njegova Koordinacija za reakreditaciju,  ili ne razumije svrhu postupka reakreditacije ili taj postupak jednostavno odbija provesti sukladno njegovoj svrsi. Naime, svrha je supstancijalna revizija reformiranih programa radi njihovog daljnjeg prilagođavanja ciljevima bolonjske reforme.

E sad, kako je moguće supstancijalno revidirati reformirani program uz zadržavanje postojećeg broja ECTS bodova, meni nije jasno. Kao što sam objasnio u prethodnom postu, u većini sadašnjih programa, ECTS bodovi pridruživani su kolegijima na temelju bodovnih križaljki primjenjivanih na stare programe, ili već na neki drugi način koji NE uključuje izračun približnog optrećenja studenata (1ECTS bod = 25-30h radnih sati), što je osnovna svrha ECTS bodova. Koordinacija je eventualno mogla dodati naputak da se opterećenje studenata u svakom kolegiju prilagodi postojećem broju bodova. S citiranim naputkom, a bez ovog dodatka, stvar je jasna: Koordinacija za reakreditaciju programa Filozofskog fakulteta dala je naputak odsjecima koji ONEMOGUĆUJE supstancijalnu reviziju studijskih programa.

Naravno, Koordinacija za reakreditaciju ne odlučuje. Odlučuje sveučilišni Odbor za upravljanje kvalitetom u koordinaciji s Agencijom za znanost i visoko obrazovanje (AZVO). 22. veljače 2010. AZVO je objavila Pravilnik o dopusnicama i reakreditaciji. U Članku 13., stavku 5. stoji:

Za svaku studijsku obvezu dodijeljen odgovarajući broj ECTS bodova, koji se mjere cjelokupnim radom koji student mora uložiti kako bi stekao predviđene ishode učenja u sklopu te obveze;

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se, i u kojoj mjeri, Odbor za upravljanje kvalitetom pobrinuti oko provedbe ovoga članka. Koordinacija za akreditaciju Filozofskog fakulteta, čini se, računa da neće.

Oglasi

Reforma loše provedene bolonjske reforme

05/02/2010

U svojem prošlom postu (link) osvrnuo sam se na članak Ivane Kalođere-Brkić u Jutarnjem listu, pod bombastičnim naslovom “Krah bolonje”. Ustvrdio sam da je bolonjska reforma jako loše provedena na velikom broju visokoškolskih institucija i da za postojeće poteškoće  ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego način na koji je ona mahom provedena. Nakon te dijagnoze valjalo bi propisati terapiju. Sada bih iznio što je, po mojem mišljenju, potrebno učiniti da se stanje popravi.  

Prije svega, potrebno je reformirati postojeće studijske programe koji su u pravilu rezultat nastojanja nastavnika i institucija da unutar propisanog bolonjskog okvira u najvećoj mogućoj mjeri zadrže stare kolegije, programe i akademske navade. Programe je potrebno reformirati imajući u vidu u tri točke.

(1) Razdvajanje obrazovnih ciklusa. Jedan od najvećih problema s postojećim stanjem jest to što prva dva obrazovna ciklusa (preddiplomski i diplomski) nisu dovoljno razlučena, a nisu dovoljno razlučena zato što su se pokušali zadržati stari nastavni programi. Budući da prva dva obrazovna ciklusa nisu dovoljno razlučena, očekivanje je i studenata i sveučilišta i poslodavaca da će studenti završiti oba ciklusa. U takvom horizontu očekivanja formalna razdioba na dva ciklusa predstavlja znatnu komplikaciju.

Programe, dakle, treba reformirati na način da se sadržajno odvoje obrazovni ciklusi. Prvi ciklus trebao bi davati (i) osnovne akademske vještine i kompetencije, (ii) dodatne akademske vještine i kompetencije za snalaženje u određenom znanstvenom području ili široj struci, (iii) osnovna znanja u pojedinim poljima i granama znanosti ili užoj struci. Konkretno, svim studentima prvi ciklus trebao bi omogućiti (i) da se lako i točno pismeno izraživaju na materinjem i barem jednom stranom jeziku, dati im prezentacijske vještine , te sposobnost usvajanja i obrade novih sadržaja, (ii) dati im osnovne vještine kvalitativne i kvantitavne analize, (iii) uz širok izbor predmeta iz svih područja znanosti kako bi profilirali svoje posebne interese i stekli osnovna znanja u tim područjima.

Drugim (diplomskom) ciklusom studenti bi stjecali posebna znanja i vještine karakteristične za pojedina područja,  grane i struke. Drugi ciklus može biti orijentiran više na praktična znanja i vještine, čime bi se studenti dodatno kvalificirali za pojedine poslove, ili više na teoretska znanja i vještine, čime bi se studenti u načelu pripremali za treći (poslijediplomski) ciklus kojim stječu naziv doktora znanosti i kvalifikaciju za znanstveni rad i sveučilišnu nastavu.

Uvjeren sam da bi se nakon ovako razdvojenih ciklusa ubrzo promijenio horizont očekivanja. Ni studenti ni sveučilišta ni poslodavci više ne bi unaprijed očekivali da svatko tko upiše prvi mora završiti i drugi ciklus, jer bi prvi ciklus studentima dao dovoljno znanja, vještina i kompetencija da se mogu uspješno snaći na tržištu rada. (Ako bi se program prvog ciklusa dobro osmislio, studenti bi njime vjerojatno dobili više znanja, vještina i kompetencija potrebnih za snalaženje na tržištu rada nego što ih danas dobivaju sa završena prva dva ciklusa po mnogim programima.) To bi moglo povećati završnost  i racionalizirati proračun za visoko obrazovanje.

Naravno, postoje struke za koje podjela dvaju ciklusa nije moguća, kao što su medicina, stomatologija, veterina, možda i pravo, ali to su iznimke koje treba promatrati odvojeno. U svakom slučaju, bez nastavnih programa u kojima su prva dva ciklusa jasno razlučena, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(2) Realno dodjeljivanje ECTS bodova. ECTS (European Credit Transfer System) bod je zamišljen kao standardni pokazatelj studentskog opterećenja: 1 ECTS bod iskazuje 24-27 radnih sati koje student treba uložiti u studij. U tih 24-27 sati ulazi pohađanje nastave, čitanje literature, učenje za testove, kolokvije i ispite, sastavljanje seminarskih radova, terenski rad, itd.  Kada student planira svoje akademske obveze u predstojećem semestru – dakle, kada se upoznaje s obaveznim kolegijima koji ga čekaju i kada odabire izborne kolegije unutar predviđene satnice – on mora biti u prilici procijeniti koliko će ga koji predmet realno opteretiti. To je prva svrha ECTS bodova. Druga svrha ECTS bodova jest omogućiti sveučilištu na koje se student prijavljuje za nastavak studija, ili poslodavcu kojemu se student prijavljuje za posao, da iz studentove dokumentacije (tzv. “appendix” ili dodatak diplomi) procijeni koliko je rada student realno uložio u pojedine predmete i studij koji je završio.

Na žalost, sadašnji programi izrađivani su tako da kolegijima u pravilu nisu bili dodjeljivani ECTS bodovi po načelu 1 ECTS bod za 24-27 sati studijskog opterećenja, nego po različitim drugim, potpuno neprimjerenim načelima, npr. načelu križaljke (znamo da jedan semestar nosi 60 bodova, znamo koje kolegije student mora odslušati u tom semestru, prema tome svakom kolegiju morao udijeliti toliki broj bodova da njihova suma iznosi 60), načelu važnosti (što se predmet smatra važnijim – bez obzira na realno opterećenje studenta – to više bodova on nosi), ili načelu senioriteta (predmeti koje izvode redovni profesori nose 6 bodova, predmeti koje izvode izvanredni profesori nose 5 bodova itd.). Stoga ne čudi što u postojećim programima ECTS bodovi ne ispunjavaju niti jednu od svoje dvije svrhe. Ni studentima ni sveučilištima ni poslodavcima ti bodovi ništa ne znače, pa studenti nisu u prilici valjano planirati svoj studij, a sveučilišta i poslodavci ne mogu procijeniti koliko je rada student uložio u koji kolegij i u svoj studij, što jednog nastavnika, svečilišnu sastavnicu i cijelo sveučilište čini nepovjerljivim prema drugom nastavniku, sastavnici ili sveučilištu, a poslodavce čini nepovjerljivima prema stečenim diplomama i dodacima uz njih.

U svakom slučaju, bez nastavnih programa koji se temelje na ECTS bodovanju kolegija po načelu realnog opterećenja studenta, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(3) Kolegiji na stranim jezicima. Važno je da programi sadrže kolegije na stranim jezicima. Bar nekoliko takvih kolegija trebalo bi se naći u preddiplomskom ciklusu, bar trećina svih kolegija u diplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, a bar polovica, ako ne i velika većina, kolegija u poslijediplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, tj. na engleskom jeziku ili na nekom drugom jeziku važnom za struku. Isto tako, doktorske disertacije u pravilu bi trebale biti pisane na engleskom jeziku, kako bi njihovi rezultati mogli doprijeti do šire znanstvene javnosti, ali i kako bi ti rezultati mogli biti prosuđivani od strane šire znanstvene javnosti.

Zašto su kolegiji na stranim jezicima važni? S jedne strane, kolegijima na stranim jezicima studenti usvajaju jezične kompetencije, koje sam spomenuo kao važne već u preddiplomskom ciklusu. Te jezične kompetencije postaju osobito važne u trećem, poslijediplomskom ciklusu, u kojemu studenti stječu kvalifikacije za snalaženje u pojeidnoj znanstvenoj grani na globalnoj razini. S druge strane, kolegiji na stranim jezicima su važni zbog mobilnosti. Njima se pripremaju domaći studenti za pohađanje nastave na inozemnim sveučilištima, a ujedno se otvara mogućnost da inozemni nastavnici i znanstvenici dođu u Hrvatsku i sudjeluju u izvođenju ovdašnjih nastavnih programa.

Mobilnost je jedno od najvećih obećanja bolonjske reforme, no te mobilnosti ne može biti bez kolegija na stranim jezicima. Dakle, bez nastavnih programa s kolegijima na stranim jezicima, prije svega engleskom, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.


Navodni krah Bolonjskog procesa u Hrvatskoj

03/02/2010

U ponedjeljak 1. siječnja 2010. Jutarnji list je objavio tekst Ivane Kalođere-Brkić pod naslovom “Krah bolonje” . U tom tekstu nalazi se niz tvrdnji čiju bih istinitost i utemeljenost doveo u pitanje.

Hrvatski bolonjski vlak na krivom je kolosijeku, jedinstvena je ocjena studenata i nastavnika Sveučilišta u Zagrebu. Koncipirana po modelu 3+2 Bolonja je trebala skratiti trajanje studija, povećati postotak onih koji uspješno završavaju studij te potaknuti mobilnost. No, ništa se od toga nije dogodilo.

Početna rečenica (“jedinstvena ocjena studenata i nastavnika”) želi sugerirati da se velika većina studenata i nastavnika slažu da je bolonjski vlak na krivom kolosijeku, no iz teksta se može zaključiti drukčije. Prema podacima koji su navedeni u tekstu, 37% nastavnika smatra da je bolonja loša, dok su studenti “podijeljeni oko toga je li organizacija studija po modelu 3+2 korisna za njihovu struku: 53 posto misli da nije, a 47 da jest, s time što je zadovoljnih modelom 3+2 puno je više među studentima tehničkih nego društvenih i znanosti”. Anketna pitanja na koja su studenti odgovarali ocjenama od 1 do 5 pokazuju stanovito nezadovoljstvo ishodima, odnosom i kvalitetom programa, no u tim pitanjima nema ništa što bi, samo po sebi, optuživalo bolonjski proces. Da se ista ta anketa provela prije uvođenja bolonje 2005/06. godine, uvjeren sam da bi ocjene bile još slabije.

Štoviše, umjesto da traje kraće, studij se u Hrvatskoj s četiri formalno produžio na pet godina.

U prijašnjem sustavu studij je samo nominalno trajao četiri godine i iznimno je mali postotak onih koji su završavali studij u četiri godine. Nakon četvrte godine studenti su imali pravo na apsolventsku godinu i pol. Većina studenata to je pravo koristila, pa i produljivala. Prosječno trajanje studija u starom sustavu bilo je 7,1 godinu (podaci OECD-a za 2006. godinu), uz veliki broj studenata koji su sveučilište napuštali bez ikakvog završenog studija. Prosječno pak trajanje prva dva ciklusa studija (3+2, 4+1) ili integriranog studija (5+0) prema bolonjskom modelu još nije poznato jer prva generacija studenata koji su upisali reformirani studij još nije završila drugi ciklus, tako da je  tvrdnja iz prvog citata (“Bolonja je trebala skratiti trajanje studija”) i njezina elaboracija u potonjem citatu neutemeljena. Štoviše, postoje neki pokazatelji o završnosti prvog ciklusa na temelju kojih se može očekivati da će prosječno trajanje prva dva ciklusa biti skraćeno na 6 godina, te da će broj studenata koji sveučilište napuštaju bez ikakvog završenog studija biti manji, pa će se tvrdnja iz prvoga citata po svoj prilici pokazati i neistinitom.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je novi sustav usporio napredovanje studenata, uvedena je dodatna birokratska procedura: student prvo mora formalno završiti preddiplomski studij da bi se mogao upisati na diplomski. Sve to smanjilo je i opću efikasnost studiranja te znatno produljilo trajanje studija – rekao je psiholog prof. dr. Damir Ljubotina, suradnik Ureda za upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu.

Ova birokratska procedura je komplicirana – tako da smanjuje opću efikasnost studiranja i produljuje trajanje studija – posebice na Filozofskom fakultetu gdje prof. dr. Ljubotina radi. Tome je tako zbog velikog broja odsjeka i programa koji se na tom faultetu izvode, od kojih se neki izvode po modelu 3+2 a neki 4+1, pri čemu dobar broj studentata upisuje kombinaciju studija u kojoj jedan studij ide po jednom a drugi po drugom modelu. Naravno da je u takvim slučajevima birokratska procedura komplicirana! Ali ona uopće ne mora biti takva.

Bolonjski proces bila je nužna formalna promjena kako bi naše diplome postale usporedive s europskima, no izazvala je dosta zbrke jer odstupa od dosadašnje tradicije i očekivanja domaćeg tržišta – rekao je Ljubotina.

Naravno da je reforma izazvala dosta zbrke. Kakva je to reforma koja ne odstupa od prijašnje tradicije? U svjetlu poteškoća koje su proizažle iz (polu)provedene reforme postoji tendencija da se prijašnje stanje (“dosadašnja tradicija”) idealizira. Ta tradicija počivala je na sustavu koji je bio preskup, neracionalan i zastario. Što se očekivanja domaćeg tržišta tiče, ono je i samo skromno i nerazvijeno, pogotovo u razdoblju recesije. O bolonjskoj reformi ne bi trebalo razmišljati kao o obrazovanju za domaće tržište danas, nego kao o obrazovanju za europsko tržište sutra.

Kao jedni od krivaca za to što tako velik broj studenata u Hrvatskoj nastavlja diplomski studij (u razvijenoj ih je Europi upola manje) u javnosti su u pravilu bili prozivani poslodavci koji nisu prepoznali kvalitete prvostupnika.

Ako na tržištu postoji deficit radnih mjesta i suficit kandidata za njihovo popunjavanje, razumljivo je da će prednost biti dana bolje obrazovanima, dakle onima koji su završili dva studijska ciklusa. Osim toga, reformirani programi sastavljali su se naprečac, u pravilu vrlo konzervativno (zadržavajući što više elemenata starih programa), što znači da poslodavci, ako su htjeli dobiti kadrove prijašnje razine sveučilišnog obrazovanja, u buduće trebaju uzimati one koji su završili prva dva studijska ciklusa. Da su programi bili odista reformirani, s jačim diferenciranjem dvaju ciklusa i fokusiranjem na releantna i primjenjiva znanja i vještine u prvom ciklusu, poslodavci bi to vjerojatno znali prepoznati. Na koncu, tko je kriv što su programi sastavljani bez konzultiranja s potencijalnim poslodavcima kako bi se uvažile potrebe aktualnog tržišta?

Nadalje, u članku piše kako studenti procjenjuju da ih preddiplomski studij puno bolje osposobljava za nastavak studija, nego za rad u struci. Zanemarimo li sposobnost studenata da procjenjuju vlastitu osposobljenost za rad u struci, ova procjena studenata pokazuje da su programi preddiplomskih studija loše sastavljeni. Je li za to kriva bolonjska reforma? Ili način na koji su je institucije i pojedini nastavnici proveli? To mi se čini iznimno važnim. Treba razdvojiti zamisao i ciljeve bolonjske reforme od načina na koji je ona provedena. Kao netko tko je studirao po starom sustavu, tko ima bogato iskustvo studija u inozemstvu,  i tko predaje u novom sustavu, smatram da je reforma bila nužna i da je došla u posljednji čas; da su zamisao i ciljevi bolonjske reforme pozitivni i dugoročno održivi; i da je bolonjska reforma jako loše provedena na značajnom broju institucija. Stoga za veliki broj postojećih poteškoća ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego njezinu implementaciju, počevši od načina na koji su reformirani programi sastavljani i odobravani.


Svemirski teleskop "Hubble"

02/02/2010

Svemirski teleskop Hubble lansiran je u travnju 1990. godine. Nakon početnih problema s neispravnim primarnim zrcalom, 1993. problem je otklonjen i Hubble je počeo slati spektakularne snimke svemirskih krajolika. Time je odigrao važnu ulogu u suvremenoj astrofizici, omogućivši znanstvenicima, na primjer, da utvrde točnu stopu širenja svemira. Ništa manje važnu ulogu Hubble je odigrao za popularizaciju astronomije i znanosti općenito. Od 200 najcitiranijih članaka iz astronomije, 20 ih se temelji na podacima koje je pribavio Hubble

Možda najvažnija snimka koju je Hubble napravio, a vjerojatno i najvažnija snimka koju je čovjek ikada napravio, jest tzv. Ultra Deep Field View. Radi se snimci jednog malog djelića svemira u sazvježđu Peći (Fornax) koja je napravljena u 11 dana, tijekom 400 orbita, s ekspozicijom od oko milijun sekundi. Na snimci se vidi desetak tisuća galaksija koje su udaljene oko 13 milijardi svjetlosnih godina, dakle koje su nastale razmjerno nedugo nakon Velikog praska (13,7 milijardi godina). Kad gledamo ovu snimku, putujemo u daleku prošlost  – vidimo kako je svemir izgledao prije 13 milijardi godina.

U svibnju 2009. Hubble je servisiran po peti i vjerojatno posljednji puta. U vrlo zahtjevnoj servisnoj misiji, astronauti Space Shuttlea Atlantis, na Hublleu su zamijenili baterije, popravili sustav za upravljanje, instalirali su novu kameru i spektrograf. Nakon tog servisa Hubble bi trebao funkcionirati do 2014. godine, kada će ga zamijeniti James Webb Space Telescope. Ukupna cijena konstrukcije, lansiranja i održavanja teleskopa Hubble do današnjega dana procjenjuje se između 5 i 6,5 milijardi dolara.

Koja je sudbina Hubblea? S obzirom da peta servisna misija nije korigirala Hubbleovu orbitu, očekuje se da će teleskop ući u atmosferu između 2019 i 2032. godine.  Na posljednjoj servisonoj misiji instaliran je adapter za šristajanje koji će omogućiti priključivanje robotičke sonde s ciljem kontroliranog prizemljivanja teleskopa, pri čemu će dobar dio teleskopa pri ulasku u atmosferu izgorjeti. Jedan od izvornih planova NASA-e bio je da se Hubble ukrca na Space Shuttle,  vrati na Zemlju u jednom komadu i da se postavi kao eksponat u Smithsonianu. Međutim, od te ideje odustalo se iz sigurnosnih i financijskih razloga. Vraćanje na Zemlju predmeta teškog 11 tona zahtijevalo bi posebnu misiju Space Shuttlea koja bi koštala oko 1 milijarde dolara i koja bi predstavljala značajan rizik za astronaute. Osim toga, plan je da se ove godine (2010.) Space Shuttlovi povuku iz upotrebe.

Uzmimo da povlačenje Space Shuttlea iz upotrebe ne igra ulogu i da misija povratka Hubblea ne nosi posebne rizike za astronaute. Bi li trebalo uložiti milijardu dolara poreznih obveznika u stvaranje muzejskog izloška? Istina, bio bi to izniman muzejski izložak, instrument koji je kao nijedan drugi proširio naše poznavanje svemira u kojemu živimo, predmet koji bi nadahnjivao naraštaje. Čak i ako zanemarimo razmišljanje o ljudima koje bi se tim novcem moglo nahraniti, pitanje je ne bi li milijardu dolara bilo bolje uložiti u izradu novog znanstvenog instrumenta usporedivog s Hubbleom. Troškovi konstrukcije i lansiranja svemirskog teleskopa James Webb, koji će djelomice zamijeniti Hubblea, procjenjuju se na 3,5 milijadri dolara, tako da bi ona 1 milijarda za spašavanje Hubblea predstavljala značaj udio. Dakle, imamo dilemu: treba li milijardu dolara poreznih obveznika uložiti u muzejski izložak iznimne emoticne i intelektualne vrijendosti, ili u izradu usporedivog znanstvenog instrumenta koji će dalje proširiti naše spoznaje?


%d bloggers like this: