Izolacionizam mladih s Filozofskog fakulteta

09/10/2011

Kolega Darko Polšek s Odsjeka za antropologiju Filozofskog fakulteta, napisao je zanimljiv i poučan osvrt na euroskepticizam mladih ljevičara s Filozofskog fakulteta, objavljen danas na Tportalu. Osvrt završava sljedećim riječima:

Stoga našim političarima koji zagovaraju pozitivan odgovor na referendumsko pitanje o EU (a takva je navodno većina) predlažem da građanima ne pokušavaju obrazložiti što će dobiti s Europskom unijom (dobit će, kao i uvijek, ono što zasluže svojim sposobnostima, a ne – kao primjerice Grci – lukavim isisavanjem iz fondova), već da zajedno sa mnom mladim ljudima poput mojih studenata na Filozofskome objasne što će izgubiti ako ne uđemo, i na što će se balon naše ‘samobitnosti’ ustvari svesti. Svest će se na Balkan: na ono što smo imali (korumpirane, ksenofobične, a katkada i krvoločne režime), i na ono čemu smo mogli svjedočiti tijekom prošlih stoljeća.

Osim političkog izolacionizma, postoji još jedna vrsta izolacionizma koji propovijedaju mladi ljevičari s Filozofskog fakulteta i njihovi “pedagozi”, a to je znanstveno-obrazovni  izolacionizam. Naime, ekipa s Filozofskog fakulteta smatra kako nema nikakve supstancijalne razlike između sveučilišta u svijetu i u domaji (“sve je to urušavanje visokog obrazovanja kao javnog dobra”), između vodećih inozemnih znanstvenih časopisa i onih domaćih (“sve to ionako funkcionira preko poznanstvava s urednicima”), između znanstvenih knjiga objavljenih u renomiranim inozemnim izdavačkim kućama i onima domaćima (“renome jednog Harvard University Pressa ionako počiva samo na marketingu”), između međunarodnih znanstvenih projekata koje financiraju strane zaklade i domaćih projekata koje je dosad financirao MZOS (“tko kaže da oni ispune sve ciljeve koje su si zadali”) itd. Ekipa s Filozofskog sprda se s pojmom izvrsnosti koja narušava njihova egalitaristička polazišta, jer “tko će to ustvrditi tko jest a tko nije izvrstan”, a ako netko i jest polučio rezultate i postignuća koja čak ni oni neće osporiti, kazat će da je to stoga što su imali odlične startne pozicije i veliki kulturni kapital – “da sam ja imao njegove uvjete, dobio bih i ja Nobelovu nagradu”. A kad se počnu spominjati međunarodni kriteriji vrednovanja znanstvenog i obrazovnog rada ili takozvana “mobilnost”, odmah ekipa poseže za retorikom borbe protiv neokolonijalizma i nasrtaja inozemnog kapitala koji je naumio surovo penetrirati u domaći visoko-obrazovni prostor i eksploatirati domaću pamet. Kad se spomene internacionalizacija hrvatskih sveučilišta, ekipa staje u obranu cijelog niza vrijednosti, od sindikalnih prava do kulturnog identiteta; nekad je prijetnja dolazila od Mađara, Talijana i Nijemaca, a danas dolazi od Amerikanaca i Engleza. I briselskih činovnika.

Ta naša znanstveno-obrazovna ‘samobitnost’ svodi se, kao što Polšek veli, na Balkan: na ono što smo prije imali i što danas ekipa s Filozofskog želi zadržati: sustav predan lokalnim specifičnostima i socijalnim osjetljivostima radije nego međunarodno relevantnim znanstvenim rezultatima i gospodarskom rastu,  a to znači iznimno skup i neučinkovit sustav u kojemu uz nezadovoljavajući stupanj znanstveno-nastavnih kompetencija cvjetaju korupcija, nepotizam i licemjerje.

PS. Jedna naznanka o tome koliko je naš obrazovni sustav skup i neučinkovit može se naći u tekstu Petra Sopeka “Efikasnost javne potrošnje za obrazovanje u Hrvatskoj”, nedavno objavljenom u Newsletteru Instituta za javne financije. Naravno, sve to što Sopek piše može se odmah odbaciti kao neoliberalno podmetanje.


%d bloggers like this: