Ateizam u Islamu?

04/01/2013

22. studenog 2012. godine bio sam u Budimpešti na predavanju koje je održao Aziz Al-Azmeh, profesor povijesnih i interdisciplinarnih studija na Central European University, učenjak s impresivnom bibliografijom i jedan od vodećih poznavatelja Ibn Khalduna. Predavanje je bilo naslovljeno “Abbasid Free Thinking and the Critique of Religion”. Ovo je plakat s najavom predavanja:

Plakat

U predavanju je Al-Azmeh pokazao kako je u vrijeme Abazidskog kalifata, otprilike od 8. do ranog 16. stoljeća, postojao pokret slobodnih mislilaca. Nasuprot službenom poučavanju islamske povijesti u islamskim zemljama, Al-Azmeh tvrdi kako taj pokret uopće nije bio marginalan, jer je u kotninuitetu imao svoje predstavnike koji su redom bili istaknuti učenjaci, liječnici, znanstvenici i pjesnici. Nasuprot pak službenom poučavanju  islamske povijesti u zapadnim zemljama, taj pokret nije bio tek toleriran od strane vladara i klerika, već je u nekim razdobljima upravo cvjetao, uživajući različite oblike potpore.

Handout koji je Al-Azmeh dao sadrži popis od 15 važnijih predstavnika pokreta slobodnih mislilaca s kratkim opisom njihovih kvalifikacija i utjecaja (klikni na thumbnail za uvećanje).IMG_0005 Dvojica od njih bili su pogubljeni, ali ne zbog svojeg slobodnog mišljenja, kako ističe Al-Azmeh. Predavač se osobito zadržao na Ibn al-Rawandiju i Al-Raziju, citirajući što prevedene što neprevedene ulomke iz njihovih djela. Ukratko, Al-Azmeh  tvrdi da su slobodni mislioci iznosili kritike (i) religije općenito, uključujući Islam, (ii) vjerskih vođa općnito, uključujuči proroka Muhameda i onovremene imame, (iii) slizanosti religije i vlasti, uključujući ondašnje vladare i klerike, (iv) svetih knjiga, uključujući Kur’ana, te (v) lakovjernosti vjernika općenito, uključujući sljedbenike Islama. Navodno da su brojne kritike bile inspirirane grčkom filozofijom, osobito Platonom, Aristotelom i Epikurom. Al-Razi je osobito dobro poznavao epikurovsku filozofiju i u svoju etiku ugradio epikurovske elemente.

Uz svu detaljnu i razornu kritiku religije, vjerskih institucija, vjeskih vođa, vjerskih knjiga i mentalnog sklopa vjernika, niti jedan slobodni mislilac u Islamu, tvrdi Al-Azmeh, nije poricao postojanje Boga. Usprkos optužbama za bezboštvo i ateizam, kojima su protivnici etiketirali slobodne mislioce, niti jedan od njih nije bio ateist. Međutim, tvrdi Al-Azmeh, bog u čije postojanje nisu sumnjali ljudi poput Al-Rawandija i Al-Razija nije bio Bog kojemu se klanja ili kojemu se moli, Bog iz svetih knjiga, Bog koji se upliće u svijet i ljudska zbivanja. Al-Azmeh tvrdi da su oni vjerovali u postojanje boga kao filozofskog principa, nešto poput aristotelovskog nepokretnog pokretača koji jamči trajnost svijeta, njegov poredak i shvatljivost.

Na žalost, nisam uspio postaviti pitanje o tome jesu li ti filozofi vjerovali u vječnost svijeta, u kojemu bi slučaju usporedba s Aristotelovim nepokretnim pokretačem mogla biti osnovana. Ili su ipak vjerovali u stvorenost svijeta i Boga kao stvoritelja, u kojemu su slučaju, čini se, imali nekakvu deističku sliku boga.

Na žalost, ne mogu prosuditi utemeljenost Al-Azmehovih tvrdnji, ali predavanje je bilo vrlo zanimljivo i poticajno. Rad koji piše o slobodnim misliocima iz razdoblja Abazida moglo bi biti eksplozivno štivo – i na islamskom istoku i na zapadu. Na islamskom istoku zbog toga što narušava ortodoksiju, na zapadu zato što narušava simplificiranu sliku Islama kao religije koja je oduvijek naginje fundamentalizmu.

IMG_0910

Oglasi

O teizmu i ateizmu

24/07/2010

U Jutarnjem listu od 9. lipnja objavljen je prilog Tanje Rudež pod naslovom “Novi ateisti: Vi vjerujte u Boga, ali nama treba sloboda od religije”. Prilog je izazvao brojne komentare na mrežnim stranicama Jutarnjeg i na Facebooku, ali i reakcije vjerskih opinion-makera (don Živko Kustić 1, don Živko Kustić 2, don Živko Kustić 3, vlč. Lovro Zaplatić, Zoran Vukman 1, Zoran Vukman 2). Dobar dio tih komentara i reakcija počiva na pojmovnoj zbrci. Tu zbrku valja raščistiti kako bi se moglo početi raspravljati o bitnim pitanjima. Ovdje bih izložio mapu pojmovnog terena uz pomoć koje možemo prevladati početne zbrke kako bismo došli do pravih pitanja.

Antropolozi nas uvjeravaju da se u svakom ljudskom društvu može naći pojam boga, božanstva ili neke sile koja upravlja elementima i time određuje ljudski život. To je sama po sebi zanimljiva činjenica i moguće ju je objasniti na više različitih načina. No zamislimo čovjeka koji nema nikakav sličan pojam. Nazovimo takvoga čovjeka naivnim ateistom. On je ateist utoliko što za njega nikakav bog i božanstva ne postoje, naprosto stoga što ne raspolaže nikakvim poimanjem boga ili bogova. Neki današnji ateisti nadaju se da će jednoga dana postojati društvo u kojemu će svi ljudi biti naivni ateisti. To bi, smatraju oni, bio konačni trijumf ateizma i poraz teizma. Kakvo bi to društvo bilo, dobro ili loše, jedno je od pitanja o kojima vrijedi raspravljati. No današnji ateisti ne mogu se praviti naivni jer, htjeli ne htjeli, raspolažu pojmom boga i poimanjima različitih bogova različitih religija.

Velika većina ljudi, dakle, imat će nekakav pojam boga. Najčešće će to biti pojam boga koji su oblikovali odgojem u obitelji i školi ili pasivnom izloženošću društvenim i kulturnim utjecajima. Prema tom pojmu boga ljudi uglavnom zauzimaju određeni stav. Ako su tako odgajani, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja neovisno o odgoju, mnogi zauzimaju potvrdni stav, u smislu da smatraju da postoji nešto u zbilji što odgovara njihovom pojmu boga. Takav stav nazivamo vjerovanjem. Ti ljudi vjeruju da postoji bog. Oni su teisti. (Neka mi za ovu priliku bude oprošteno što neću povlačiti razlikovanja između teista, deista, panteista, politeista, animista itd.)

S druge strane, ako su drukčije odgajani, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja neovisno o odgoju, ljudi mogu zauzeti oprečni stav. Oni mogu zauzeti niječni stav, u smislu da smatraju da ne postoji ništa u zbilji što odgovara danom pojmu boga. Takav stav isto nazivamo vjerovanjem, naime vjerovanjem da bog ne postoji. Ti ljudi su ateisti. Ovdje je važno napomenuti dvije stvari. Prvo, glagol “vjerovati” do sada je korišten u sasvim običnom smislu, kao kada kažemo da vjerujemo da vani pada kiša ili da nemamo novca u novčaniku. Naime, iskazujemo svoj stav prema padanju kiše vani ili posjedovanju novca u novčaniku, bez obzira na čemu temeljili svoj stav. Uglavnom stavove zauzimamo kada za to imamo neki temelj ili potvrdu, ili bar težimo tome kao racionalna bića, dok zauzimanje stavova bez ikakve potvrde nazivamo iracionalnim ili predrasudnim. Kada imamo potvrdu koja nam se čini iznimno jakom, onda ćemo svoj stav nazvati “znanjem”. Ako vidimo kroz prozor da pada kiša, onda nećemo reći da vjerujemo da pada kiša, nego da znamo da pada kiša. Ali kada znamo da pada kiša nismo prestali vjerovati da pada kiša. Dapače, vjerujemo vrlo čvrsto i to stoga što imamo vrlo jaku potvrdu da kiša odista pada. Odatle klasična definicija znanja kao istinito opravdano vjerovanje.

Drugo, kršćanin koji poznaje klasičnu mitologiju ima pojam Zeusa, vrhovnog boga starih Grka. Kakav stav kršćanin zauzima prema tom pojmu? Dakako, zauzima negativan stav, tj. vjeruje da u zbilji ne postoji ništa što odgovara tom pojmu. Prema tome, kršćanin je ateist u pogledu Zeusa kao i u pogledu svih ostalih bogova i božanstava koji ne odgovaraju njegovom pojmu kršćanskog boga. Isto tako je hinduist ateist u pogledu kršćanskog i svih ostalih bogova osim onih koji pripadaju hinduističkom panteonu. Ateizam u ovom smislu možemo nazvati partikularnim ateizmom, ateizmom u kojemu se niječe postojanje nekog određenog boga ili božanstava. To je razmjerno nezanimljiv ateizam. Doduše, zanimljivo je primijetiti kako je logički nemoguće da kršćanin kao partikularni ateist u pogledu hinduističkog panteona i hinduist kao partikularni ateist u pogledu kršćanskog Boga oba budu u krivu, dok je logički moguće da oba budu pravu. Mnogo je zanimljiviji onaj drugi, univerzalni ateizam.

Univerzalni ateizam je zauzimanje negativnog stava prema svakom pojmu boga koji je čovjek dosad iznjedrio i koji bi se mogao iznjedriti po istom obrascu. Univerzalni ateist je, dakle, onaj koji smatra da u zbilji ne postoji ništa što odgovara pojmu kršćanskog, hinduističkog, antičkog grčkog ili bilo kojeg sličnog boga ili božanstva. Danas kad govorimo o ateistima mislimo na univerzalne ateiste, pa ću nadalje izostavljati kvalifikaciju “univerzalan”.

Prije nego li kažem nešto više o osnovnim polazištima teista i ateista, moram spomenuti još jednu skupinu ljudi. Ovisno o svom odgoju, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja, ljudi mogu odbiti zauzeti stav prema nekom određenom ili svakom pojmu boga. Oni se susprežu od donošenja bilo pozitivnog bilo negativnog stava o danom pojmu boga. To su agnostici. Možda možemo reći da agnostici ne vjeruju da postoji bog, ali to nas lako može zbuniti jer niti ateisti ne vjeruju da postoji bog. Naime, ateisti ne vjeruju da postoji bog u smislu da vjeruju da bog ne postoji, dok agnostici ne vjeruju da postoji bog u smislu da nemaju nikakvo vjerovanje u pogledu boga – niti vjerovanje da postoji niti vjerovanje da ne postoji. Zbog naznačene dvosmislenosti izraza “ne vjeruje” bolje je reći da su agnostici oni koji u pogledu boga nemaju nikakva vjerovanja, osim možda vjerovanja da se o bogu ne može imati nikakva vjerovanja.

Agnostici su slični naivnim ateistima. Ni naivni ateisti nemaju nikakva vjerovanja u pogledu boga, ali to je stoga što ne raspolažu s nikakvim pojmom boga. Agnostici raspolažu pojmom boga pa i različitim poimanjima boga u različitim religijama, ali odbijaju zauzeti stav prema tome. Agnostik odbija zauzeti stav o pojmu boga ili stoga što smatra da je on u načelu takav da se o njemu ne može zauzeti stav (principijelni agnostik) ili stoga što smatra da je pojam boga toliko nevažan da o njemu nije potrebno zauzimati stav (pragmatični agnostik). Dok će pragmatični agnostik teistu biti osobito odbojan, ateistu će biti simpatičan. No i teist i ateist bit će u sukobu s principijelnim agnostikom, a taj sukob bit će epistemološke prirode: zašto bi pojam boga bio takav da se o njemu u načelu ne može zauzeti stav?

Da se vratimo teistima i ateistima. Teist dakle zauzima pozitivan stav prema određenom pojmu boga, on vjeruje da bog postoji. Ali zašto teist zauzima takav stav? Ponajprije stoga što je, skupa s danim pojmom boga, kroz odgoj ili vlastito iskustvo usvojio stajalište da se vjerovanje u boga ne treba temeljiti na potvrdi. Takvo stajalište naziva se vjera. Vjeru treba strogo razlikovati od vjerovanja. Vjera je vjerovanje koje se ne temelji na potvrdama, i to je jača što više prkosi raspoloživim potvrdama. Na primjer, apostol Toma bio je nazvan “nevjerni” jer je odbio vjerovati u Isusovo uskrsnuće bez čvrstog dokaza.

Iz ovog razlikovanja vjere i vjerovanja jasno je zašto se ateist ne može složiti s prigovorom da je i ateizam vjera. Naime, ateizam se protivi zauzimanju stavova bez potvrde, ili čak usprkos njoj. Ateist predbacuje teistu spremnost da vjeruje u nešto iako nema dovoljnu potvrdu za to, ili čak usprkos postojećim potvrdama. Naravno, teist može odgovoriti da ateizam ipak jest vjera jer su ateisti isto tako spremni vjerovati mnoge stvari bez dovoljne potvrde, no ateist na to neće pristati i tražiti će primjere stvari u koje on vjeruje a nema potvrde i to će vjerojatno završiti u epistemološkoj raspravi oko toga što čini dovoljnu potvrdu za vjerovanje. U svakom slučaju, reći da ateist nema vjeru ne znači da on nema nikakva vjerovanja, nego da nema vjerovanja u kojima ustrajava iako za njih nema potvrdu, ili usprkos postojećim potvrdama. Isto tako, odvratiti ateistu da i on u mnoge stvari vjeruje, nije nikakav prigovor ateizmu, jer to ne implicira da ateist ima vjeru. Da, ateist vjeruje u mnoge stvari, npr. on vjeruje da vani pada kiša kada, ali ta svoja vjerovanja on teži temeljiti na potvrdi, npr. na tome što vidi da je vani oblačno i osjeti kapi kiše po sebi.

Prema tome, dok je teist spreman vjerovati neovisno o raspoloživim potvrdama pa čak i usprkos njima, ateist takvu spremnost osuđuje kao vid iracionalnosti, a svoja vjerovanja nastoji temeljiti na raspoloživim potvrdama. Ateist, dakle, smatra da je vjera iracionalna, da od čovjeka “čini ovcu”, da mu zatvara vidike. Teist pak smatra da, iako možda iracionalna, vjera čovjeka oslobađa, čini ga čovjekom, otvara mu drugačije vidike. Međutim, brojni teisti, osim što njeguju vjeru, smatraju da zapravo imaju dobru potvrdu za svoje vjerovanje u boga. Tu će se teisti pozvati na teološke dokaze za postojanje boga, npr. dokaz iz prvog uzroka ili iz složenosti svijeta. Ateist će pak opovrgavati te dokaze na temelju znanstvenih teorija i standardnih filozofskih protuargumenta, što vodi u zanimljive rasprave, ali rasprave koje niti nakon dva tisućljeća nisu odlučene.

Štoviše, kao što teist svoju vjeru često dodatno osnažuje racionalnim dokazima za koje tvrdi da čine dobru potvrdu za vjerovanje u boga, ateist svoju osudu vjere dodatno osnažuje argumentima za koje smatra da čine dobru potvrdu za vjerovanje da bog ne postoji, npr. dokaz iz postojanja zla ili iz proturječnosti temeljnih božjih atributa. Dakle, ne samo što smatra da se teist ponaša iracionalno utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji neovisno o raspoloživim potvrdama, nego je njegova iracionalnost još veća utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji usprkos raspoloživim potvrdama da bog ne postoji. Dakako, teisti će opovrgavati te dokaze na temelju standardnih teoloških argumenata (teodiceja) i filozofskih distinkcija, što je daljnji prilog zanimljivim tisućljetnim raspravama.

I dok će agnostik na sve ovo odmahnuti rukom i nastaviti svojim svakodnevnim poslom, teist će ovim raspravama krijepiti svoju vjeru, a ateist svoju racionalnost. I svi su sretni i zadovoljni. Doduše, to ne znači da teist neće malo gunđati zbog nagrizanja vjere u suvremenom društvu, a ateist zbog prevelikog utjecaja vjerskih institucija koje promiču iracionalnost u suvremenom društvu.

(Berlin, 16. 7. 2010.)


%d bloggers like this: