Je li ateizam religija?

31/08/2011

Kratak odgovor: Ne, nije.

No prije nego li pokušam objasniti zašto ateizam nije religija, razmotrio bih zašto bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da ateizam jest religija. Naravno, ta se tvrdnja najčešće čuje u debatama između vjernika i ateista, kada vjernik pokušava opovrgnuti ateista argumentacijom tipa Tu quoque (lat. “i ti također”), tj. potkopati ateistovu poziciju tvrdnjom da je ateist podložan vlastitim kritikama jer [i] ima skup čvrstih vjerovanja kakav je inače karakterističan za religiju i [ii] jer je sklon očitovati još pokoje obilježje religiozne osobe.

Što se tiče [i], točno je da su religijska vjerovanja čvrsta, ali čvrstoća vjerovanja nije jedina bitna značajka religijskog vjerovanja. Jednako je bitna, ako ne i bitnija, jedna druga značajka religijskih vjerovanja, naime sadržaj religijskih vjerovanja. Sva religijska vjerovanja u konačnici se zasnivaju se na vjerovanju da postoji nešto nadnaravno – bog ili božanstva. Na tom vjerovanju temelje se druga religijska vjerovanja o bogu (o tome kakav je, kako djeluje, kako možemo utjecati na njega i sl.), o čovjeku (o tome da ima dušu koja je besmrtna, da može postići neko nadnaravno stanje i sl.), o društvu, povijesti, svijetu itd. Na istom vjerovanju, bar posredno, temelje se i religijski običaji i prakse.

Ateizam nije religija jer ne dijeli ovu drugu bitnu značajku religijskih vjerovanja, naime vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića. Drugim riječima, ako skup vjerovanja ne uključuje tu ključnu značajku religijskog vjerovanja, taj skup vjerovanja ne može se nazvati religijom. Što se tiče prve bitne značajke religijskih vjerovanja, njihove čvrstine, čvrstine koja ne mora ovisiti o evidenciji, čak ni nju ne dijeli dobar broj ateista. Naime, ateisti svoja vjerovanja nastoje temeljiti na evidenciji i spremni su mijenjati svoja vjerovanja u skladu sa snagom raspoložive evidencije. Dakle, možda su vjerovanja ateista čvrsta, ali čvrsta su jer smatraju da nema evidencije za suprotno stajalište dok ima stanovite evidencije za ateističko stajalište (npr. postojanje zla u svijetu). No kada bi se evidencija za teističko ili slično religijsko stajalište pojavila, ateisti bi bili spremni promijeniti svoja vjerovanja. Naravno, ovime ne želim reći da nema zagriženih ateista, ljudi koji su toliko uvjereni u svoje ateističke stavove da ih ništa ne bi moglo pokolebati, pa niti kad bi se grm kraj njihovih nogu spontano zapalio i prozborio (na hebrejskom, dakako). Možda je to samo dojam koji ostavljaju u žaru rasprave, ali i ako nije, ako su odista ateistički dogmatici, to još uvijek ateizam ne čini religijom zbog sadržaja ateističkih vjerovanja.

Što se tiče [ii], netko može tvrditi:

– da ateisti imaju svoje “svete knjige”, kao što je Nietzscheov Antikrist ili Dawkinsova Iluzija o bogu

– da imaju svoje svećenike, kao što je baron d’Holbach, Feuerbach, Nietzsche ili Hitchens

– da imaju svoje propovjedi u obliku javnih predavanja i debata

– da imaju svoje misionarske kampanje, kao što je kampanja “ateističkog autobusa” u Velikoj Britaniji ili (minirana kampanja) “ateističkog tramvaja” u Zagrebu

– da imaju svoja obilježja i simbole, kao što su Darwinova hodajuća ribica ili slovo “A” u krugu

– da ateizam može završiti u fundamentalizmu, baš kao i svaka druga religija, a kada postane nametnut može uzrokovati smrt milijuna ljudi, baš kao i većina religija.

Mislim da nije potrebno komentirati stavku po stavku, jer je bjelodano da one počivaju na površnim sličnostima. Govoriti o “svetim knjigama” ili o “svećenicima” ateizma zlonamjerna je hiperbola, a primarna svrha ateističkih “propovjedi”, “misionarskih kampanja” i “simbolike” nipošto nije obraćanje na ateizam, već senzibiliziranje javnosti na alternativu religiji, koja je alternativa u mnogim zemljama više ili manje suptilno zatirana. Najzad, to što ateizam može završiti u fundamentalizmu nije nešto što ga čini bliskim samo religiji, nego svakom sustavu ideja i vjerovanja. Svaki sustav vjerovanje može biti instrumentaliziran, postati isključiv i korišten u svrhu podčinjavanja jednog čovjeka drugom. No čak i kad bi sve navedene stavke bile utemeljene, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da se ateizam proglasi religijom.

Da sažmem. Tvrdnja da je ateizam religija predstavlja pokušaj diskreditiranja ateizma, pokušaj kritike koja hoće pokazati da je ateizam nekonzistentan jer i sam predstavlja vrstu onoga što kritizira. Međutim, ta kritika nije osnovana, jer ateizam ne predstavlja vrstu onoga što kritizira, budući da mu nedostaje ključna sastavnica onoga što ateizam kritizira, a to je  vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića, vjerovanje koje je neovisno o raspoloživoj evidenciji.

[EDIT 1.9.2011]

Jedan kolega pročitao je gornji post i u privatnoj komunikaciji naveo još nešto što bi se moglo navesti kao razlog zbog kojega bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da je ateizam religija; (usput, hvala kolegi na čitanju i komentaru). Taj razlog mogao bi se formulirati ovako: [iii] Vjerovanje da sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom. To je jedan normativni stav koji treba uzeti zdravo za gotovo. A to zapravo znači da i ateizam počiva na činu vjere, jednako kao i religioznost: ateist naprosto, bez opravdanja, prihvaća stav “ne prihvaćam ono za što nema evidencije”, kao što religiozna osoba prihvaća stav “sve što piše u mojoj svetoj knjizi je istina”.

Ovaj razlog zasigurno je inspiriran suvremenim filozofskim raspravama o racionalnosti i prirodi opravdanja, gdje često nailazimo na skeptičku tvrdnju da racionalnost sama nema racionalnog opravdanja. Ovdje nije potrebno ulaziti u te zakučaste rasprave. Temeljno vjerovanje da vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom, odnosno da sadržaj vjerovanja i čvrstina kojom ga prihvaćamo trebaju biti ovisni o evidenciji, odista jest normativni stav, ali ja nipošto ne bih rekao da je to stav koji se uzima zdravo za gotovo, bez opravdanja. Mnogo puta smo se našli u nezgodi, poteškoći, na krivom putu ili u kontradikciji jer smo se vodili pogrešnim vjerovanjem. U znatnom broju tih situacija utvrdili smo da za pogrešno vjerovanje ili nismo imali nikakvu evidenciju, ili smo imali slabu evidenciju koju je trebalo bolje odvagnuti, procijeniti, razmislili o njoj. Da smo to učinili, po svoj prilici ne bismo prihvatili to pogrešno vjerovanje pa se ne bismo našli u neželjenoj situaciji. Po prirodi želimo imati ispravna vjerovanja i iskustvo nas uči da su to ona vjerovanja koja imaju jaku evidenciju. Da možemo birati između jake i slabe evidencije, uvijek bismo odabrali onu jaku. A empirijsku evidenciju, u tipičnim okolnostima, smatramo osobito jakom. Kad bi teist dobio priliku da pruži empirijsku evidenciju za svoje teističko vjerovanje, zasigurno bi tu priliku jedva dočekao i zdušno iskoristio.  I to ne samo kako bi uvjerio ateista, nego zacijelo kako bi i sebe učvrstio u svojoj vjeri.

Prema tome, po prirodi tražimo što jaču evidenciju u želji da imamo ispravna vjerovanja. Vjerovanje da bismo vjerovanja trebali temeljiti na što jačoj evidenciji, dakle, nije bez opravdanja. Opravdanje je iskustvo života u ovome svijetu. Hoće li to netko nazvati empirijskim, induktivnim ili pragmatičkim opravdanjem odnosno evidencijom, meni je svejedno. I, nota bene, čak i ako to opravdanje nekoga ne zadovolji u potpunosti, ono je dovoljno da se odbaci tvrdnja da vjerovanje kako sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom, ergo ateizam se temelji na slijepoj vjeri, ergo ateizam je također religija.

Ova rasprava o opravdanju otvara dva zanimljiva pitanja. Jedno je priroda evidencije koju ateisti imaju za svoja ateistička vjerovanja. Na primjer, kada ateist svoja ateistička vjerovanja potkrepljuje evidencijom iz evolucijske teorije, u kojoj mjeri on uvijek i potpuno razumije evolucijsku teoriju, a u kojoj se mjeri oslanja na autoritet evolucijskih biologa? Drugo je priroda evidencije koju vjernici imaju za svoja religijska vjerovanja. Ateisti često previđaju da vjernici smatraju kako imaju evidenciju za svoja religijska vjerovanja: to što su upoznali svoju dragu nakon neobičnog spleta okolnosti, što su u dlaku izbjegli prometnoj nesreći, što osjećaju “neobičnu mirnoću” kada uđu u crkvu, što je Big Bang morao imati neki uzrok… Naravno, ateist će odmah dovesti u pitanje snagu te evidencije, na što će vjernik odgovoriti istom mjerom i dovesti u pitanje snagu ateistove evidencije. I usvtrditi da je i ateizam religija…

[EDIT 15.9.2011]

Danas sam na jednom blogu pročitao simpatičan post o 10 mitova o ateistima u koje vjeruju religiozne osobe. Mit broj 5 glasi: “Ateizam je puka vjera, baš poput ostalih”, što je tema mog posta gore. Međutim, iznenadio sam se opisu ovoga mita: “Zamisao je,” piše autor bloga, “da argumenti za i protiv postojanja Boga imaju jednaku vrijednost.” Naime, nije mi palo na pamet da bi itko mogao smatrati da je ateizam religija (ili vjera, da ne ulazimo sada u nepotrebne finese) [iv] zbog toga što argumenti protiv postojanja nadnaravnih bića imaju istu vrijednost kao i argumenti u prilog njihova postojanja.
To mi vjerojatno nije palo na pamet zbog toga što smatram očiglednim da argumenti za i protiv postojanja Boga nemaju istu vrijednost, em zato što argumenti za i protiv postojanja Boga uopće nisu na istoj razini, em zato što nisu jednako uvjerljivi. Nisu na istoj razini, jer teret dokazivanja i argumentiranja nije na onome tko ne vjeruje u postojanje natprirodnih bića, već na onome tko vjeruje u njihovo postojanje. I nisu jednako uvjerljivi, jer su standardni argumenti u prilog postojanja Boga ili logički nevaljani (npr. ontološki dokaz) ili se pozivaju na nešto što se može bolje objasniti naturalistički (npr. argument iz dizajna ili argument iz osobnog iskustva). Istovremeno, pokoji argument protiv postojanja Boga čini mi se iznimno uvjerljiv, npr. argument iz postojanja zla u svijetu ili argument iz kontradiktornosti Božjih atributa. A tome još možemo pridati i prilično uvjerljivo evolucionističko objašnjenje zašto su ljudi uopće skloni vjerovati u natprirodna bića, objašnjenje koje, dakako, ne implicira da natprirodna bića odista i postoje.


%d bloggers like this: