Ateizam u kršćanstvu 5

Kad sam napisao svoj odgovor don Živku Kustiću u postu Ateizam u kršćanstvu 4, zamolio sam njegovu kolegicu, novinarku Tanju Rudež, da mu ga dostavi u isprintanom obliku, budući da se don Živko ne služi internetom. Tanja je rekla da će to učiniti prilikom prve posjete don Živku. Rezultat Tanjinih posjeta, ako mi dopustite digresiju, mogao se pročitati u božićnom trobroju Jutarnjeg lista (24., 25. i 26. 12. 2010.). Na žalost, prilog je dostupan samo fragmentarno na mrežnoj stranici Jutarnjeg, pa ovdje stavljam pdf (2.15Mb). Radi se o povećem prilogu u kojemu don Živko toplo i ljudski govori o svojem životu, svojoj nedavno preminuloj supruzi, petoro djece i zanimanju za znanost. U tom zanimljivom razgovoru naročito me se dojmila Kustićeva ocjena da vjeronauk u školama nije dobra ideja. Vrijedi citirati taj dio:

Kad se vjeronauk uvodio u škole bio sam među onima koji na to nisu gledali s oduševljenjem. Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam. Dakle, ne mislim da je vjeronauk u školi uspio.

Dodat ću u ovoj digresiji i da me razljutila neodgovorna oprema članka, s podnaslovom “Kustić: Vaš Darwin ništa ne zna o Bibliji”, za koji u tekstu nema nikakvog uporišta. Nešto najsličnije što Kustić u razgovoru kaže jest: “Dawkins ne zna ništa o Bibliji i krišćanstvu.” Aha, Dawkins ne zna ništa o Bibliji, dakle ni Darwin ne zna ništa o Bibliji. To je, čini se, način zaključivanja ljudi na desku u EPH-u. Ili možda misle da su Dawkins i Darwin jedna te ista osoba? Darwkins. Vjerujem da je Tanja već prenijela kritike na račun opreme svog priloga odgovornima.

Da se vratim na temu. Nekoliko dana nakon što mu je dostavljen otisnut sadržaj mog posta, Kustić se na njega osvrnuo u svojoj kolumni od četvrtka 16. 12. 2010.

Najprije, drago mi je da Kustić moju kritiku nije doživio kao zlonamjernu. Volio bih da je i nekima drugima jednako tako očita moja dobronamjernost u kritici.

Kustić se osvrće na dva momenta iz mojeg prethodnog posta. Prvi moment je moj treći prigovor argumentu za postojanje boga iz vjerskog iskustva. Pitao sam: “Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere?” Kustić na taj prigovor odgovara tako što navodi primjer suradnje predstavnika protestantske, srpsko-pravoslavne, islamske i katoličke vjerske zajednice, pa veli da se “uzajamno potiču u traženju vjernosti zacijelo istome Bogu – svaki na svoj način”. U redu, ovdje imamo tri denominacije jedne abrahamske religije (kršćanstvo) i drugu abrahamsku religiju (islam), dakle srodnih religija, pa ekumenska misao da se tu radi o “zacijelo o istome Bogu” nije nevjerojatna. Ali što je s višnuitima? Radi li se i tu o istome Bogu? Kako kršćanin zna da njegovo osobno iskustvo Boga, na kojemu temelji svoje vjerovanje, jest iskustvo upravo kršćanskog Boga a ne Višnua? I nije li neobično da će identitet Boga koji se otkriva u osobnom iskustvu redovito ovisiti o tome u kojoj je vjeri netko rođen i odgojen? Neka, ograničimo se na abrahamske religije. Ali neće li kršćani tog Boga štovati u njegovu jedinstvu sa Sinom i Duhom Svetim, dok će sljedbenici islama to odbacivati kao bogohulno? Bar se više krv ne proljeva oko toga, veli Kustić. Možda ne ovdje u srcu Europe, ali vijesti o progonu kršćana koje upravo stižu iz Iraka izgledaju vrlo zabrinjavajuće. Bilo kako bilo, kako vjernik zna je li njegovo osobno iskustvo Boga iskustvo onoga trojednoga Boga ili onoga Boga kojemu bi to bilo bogohulno? Naravno da vjernik to ne zna mimo svoje uvjetovanosti odgojem i pripadnošću određenoj vjerskoj zajednici.

Drugi moment na koji se Kustić osvrće jest zaključna formulacija mojega posta. Napisao sam: “Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.” Kustiću se nije svidjela implikacija da je pravo na mišljenje pravo na zabludu. Zašto? Zato što Kustić smatra da različitost u mišljenju, u ekumenskom dijalogu i uzajamnom poštivanju, vodi “prema cjelovitijoj spoznaji”, a zabluda nikako ne može voditi prema spoznaji. Uvažavam dobru nakanu don Živka, ali ne vidim zašto bi tri mišljenja koja dijele pogrešnu premisu (postoji Bog), a međusobno se razlikuju u načinu na koji konceptualiziraju središnji pojam iz te premise (Bog) s posljedičnim teološkim i običajnim razilaženjima, nužno vodila prema cjelovitijoj spoznaji, a ne prema cjelovitijoj zabludi?

Zanijekati nekome pravo na pogrešno mišljenje, tj. pravo na ustrajavanje u nečemu što drugi smatraju zabludom, isto je što i zanijekati nekome pravo na vlastito mišljenje.

[EDIT 26. 1. 2011.]

Ovdje donosim “Jutarnju porpovjed” don Živka Kustića u Jutarnjem listu od 5. 1. 2011. u kojoj dodatno potkrepljuje svoju negativnu ocjenu vjeronauka u školama. Stavljam to na blog danas kad sam čuo za najavu da će se satnica vjeronauka u srednjim školama udvostručiti.

8 odgovora na Ateizam u kršćanstvu 5

  1. Sinjor kaže:

    Gospodina Kustić i kompletna kršćanska zajednica mogu biti zahvalni što Dawkins “…ne zna ništa o Bibliji i kršćanstvu.” i što se zadržao većinom na kritici boga općenito i što se nije bavio pojedinačnim religijama, posebice kršćanstvom. Uostalom, Dawkins i Biblija ko proton i pozitron, ništa od te ljubavi.

  2. digresija kaže:

    Pavel razumno kažeš: “Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.”
    Pa nastavljaš: “Kustiću se nije svidjela implikacija da je pravo na mišljenje pravo na zabludu. Zašto? Zato što Kustić smatra da različitost u mišljenju, u ekumenskom dijalogu i uzajamnom poštivanju, vodi “prema cjelovitijoj spoznaji”, a zabluda nikako ne može voditi prema spoznaji. Uvažavam dobru nakanu don Živka, ali ne vidim zašto bi tri mišljenja koja dijele pogrešnu premisu (postoji Bog), a međusobno se razlikuju u načinu na koji konceptualiziraju središnji pojam iz te premise (Bog) s posljedičnim teološkim i običajnim razilaženjima, nužno vodila prema cjelovitijoj spoznaji, a ne prema cjelovitijoj zabludi?”
    Meni se čini da je Kustićeva odbijenica tvog stava ozbiljnija. Kustiću je ‘uzrok i svrha, temelj i konačnost’ – Bog. Sve ostalo tek je zabluda, koju doduše Crkve zadnja dva stoljeća manje / više prisilno toleriraju. Nepostojanje jednako valjanih, razumnih (posebno moralnih) doktrina Kustiću je logično. Po monoteizmu, ta matrica vrijedi za sve ljude u svakom vremenu. Kako bi onda Kustić mogao prihvatiti tvrdnju da je njegovo mišljenje moguća zabluda ako je za njega premisa ‘Bog postoji’ jedina ispravana? ‘Razilaženja’ su Kustiću posljedica povijesnih (svaki na svoj način) okolnosti. Ne teoloških (ISTI Bog).

    • Moguće je da si u pravu s tumačenjem Kustićeva razloga za odbijanje mog stava. Jedino što u njegovom tekstu ne nalazim potporu za tvoju premisu “Kustiću je ‘uzrok i svrha, temelj i konačnost’ – Bog. Sve ostalo tek je zabluda.” Naravno, to bi svaki teolog potpisao, ali čini mi se da je to ipak odveć važna premisa da bi ostala tek prešutnom u kolumni namijenjenoj širokom čitateljstvu.

      • digresija kaže:

        Nisam se ograničio samo na Kustićev tekst (on kao povod) nego na premisu – ‘Bog postoji’, do koje se dolazi vjerom. Ona je, ako pravilno čitam Kustićevu misao, iznad ratia. On kaže (1. 12. 2010.): „Naš susret s Bogom je stvaran. Tko tog iskustva nema može nam reći da to nije doživio …”. Mislim da je mogućnost takve spoznaje a da se završi u zabludi, minimalno 50%. Nesumnjivo si u pravu kad kažeš da je to važna (dodao bih: temeljna) premisa koja se mora propitivati. Čini mi se, ako Kustića pravilno razumijem, upravo tu nema različitog (nema propitivanja), tj. mogućnosti da je ta premisa pogrešna. Zato mislim da mu je ‘svaki drugačiji (negacijski) stav o temeljnoj premisi zabluda’. No, možda griješim u interpretaciji Kustića.

  3. Joško Žanić kaže:

    Ako se Kustićeva teza interpretira ovako kako si to učinio ti i komentatori, onda si očito u pravu, sporiti nekome pravo na zablude entails sporiti pravo na slobodno mišljenje. No, možda je Kustićeva negacija “citatna”, tj. možda hoće reći: ne radi se tu prvenstveno o zabludama već o različitim mišljenjima (koja se nadopunjuju u rastućoj spoznaji boga, itd.). Dakle, možda samo hoće naglasiti aspekt različitih mišljenja nad aspektom mogućih zabluda. Ili pak, ako negacija nije citatna već izravna, onda se možda više radi o tome da Kustić hoće reći da nitko nema “pravo na zabludu” u smislu da mu treba pomoći da iz tog stanja što prije izađe, a ne da mu treba zabraniti dotično mišljenje. Pretpostavljam da se za takvo što don Živko ipak ne bi zalagao.

  4. Aleksandar Joksić kaže:

    Kako kršćanin zna da njegovo osobno iskustvo Boga, na kojemu temelji svoje vjerovanje, jest iskustvo upravo kršćanskog Boga a ne Višnua?

    Možda se ljudima koji imaju vjerska iskustva boga taj bog lijepo predstavi i kaže iz koje religije potječe. Neki bogovi su poznati po lijepim manirama, ali naravno, uvijek postoji opasnost lažnog predstavljanja.

  5. digresija kaže:

    Vezano za Kustićev tekst „Čemu onda vjeronauk?” i tekst novinara D. Pavičića „Čemu buka oko vjeronauka?”.
    Oni potiču pitanja: Je li za suvremeno vrijednosno heterogeno, pluralno društvo relevantna (i)religioznost građana? Zar to ne bi trebala biti privatna stvar svakog pojedinca (dakako, s pravom slobodne javne prezentacije)? Kako bi to trebala tretirat država – obaveza svih građana?
    Valjda bi država koja štiti pluralizam (tj. sve građane) trebala kroz školski etički sustav nastojati obrazovati i odgajiti moralnog, humanog, tolerantnog čovjeka, eksplicite pluralno društvo. To znači da bi školsku etičku obrazovnu politiku trebalo kreirati kroz sinergijski pristup različitih etika (što ne negira naobrazbu o načelnim religijskim temama, dapače). Takav bi, bar inicijalno, imao veću mogućnost da (vjero)učenici upoznaju i poštivaju drugačijeg od sebe kao samosvojno, autonomno biće. Takav kurikulum ostavlja i dovoljno prostora za dimenziju čovjekove slobode; za ono što se ne može isprogramirati, što je ljudski itekako vrijedno i dragocjeno.
    U tom kontekstu Kustićev tekst, posebno uvodno pitanje, ukazuje na srž problema konfesionalnog modela javne školske etike koji je po definiciji ograničen jer nudi uniformirani etički pogled, svjesno izbjegava sinergiju ključnu za kvalitetan razvoj pluralnog društva.
    No kako je napisao Pavičić (a isti to i podržava: vjeronauk se dobro uklopio u postojeći sustav … rasprave o njemu su tek ideloške, svjetonazorske naravi), očito prioritet imaju interesi religijske uprave (jamči se masovnost vjerske poduke i pastorala, suvremena evangelizacija –’Vjeronauk kao mediokritet?’) i njihova sprega (međunarodni ugovor) s političkim strukturama. Jesu li se interesi pluralnog društva (garanirani Ustavom RH) koje svu logistiku konfesionalnog modela pravno, financijski i ino opslužuje, zagubili u šumi interesa i neustavnih zakona?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: