Ateizam u kršćanstvu 3

U svojoj kolumni “Jutarnja propovjed” u Jutarnjem listu od ponedjeljka 29. 11. 2010., don Živko Kustić osvrnuo se na moj komentar uz prilog Tanje Rudež (vidi moj prethodni post) u kojemu prenosi rezultate studije Daniela Dennetta i Linde LaScole o svećenicima koji su izgubili vjeru. Budući da Kustićeva kolumna nije dostupna u cijelosti na mrežnoj stranici Jutarnjeg, donosim sken:

Uvažavam pokušaj don Živka da odgovori na moju slutnju da katolički svećenici nisu spremni govoriti o svojim sumnjama u istoj mjeri kao i protestantski svećenici. Don Živkov odgovor zasniva se na tri teze:

(1) Osim proučavanja Biblije, katolički svećenici su dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima, pa je moguće da u eventualnim sumnjama pronalaze izlaz.

Prvo, ne razumijem zašto don Živko smatra da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima olakšava pronalaženje izlaza u eventualnim sumnjama svećenika. Meni se čini baš suprotno, da dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima produbljuje te sumnje i otežava izlaz iz njih. Drugo, ne vidim zašto bi dobra upoznatost s filozofijom i prirodnim znanostima bila karakteristična za katolički kler, a ne i za protestantski, jer Kustić veli da je to ono što katoličkim svećenicima omogućuje da se bolje nose sa sumnjama od protestantskih svećenika. I treće, nisam siguran želi li Kustić reći da su svi katolički svećenici, pa tako i oni u Hrvatskoj, dobro upoznati s filozofijom i prirodnim znanostima. S kojom filozofijom ili koliko temeljito ulaze u prirodne znanosti?

(2) Za katoličke svećenike vjera se ne dokazuje nego se živi.

Kustić povlači usporedbu između vjere u Boga i zaljubljenosti u osobu, pa veli: “Tko vjeruje, ne dokazuje da ima Boga, kao što iskreno zaljubljeni ne dokazuje da postoji ona koju, odnosno onaj koga, voli.” Evidencija za postojanje predmeta zaljubljenosti je empirijski toliko čvrsta da zaljubljenome nije potrebno dokazivati da predmet njegove zaljubljenosti postoji. Evidencija za postojanje Boga je, naprotiv, empirijski je toliko nepostojana da vjernik teško može dokazati da  predmet njegove vjere postoji. Vjernik, naprotiv, mora reći da on u Boga vjeruje neovisno o mogućnosti dokazivanja i evidenciji za vjerovanje. Na koncu, to i jest bit vjere – vjerovanje bez čvrste evidencije ili čak usprkos evidenciji. Ako odista vjerujete, odista, kao što veli Kustić, “ne postoji mogućnost sumnje”. Pitanje je, međutim, je li vaše vjerovanje racionalno, s obzirom da počiva na vrlo slabašnoj evidenciji, ili je čak protivno evidenciji. Naravno, netko može reći da racionalnost nije toliko važna, te da nije problem što neka svoja vjerovanja, pa čak i ona središnja, ne fundiramo na evidenciji. S time se ne mogu složiti, ali to je druga i duža priča.

(3) Iako vjera ne zahtjeva dokaz o postojanju Boga, o Bogu ipak ima znanja.

“Čovjek može razumski zaključiti da u korijenu svega što postoji ima Onaj koji jest i koji svemu daje smisao i postojanje. To je razumski zaključak – ali to nije vjera.” Slažem se da čovjek može razumski doći do zaključka da postoji Bog. Primjerice, ontološki, kozmološki i teleološki dokazi za postojanje Boga imaju svrhu navesti na takav zaključak. I dok je ontološki dokaz opovgnula logika, a teleološki evolucija prirodnim odabirom, kozmološki još ima kakvu-takvu podlogu (Bog kao odgovor na pitanje odakle Big Bang). Kustić je u pravu kada tvrdi da čak i onaj koji priznaje postojanje Boga kao prvog uzroka još uvijek nije vjernik. Naime, dalek je put od pojma Boga kao prvog uzroka do Boga kao predmeta vjerskog štovanja ili točnije do kršćanskog Boga, trojedinstva, predmeta ljubavi, uslišitelja molitvi, iskupitelja itd. A odnos vjernika prema Bogu za Kustića je mnogo više od razmskog zaključka da postoji Bog kao prvi uzrok, “vjera je doživljaj daleko iza razumskog zaključka”. Može biti da je vjera odista nešto mnogo više od spomenuta razumski utemeljena mišljenja, ali to predmet vjere ne čini ni mrvicu više istinitim, zbiljskim ili vjerojatnim. Drugim riječima, to što je vjera “doživljaj daleko iza razumskog zaključka” nije nikakvo jamstvo da predmet vjere odista postoji. S druge strane, razumski utemeljeno mišljenje da mora postojati prvi uzrok svoj predmet čini bar minimalno vjerojatnijim – ako prihvatimo da je kozmološki dokaz valjan argument.

Na koncu Kustić zaokružuje svoju usporedbu i dodaje da se vjera može izgubiti baš kao i  ljubav. “Kad mladić kaže da djevojku više ne voli, to ne znači da ona ne postoji niti da je on gubitkom ljubavi postao bolji.” Kustićeva usporedba vjere u Boga i zaljubljenosti u djevojku zapravo je neodrživa. Naime, intervjuirani svećenici su izgubili svoju vjeru upravo zato što su uvidjeli da Boga nema. Za tu situaciju prikladna bi bila usporedba s mladićem koji je zaljubljen u virtualnu djevojku (poput Hatsune Miku) i koji se odljubljuje kad uvidi da se radi o plodu nečije mašte i programerskog umijeća. Zacijelo će se i don Živko složiti da bi gubitkom ljubavi taj mladić odista postao bolji.

Oglasi

Ateizam u kršćanstvu 2

U Jutarnjem listu od nedjelje 28. 11. 2010. objavljen je prilog Tanje Rudež o studiji koji su objavili Daniel C. Dennett i Linda LaScola u kojoj su anonimno intervjuirali pet protestantskih svećenika koji su izgubili vjeru. Na žalost, prilog nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Jutarnjeg, ali ovdje donosim pdf. 

Uz teologa Ivicu Raguža, zamoljen sam za komentar. Budući da je objavljeni komentar uvelike skraćen, ovdje navodim svoj komentar u cijelosti.

Nakon Dana Barkera, dugogodišnjeg protestantskog pastora koji je u dvije knjige opisao svoje iskustvo gubitka vjere i napuštanja službe radi ateističkih uvjerenja, ova studija Dennetta i LaScole pokazuje da takvih slučajeva ima podosta. Svi svećenici intervjuirani u ovoj studiji pripadaju protestantskim zajednicama. Mislim da odatle ne treba zaključiti da u katoličkim zajednicama takvih slučajeva nema, već prije da nisu spremni govoriti o svojim sumnjama.

Intervjuirani svećenici nose ogroman teret, jer osjećaju da žive u lažima i licemjerju. Zanimljivo, to je teret njihove vlastite savjesti, a ne straha od Božje kazne. Ne pokazuje li to vrlo jasno da moral ne ovisi o vjerovanju u Boga? Nadalje, neki od njih priznaju da bi napustili službu da im se ponudi adekvatna alternativa, a neki pokušavaju racionalizirati situaciju u kojoj se nalaze. Slučaj onih prvih implicira da je služba način uhljebljenja, možda i vrlo komforan način uhljebljenja, što je protivno izvornom kršćanskom nauku i opet licemjerno. Slučaj onih potonjih govori da postoje svećenici koji su svojem stadu spremni govoriti doktrinarno važne stvari u koje sami ne vjeruju, što je opet licemjerje. Dakako, djelovanje suprotno nauku, moralu i zakonu, pa i zataškavanje takvih nedjela, dio je istog problema. A problem je ovaj: može li uopće biti organizirane religije bez licemjerja?

Pretpostavio sam da je i komentar Ivice Raguža također skraćen, pa sam ga zamolio da mi pošalje integralnu verziju svog komentara. Ovdje je ta verzija, uz dopuštenje za citiranje ovdje:

Studija jako dobro prikazuje kako se pitanje vjere i nevjere provlači kroz život svakoga čovjeka pa tako i protestantskih, odnosno katoličkih svećenika. Unatoč tomu pozitivnom doprinosu, studija nam sugerira dvije problematične teze: prvo, tobože golemi plimski val ateizma počinje potapati ne samo vjernike, nego i same svećenike; drugo, poželjno je da i svećenici postanu ateisti. S obzirom na prvo, mogli bismo navesti mnogobrojne ateiste koji su postali vjernici, dakle upravo obrnuto od onoga što nam sugeriraju američki autori. Druga pak teza razotkriva svu slabost studije.  Uopće se ne promišlja ni vjera protestanskih svećenika, a ni njihovo obraćenje na ateizam. Odnosno, ne promišlja se mogućnost banalne vjere i banalnoga ateizma. Pod banalnom vjerom podrazumijevam vjeru koja se služi Bogom kao svojim idolom i religijom kao izričajem moći, ili koja odbacuje razum pa pogrješno tumači Sveto pismo i kršćanski nauk. Takvih je banalnih vjernika uvijek bilo u Crkvi, pa i među svećenicima. Netko zapravo može reći da vjeruje, a stvarno živi banalno ateistički! Slično je i kod banalnoga ateizma: on se agresivno kani riješiti jednoga opasnog idola-Boga, ali zato producira stotine drugih idola, poput idola moći, novca, erosa itd. I evo nam ironije: i banalni vjernici i banalni ateisti vječito su u sukobu, a zapravo čine isto. A istinski vjernici i istinski ateisti su patnici: pate se s vlastitom vjerom-mišlju, pate se s vlastitim Bogom i bore se protiv svojih vlastitih idola i idola društva. I zato se jako dobro razumiju,  premda ne dijele isto mišljenje. A takvih je, nažalost, vrlo malo, i o njima ne ćemo ništa pročitati u studiji.