Obezduhovljeni ateisti

16/02/2011

U novogodišnjem dvobroju Jutarnjeg lista, u reviji “Magazin”, str. 79, Miljenko Jergović objavio je tekst “Yehudi Menuhin: Koncert za Boga i violinu”. Radi se o zanimljivom i lijepo napisanom tekstu o jednom od najvećih violinista svih vremena, prvom Židovu koji je već 1947. godine svirao s Berlinskom filharmonijom pod dirigentskom palicom velikog Wilhelma Furtwänglera, o Menuhinovim nastupima u Sarajevu i o tome kako je on obilježio Jergovićev život. Ovdje bih se osvrnuo samo na onaj dio Jergovićeva teksta koji opravdava naslov teksta. Evo tog dijela teksta skeniranog skupa s Menuhinovom slikom u opremi članka:

Čudi me da je Jergovića impresionirao Izetbegovrićev odgovor na pitanje zašto smatra da Bog postoji, koji se zasniva na tzv. teleološkom argumentu za postojanje Boga. “Tko je mogao stvoriti glavu maslačka, ako nije Bog,” pita retorički Izetbegović. Naravno, glavu maslačka mogla je stvoriti evolucija. Štoviše, imamo vrlo čvrste dokaze da je glava maslačka rezultat evolucijske prilagodbe. Međutim, kazati da je glavu maslačka stvorila evolucija mnogima ne zvuči tako velebno, duboko i produhovljeno kao kazati da je glavu maslačka stvorio Bog. Meni se pak čini da je upravo suprotno. Kazati da je glavu maslačka stvorio Bog prilično je neinformativno, dok razumijevanje univerzalnog procesa evolucijske prilagodbe, njegovih uvjeta i mehanizama, čovjeka prosvjetljuje i produhovljuje.

“Od toga kada katolički popovi blebeću o seksu, gore je samo kad obezduhovljeni ateisti drve i trunu o Bogu,” zaključuje Jergović. Nisam siguran je li Jergović svoju ironičnu strelicu namijenio konkretnim osobama, ali ako jest, kladio bih se da “katolički pop” referira na Živka Kustića, a “obezduhovljeni ateist” na Tanju Rudež, među inim i stoga što je Jergović svoj tekst objavio nedugo nakon uspješnog i zapaženog intervjua Tanje Rudež sa Živkom Kustićem. Naime, Kustić je više puta u svojim kolumnama tematizirao pitanje vanbračnog seksa, a Tanju Rudež, kao deklariranu ateisticu i novinarku potpuno posvećenu znanosti, netko bi samim time mogao smatrati “obezduhovljenom”.

Zapravo, nisam siguran što znači kazati da je netko “produhovljen” ili “obezduhovljen”. Jesu li ateisti, samim time što ne vjeruju u Boga, obezduhovljeni? Francuski filozof André Comte Spontville 2006. godine objavio je knjigu L’Esprit d’athéisme: Introduction a un spiritualité sans Dieu (Duh ateizma: Uvod u duhovnost bez Boga)  u kojoj tvrdi da je duhovnost bez Boga moguća, pa čak i poželjna. Doduše, njegovo poimanje duhovnosti temelji se na pojmu “duh” koji u nas odgovara pojmu “psihičkog” ili “mentalnog”. Imati duh u osnovi znači imati um ili biti svjestan, tako da je duhovnost, smatra Comte Spontville, zapravo svjesnost. Tko je više toga svjestan, taj je produhovljeniji. Prema tom poimanju, dakle, nema nužne veze između teizma i produhovljenosti. Teisti koji u svemu vide Božje djelo, koje ne zanimaju fine razlike i složena objašnjenja među stvarima, zacijelo će biti manje toga svjesni, pa stoga i manje produhovljeni. S druge strane, ateisti koji ni u čemu ne vide Božje djelo, nego pažljivo promatraju, diskriminiraju i tragaju za znanstvenim objašnjenjima stvari, zasigurno će biti više toga svjesni, pa stoga i više produhovljeni. Rasplesti dugu ne znači učiniti je manje lijepom, kao što je mislio Keats. Upravo suprotno.

Pretpostavljam da bi se Jergović složio da je Einstenova reakcija na Menuhinovu svirku (“Sada znam da na nebu Bog postoji!”) pokazatelj njegove produhovljenosti. Ali Einsteinova reakcija nije pokazatelj njegove produhovljenosti zato što je spomenuo Boga, nego valjda zato što ga je Menuhinovo virtuozno muziciranje pogodilo, naježilo, probudilo u njemu emocije, nagnalo da razmišlja i Menuhina pohvali. Ako sam u pravu, ako je to bit produhovljenosti, onda nema straha za nas ateiste.

P.S. Einstein je često spominjao riječ “Bog”. Mnogo se pisalo o tome je li Einstein vjerovao u Boga i, ako jest, kakvo je bilo njegovo poimanje Boga. Nešto o tome može se naći u prvom poglavlju Dawkinsove Iluzije o Bogu.

Oglasi

Ateizam u kršćanstvu 4

06/12/2010

Prošli ponedjeljak, 29. 11. 2010., odgovorio sam don Živku Kustiću na njegov osvrt uz moj komentar o razlici između katolika i protestanata u pogledu spremnosti da javno očituju sumnju u vlastitu vjeru (vidi post niže Ateizam u kršćanstvu 3). Don Živko posvetio je cijelu svoju “Jutarnju propovjed” od srijede 1. 12. 2010. mojem odgovoru, čime sam iznimno počašćen. Evo što je don Živko napisao u svojoj kolumni:

Kustićev tekst zasniva se na takozvanom “argumentu iz vjerskog iskustva”. Taj argument može se sažeti ovako: 

(1) vjernik ima doživljaj Boga;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za vjerovanje u postojanje Boga;
(3) onoga tko nema doživljaj Boga ne može se uvjeriti u postojanje Boga.

Postoji više problema s ovim argumentom. Prvo, ima li načina da vjernik utvrdi je li uzrok njegova doživljaja Boga u samom Bogu ili u vjernikovu umu – kao posljedica određene vrste odgoja, obrazovanja, sugestivnosti? Ako nema, onda taj doživljaj nije nikakav, kamoli dostatan, razlog za vjerovanje u postojanje Boga. Ne treba zaboraviti da je naš um vrlo plastičan i evolucijski predodređen da interpretira podražaje iz okoline u skladu s prethodno stečenim znanjima i navikama.

Drugo, možemo ponuditi sljedeći protuargument:

(1) ja imam doživljaj divovskih mrava;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za moje vjerovanje u postojanje divovskih mrava;
(3) onoga tko nema doživljaj divovskih mrava ne mogu uvjeriti u postojanje divovskih mrava.

Vjernik će, dakako, reći da je njegov doživljaj Boga posve drugačiji od mog doživljaja divovskih mrava, ali ne vidim načina da on to i dokaže. Ako vjernik (ispravno) misli da ja haluciniram kada doživljavam divovske mrave, kako zna da on sam ne halucinira kada doživljava Boga? Ako vjernik (ispravno) smatra da meni može dokazatida haluciniram – primjerice, tako što će provjeriti postoje li divovski mravi oko mene kad kažem da ih doživljavam – zašto misli da se ista metoda ne može primijeniti i na njegovo doživljavanje Boga?

Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere? Nije li neobično što židov ima dožljivaj Boga iz Staroga zavjeta, kršćanin iz Novoga Zavjeta,  musliman iz Kur’ana, a višnuit iz Ramayane? Ili je to jedan te isti Bog koji doživljavaju svi vjernici? A možda se tu radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi “duhovni” ljudi, neovisno o tome jesu li sljedbenici neke organizirane religije. A možda se čak radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi ljudi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nevjernici, samo ga nazivaju različitim imenima, npr. osjećaj ispunjenosti, smislenosti, uzvišenosti.

Osim ovih prigovora Kustićevu središnjem argumentu, dodao bih još dvije stvari. Prvo, Kustić je kontradiktoran. U prvom stupcu za mene veli “on našu vjerničku sigurnost doživljaja vjere svodi samo na naše uvjerenje”, što je točno, a u drugom stupcu kaže da je ono što ja moram poštovati “naše uvjerenje da Boga doživljavamo”. Pa dobro, je li vjernički doživljaj Boga samo uvjerenje ili nije? Ja mislim da jest i tu se slažem s Kustićevom dijagnozom u drugom stupcu.

I drugo, ne znam što točno Kustić ima na umu kad kaže da moram poštivati uvjerenje vjernika da Boga doživljavaju. Znači li to da spomenuto uvjerenje ne smijem propitivati? Ili da je moja usporedba vjerničkog uvjerenja s uvjerenjem halucinirajuće osobe ponižavajuća? Nadam se da Kustić to ne misli. Nadam se da ne smatra kako moje propitivanje vjerničkih uvjerenja ide protiv njegove pozitivne poruke u posljednjoj rečenici. Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.


%d bloggers like this: