Komentari o ispadanju SuZg sa “šangajske liste”

Na tportalu je objavljen prilog s komentarima o ispadanju Sveučilišta u Zagrebu s ovogodišnje liste 500 najboljih sveučilišta na svijetu, prema Academic Ranking of Word Universities koju provodi sveučilište Jiao Tong u Šangaju. Ovdje je moj cjeloviti komentar.

---

Nisam nimalo iznenađen što je Sveučilište u Zagrebu ispalo sa tzv. “šangajske liste” 500 najboljih sveučilišta na svijetu. Zapravo, bio sam iznenađen što smo prošle tri godine uopće bili na toj listi, iako na dnu, jer mi nije bilo jasno na temelju kojih parametara smo bili rangirani. Naime, u posljednje tri godine nijedan podatak za naše Sveučilište nije se mogao pronaći na mrežnoj stranici “šangajske liste”, dok su se bar neki podaci mogli naći za ostala sveučilišta. Postoje neke spekulacije o posebnim dogovorima s kineskom Vladom i sveučilištem Jiao Tong u Šangaju koje provodi rangiranje i objavljuje listu, no ne bih ulazio u to.

Šangajska lista je najstarija i još uvijek najutjecajnija rang–ljestvica sveučilišta. Ona prati i ocjenjuje više od 1.200 sveučilišta diljem svijeta, te od 2003. jednom godišnje objavljuje popis od 500 najboljih. Prvih 100 sveučilišta na tom popisu rangirano je po svom individualnom plasmanu, idućih stotinu sveučilišta je grupirano u skupine po 50 mjesta, a preostalih tri stotine sveučilišta grupirano je u skupine po 100 mjesta. Iako se rangiranje radi po parametrima koji ne pretendiraju na cjelovitost i nisu senzibilizirani za regionalne ili lokalne posebnosti u kojima djeluju rangirana sveučilišta, vrijeme objave šangajske liste razdoblje je teške strepnje za uprave boljih svjetskih sveučilišta, budući da se rad tih uprava, između ostaloga, ocjenjuje stanjem na toj i sličnim listama.

Na žalost, Sveučilište u Zagrebu nije ustrojeno na način da bi upravljanje njime moglo ovisiti o bilo kakvim mjerljivim pokazateljima uspješnosti, a ponajmanje o plasmanu na nekakvim svjetskim rang–listama. Naravno, nisu u krivu kritičari šangajske liste kad upozoravaju na to da rangiranje ne uključuje humanističke znanosti, da ne procjenjuje nastavnu komponentu i utjecaj sveučilišta na društvo, da je usmjereno na jednostavne pokazatelje kvalitete kao što je broj nobelovaca ili dobitnika Fieldsove medalje, ili broj objavljenih članaka u časopisima Nature i Science. Sve to stoji, međutim, istaknuo bih tri stvari.

Prvo, Sveučilište u Zagrebu može se vratiti na šangajsku listu. Postoje izvanredni znanstvenici i grupe na Sveučilištu, osobito u prirodnim znanostima na koje je šangajska lista usmjerena. Sveučilište u Zagrebu ima načina da te pojedince i grupe prepozna i stimulira. Sigurno da bi se to moglo još bolje i brže kad bi država izdvajala više novaca za znanost i visoko obrazovanje, no i postojeća sredstva Sveučilišta u Zagrebu mogu se bolje rasporediti, u smjeru koji ovdje sugeriram.

Drugo, Sveučilište u Zagrebu, njegova iduća uprava kao i svaki zaposlenik, treba se htjeti vratiti na šangajsku listu – ne tek radi povratka na šangajsku listu, nego radi povećanja ukupne kvalitete znanstvenog i nastavnog rada, kao i radi povećanja odgovornosti prema javnosti koja ga financira. Drugim riječima, smatram da je “kultura osiguranja kvalitete”, u koju spadaju i rangiranja, dobra za suštinu znanstvenog i nastavnog procesa. Postavljanje ciljeva i mjerila stimulira ljude da rade više i bolje.

Treće, ako još ima nekih zaposlenika Sveučilišta u Zagrebu koji misle da šangajska lista nije bitna, neka pročitaju uvjete Natječaja za raspodjelu 25 milijuna kuna iz programskog ugovora za financiranje istraživačke djelatnosti u 2014. – uvjete koje je osmislilo samo Sveučilište u Zagrebu. Kad će zaposlenici tražiti financijsku potporu za suradnju s inozemnim znanstvenicima, prednost će imati suradnja s inozemnim znanstvenicima sa “sveučilišta koja su na ARWU (tj. šangajskoj) listi za 2013. godinu unutar prvih 500 institucija, te će se pozicija na toj listi uzimati u obzir kod evaluacije prijedloga”. Dakle, ta je lista ipak bitna i samom Sveučilištu u Zagrebu, pa bismo trebali poraditi da se vratimo na nju – sa što boljim plasmanom.

Osvrt na aferu s plagijatima na Policijskoj akademiji

Jutarnji list, 2. travnja 2014., str. 27. [pdf]

Metoda podjele ekliptike u antici

Jedno pitanje koje me mučilo neko vrijeme tijekom bavljenja antičkom astronomijom bilo je sljedeće. Poznato je da su drevni Babilonjani podijelili pojas ekliptike na 12 jednakih dijelova koji bi nam većinom i danas bili prepoznatljivi kao “znakovi horoskopa”. Kako su drevni astronomi/astrolozi to uspjeli učiniti bez potrebnih instrumenata? Ne postoji ništa u tom pojasu što bi nagovještavalo 12 jednakih dijelova, već takvu podjelu treba nekako projicirati na pojas ekliptike. Ali kako to učiniti bez balastele, dioptre ili sekstanta? Odgovor na to pitanje pronašao sam u spisu Protiv astrologa Seksta Empirika (Adversus Mathematicos V.26-28). Postoji jedan zadivljujuće eleganatan način da se to učini, bez instrumenata za mjerenje lučnih udaljenosti. Taj načn opisao sam u kratkom članku koji je objavljen u popularno-znanstvenom časopisu Čovjek i svemir 56/3 (2014), str. 40 (hvala Dariju Hrupecu). Članak se može skinuti ovdje, a niže se nalazi cjeloviti tekst.

—

Pojas ekliptike, prividne crte koju Sunce u godinu dana opiše na pozadini zvijezda, podijeljen je na dvanaest jednakih dijelova. Svaki dio širok je 30 lučnih stupnjeva i odgovara jednom zviježđu. Taj se pojas u antici nazivao “zodijak”, od grčke riječi zôdion, što znači “životinjica” ili “sličica”. Radi se o likovima koje su, uz više ili manje mašte, drevni ljudi vidjeli u rasporedima uočljivijih zvijezda na eliptici i oko nje. Tih dvanaest “sličica” odnosno zviježđa današnji bi ljudi odmah prepoznali kao dvanaest horoskopskih

Ova podjela zodijaka potječe od drevnih Babilonjana. Oni su isprva imali osamnaest zviježđa duž ekliptike, ali do sedmog stoljeća pr. n. e. uvriježila se podjela na njih dvanaest. Tu podjelu preuzeli su stari Grci, zajedno s drugim astronomskim znanjima i astrološkim naucima. No kako su ljudi u davnini uspjeli podijeliti pojas ekliptike na jednake dijelove? Naravno, nisu se mogli voditi likovima koje su vidjeli u zvijezdama, jer nisu svi likovi očiti, istih veličina i međusobno jasno odijeljeni. Vjerojatnije je da su drevni astronomi najprije nekako podijelili ekliptiku na jednake dijelove i potom u svakom segmentu tražili zvijezde koje bi svojim rasporedom sugerirale neki lik. Pri tome su gledali da svojom podjelom obuhvate onih nekoliko likova koji su razmjerno očiti u rasporedima zvijezda, poput lava ili škorpiona. No kako su napravili tu podjelu bez instrumenta za mjerenje kutne udaljenosti, poput dioptre kojom su se koristili kasniji antički astronomi ili sekstanta kojim su se koristili novovjekovni 

Odgovor nalazimo u spisu “Protiv astrologâ” (5. knjiga djela Protiv učenjaka) skeptičkog filozofa Seksta Empirika koji je vjerojatno živio u 2. stoljeću n. e. Iako je astrološka teorija i praksa i ranije u antici bila osporavana, Sekstov je spis najranije sačuvano djelo u cijelosti posvećeno kritici astrologije. U poglavljima 24–26 Sekst opisuje jednostavnu i dosjetljivu metodu podjele zodijaka na dvanaest jednakih dijelova.

Antički su astronomi uzeli jednu posudu na čijem su dnu izbušili rupe, a ispod nje stavili bi jednu veću posudu. Čekali bi noć i kad bi izašla neka poznata zvijezda na ekliptici, krenuli bi ulijevati vodu u probušenu posudu. Kako bi voda otjecala iz probušene gornje posude u donju, oni bi u nju dolijevali vodu ostatak noći i cijeli idući dan, sve do sljedeće noći kad bi se na horizontu opet pojavila ista zvijezda. Tad bi odmaknuli gornju posudu kako bi im u donjoj ostala količina vode koja je protekla kroz probušenu posudu tijekom jednog punog ophoda neba (24 sata). Tu bi količinu vode zatim podijelili u dvanaest jednakih dijelova, vjerojatno tako što bi je bez ostatka pretočili u dvanaest manjih posuda s jednakom količinom vode.

Svaka manja posuda tako bi sadržavala količinu vode kojoj treba određeno vrijeme da istekne kroz probušenu posudu (2 sata), a to je dvanaesti dio vremena potrebnog za jedan puni ophod neba. Kako su onda drevni astronomi podijelili zodijak na dvanaest jednakih dijelova? Tako što bi čekali da izađe neka zvijezda na ekliptici čiji su položaj znali, primjerice Regul (α Leonis), i onda bi ulili vodu iz jedne od dvanaest manjih posuda u probušenu posudu i čekali da sva voda istekne. Kad bi nakon dva sata sva voda istekla, pronašli bi neku zvijezdu na ekliptici koja u tom trenutku izlazi, npr. Alaraf (β Virginis), i nju bi zapamtili kao kraj prvog i početak idućeg zviježđa. Potom su mogli odmah nastaviti s izlijevanjem vode iz sljedeće manje posude kako bi markirali kraj tog i početak sljedećeg zviježđa. Tom su metodom mogli markirati tek pet do sedam zviježđa, ovisno o dužini noći tijekom koje su vršili mjerenje, što znači da su morali istu metodu primjenjivati svakih nekoliko mjeseci, sve dok na nebu ne bi vidjeli i markirali svih dvanaest dijelova zodijaka.

Po svoj prilici nije bila dovoljna samo jedna, nego mnoge godine motrenja, markiranja, provjeravanja i preinačavanja utvrđenih segmenata zodijaka, a pri tim preinakama vjerojatno je ulogu igrala i upečatljivost likova koje bi astronomi pronalazili u rasporedima zvijezda unutar pojedinih segmenta. No jednom kad se konsolidirala ta podjela zodijaka na dvanaest jednakih dijelova, od kojih je svaki imao koliko-toliko prepoznatljiv lik i ime, ona se lako pamtila i prenosila s koljena na koljeno. Jasno, takva je podjela bila iznimno korisna za utvrđivanje kalendara i astronomska motrenja, ali i za nastanak i razvoj astrologije.

Naši studenti pisati ne znaju. Znaju li nešto drugo?

Odličan tekst Tvrtka Jakovine u Jutarnjem listu od 28. veljače 2014. Obavezno pročitati. Ovdje je pdf.

Davor Solter: Terapijsko kloniranje nema budućnost

Gost-post: Tanja Rudež mi je spomenula da je nedavno napravila intervju s Davorom Solterom, našim uglednim znanstvenikom s adresom u Singapuru, ali da joj intervju nije objavljen zbog preobilja novinskog materijala u vrijeme izbora. Bilo bi šteta da intervju ne bude bar u nekom obliku dostupan, jer u njemu ima zanimljivih podataka i gledišta.

DAVOR SOLTER rođen je u Zagrebu 1941. godine u liječničkoj obitelji. U Zagrebu je završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju dok je na Medicinskom fakultetu diplomirao 1965. godine te doktorirao 1971. godine. Od 1973. godine živi u inozemstvu: 20 godina radio je na poznatom Institutu Wistar u Philadelphiji, a zatim je 15 godina bio direktor Instituta Max Planck za imunobiologiju u Freiburgu. Od 2008. godine, Solter je istraživački direktor Institita za medicinsku biologiju u Singapuru.

Istraživanje američkih znanstvenika pod vodstvom Shoukrata Mitalipova koji su pomoću terapijskog kloniranja kreirali embrionalne matične stanice komentirao je prof. dr. Davor Solter, jedan od najuglednijih te najcitiranijih hrvatskih znanstvenika koji desetljećima živi u inozemstvu. Solterova specijalnost je razvojna biologija i jedan pionira kloniranja sisavaca, a njegovi su izvaredni radovi citirani preko 11.000 puta. U studiji “Kloniranje i embrionalne matične stanice: novo doba u ljudskoj biologiji i medicini” Davor Solter predvidio je korištenje ljudskih embrionalnih matičnih stanica (EMS) te staničnu i terapiju nadomještanja tkiva.
— Moj stav o tome radu je prilično negativan. Postoji minimalan znanstveni interes za taj rezultat i svakako nema moguće praktične i kliničke primjene – rekao je Solter koji smatra da terapijsko kloniranje nikada nije bila realistična mogućnost.

Otkriće induciranih pluripotentnih stanica (iPS) do koga je 2007. godine došao japanski znanstevnik Shinya Yamanaka koji je za to 2012. godine nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu potpuno je potisnulo terapijsko kloniranje.
— Naravno, procedura dobivanja iPS mogla bi rezultirati stanicama s različitim problemima i mutacijama, ali slično je i s terapijskim kloniranjem. Dakle, osim što je rad američkih znanstvenika priskrbio mnoštvo nezasluženog publiciteta, nema znanstvenog opravdanja za to istraživanje, naglasio je Solter.

Osvrnuo se i na istraživanja embrionalnih matičnih stanica.
— One potencijalno mnogo obećavaju u liječenju niza bolesti, ali zasad pomoću njih još nitko nije izliječen. Kad je Jamie Thompson, koji je bio moj student, prvi put 1998. godine izolirao ljudske EMS, to je privuklo golemu pažnju istraživača, medija i javnosti. Kako se iz EMS razvijaju stanice svih tkiva, počelo se govoriti kako one mogu nadomjestiti oštećena tkiva i organe. Taj jednostavni pogled na EMS jako je popularan i danas unatoč tome što znamo da je takva vrsta liječenja još uvijek daleko, rekao je Solter.

Znanstevenici smatraju kako bi se EMS mogle koristiti kao potencijalna terapija u liječenju dijabetesa, srčanih oboljenja, Parkinsonove i Alzheimerove bolesti, ozljeda leđne moždine i sljepoće. U jesen 2010. godine američka biotehnološka kompanija Geron prva je počela klinički pokus zasnovan na EMS u liječenju ozljeda leđne moždine, ali je prošle godine odustala od te avangrdne terapije. U međuvremenu, u SAD i Velikoj Britaniji pokrenuto je nekoliko kliničkih pokusa zasnovanih na EMS.
— Možda će uspjeh u tretmanu zasnovanom na EMS biti najprije u liječnju sljepoće, odnosno makularne degeneracije. Svakako mi se to čini jednostavnije nego da ćemo pomoću EMS izliječiti prekinutu leđnu moždinu. Kompanija Geron tvrdi da je prekinula klinički pokus jer prelazi na nova istraživanja. No, osobno mislim da kompanija Geron, nakon uspjelih pokusa na štakorima, nije vidjela sličan uspjeh i kod pacijenata s ozljeđenom leđnom moždinom i da je to bio razlog za odustajanje. Da je Geron na ljudima vidio uspjeh terapije zasnovane na EMS, sumnjam da bi odustao od kliničkog pokusa, naglasio je Solter.

Unatoč tome što su tretmani zasnovani na matičnim stanicama u SAD i Velikoj Britaniji u eksperimentalnoj fazi, mnoge privatne klinike diljem svijeta nude čudotvorne tretmane koji nisu prošli ni fazu kliničkih pokusa. Kostarika, Brazil, Kina, Indija, Panama, Dominikanska Republika i Tajland neke su od zemalja u kojima cvjeta “turizam matičnih stanica”.
— Da, tih klinika ima posvuda, posebice u Indiji i Kini. One oglašavaju kako liječe što god želite. Primjerice, vi dovodete dijete koje ima autizam, a oni kažu da će ga izliječiti pomoću matičnih stanica izoliranih iz djetetova masnog tkiva. To je jednako apsurdno kao kad nekome kažete da ćete mu dijete izliječiti od autizma ako poljubi sliku Majke Božje. Dakle, izlječenja pomoću matičnih stanica, koje reklamiraju privatne tvrtke, jednako su vjerojatna kao izlječenje u slučaju kad se poljubi slika Majke Božje. No, bolesni ljudi ili oni čiji su bližnji bolesni sve će pokušati u nadi za izlječenjem, kaže Solter.

Prof. Solter se osvrnuo i na kloniranje sisavaca i ljudi, o čemu se prije desetak godina mnogo govorilo. Tako je sekta Raelijanaca na Božić 2002. godine najavila prvog ljudskog klona, famoznu djevojčicu Evu. Ljudske klonove najavljivali su i kontroverzni talijanski ginekolog Severino Antinori i američki znanstvenik Panos Zavos. No, unatoč bombastičnim najavama, kloniranje ljudi palo je u zaborav.
— Ljudi su izgubili interes jer se ništa nije dogodilo. Dosad je klonirano 20-25 vrsta sisavaca. S tehničke strane mislim da ne bi bio problem klonirati čovjeka, naravno ako ima dovoljan broj jajašaca i dovoljan broj žena koje će nositi zametke. No, zašto to nije napravljeno? Pa nema stvarnog interesa za to. Osnovane su kompanije za kloniranje kućnih ljubimaca, ali je i za to pao interes. Kloniranje nije kopiranje: klonirana mačka ili pas neće biti kao uginuli kućni ljubimac jer će se razvijati u drugim okolnostima, zaključio je Solter.

O financiranju znanosti u Hrvatskoj

Mjesečnik Forbes od siječnja 2013. godine (str. 18-28) objavio je blok s nekoliko priloga o financiranju znanosti u Hrvatskoj. Prvi i najveći prilog je onaj Mirele Lilek koji ispituje zašto razmjerno mali broj fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povlači sredstva iz europskih fondova. Slijede dva zanimljiva priloga Tanje Rudež, jedan o prof. Stipanu Jonjiću s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i jedan o prof. Srećku Gajoviću s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cijeli blok u pdf formatu može se naći ovdje.

Galilejevi sateliti

U siječnju 1610. godine Galileo je svojim novoizrađenim teleskopom otkrio četiri Jupiterova mjeseca. On ih je, u čast Cosima de Medicija, nazivao “kozmičkim zvijezdama” i “medičejskim zvijezdama”, no mi ih danas znamo pod prikladnijim imenom “galilejski sateliti”. To su, redosljedom od bližeg Jupiteru prema udaljenijem, Io, Europa, Ganimed i Kalisto, prema imenima  Jupiterovih triju najmilijih priležnica i njegovog lijepog vinotoče (Ganimed). Zanimljivo, ta imena satelitima je prvi dao Simon Marius, njemački astronom koji je tvrdio da ih je otkrio prije Galileja, što nije isključeno.

Bilo kako bilo, opise svojih teleskopskih otkrića Galileo se požurio objaviti u knjižici Sidereus Nuncius, odnosno “Zvjezdani glasnik” ili možda “Zvijezdana vijest”, koje je u tisak predao u ožujku 1610. godine. Knjiga je bila pravi hit diljem Europe, u toj mjeri da se u Frankfurtu već koncem 1610. godine pojavilo “piratsko” izdanje. Posljednji dio knjižice sadrži opis Galilejevih promatranja četiriju Jupiterovih satelita, od 7. siječnja do 2. ožujka 1610.

Prvi puta kad je vidio tri zvjezde u blizini Jupitera, 7. siječnja, pomislio je da se radi o zvijezdama stajačicama, no odmah ga je začudilo što se sve tri nalaze u istoj ravni i to u ravni koja je paralelna s ekliptikom. Toga dana, zapisao je Galileo, zvjezde su se nalazile u ovom položaju (“Ori.” je kratica za istok [oriens], a “Occ.” za zapad [occidens])”:

Idućega dana, 8. siječnja, Galileo je imao sreće s vremenom, pa je mogao motriti. I odlučio je ponovno pogledati Jupiter. Nemalo se iznenadio kad je zvjezde oko Jupitera pronašao u ovom položaju:

9. siječnja je bilo oblačno, ali 10. siječnja Galileo je mogao vidjeti samo dvije zvijezde, i to u sljedećem položaju:

Galileo se iznenadio što nema treće zvijezde, ali onda mu je sinulo: ona se nalazi iza Jupitera. Ako je isključeno da je to rezultat Jupiterova vlastita kretanja, slijedi da se ove tri zvijezde same okreću oko Jupitera! “Tada sam odlučio,” napisao je Galileo, “da ću ih od sada promatrati pažljivije i detaljnije.”

13. siječnja Galileo je prvi puta uočio i četvrtu zvijezdu:

14. siječnja je bilo oblačno, ali od 15. siječnja Galileo je počeo bilježiti prividnu veličinu i lučnu udaljenost jedne zvijezde od druge i od Jupitera:

Uz ovaj crtež napisao je da je “zvijezda najbliža Jupiteru najmanja, a svaka sljedeća sve veća. Razmak između Jupitera i prve zvijezde i razmaci između sljedeće dvije svi su bili jednaki i iznosili su 2 lučne minute, dok je zvijezda najviše odmaknuta na zapad bila udaljena 4 minute od susjedne.”

I tako je Galileo opisivao svoja promatranja sve do 2. ožujka, kad je prestao kako bi knjigu što žurnije predao u tisak. Izgleda da je u ono  vrijeme pritisak da se bude prvi tko je nešto otkrio bio jednako velik kao i danas!

Zanimljiv je zaključak kojim je popratio svoj opis promatranja Jupiterovih satelita. Činjenica da se sateliti okreću oko Jupitera, a svi zajedno putuju po ekliptici, za Galilea je bila dokaz u prilog kopernikanske teorije. Naime, protivnici Kopernikove heliocentričke teorije tvrdili su da nije moguće da se Zemlja kreće oko Sunca (između ostaloga) zbog toga što se Mjesec kreće oko Zemlje, a pravilnost tog kretanja ne bi bila moguća ako bi se oboje kretali oko Sunca. Jupiterovi sateliti, koje je Galileo otkrio, jasno pokazuju da je to itekako moguće – sateliti se okreću oko Jupitera, a Jupiter skupa sa svojim satelitima oko Sunca. Zašto se onda ne bi i Mjesec okretao oko Zemlje, i Zemlja skupa s Mjesecom okretala oko Sunca?

Odlomak prije tog tog zaključka Galileo je zapisao da se sateliti bliže Jupiteru kreću brže od onih udaljenijih – što je točno, jer Io napravi krug oko Jupitera u 1.76 dana, a Europa u 3.5 dana – te da je satelit s najvećom putanjom napravi krug jednom u pola mjeseca. I to je prilično točno, jer Kalisto napravi krug oko Jupitera u 16.7 dana. Očito je da Galileo nije stigao napraviti točnija mjerenja jer se žurio s objavljivanjem “zvjezdanih vijesti”, međutim znamo da je i u idućim godinama nastavio s pažljivim promatranjima upravo u svrhu određivanja točnog orbitalnog perioda.

Ovdje je reprodukcija jedne kuverte na kojoj je Galileo bilježio svoja promatranja Jupiterovih satelita od 15. do 25. siječnja 1611. godine.

Kuverta je u vlasništvu The Morgan Library and Museum, i o njoj se može više doznati ovdje.

Pogledajmo segment s lijeve strane, drugi odozgo:

D17 = 17. dana (mjeseca siječnja), imamo dva promatranja: jedno je označeno “H0.30″ = 0.30 sati (0h = astronomski sumrak, dakle oko 17.30h), a drugo “H0.3.sic.”, što je valjda drugo promatranje kojih 5-10minuta kasnije. Pri prvom promatranju imamo satelit na istoku odmaknut 2 stupnja, prividno bliži satelit na zapadu odmaknut 3 stupnja, te do njega još više na zapadu satelit odmaknut 1.20 lučnih minuta. Pri drugom promatranju Galileo je uočio pojavu četvrtog satelita, istočno od Jupitera, na samo jedan lučni stupanj, udaljeniji satelit na istoku zadržao je svoju udaljenost na 2 stupnja, dok se udaljenost prividno bližeg satelita na zapadu smanjila s 3 na 2 stupnja udaljenosti, dok se udaljenost od najzapadnijeg satelita povećala ne samo za ovaj 1 stupanj, nego i za 10 sekundi. (Na žalost, ne mogu pročitati što je Galileo zabilježio u desnom donjem kutu ovog isječka.)

Na ovoj kuverti zadnje opažanje je bilo 25. siječnja. U čast Galileu, ja sam odlučio izvaditi i montirati svoj teleskop (5″ SC s okularom SP 26mm, dakle povećanje 48x, otprilike dvostruko onome Galilejeva teleskopa), i promatrati Jupiterove satelite. To je bila prva jasna noć nakon mnogo oblačnih dana. Prvo bilježenje napravio sam sam zapravo 26. siječnja u 0.17h, a drugo u 0.50h. Ono što sam uočio nacrtao sam na papiru, a crteže sam skenirao o napravio inverziju crno-bijelo. Rezultat je ovdje. Zabilježio sam izranjanje Io iz Jupiterove sjene!