Komentar uz ovogdišnje rezultate šangajske ljestvice 500 najboljih sveučilišta u svijetu

U prvom otisku Jutarnjeg lista od 18. kolovoza 2015. objavljen je kratki intervju povodom objave ovogodišnjih rezultata tzv. “šangajske” ljestvice 500 najboljih sveučilišta na svijetu (ARWU). U kasnijim otiscima intervju je uklonjen, zajedno s još nekim prilozima, kako bi se četiri stranice mogle posvetiti upravo preminulom Arsenu Dediću, no intervju je objavljen na mrežnoj stranici Jutarnjeg lista. Niže je i tiskano izdanje – s nepotrebno i neopravdano tendencioznim naslovom. Naime, nigdje nisam rekao da je problem neki konkretni izbor rektora, već da je problem postojeća procedura izbora rektora Sveučilišta u Zagrebu propisana Statutom Sveučilišta.

 

Brzina Mjeseca

Znamo da Mjesecu treba oko 27,3 dana da napravi jedan krug oko Zemlje, ali koliko se brzo Mjesec kreće na pozadini zvijezda stajačica? Ne pitamo ovdje koliko brzo se Mjesec skupa s ostalim nebskim tijelima prividno kreće od istoka prema zapadu, zahvaljujući okretanju Zemlje oko svoje osi. Pitamo o brzini “autonomnog” kretanja Mjeseca duž ekliptike, tj. u odnosu na zvijezde koje ne mijenjaju svoje relativne položaje a smještene su unutar pojasa po kojemu se prividno kreću Mjesec i planete u godini dana (taj pojas je određen orbitama po kojima se Zemlja i ostale planete kreću oko Sunca).

Odgovor je da u sat vremena Mjesec odmakne oko 0.5 lučnih stupnjeva prema istoku duž ekliptike. To je otprilike jedna širina punoga mjeseca u jedan sat.

Da bi se lakše predočila lučna brzina Mjeseca, pokazat ću tri fotografije koje sam napravio 21. travnja 2015. Koristio sam razmjerno staru digitalnu kameru i nisam koristio nikakvu post-produkciju, osim crvenih oznaka na slikama, no vjerujem da će biti vidljivo.

Fotografija 1 (20.55h) prikazuje konjunkciju Mjeseca i Aldebarana (najsjajnija zvijeza u zviježđu Bika, dakako jednog od zviježđa u pojasu ekliptike), urešenu sjajnom Venerom desno gore.

Fotografija 2 napravljena je oko 10 minuta kasnije (oko 21.05h).

Fotografija 3 napravljena je 10 minuta kasnije (oko 21.15h).

Komentari o ispadanju SuZg sa “šangajske liste”

Na tportalu je objavljen prilog s komentarima o ispadanju Sveučilišta u Zagrebu s ovogodišnje liste 500 najboljih sveučilišta na svijetu, prema Academic Ranking of Word Universities koju provodi sveučilište Jiao Tong u Šangaju. Ovdje je moj cjeloviti komentar.

---

Nisam nimalo iznenađen što je Sveučilište u Zagrebu ispalo sa tzv. “šangajske liste” 500 najboljih sveučilišta na svijetu. Zapravo, bio sam iznenađen što smo prošle tri godine uopće bili na toj listi, iako na dnu, jer mi nije bilo jasno na temelju kojih parametara smo bili rangirani. Naime, u posljednje tri godine nijedan podatak za naše Sveučilište nije se mogao pronaći na mrežnoj stranici “šangajske liste”, dok su se bar neki podaci mogli naći za ostala sveučilišta. Postoje neke spekulacije o posebnim dogovorima s kineskom Vladom i sveučilištem Jiao Tong u Šangaju koje provodi rangiranje i objavljuje listu, no ne bih ulazio u to.

Šangajska lista je najstarija i još uvijek najutjecajnija rang–ljestvica sveučilišta. Ona prati i ocjenjuje više od 1.200 sveučilišta diljem svijeta, te od 2003. jednom godišnje objavljuje popis od 500 najboljih. Prvih 100 sveučilišta na tom popisu rangirano je po svom individualnom plasmanu, idućih stotinu sveučilišta je grupirano u skupine po 50 mjesta, a preostalih tri stotine sveučilišta grupirano je u skupine po 100 mjesta. Iako se rangiranje radi po parametrima koji ne pretendiraju na cjelovitost i nisu senzibilizirani za regionalne ili lokalne posebnosti u kojima djeluju rangirana sveučilišta, vrijeme objave šangajske liste razdoblje je teške strepnje za uprave boljih svjetskih sveučilišta, budući da se rad tih uprava, između ostaloga, ocjenjuje stanjem na toj i sličnim listama.

Na žalost, Sveučilište u Zagrebu nije ustrojeno na način da bi upravljanje njime moglo ovisiti o bilo kakvim mjerljivim pokazateljima uspješnosti, a ponajmanje o plasmanu na nekakvim svjetskim rang–listama. Naravno, nisu u krivu kritičari šangajske liste kad upozoravaju na to da rangiranje ne uključuje humanističke znanosti, da ne procjenjuje nastavnu komponentu i utjecaj sveučilišta na društvo, da je usmjereno na jednostavne pokazatelje kvalitete kao što je broj nobelovaca ili dobitnika Fieldsove medalje, ili broj objavljenih članaka u časopisima Nature i Science. Sve to stoji, međutim, istaknuo bih tri stvari.

Prvo, Sveučilište u Zagrebu može se vratiti na šangajsku listu. Postoje izvanredni znanstvenici i grupe na Sveučilištu, osobito u prirodnim znanostima na koje je šangajska lista usmjerena. Sveučilište u Zagrebu ima načina da te pojedince i grupe prepozna i stimulira. Sigurno da bi se to moglo još bolje i brže kad bi država izdvajala više novaca za znanost i visoko obrazovanje, no i postojeća sredstva Sveučilišta u Zagrebu mogu se bolje rasporediti, u smjeru koji ovdje sugeriram.

Drugo, Sveučilište u Zagrebu, njegova iduća uprava kao i svaki zaposlenik, treba se htjeti vratiti na šangajsku listu – ne tek radi povratka na šangajsku listu, nego radi povećanja ukupne kvalitete znanstvenog i nastavnog rada, kao i radi povećanja odgovornosti prema javnosti koja ga financira. Drugim riječima, smatram da je “kultura osiguranja kvalitete”, u koju spadaju i rangiranja, dobra za suštinu znanstvenog i nastavnog procesa. Postavljanje ciljeva i mjerila stimulira ljude da rade više i bolje.

Treće, ako još ima nekih zaposlenika Sveučilišta u Zagrebu koji misle da šangajska lista nije bitna, neka pročitaju uvjete Natječaja za raspodjelu 25 milijuna kuna iz programskog ugovora za financiranje istraživačke djelatnosti u 2014. – uvjete koje je osmislilo samo Sveučilište u Zagrebu. Kad će zaposlenici tražiti financijsku potporu za suradnju s inozemnim znanstvenicima, prednost će imati suradnja s inozemnim znanstvenicima sa “sveučilišta koja su na ARWU (tj. šangajskoj) listi za 2013. godinu unutar prvih 500 institucija, te će se pozicija na toj listi uzimati u obzir kod evaluacije prijedloga”. Dakle, ta je lista ipak bitna i samom Sveučilištu u Zagrebu, pa bismo trebali poraditi da se vratimo na nju – sa što boljim plasmanom.

Osvrt na aferu s plagijatima na Policijskoj akademiji

Jutarnji list, 2. travnja 2014., str. 27. [pdf]

Metoda podjele ekliptike u antici

Jedno pitanje koje me mučilo neko vrijeme tijekom bavljenja antičkom astronomijom bilo je sljedeće. Poznato je da su drevni Babilonjani podijelili pojas ekliptike na 12 jednakih dijelova koji bi nam većinom i danas bili prepoznatljivi kao “znakovi horoskopa”. Kako su drevni astronomi/astrolozi to uspjeli učiniti bez potrebnih instrumenata? Ne postoji ništa u tom pojasu što bi nagovještavalo 12 jednakih dijelova, već takvu podjelu treba nekako projicirati na pojas ekliptike. Ali kako to učiniti bez balastele, dioptre ili sekstanta? Odgovor na to pitanje pronašao sam u spisu Protiv astrologa Seksta Empirika (Adversus Mathematicos V.26-28). Postoji jedan zadivljujuće eleganatan način da se to učini, bez instrumenata za mjerenje lučnih udaljenosti. Taj načn opisao sam u kratkom članku koji je objavljen u popularno-znanstvenom časopisu Čovjek i svemir 56/3 (2014), str. 40 (hvala Dariju Hrupecu). Članak se može skinuti ovdje, a niže se nalazi cjeloviti tekst.

—

Pojas ekliptike, prividne crte koju Sunce u godinu dana opiše na pozadini zvijezda, podijeljen je na dvanaest jednakih dijelova. Svaki dio širok je 30 lučnih stupnjeva i odgovara jednom zviježđu. Taj se pojas u antici nazivao “zodijak”, od grčke riječi zôdion, što znači “životinjica” ili “sličica”. Radi se o likovima koje su, uz više ili manje mašte, drevni ljudi vidjeli u rasporedima uočljivijih zvijezda na eliptici i oko nje. Tih dvanaest “sličica” odnosno zviježđa današnji bi ljudi odmah prepoznali kao dvanaest horoskopskih

Ova podjela zodijaka potječe od drevnih Babilonjana. Oni su isprva imali osamnaest zviježđa duž ekliptike, ali do sedmog stoljeća pr. n. e. uvriježila se podjela na njih dvanaest. Tu podjelu preuzeli su stari Grci, zajedno s drugim astronomskim znanjima i astrološkim naucima. No kako su ljudi u davnini uspjeli podijeliti pojas ekliptike na jednake dijelove? Naravno, nisu se mogli voditi likovima koje su vidjeli u zvijezdama, jer nisu svi likovi očiti, istih veličina i međusobno jasno odijeljeni. Vjerojatnije je da su drevni astronomi najprije nekako podijelili ekliptiku na jednake dijelove i potom u svakom segmentu tražili zvijezde koje bi svojim rasporedom sugerirale neki lik. Pri tome su gledali da svojom podjelom obuhvate onih nekoliko likova koji su razmjerno očiti u rasporedima zvijezda, poput lava ili škorpiona. No kako su napravili tu podjelu bez instrumenta za mjerenje kutne udaljenosti, poput dioptre kojom su se koristili kasniji antički astronomi ili sekstanta kojim su se koristili novovjekovni 

Odgovor nalazimo u spisu “Protiv astrologâ” (5. knjiga djela Protiv učenjaka) skeptičkog filozofa Seksta Empirika koji je vjerojatno živio u 2. stoljeću n. e. Iako je astrološka teorija i praksa i ranije u antici bila osporavana, Sekstov je spis najranije sačuvano djelo u cijelosti posvećeno kritici astrologije. U poglavljima 24–26 Sekst opisuje jednostavnu i dosjetljivu metodu podjele zodijaka na dvanaest jednakih dijelova.

Antički su astronomi uzeli jednu posudu na čijem su dnu izbušili rupe, a ispod nje stavili bi jednu veću posudu. Čekali bi noć i kad bi izašla neka poznata zvijezda na ekliptici, krenuli bi ulijevati vodu u probušenu posudu. Kako bi voda otjecala iz probušene gornje posude u donju, oni bi u nju dolijevali vodu ostatak noći i cijeli idući dan, sve do sljedeće noći kad bi se na horizontu opet pojavila ista zvijezda. Tad bi odmaknuli gornju posudu kako bi im u donjoj ostala količina vode koja je protekla kroz probušenu posudu tijekom jednog punog ophoda neba (24 sata). Tu bi količinu vode zatim podijelili u dvanaest jednakih dijelova, vjerojatno tako što bi je bez ostatka pretočili u dvanaest manjih posuda s jednakom količinom vode.

Svaka manja posuda tako bi sadržavala količinu vode kojoj treba određeno vrijeme da istekne kroz probušenu posudu (2 sata), a to je dvanaesti dio vremena potrebnog za jedan puni ophod neba. Kako su onda drevni astronomi podijelili zodijak na dvanaest jednakih dijelova? Tako što bi čekali da izađe neka zvijezda na ekliptici čiji su položaj znali, primjerice Regul (α Leonis), i onda bi ulili vodu iz jedne od dvanaest manjih posuda u probušenu posudu i čekali da sva voda istekne. Kad bi nakon dva sata sva voda istekla, pronašli bi neku zvijezdu na ekliptici koja u tom trenutku izlazi, npr. Alaraf (β Virginis), i nju bi zapamtili kao kraj prvog i početak idućeg zviježđa. Potom su mogli odmah nastaviti s izlijevanjem vode iz sljedeće manje posude kako bi markirali kraj tog i početak sljedećeg zviježđa. Tom su metodom mogli markirati tek pet do sedam zviježđa, ovisno o dužini noći tijekom koje su vršili mjerenje, što znači da su morali istu metodu primjenjivati svakih nekoliko mjeseci, sve dok na nebu ne bi vidjeli i markirali svih dvanaest dijelova zodijaka.

Po svoj prilici nije bila dovoljna samo jedna, nego mnoge godine motrenja, markiranja, provjeravanja i preinačavanja utvrđenih segmenata zodijaka, a pri tim preinakama vjerojatno je ulogu igrala i upečatljivost likova koje bi astronomi pronalazili u rasporedima zvijezda unutar pojedinih segmenta. No jednom kad se konsolidirala ta podjela zodijaka na dvanaest jednakih dijelova, od kojih je svaki imao koliko-toliko prepoznatljiv lik i ime, ona se lako pamtila i prenosila s koljena na koljeno. Jasno, takva je podjela bila iznimno korisna za utvrđivanje kalendara i astronomska motrenja, ali i za nastanak i razvoj astrologije.

Naši studenti pisati ne znaju. Znaju li nešto drugo?

Odličan tekst Tvrtka Jakovine u Jutarnjem listu od 28. veljače 2014. Obavezno pročitati. Ovdje je pdf.