Ateizam u kršćanstvu 5

29/12/2010

Kad sam napisao svoj odgovor don Živku Kustiću u postu Ateizam u kršćanstvu 4, zamolio sam njegovu kolegicu, novinarku Tanju Rudež, da mu ga dostavi u isprintanom obliku, budući da se don Živko ne služi internetom. Tanja je rekla da će to učiniti prilikom prve posjete don Živku. Rezultat Tanjinih posjeta, ako mi dopustite digresiju, mogao se pročitati u božićnom trobroju Jutarnjeg lista (24., 25. i 26. 12. 2010.). Na žalost, prilog je dostupan samo fragmentarno na mrežnoj stranici Jutarnjeg, pa ovdje stavljam pdf (2.15Mb). Radi se o povećem prilogu u kojemu don Živko toplo i ljudski govori o svojem životu, svojoj nedavno preminuloj supruzi, petoro djece i zanimanju za znanost. U tom zanimljivom razgovoru naročito me se dojmila Kustićeva ocjena da vjeronauk u školama nije dobra ideja. Vrijedi citirati taj dio:

Kad se vjeronauk uvodio u škole bio sam među onima koji na to nisu gledali s oduševljenjem. Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam. Dakle, ne mislim da je vjeronauk u školi uspio.

Dodat ću u ovoj digresiji i da me razljutila neodgovorna oprema članka, s podnaslovom “Kustić: Vaš Darwin ništa ne zna o Bibliji”, za koji u tekstu nema nikakvog uporišta. Nešto najsličnije što Kustić u razgovoru kaže jest: “Dawkins ne zna ništa o Bibliji i krišćanstvu.” Aha, Dawkins ne zna ništa o Bibliji, dakle ni Darwin ne zna ništa o Bibliji. To je, čini se, način zaključivanja ljudi na desku u EPH-u. Ili možda misle da su Dawkins i Darwin jedna te ista osoba? Darwkins. Vjerujem da je Tanja već prenijela kritike na račun opreme svog priloga odgovornima.

Da se vratim na temu. Nekoliko dana nakon što mu je dostavljen otisnut sadržaj mog posta, Kustić se na njega osvrnuo u svojoj kolumni od četvrtka 16. 12. 2010.

Najprije, drago mi je da Kustić moju kritiku nije doživio kao zlonamjernu. Volio bih da je i nekima drugima jednako tako očita moja dobronamjernost u kritici.

Kustić se osvrće na dva momenta iz mojeg prethodnog posta. Prvi moment je moj treći prigovor argumentu za postojanje boga iz vjerskog iskustva. Pitao sam: “Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere?” Kustić na taj prigovor odgovara tako što navodi primjer suradnje predstavnika protestantske, srpsko-pravoslavne, islamske i katoličke vjerske zajednice, pa veli da se “uzajamno potiču u traženju vjernosti zacijelo istome Bogu – svaki na svoj način”. U redu, ovdje imamo tri denominacije jedne abrahamske religije (kršćanstvo) i drugu abrahamsku religiju (islam), dakle srodnih religija, pa ekumenska misao da se tu radi o “zacijelo o istome Bogu” nije nevjerojatna. Ali što je s višnuitima? Radi li se i tu o istome Bogu? Kako kršćanin zna da njegovo osobno iskustvo Boga, na kojemu temelji svoje vjerovanje, jest iskustvo upravo kršćanskog Boga a ne Višnua? I nije li neobično da će identitet Boga koji se otkriva u osobnom iskustvu redovito ovisiti o tome u kojoj je vjeri netko rođen i odgojen? Neka, ograničimo se na abrahamske religije. Ali neće li kršćani tog Boga štovati u njegovu jedinstvu sa Sinom i Duhom Svetim, dok će sljedbenici islama to odbacivati kao bogohulno? Bar se više krv ne proljeva oko toga, veli Kustić. Možda ne ovdje u srcu Europe, ali vijesti o progonu kršćana koje upravo stižu iz Iraka izgledaju vrlo zabrinjavajuće. Bilo kako bilo, kako vjernik zna je li njegovo osobno iskustvo Boga iskustvo onoga trojednoga Boga ili onoga Boga kojemu bi to bilo bogohulno? Naravno da vjernik to ne zna mimo svoje uvjetovanosti odgojem i pripadnošću određenoj vjerskoj zajednici.

Drugi moment na koji se Kustić osvrće jest zaključna formulacija mojega posta. Napisao sam: “Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.” Kustiću se nije svidjela implikacija da je pravo na mišljenje pravo na zabludu. Zašto? Zato što Kustić smatra da različitost u mišljenju, u ekumenskom dijalogu i uzajamnom poštivanju, vodi “prema cjelovitijoj spoznaji”, a zabluda nikako ne može voditi prema spoznaji. Uvažavam dobru nakanu don Živka, ali ne vidim zašto bi tri mišljenja koja dijele pogrešnu premisu (postoji Bog), a međusobno se razlikuju u načinu na koji konceptualiziraju središnji pojam iz te premise (Bog) s posljedičnim teološkim i običajnim razilaženjima, nužno vodila prema cjelovitijoj spoznaji, a ne prema cjelovitijoj zabludi?

Zanijekati nekome pravo na pogrešno mišljenje, tj. pravo na ustrajavanje u nečemu što drugi smatraju zabludom, isto je što i zanijekati nekome pravo na vlastito mišljenje.

[EDIT 26. 1. 2011.]

Ovdje donosim “Jutarnju porpovjed” don Živka Kustića u Jutarnjem listu od 5. 1. 2011. u kojoj dodatno potkrepljuje svoju negativnu ocjenu vjeronauka u školama. Stavljam to na blog danas kad sam čuo za najavu da će se satnica vjeronauka u srednjim školama udvostručiti.

Oglasi

Čitalačka pismenost

12/12/2010

U Jutarnjem listu od 7. 12. 2010. objavljen je veliki prilog Ivane Kalogjere-Brkić o rezultatima hrvatskih gimnazijalaca na posljednjem PISA testiranju. Budući da prilog nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Jutarnjeg, ovdje ga se može skinuti u pdf formatu.

Iz Hrvatske je testiranjem bio obuhvaćen 5471 učenik rođen 1993. godine iz 157 srednjih i dvije osnovne škole. Dosad su obrađeni rezultati za 65 zemalja, a hrvatski su učenici iz sve tri pismenosti – čitalačke, matematičke i prirodoslovne – ostvarili rezultat koji je znatno ispod prosjeka zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD ) i partnerskih zemalja.Iz čitalačke pismenosti zauzeli su 36. mjesto, iz prirodoslovne 37., a iz matematičke 40. mjesto. To je lošije čak i od rezultata koje su hrvatski učenici postigli 2006. kada smo prvi put sudjelovali u tom istraživanju.

Što se tiče čitalačke pismenosti, na koju je stavljen naglasak u posljednjem PISA testu, Jutarnji navodi da čak 22,5% naših učenika nije dosegnulo ni 2. razinu koja se smatra polazištem za mjerenje čitalačke pismenosti. Gledano po segmentima, naši učenici puno bolje znaju pronaći podatke (po tome smo na 27.mjestu) nego što ih znaju objediniti i protumačiti (tu smo tek na 38. mjestu).

Točnije kazano, nači učenici polučili su 492 boda u segmentu pronalaženja informacija, 472 boda u segmentu integriranja i interpretacije teksta, te 471 bod u segmentu reflektiranja i evaluacije teksta. Dok su hrvatski učenici u prvom segmentu u prosjeku europskih zemalja, u druga dva segmenta su značajno ispod prosjeka, kao što se može vidjeti iz detaljne tablice izvornog dokumenta.

Pretpostavljam da je snalažljivost u pronalaženju podataka povezana s okretnošću naših učenika u korištenju interneta, što je pohvalno. Međutim, jako zabrinjava niska sposobnost naših učenika da analiziraju i evaluiraju prikupljene podatke. Nedostatak te spobnosti iz godine u godinu uočavam i među studentima prve godine studija filozofije, uz značajan broj studenata i drugih studijskih grupa na Filozofskom fakultetu, u sklopu kolegija Akademsko pisanje koji sam osmislio i koji od akademske godine 2005./06. izvodim svaki semestar.

Dvije nastavne jedinice posvećene su analizi i evaluaciji teksta. Studenti nemaju poteškoća s razlikovanjem argumentacijskih od neargumentacijskih tipova ili dijelova teksta, ali imaju poteškoća s identificiranjem elemenata argumentacijske strukture. U prosjeku više od polovice studenata nije sposobno uočiti glavne teze u tekstu, osnovne argumente u potporu tih teza, moguće prigovore i protuargumente, te način na koji su svi ti momenti međusobno povezani u tekstu. Posljedično, evaluacija je rijetko povezana uz glavne teze i temeljne intencije teksta, a mnogo češće uz manje važne pojedinosti.

Moj je dojam da naše osnovne i srednje škole ne razvijaju osjećaj učenika za argumentaciju, što je vrlo loše i s obrazovnog i s odgojnog aspekta. S obrazovnog aspekta to je loše jer argumentacija podrazumijeva integriranje informacija i povezivanje iskaza u logičke cjeline, što to je ključni dio učenja za snalaženje i poslove u suvremenom svijetu. S odgojnog aspekta to je loše jer argumentacija omogućava konstruktivnu raspravu oko pojedinih iskaza te spremnost na informiranu promjenu i tuđeg i vlastitog mišljenja, što je ključni dio odgoja za život i rad u suvremenim demokratskim društvima.


Ateizam u kršćanstvu 4

06/12/2010

Prošli ponedjeljak, 29. 11. 2010., odgovorio sam don Živku Kustiću na njegov osvrt uz moj komentar o razlici između katolika i protestanata u pogledu spremnosti da javno očituju sumnju u vlastitu vjeru (vidi post niže Ateizam u kršćanstvu 3). Don Živko posvetio je cijelu svoju “Jutarnju propovjed” od srijede 1. 12. 2010. mojem odgovoru, čime sam iznimno počašćen. Evo što je don Živko napisao u svojoj kolumni:

Kustićev tekst zasniva se na takozvanom “argumentu iz vjerskog iskustva”. Taj argument može se sažeti ovako: 

(1) vjernik ima doživljaj Boga;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za vjerovanje u postojanje Boga;
(3) onoga tko nema doživljaj Boga ne može se uvjeriti u postojanje Boga.

Postoji više problema s ovim argumentom. Prvo, ima li načina da vjernik utvrdi je li uzrok njegova doživljaja Boga u samom Bogu ili u vjernikovu umu – kao posljedica određene vrste odgoja, obrazovanja, sugestivnosti? Ako nema, onda taj doživljaj nije nikakav, kamoli dostatan, razlog za vjerovanje u postojanje Boga. Ne treba zaboraviti da je naš um vrlo plastičan i evolucijski predodređen da interpretira podražaje iz okoline u skladu s prethodno stečenim znanjima i navikama.

Drugo, možemo ponuditi sljedeći protuargument:

(1) ja imam doživljaj divovskih mrava;
(2) taj doživljaj je dostatan razlog za moje vjerovanje u postojanje divovskih mrava;
(3) onoga tko nema doživljaj divovskih mrava ne mogu uvjeriti u postojanje divovskih mrava.

Vjernik će, dakako, reći da je njegov doživljaj Boga posve drugačiji od mog doživljaja divovskih mrava, ali ne vidim načina da on to i dokaže. Ako vjernik (ispravno) misli da ja haluciniram kada doživljavam divovske mrave, kako zna da on sam ne halucinira kada doživljava Boga? Ako vjernik (ispravno) smatra da meni može dokazatida haluciniram – primjerice, tako što će provjeriti postoje li divovski mravi oko mene kad kažem da ih doživljavam – zašto misli da se ista metoda ne može primijeniti i na njegovo doživljavanje Boga?

Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere? Nije li neobično što židov ima dožljivaj Boga iz Staroga zavjeta, kršćanin iz Novoga Zavjeta,  musliman iz Kur’ana, a višnuit iz Ramayane? Ili je to jedan te isti Bog koji doživljavaju svi vjernici? A možda se tu radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi “duhovni” ljudi, neovisno o tome jesu li sljedbenici neke organizirane religije. A možda se čak radi o jednom te istom doživljaju koji imaju svi ljudi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nevjernici, samo ga nazivaju različitim imenima, npr. osjećaj ispunjenosti, smislenosti, uzvišenosti.

Osim ovih prigovora Kustićevu središnjem argumentu, dodao bih još dvije stvari. Prvo, Kustić je kontradiktoran. U prvom stupcu za mene veli “on našu vjerničku sigurnost doživljaja vjere svodi samo na naše uvjerenje”, što je točno, a u drugom stupcu kaže da je ono što ja moram poštovati “naše uvjerenje da Boga doživljavamo”. Pa dobro, je li vjernički doživljaj Boga samo uvjerenje ili nije? Ja mislim da jest i tu se slažem s Kustićevom dijagnozom u drugom stupcu.

I drugo, ne znam što točno Kustić ima na umu kad kaže da moram poštivati uvjerenje vjernika da Boga doživljavaju. Znači li to da spomenuto uvjerenje ne smijem propitivati? Ili da je moja usporedba vjerničkog uvjerenja s uvjerenjem halucinirajuće osobe ponižavajuća? Nadam se da Kustić to ne misli. Nadam se da ne smatra kako moje propitivanje vjerničkih uvjerenja ide protiv njegove pozitivne poruke u posljednjoj rečenici. Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.


%d bloggers like this: