Ateizam u kršćanstvu 5

29/12/2010

Kad sam napisao svoj odgovor don Živku Kustiću u postu Ateizam u kršćanstvu 4, zamolio sam njegovu kolegicu, novinarku Tanju Rudež, da mu ga dostavi u isprintanom obliku, budući da se don Živko ne služi internetom. Tanja je rekla da će to učiniti prilikom prve posjete don Živku. Rezultat Tanjinih posjeta, ako mi dopustite digresiju, mogao se pročitati u božićnom trobroju Jutarnjeg lista (24., 25. i 26. 12. 2010.). Na žalost, prilog je dostupan samo fragmentarno na mrežnoj stranici Jutarnjeg, pa ovdje stavljam pdf (2.15Mb). Radi se o povećem prilogu u kojemu don Živko toplo i ljudski govori o svojem životu, svojoj nedavno preminuloj supruzi, petoro djece i zanimanju za znanost. U tom zanimljivom razgovoru naročito me se dojmila Kustićeva ocjena da vjeronauk u školama nije dobra ideja. Vrijedi citirati taj dio:

Kad se vjeronauk uvodio u škole bio sam među onima koji na to nisu gledali s oduševljenjem. Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam. Dakle, ne mislim da je vjeronauk u školi uspio.

Dodat ću u ovoj digresiji i da me razljutila neodgovorna oprema članka, s podnaslovom “Kustić: Vaš Darwin ništa ne zna o Bibliji”, za koji u tekstu nema nikakvog uporišta. Nešto najsličnije što Kustić u razgovoru kaže jest: “Dawkins ne zna ništa o Bibliji i krišćanstvu.” Aha, Dawkins ne zna ništa o Bibliji, dakle ni Darwin ne zna ništa o Bibliji. To je, čini se, način zaključivanja ljudi na desku u EPH-u. Ili možda misle da su Dawkins i Darwin jedna te ista osoba? Darwkins. Vjerujem da je Tanja već prenijela kritike na račun opreme svog priloga odgovornima.

Da se vratim na temu. Nekoliko dana nakon što mu je dostavljen otisnut sadržaj mog posta, Kustić se na njega osvrnuo u svojoj kolumni od četvrtka 16. 12. 2010.

Najprije, drago mi je da Kustić moju kritiku nije doživio kao zlonamjernu. Volio bih da je i nekima drugima jednako tako očita moja dobronamjernost u kritici.

Kustić se osvrće na dva momenta iz mojeg prethodnog posta. Prvi moment je moj treći prigovor argumentu za postojanje boga iz vjerskog iskustva. Pitao sam: “Treće, kako vjernik zna da je Bog kojega doživljava upravo Bog njegove vjere, a ne neke druge vjere?” Kustić na taj prigovor odgovara tako što navodi primjer suradnje predstavnika protestantske, srpsko-pravoslavne, islamske i katoličke vjerske zajednice, pa veli da se “uzajamno potiču u traženju vjernosti zacijelo istome Bogu – svaki na svoj način”. U redu, ovdje imamo tri denominacije jedne abrahamske religije (kršćanstvo) i drugu abrahamsku religiju (islam), dakle srodnih religija, pa ekumenska misao da se tu radi o “zacijelo o istome Bogu” nije nevjerojatna. Ali što je s višnuitima? Radi li se i tu o istome Bogu? Kako kršćanin zna da njegovo osobno iskustvo Boga, na kojemu temelji svoje vjerovanje, jest iskustvo upravo kršćanskog Boga a ne Višnua? I nije li neobično da će identitet Boga koji se otkriva u osobnom iskustvu redovito ovisiti o tome u kojoj je vjeri netko rođen i odgojen? Neka, ograničimo se na abrahamske religije. Ali neće li kršćani tog Boga štovati u njegovu jedinstvu sa Sinom i Duhom Svetim, dok će sljedbenici islama to odbacivati kao bogohulno? Bar se više krv ne proljeva oko toga, veli Kustić. Možda ne ovdje u srcu Europe, ali vijesti o progonu kršćana koje upravo stižu iz Iraka izgledaju vrlo zabrinjavajuće. Bilo kako bilo, kako vjernik zna je li njegovo osobno iskustvo Boga iskustvo onoga trojednoga Boga ili onoga Boga kojemu bi to bilo bogohulno? Naravno da vjernik to ne zna mimo svoje uvjetovanosti odgojem i pripadnošću određenoj vjerskoj zajednici.

Drugi moment na koji se Kustić osvrće jest zaključna formulacija mojega posta. Napisao sam: “Ljudski suživot i uzajamno poštovanje ne mogu se graditi na istim mislima, već na priznavanju prava drugima da misle različito. A dovesti nečije mišljenje u pitanje u argumentiranoj raspravi nipošto ne znači osporiti njegovo pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo ustrajavati u svojim zabludama.” Kustiću se nije svidjela implikacija da je pravo na mišljenje pravo na zabludu. Zašto? Zato što Kustić smatra da različitost u mišljenju, u ekumenskom dijalogu i uzajamnom poštivanju, vodi “prema cjelovitijoj spoznaji”, a zabluda nikako ne može voditi prema spoznaji. Uvažavam dobru nakanu don Živka, ali ne vidim zašto bi tri mišljenja koja dijele pogrešnu premisu (postoji Bog), a međusobno se razlikuju u načinu na koji konceptualiziraju središnji pojam iz te premise (Bog) s posljedičnim teološkim i običajnim razilaženjima, nužno vodila prema cjelovitijoj spoznaji, a ne prema cjelovitijoj zabludi?

Zanijekati nekome pravo na pogrešno mišljenje, tj. pravo na ustrajavanje u nečemu što drugi smatraju zabludom, isto je što i zanijekati nekome pravo na vlastito mišljenje.

[EDIT 26. 1. 2011.]

Ovdje donosim “Jutarnju porpovjed” don Živka Kustića u Jutarnjem listu od 5. 1. 2011. u kojoj dodatno potkrepljuje svoju negativnu ocjenu vjeronauka u školama. Stavljam to na blog danas kad sam čuo za najavu da će se satnica vjeronauka u srednjim školama udvostručiti.


%d bloggers like this: