Naslovnica knjige “Horizonti ateizma”

11/07/2017

Knjiga Horizonti ateizma: prepiska o vjeri, znanosti i smislu života trrebala bi izaći idućih mjeseci pa još ima vremena da se širi krug ljudi pita za mišljenje o tome koje im se od dvaju ponuđenih rješenja naslovnice više sviđa. Molim vaš cijenjeni glas.


Filozofija na Hrvatskim studijima – nekad i sad

19/03/2017

[Tekst Tomislava Bracanovića koji slijedi trebao je biti objavljen na službenoj stranici Odsjeka za filozofiju Hrvatskih studija, no uprava Hrvatskih studija to nam je onemogućila. Naime, nakon što smo u petak 17. 3. 2017. objavili naš odgovor na priopćenje privremenog pročelnika Hrvatskih studija, izv. prof. dr. sc. Maria Grčevića, ograničena su nam prava uređivanja stranice Odsjeka. Točnije, zahtijeva se da nove obavijesti prođu cenzuru uprave prije negoli budu objavljene. Također, uprava Hrvatskih studija uz naš odgovor na priopćenje privremenog pročelnika Hrvatskih studija samoinicijativno je dodala sken upravne tužbe koju je osam zaposlenika s četiri različita odsjeka Hrvatskih studija preko Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja podigla protiv Sveučilišta u Zagrebu zbog Odluke Senata o promjeni statusa Sveučilišnog centra Hrvatski studiji u Sveučilišni odjel Hrvatski studiji. Ne znamo što se dodavanjem skena upravne tužbe ispod našega odgovora htjelo postići, ali svakako s nestrpljenjem iščekujemo prvo ročište i konačnu presudu. U ime članova Odsjeka za filozofiju, izv. prof. dr. sc. Pavel Gregorić]

Filozofija na Hrvatskim studijima – nekad i sad

Preddiplomskom studiju filozofije na Hrvatskim studijima danas neki spočitavaju da ne sadrži dovoljno predmeta koji obrađuju hrvatsku filozofsku baštinu i da stoga predstavlja otklon od izvorne ideje Hrvatskih studija. Ako bi “izvorna ideja” i predstavljala mjerilo za Hrvatske studije danas, to je potpuno neistinita tvrdnja jer današnji preddiplomski studij filozofije po svojoj je osnovnoj strukturi i udjelu predmeta iz hrvatske filozofije istovjetan izvornom studiju iz 1993./1994. Slijedi kratka usporedba:

Akademske godine 1993./1994. program studija filozofije bio je četverogodišnji i dvopredmetan. Predmeti su bili većinom dvosemestralni (osim četvorosemestralne Povijesti filozofije) i podijeljeni u dvije skupine: osnovni i glavni studij. U osnovnom studiju nalazili su se predmeti: Povijest filozofije, Logika, Spoznajna teorija, Metafizika, Estetika i Etika. Studenti su mogli birati koji će od ovih predmeta upisati i položiti, a u pravilu su ih morali upisati i položiti barem pet. U glavnom studiju nalazili su se predmeti: Povijest hrvatske filozofije, Orijentalna filozofija, Praktična filozofija, Filozofija prava i politike, Filozofija prirode, Filozofija znanosti, Socijalna filozofija, Filozofija religije, Idealizam i fenomenologija i Filozofijska hermeneutika. Studenti su mogli birati koji će od ovih predmeta upisati i položiti, a u pravilu su ih morali upisati i položiti barem sedam. Dakle, Povijest hrvatske filozofije na izvornom studiju filozofije bila je jedini – i to izborni – predmet posvećen hrvatskoj filozofskoj baštini.

Akademske godine 2016./2017. program preddiplomskog studija filozofije je trogodišnji i dvopredmetan. Svi predmeti su jednosemestralni i podijeljeni na obvezne i izborne. Obvezni predmeti su: Osnovni problemi filozofije, Strategije neformalnog zaključivanja, Logika 1, Logika 2, Platon i Aristotel, Racionalizam i empirizam, Metafizika 1, Etika 1, Epistemologija 1, Filozofija jezika, Estetika i Kant. Izborni predmeti su: Zaključivanje i racionalnost, Praktična etika, Božji atributi i sloboda volje, Theories of Human Nature, Povijest hrvatske filozofije i Kritičko mišljenje u društvenim i humanističkim znanostima. Dok se svi ostali izborni predmeti iz godine u godinu mijenjaju ili rotiraju, Povijest hrvatske filozofije jedini je predmet koji se studentima nalazi u stalnoj ponudi svake godine. Štoviše, do 2012./2013. Povijest hrvatske filozofije bila je predmet diplomskog studija, a od 2013./2014. prebačena je na preddiplomski studij radi povezivanja sa studijem kroatologije. Dakle, kao i 1993./1994. Povijest hrvatske filozofije je stalni – i dalje izborni – predmet posvećen hrvatskoj filozofskoj baštini.

Inzistiranje na tome da se svi odsjeci i studiji Hrvatskih studija moraju što više “kroatizirati”, kada se bolje pogleda, ugrožava smisao postojanja samog Odsjeka za kroatologiju. Ako će sadržaje iz hrvatske filozofske baštine izvoditi Odsjek za filozofiju, sadržaje iz povijesti hrvatske kulture Odsjek za povijest, hrvatsku baštinu na latinskome jeziku Odsjek za hrvatski latinitet, sadržaje povezane s hrvatskim društvom Odsjek za sociologiju – što će onda preostati Odsjeku za kroatologiju?

Usporedba s “izvornom idejom” Hrvatskih studija iz 1993./1994. ovdje je ponovno poučna. Komparativni hrvatski studij – Croaticum (preteča današnjeg studija kroatologije) tada je bio sastavljen od predmeta koji su se izvodili isključivo u okviru tog studija i gotovo bez ikakvih posuđivanja predmeta drugih dvaju studija. Jedini predmet koji se izvodio objedinjeno i za studente filozofije i za studente Croaticuma bila je – upravo kao i danas! – Povijest hrvatske filozofije. Svi ostali filozofski predmeti CroaticumaHrvatska estetika, Skotizam i tomizam u hrvatskoj filozofskoj i teološkoj tradiciji, Neoskolastika u Hrvatskoj, Herman Dalmatin, Frane Petrić, Ruđer Bošković i Matija Vlačić Ilirik – činili su dijelove studijskog programa Croaticuma, ali ne i studijskog programa filozofije (čak ni kao mogući izborni predmeti).

Akademske godine 1993./1994. komparativni hrvatski studij – Croaticum bio je novina na Sveučilištu u Zagrebu, a tadašnji četvorogodišni studij filozofije (kao i studij Društva, preteča današnje sociologije) bio je zamišljen kao studij opće filozofije koji je studentima trebao pružati ne samo dodatna znanja i kritičke sposobnosti, nego im omogućavati još jedno zvanje te ih tako činiti konkurentnijima na tržištu rada. Teško je shvatiti zbog čega ovu zdravorazumsku logiku mnogi danas ne prihvaćaju. Godine 1994. u službenom Vodiču Hrvatskih studija – koji su izradili Ante Čović (voditelj), Pavo Barišić (zamjenik voditelja) i Marinko Šišak (tajnik) – obrazlaže se da u pozadini pokretanja Hrvatskih studija stoji “potreba za uvođenjem određenih filozofskih i društvenih predmeta na Sveučilište koji dotad ili nisu uopće postojali ili su bili ideološki opterećeni”. Nigdje se ne spominje, dakle, nužnost dominantnog poučavanja hrvatske filozofske baštine. Dakle, čak i ako “izvorna ideja” Hrvatskih studija predstavlja mjerilo za Hrvatske studije danas, nema nikakvog razloga za ukidanje kvalitetnog, ideološki neopterećenog, analitički profiliranog i za Sveučilište u Zagrebu jedinstvenog preddiplomskog studija filozofije.

Tomislav Bracanović


Dawkins vs. Williams

08/04/2012

Ako već niste, odvojite sat i pol vremena kako biste na miru poslušali debatu između učenoga poglavara Anglikanske crkve, nadbiskupa Canterburryjskog Rowana Williamsa, i Richarda Dawkinsa, evolucijskog biologa, popularizatora znanosti i najpoznatijeg svjetskog ateista. Debata nije bila samo intelektualna svečanost, nego i primjer kako bi javne rasprave trebale izgedati.

Debata je organizirana 23. veljače 2012 u Oxfordu, na Sveučilištu na kojemu su se obojica sugovornika obrazovala i s kojim imaju višestruke veze. Točnije, debata je bila održana u Sheldonian Theatreu, amfiteatranoj zgradi Sveučilišta u Oxfordu koju je projektirao Christopher Wren a u kojoj se odvijaju sveučilišne ceremonije, koncerti i značajnija predavanja. Kupolasti strop Sheldoniana oslikan je klasičnom alegorijskom freskom koja prikazuje Istinu kako se spušta na slobodna umijeća i znanosti.

U debati se razgovaralo o četiri pitanja: (1) priroda čovjeka, (2) porijeklo ljudske vrste, (3) porijeklo života na Zemlji, (4) porijeklo svemira. Oba sugovornika izlagali su svoje pozicije argumentirano i suvereno, brzo uočavajući poteškoće u poziciji drugoga, ali i prihvaćajući slabosti u vlastitoj poziciji, s uvažavanjem koje niti jednog trenutka nije padalo ispod razine dvojice sugovornika najvišeg kalibra. Iako osobno imam više simpatija za Dawkinsovu poziciju, rekao bih da se Williams pokazao za nijansu bolje potkovan u znanostima nego Dawkins u filozofiji i teologiji. Debatu je odlično moderirao Sir Anthony Kenny, filozof analtičko–tomističke provenijencije i povjesničar filozofije svjetskoga glasa, uz odmjerenu dozu samoironije i humora.


Intervju dr. Tomislava Janovića

05/04/2011

Dr. sc. Tomislav Janović, docent na odjelu za filozofiju i odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dao je vrlo zanimljiv intervju u Glasu koncila od 3. travnja 2011. (str. 6-7). U intervjuu dr. Janović se osvrće na recentna događanja u akademskoj zajednici vezana uz prijedloge nove zakonske regulative u područjima visokog obrazovanja i znanosti, te na stanje u humanističkim zanostima.

Budući da intervju nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Glasa koncila, ovdje je čitka fotografija cijeloga članka (jpg, 1.6Mb) kao i tekst u MS Word formatu (doc) koji mi je kolega Janović bio ljubazan ustupiti.


Odgovor Luki Ostojiću

07/05/2010

Jutarnjem listu od subote 24. travnja 2010., na str. 68-69, objavljen je provokativan tekst Slavoja Žižeka kojemu je povod erupcija vulkana na Islandu. Novinarka Jutarnjeg lista zamolila je šestoricu domaćih znanstvenika da kratko prokomentiraju Žižekov tekst. U tiskanom izdanju Jutarnjeg lista od 28. travnja, na str. 10-11, objavljena je ponešto skraćena verzija izjava šestorice znanstvenika, dok se na mrežnom izdanju može pročitati integralna verzija. Na portalu kulturpunkt.hr objavljen je kritički osvrt Luke Ostojića na komentar šestorice znanstvenika, pri čemu je moj komentar jedan od apostrofiranih. Ovdje bih se osvrnuo na neke dijelove Ostojićeva teksta.

Dok autori ostalih tekstova uglavnom odmah na početku iznesu glavnu tezu teksta da bi ostatak teksta proveli potkrepljujući je (zbog čega je, moram priznati, često dovoljno pročitati samo početak teksta), Žižek kroz tekst plasira niz svakojakih teza koje, što se više bliži kraj teksta, dolaze pod zajednički nazivnik nekog glavnog zaključka.

Ostojić ovdje previđa činjenicu da su ostali autori od novinarke koja je priredila prilog dobili ograničenje od 1.800 znakova, odnosno tristotinjak riječi, pa su bili prisiljeni odmah iznijeti glavnu tezu i kratko je razraditi. Žižekov tekst ima oko 14.000 znakova, odnosno oko 2.000 riječi, pa je imao više prostora za “plasiranje svakojakih teza” koje pripremaju tlo za glavnu poantu na kraju.

Samim time, znanost (koju čini heterogena grupa znanstvenika koji ne mogu donijeti niti univerzalan sud, a kamoli univerzalan istinit sud na temu prirodnih prijetnji – jer smo mi ljudi, pa i znanstvenici, prirodno ograničeni kao vrsta) također nije u mogućnosti predvidjeti koje nam sve opasnosti prijete i u kolikoj nam mjeri prijete.

Znanost ne čini ni jedna ni “heterogena” ni “grupa” znanstvenika, nego veliki broj aktivnih znanstvenika koji djeluju u timovima kraćega ili duljega vijeka. Oni možda istražuju različite pojave na različite načine, ali svi dijele temeljne premise znanstvene metodologije. Nadalje, znanstvenici itekako mogu donijeti neke univerzalne sudove, uključujući brojne sudove iznimno visokog stupnja vjerojatnosti o prirodnim prijetnjama. Zasad znanost nije u mogućnosti predvidjeti sve opasnosti koje nam prijete, ali ona se razvija i danas uspijeva utvrditi veći broj opasnosti, i prosuditi s većim stupnjem vjerojatnosti u kolikoj nam mjeri prijete, nego što je to bila prije dvadeset ili trideset ili pedeset godina. Primjerice, pogledajte koliko su vremenske prognoze danas točnije nego što su bile prije dvadeset ili pedeset godina.

Drugo, treba se okrenuti od pričanja o znanosti i posvetiti se raspravi o pitanjima o kojima najradije ne bismo razmišljali: to su pitanja društveno – političke organizacije svijeta nakon potencijalne ekološke katastrofe. Žižek pokazuje kako postoje sasvim uvjerljivi argumenti da u slučaju katastrofe dođe do ukidanja liberalnih sloboda i do uvođenja terora i komunističkih principa.

Ovdje Ostojić ne razumije Žižekov tekst. Žižeka ne zanima politička organizacija nakon ekološke katastrofe, nego politička organizacija koja bi spriječila ekološku katastrofu. Potrebna politička organizacija, smatra Žižek, jest komunizam.

Za početak, sva četiri teksta počinju izrazito agresivnom negativnom opaskom vezanom uz tekst, a često i uz lik Slavoja Žižeka. (…) Gregorić opisuje Žižeka kao “lika u crtiću”. Valja napomenuti kako te etikete nemaju određenu argumentacijsku funkciju u tekstu nego su, eto, izraz stilske slobode samih autora.

Moja usporedba Žižeka s likom u crtiću ima upravo ključnu argumentacijsku funkciju u mojemu tekstu, što ću pokazati malo niže. Ono što Ostojić ovdje ne vidi jest da je to usporedba sa sadržajem iz popularne kulture, što je vrsta usporedbe kojom se Žižek sam vrlo često služi.

Najčudnovatija reakcija je ipak ona Pavela Gregorića kojega je Žižekov tekst toliko pogodio da, navodeći Žižekove teze, Gregorić odbija argumentirano ih pobiti, nego ljutito stavlja “PLJAS!” i “BUM!” umjesto vlastitih argumenata.

Na žalost, ovom je rečenicom Ostojić pokazao da uopće nije razumio moj tekst. Pa dobro, neka mi dopusti da mu objasnim svoj tekst, iako mi to djeluje malo otužno, kao kada nekome pokušavamo objasniti vic koji nije shvatio. Dakle, ja sam Žižeka usporedio s likom iz crtića koji uz mnogo buke i galame izvadi golemu pušku, teatralno pritisne okidač, a iz cijevi izađe crvena zastavica na kojoj piše ‘BUM!’  Što je taj BUM? To je glavna Žižekova poruka koja bi, nakon puno pripreme, trebala gromko zaječati i završiti “u sridu”, ali zapravo ispadne ćorak. Koja je to poruka? To je tvrdnja da nas jedino komunizam može spasiti od ekološke katastrofe.

I to bi nas se sad trebalo dojmiti? Ah, kako smjela tvrdnja! Pa naravno, tako radikalan problem zahtijeva radikalno rješenje! Kako to nisam ranije vidio? Bože, kako je  taj Žižek pametan! E pa, mene to uopće nije dojmilo i zato mislim da se radi tek o napisanome “BUM” na (crvenoj) zastavici. A nije me dojmilo jer se Žižek nije dovoljno potrudio da svoju glavnu tvrdnju potkrijepi. Zašto on smatra da nas jedino komunizam može spasiti od ekološke katastrofe? Zato jer drži da je liberalna demokracija s kapitalističkim načinom proizvodnje nesposobna nositi se s ekološkim problemima. Međutim, meni je smiješna Žižekova tvrdnja o smrti liberalne demokracije s događajima iz rujna 2001. i tvrdnja o smrti kapitalizma s financijskim krahom iz 2009. Iako je točno da se kapital u prošlosti odviše često miješao u politiku i priječio rješavanje ekoloških problema, odatle ne slijedi da kapitalizam i liberalno-demokratski poredak ne valja i da ga treba odbaciti. Zašto ne bi slijedilo da se unutar liberalno-demokratskog poretka do sada nisu iskoristili svi raspoloživi mehanizmi za sprečavanje upliva kapitala u pitanja ekologije i sličnih oblika javnog dobra? Osim toga, ideja komunizma, nacionalizacije, oduzimanja vlasništva, pa i terora – koji zaziva i sam Žižek – u meni izazivaju veliku nelagodu. Valjda postoji neko umjerenije, razboritije rješenje! Vjerojatno postoji, ali traženje takvog rješenja nije dovoljno “sexy”. Traženje razumnog rješenja je odviše konvencionalno, nikoga neće impresionirati, baciti na koljena od divljenja. A to je ono što Žižek voli i što sustavno radi.

Žižekovi neočekivani obrati i paradoksi, nabacivanje citatima iz Platona, Freuda i Lacana, čak i ako su selektivni i posve nepovezani i neinformativni, sve to spada u njegov standardni repertoar retoričkih oruđa. Ali to nisu oruđa argumentacije, nego impresioniranja. Žižek u svom čitatelju ne traži sugovornika, nego sljedbenika. Na tu značajku Žižekova diskursa pokušao sam ukazati izrazima iz crtića kao što su PLJAS, BANG, TRES i sl. Umjesto prave radnje i argumenata, čitatelju se servira bombastična retorika – niz duhovitih nabačaja, smjelih tvrdnji, vrckavih analogija. Žao mi je, ali mene to ne impresionira. Pritom ne sporim da je Žižek vrlo inteligentan, načitan i duhovit tip. Ne sporm niti to da ga vrijedi pročitati. Ali sporim da govori istinu i da ga treba slijediti.

Na kraju svog kratkog teksta pokušao sam pokazati ispraznost Žižekove konačne dileme (ili kapitalizam koji vodi u ekološku katastrofu ili komunizam kao mjera izbjegavanja ekološke katastrofe) protudilemom: ili kapitalizam s mjerama kojima će ekološka katastrofa biti izbjegnuta ili ljudska katastrofa u vidu komunizma. Naravno, netko može prigovoriti da kapitalizam u principu ne može iznaći mjere dostatne da se izbjegne ekološka katastrofa, ali to mora i argumentirati. Zasad još nisam naišao na dovoljan broj argumenata koji bi me u to uvjerili. Osim toga, netko bi me isto morao uvjeriti da komunizam u principu može riješiti problem ekologije. Ako je rješenje uravnilovka, gulag, prisilna sterilizacija a možda i pogrom radi smanjenja broja ljudi koji koriste resurse planeta, hvala ne. Not for me.

Zašto se nesumnjivo uspješni znanstvenici služe ovim neznanstvenim, djetinjastim metodama u pobijanju protivničkog teksta? Jer kako drugačije nazvati argumentum ad hominem, nepotrebnu podozrivost spram protivnikovog mišljenja, brzopletost u čitanju i kroničan manjak argumentacije?

Zašto sam se poslužio ovom “neznanstvenom, djetinjastom metodom”, naime usporedbom s likom iz crtića koji je pun onih BUM! PLJAS! TRAS! i sl.? Pa zato jer sam smatrao da je to slikoviti prikaz metode kojom se sam Žižek služi. A što se brzopletosti u čitanju tiče, volio bih da je Ostojić toga bio lišen kad je čitao moj i tekstove ostale trojice znanstvenika koji su kritični prema Žižekovu tekstu. Ja mislim da u tim vrlo kratkim tekstovima ima više argumentacije no što je Ostojić bio spreman vidjeti.

Takav tip reakcije ne mogu vidjeti drugačije nego kao osjećaj ugroženosti od strane nečeg što Žižek predstavlja. A odakle dolazi taj osjećaj ugroženosti?

Ja bih rekao da se tu ne radi o ugroženosti, nego naprosto o iritaciji. Možda Ostojića ne iritiraju radikalne tvrdnje koje su uglavnom ili potpuno pogrešne ili trivijalno istinite, bombastična retorika i narcisoidnost, ali mnoge ljude iritiraju. Još kad si netko od toga napravi profesiju, pa zgrće veliku lovu i planetarnu slavu…

Prvo, svojim oštrim napadom koji se nije libio ići na autora umjesto na tekst su pokazali kako svaku primisao na kritiku znanosti shvaćaju kao osoban napad na same sebe kao znanstvenike, te su pokazali kako će svaku kritiku znanosti prebaciti na osoban nivo.

Ovo je deplasirano, jer su sva četvorica znanstvenika napali i autora i tekst, ili bolje autora kroz tekst. I ne radi se o tome da su se znanstvenici osjetili pogođenima kritikom zanosti, jer nikakvu kritiku znanosti Žižek nije ni iznio. To što se znanstvenici oko mnogo toga ne slažu nije nikakva kritika znanosti, dapače, kao što i Ostojić uviđa. To što kapital zna utjecati na znanost, to je možda kritika pojedinih znanstvenika i neuređenih sustava, ali ne i same znanosti. Ne postoji ništa u samoj znanosti što bi je činilo posebno slabom na sirenski zov kapitala.

Jedino što su znanstvenici uspjeli pokazati jest to da je bivanje znanstvenikom rezultat aktivnosti pojedinca, a ne karakteristika tog pojedinca – drugim riječima, pokazali su kako se unatoč znanstvenim zvanjima pojedinac vrlo lako može svojim aktivnostima spustiti na nivo neotesanog antiznanstvenika.

Ovo baš nisam shvatio, iako naslućujem da je u prvome planu Ostojićeva intencija da znanstvenike koji su se drznuli kritizirati Žižeka proglasi “neotesanim antiznanstvenicima”.

Nema mnogo polemika između stručnjaka u hrvatskom medijskom prostoru, a u ovakvim uvjetima teško da će ih i biti. U naivnoj nadi da će se navedeni znanstvenici ispričati za svoj prijašnji tekst i objaviti konstruktivnu kritiku Žižekovih stavova, zaključujem ovaj tekst i otvaram ga za svaki tip kritike od strane čitatelja. 

Ja ne vidim nikakvu potrebu ispričavati se Žižeku za svoj tekst. On je zafrkant, spreman da se poigra s čitateljima i povuče ih za nos. Zašto onda ja ne bih mogao biti zafrkant koji vuče njega za nos? Nadalje, Žižek zapravo i ne iznosi mnogo stavova koje bi trebalo konstruktivno kritizirati, ali neki pokušaji mogu se naći ovdje. A što se tiče kritike Ostojićeva teksta od strane jednoga čitatelja – at your service!


O manjku u proračunu Filozofskog fakulteta

11/04/2010

Na 5. stranici Jutarnjeg lista od 11. travnja 2010., s velikom najavom na naslovnici, objavljen je članak pod naslovom “Profesori spiskali 20 milijuna kuna od školarina”. U tom članku govori se o “novoj luksuznoj knjižnici”. Nigdje se ne spominje činjenica da je izgradnjom fakultetske knjižnice povećana kvaliteta studija, i to na dva načina: izravno, u vidu ugodnog prostora za studij i neizravno, u vidu velikog broja novih predavaonica. Prije je na Fakultetu bilo jako tijesno s predavaonicama, a sada je taj problem riješen tako što su knjižnice pojedinih odsjeka objedinjene u jednu knjižnicu, a prostorije u kojima su prije stajale knjige preuređene su predavaonice. Dakle, trošak nije bio samo izgradnja knjižnice nego i temeljito preuređenje prostorija koje su prije bile knjižnice pojedinih odsjeka u predavaonice. Te predavaonice su sada opremljene novim namještajem, LCD projektorima, kompjuterima i bijelim pločama. Meni se to čini dobro uloženim novcem, pogotovo ako dolazi od školarina. 

31. ožujka 2010. Robert Faber napisao je tekst u kojemu optužuje prethodnu upravu za rasipnost. Ne znam zašto Faber to nije govorio dok su ti radovi bili u tijeku ili barem dok je prethodna uprava bila na mandatu. U sustave grijanja i hlađenja se ne razumijem, ali moje iskustvo s novim instalacijama nije negativno kao Faberovo. Draže mi je trpjeti dvadesetak decibela nego temperaturu od +5 po zimi ili +35 po ljeti, kao što je znalo biti slučaj prije novih instalacija. U stolce se pak ne razumijem, ali ostavljam mogućnost da postoji razlog zašto je bila potrebna nabavka nekoliko skupih stolaca.  U svakom slučaju, Faberov tekst mi se čini maliciozan, a bez njega ne bi bilo ni teksta u Jutarnjem. Osobno ne vjerujem da će revizija pokazati značajnije neregularnosti.


%d bloggers like this: