Uprava Filozofskog fakulteta i studentski prosvjed

30/03/2010

29. ožujka 2010. godine, dan prije najavljenog prosvjeda studenata ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (vidi ovdje i ovdje), na službenoj mrežnoj stranici Filozofskog fakulteta pojavila se sljedeća obavijest:

Zbog održavanja studentskog prosvjeda pred Sveučilištem, u utorak 30. ožujka od 14,00 – 18,00 sati izostanak studenata s predavanja i vježbi neće se evidentirati.

Dekan, Dr. sc. Damir Boras, red. prof.

Osobno nemam ništa protiv toga da studenti procijene da je bolje da sudjeluju na tom prosvjedu nego da pohađaju nastavu u isto vrijeme. Nemam ništa ni protiv toga da pojedinci iz uprave FF-a smatraju da je bolje da studenti sudjeluju na tom prosvjedu nego da pohađaju nastavu u isto vrijeme. Ali imam protiv toga da dekan, koristeći se svojim službenim ovlastima, radi studentskog prosvjeda unaprijed  na neko vrijeme razrješava sve studente njihove temeljne obveze prema članku 48., stavku 1. Statuta Filozofskog fakulteta, a to je uredno pohađanje nastave. 

Većina nastavnika dopušta nekoliko izostanka u 15 tjedana nastave i ne vidim nikakvog razloga zašto bi se izostanak s nastave zbog sudjelovanja na prosvjedu izuzimao iz kvote dopuštenih izostanaka na koje studenti ionako imaju pravo, bar na velikoj većini kolegija. Na ovaj način, unaprijed opravdavajući izostanak zbog studentskog prosvjeda mimo kvote dopuštenih izostanaka predviđenih izvedbenim planom nastave, dekan službeno poručuje studentima da je odlazak na ovaj prosvjed važniji od urednog pohađanja nastave, čime izravno podržava prosvjed. Možda sam u krivu, ali po mojem mišljenju to graniči sa zloupotrebom dekanskog položaja.


O bolonjskoj reformi iz nezavisne europske perspektive

29/03/2010

Dr. Anne Corbett s London School of Economics, vodeći stručnjak za suvremenu povijest europskih obrazovnih politika i gošća na nedavnom okruglom stolu Processing the Bologna Process: Current Losses and Future Gains u Zagrebu, u razmaku od osam dana objavila je dva teksta posvećena bolonjskom procesu. U prvom tekstu, objavljenom u Times Higher Education Supplementu, govori o glavnim problemima u vezi s bolonjskim procesom i ključnoj ulozi visoke politike unutar država-potpisnica Bolonjske deklaracije u rješavanju istih. U drugom tekstu, objavljenom na blogu GlobalHigherEd, daje svoja razmišljanja o bolonjskom procesu iz perspektive triju recentnih događaja, uključujući i okrugli stol u Zagrebu. Oba teksta predstavljaju zanimljivo štivo, neovisno o načelnom stavu prema bolonjskom procesu.


Zanimljiva koincidencija

22/03/2010

5. i 6. ožujka Zagreb je bio neuobičajeno živ grad. U isto vrijeme u njemu su se  posve neovisno odvijala dva skupa posvećena visokom obrazovanju. Jedan skup, usredotočen na bolonjsku reformu, organizirala je UNESCO-va katedra za upravljanje i management visokog obrazovanja pri Sveučilištu u Zagrebu (program), a drugi skup, šire koncipirian, organizirao je  Odjel za filozofiju Matice Hrvatske (program, osvrt). Na prvom skupu bilo je pet inozemnih izlagača, a na drugome jedan, Paul Konrad Liessmann, autor kontroverzne knjige Teorija neobrazovanosti u kojoj kritizira, između ostaloga, bolonjsku reformu i koncept obrazovanja koji joj stoji u temelju. Liessmann je održao predavanje pod naslovom “Posljednja zadaća našeg opstanka: O obrazovanju i njegovom deformiranju u doba znanje”, koje se može pročitati ovdje.

Zanimljivo je spomenuti da su organizatori prvoga skupa kontaktirali P. K. Liessmanna sa željom da među istaknutim inozemnim izlagačima bude i onih koji su kritički nastrojeni prema bolonjskoj reformi. Liessmann je odgovorio da je u to vrijeme u Zagrebu, ali da već ima neke obveze. O kojim se obvezama radi, organizatori prvoga skupa doznali su tek u prvim danima ožujka, kada se drugi skup počeo šire najavljivati. Šteta, jer prvi skup je htio okupiti širu akademsku zajednicu te u dijalog uključiti i pobornike i kritičare bolonjskog procesa, dakle i one koji su po svojem uvjerenju bili skloniji izlagati i sudjelovati na drugom skupu.

Ova situacija, s dva paralelna skupa na istu ili sličnu temu, zorno govori o stanju u domaćoj akademskoj zajednici – čak i ako se radi o čistoj slučajnosti.


Kako reformirati protivnike reforme?

15/03/2010

U završnoj fazi izrade je Pravilnik o doktorskm studijima na Sveučilištu u Zagrebu. Stavak 2. članka 18. kaže:

Povjerenstvo za obranu doktorskog rada ima tri ili pet ocjenjivača. Povjerenstvo za obranu doktorskog rada može biti u jednakom sastavu kao povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Mentor sudjeluje u postupku obrane doktorskog rada, ali ne sudjeluje u donošenju ocjene osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika.

Prema jednom ranom prijedlogu Pravilnika, mentor je trebao biti u cijelosti isključen iz postupka obrane i ocjene doktorskog rada, što se meni čini poželjnim. Primjerice, na obrani doktorskih radova na Sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu mentori ne smije biti prisutni. Ondje se smatra da je mentorov posao završen onoga trenutka kad kandidat preda svoju doktorsku disertaciju. Štoviše, smatra da se da je obranom doktorskog rada na kušnji ne samo kandidat, nego i njegov mentor, pa ne bi bilo primjereno da mentor bude prisutan. Meni se to čini ispravnim. Naravno, raniji prijedlog Pravilnika u tom smjeru nije prošao. Sadašnje rješenje predstavlja stanoviti kompromis.

Međutim, to je kompromis koji ide više u prilog pobornicima starog sustava u kojemu je mentor i ispitivač i ocjenjivač (a nerijetko i onaj koji ima ključnu riječ pri zapošljavanju dotičnog kandidata) i protivnicima novoga sustava, i to zbog dodatka “osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika”. A članak 17. stavak 4. glasi:

Nadležno tijelo imenuje povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Povjerenstvo ima tri ili pet ocjenjivača, od kojih najmanje jedan član nije nastavnik na studiju niti je zaposlenik sastavnice koja je nositelj studija, a po mogućnosti je zaposlenik drugog hrvatskog ili inozemnog sveučilišta ili srodne ustanove. Mentor ne može biti član povjerenstva za ocjenu doktorskog rada, osim u iznimnim slučajevima u kojima to Senat usvoji na prijedlog vijeća područja.

Moguća su dva tumačenje posljednje rečenice ovoga stavka. Prvo tumačenje: Vijeće područja daje općeniti prijedlog koji propisuje “iznimne slučajeve” u kojima mentor može sudjelovati u ocjenjivanju doktorskog rada i Senat to usvoji. Dakako, način na koji su iznimke propisane može biti vrlo permisivan. Drugo tumačenje: pojedini mentor se obraća Vijeću područja i obrazlaže zašto treba biti izuzet od članka 18. stavka 2., Vijeće područja taj prijedlog usvoji i prenese Senatu i Senat to odobri. Opet, mnogo toga ovisi o statusu mentora, poznanstvima i odnosu snaga u Vijeću područja, tako da se može očekivati velika permisivnost.

Na mojem odjelu, Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, utjecajni protivnici bolonjske reforme nezadovoljni su i tim kompromisom. Nezadovoljni su i time što će prema novom Pravilniku mentori morati pisati godišnje izvještaje o napredovanju doktoranta. Nezadovoljni su i time što se doktorski rad može pisati na stranim jezicima, iako bi zapravo trebalo trebalo propisati da se doktorski radovi pišu na svjetskim jezicima, a samo u iznimnim slučajevima na hrvatskom jeziku. Doktorski radovi trebali bi davati doprinos znanosti, ali ako budu pisani na jednom tako malom jeziku kao što je hrvatski, onda će njihov doprinos biti u najbolju ruku ograničen na Hrvatsku i užu regiju, a objektivna ocjena i procjena vrijednosti rada bit će onemogućena. Po mojem sudu, dakle, osim što bi trebalo propisati da se doktorski rad piše na nekom svjetskom jeziku, po mogućnosti na engleskom, trebalo bi propisati i da najmanje jedan član povjerenstva za ocjenu doktorata bude iz inozemstva. To mi se čini jedinim načinom da se osigura realizacija stavka 4. člana 3, koji glasi:

Osnovna obilježja doktorskih studija i doktorskih škola na Sveučilištu jesu istraživanje i učenje kroz istraživanje, internacionalizacija, transparentnost, međunarodna mjerila kvalitete i međunarodna konkurentnost.

Ovdje samo uzgred donosim neke svoje opservacije vezane uz prijedlog novog Pravilnika o doktorskim studijima, koji, usput da spomenem, ipak predstavlja značajan napredak u odnosu na prethodni. Ono što me zapravo zanima je sljedeće: kako reformirati one koji ne žele biti reformirani? One koji misle da bolonjska reforma ne nosi ništa dobra (vjerojatno stoga što, po njihovom mišljenju, nikakva reforma uopće nije bila potrebna). Kako provesti reformu sustava visokog obrazovanja i znanosti ako se provedba reforme prepusti onima koji se toj reformi protive? Je li to uopće moguće? Ili je reforma osuđena da obistini definiciju koju daje Ambrose Bierce: “Reform – A thing that mostly satisfies reformers opposed to reformation.”

Kad je to pitanje postavljeno na okruglom stolu o bolonjskoj reformi (link), gost iz Ljubljane i bivši slovenski ministar obrazovanja, prof. dr. Pavel Zgaga, rekao je: treba razgovarati i ustrajavati na primjerima, pokazati kako je reforma polučila dobre stvari na pojedinim institucijama gdje je ozbiljno provedena. Meni se to čini utopijskim. Oni koji će reformu pod svaku cijenu sabotirati – da se poslužim riječju jednog drugog izlagača na okruglom stolu – neće biti uvjereni primjerima. Pretpostavljam da bi oni takve primjere mogli diskreditirati na dva načina. Prvo, mogli bi tvrditi da ti primjeri nisu primjeri dobrih stvari koje je reforma polučila, nego loših ili indiferentnih stvari. Drugo, mogli bi tvrditi da primjeri iz drugih podneblja ne moraju vrijediti i u našemu podneblju, jer mi smo “vrlo specifični”.

Kad već postoji osjećaj da je bolonjska reforma nametnuta, možda je uprava Sveučilišta trebala riskirati da bude obilježena kao represivna, pa zatražiti od svojih sudionika sustava da se izjasne jesu li za ili protiv reforme, te onima koji su se izjasnili za reformu obvezati da će se pri izradi reformiranih programa držati načela Bolonjske deklaracije, a onima koji su se izjasnili protiv reforme uskratiti mogućnost sudjelovanja u izradi reformiranih programa i uspostavi novoga sustava. Naravno, uz mogućnost promjene mišljenja.


Bolonjska reforma i prolaznost

07/03/2010

Večernjem listu od 6. ožujka 2010., na str. 10 tiskanog izdanja te na Večernjakovoj mrežnoj stranici, objavljen je izvještaj s međunarodnog okruglog stola pod naslovom Processing the Bologna Process: Current Losses and Future Gains. U tekstu stoji:

Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu prije 11 godina tek bi svaki četvrti student uspio u roku položiti godinu. Danas, pet godina poslije uvođenja Bolonje, na Medicini se mogu pohvaliti prolaznošću od čak 84,7 posto. Ništa lošije nije ni na studiju matematike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je danas prolaznost 63,09 posto. Ne tako davno, točnije akademske godine 2002./2003., u roku je studijsku godinu položilo samo 32,59 posto “matematičara”. Jednako je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Prije uvođenja Bolonje prolaznost je bila malo viša od 64 posto. Lani se popela na 75,73 posto. Što se dogodilo? Dekan FER-a Vedran Mornar tvrdi da je formula uspjeha u kontinuitetu učenja. Studenti svako malo imaju provjere znanja, uče u manjim količinama i normalno, kaže Mornar, pa su efikasniji. Za profesora Pavela Gregorića s Filozofskog fakulteta ti su podaci, koje je jučer predstavio na okruglom stolu o provedbi Bolonje, održanom na Sveučilištu u Zagrebu, najbolji pokazatelj da se taj proces mogao kvalitetno provesti.

Ovaj odlomak temelji se na podacima koje sam iznio na okruglom stolu, ali uz odveć slobodnu interpretaciju tih podataka. Postoci koje sam iznio ne predstavljaju prolaznost naprosto, nego postotak položenih kolegija u istoj godini kada su upisani. To smo uzeli kao jedan solidan indikator završnosti, zapravo jedini indikator koji je dostupan kroz ISVU sustav, i to samo za one fakultete koji imaju uredno unesene podatke u taj sustav. Ostali indikatori su neuhvatljivi zbog neujednačenosti kriterija za napredovanje kroz studij na različitim fakultetima, kako u predbolonjskim, tako i u bolonjskim studijima. Na primjer, (i) stopa upisa u višu nastavnu godinu nije dobar indikator jer su u predbolonjskim studijima različiti fakulteti dozvoljavali kod upisa u višu godinu studija prijenos različitog broja nepoloženih ispita. (ii) Kod bolonjskih studija se mjera uspješnog savladavanja programa u nekoj akademskoj godini (izražena u ECTS bodovima) također drastično razlikuje. Najdrastičniji primjer usporedbe su FER i Filozofski fakultet, gdje je to na FERu iznosilo 60 ECTS bodova, a na Filozofskom fakultetu 0 (!) ECTS bodova. Drugi su se fakulteti svrstali negdje između. (iii) Završnost ne možemo uspoređivati za studije različitog trajanja, a uspoređivanje broja završenih studenata na bolonjskim studijima s brojem studenata koji su upisali npr. 4. nastavnu godinu na preddiplomskim studijima, zbog različitih uvjeta napredovanja kroz dodiplomske studije, neće dati dobre rezultate.

Stoga smo odlučili kao indikator završnoesti uzeti postotak položenih kolegija u istoj godini u kojima su kolegiji upisani. Dakle, pogledali smo ukupni broj kolegija koje su studenti svih godina upisali u jednoj akademskoj godini, i pogledali koliko je tih kolegija uspješno savladano. Slijedi ono što sam rekao i podaci koji su bili na slajdovima.

The critics in Croatia doubt that completion rates have improved. Unfortunately, there is a lack of reliable criteria and hard data, so it is difficult to disprove them. However, we’ve made the following analysis. We took three Schools at the University of Zagreb which are reputed for being committed to the Bologna framework and which keep detailed records of their students. These are the School of Medicine, the School of Mathematics, and the Faculty of Electrical Engineering and Computing. As the criterion we looked at the percentage of courses completed in the same year in which they were taken, and we looked at three years of study before the reform, and two years of study after the reform. (We omitted years 2005/06 and 2006/07 in which there was an overlap of pre-reformed and reformed courses, which would yield mixed data). So here is what we found:

School of Medicine
the course completion rates before the reform:
1997/98: 23,92%
1998/99: 32,24%                                
1999/00: 32,83%                                

the course completion rates in the years following the introduction of ECTS:
2000/01: 35,16%
2001/02: 34,18%

the course completion rates in the years following a revision of the curriculum:
2007/08: 84,05%
2008/09: 84,70%

School of Mathematics
the course completion rates before the reform:
2002/03: 32,59%
2003/04: 35, 23%                   
2004/05: 39,08%

the course completion rates after the reform:
2007/08: 57,17%
2008/09: 63,69%

Faculty of Electrical Engineering and Computing
the course completion rates before the reform:
2002/03: 62,08%
2003/04: 61,68%                    
2004/05: 61,87%

the course completion rate after the reform:
2007/08: 74,03%
2008/09: 75,73%

Here the course completion rate was high to begin with, but it still got significantly improved.

I trust you will agree that this speaks very much in favour of the reformed programmes. It is possible that institutions which implemented the reform less enthusiastically had lower scores, but instead of taking their poor results as an argument against the reform, they should be encouraged to think of the ways to improve their implementation of the reform.

Ovdje bih spomenuo još dvije stvari. Prvo, postoje različiti razlozi zbog kojih je prije reforme postotak kolegija položenih iste godine kada su upisani bio manji, npr. zbog ondašnje široke mogućnosti prenošenja ispita, zbog toga što je bilo kolegija koji su trajali dulje od jedne akademske godine, isl. Drugo, kolege iz uprave Medicinskog fakulteta rekli su mi da podaci za taj fakultet, naročito oni koji se tiču podataka prije reforme, zahtijevaju višeslojnu analizu i interpretaciju. Za takvo što, međutim, nije bilo vremena.


%d bloggers like this: