Galilejevi sateliti

29/01/2013

Sid_Nunc. TitleU siječnju 1610. godine Galileo je svojim novoizrađenim teleskopom otkrio četiri Jupiterova mjeseca. On ih je, u čast Cosima de Medicija, nazivao “kozmičkim zvijezdama” i “medičejskim zvijezdama”, no mi ih danas znamo pod prikladnijim imenom “galilejski sateliti”. To su, redosljedom od bližeg Jupiteru prema udaljenijem, Io, Europa, Ganimed i Kalisto, prema imenima  Jupiterovih triju najmilijih priležnica i njegovog lijepog vinotoče (Ganimed). Zanimljivo, ta imena satelitima je prvi dao Simon Marius, njemački astronom koji je tvrdio da ih je otkrio prije Galileja, što nije isključeno.

Bilo kako bilo, opise svojih teleskopskih otkrića Galileo se požurio objaviti u knjižici Sidereus Nuncius, odnosno “Zvjezdani glasnik” ili možda “Zvijezdana vijest”, koje je u tisak predao u ožujku 1610. godine. Knjiga je bila pravi hit diljem Europe, u toj mjeri da se u Frankfurtu već koncem 1610. godine pojavilo “piratsko” izdanje. Posljednji dio knjižice sadrži opis Galilejevih promatranja četiriju Jupiterovih satelita, od 7. siječnja do 2. ožujka 1610.

Prvi puta kad je vidio tri zvjezde u blizini Jupitera, 7. siječnja, pomislio je da se radi o zvijezdama stajačicama, no odmah ga je začudilo što se sve tri nalaze u istoj ravni i to u ravni koja je paralelna s ekliptikom. Toga dana, zapisao je Galileo, zvjezde su se nalazile u ovom položaju (“Ori.” je kratica za istok [oriens], a “Occ.” za zapad [occidens])”:

table1

Idućega dana, 8. siječnja, Galileo je imao sreće s vremenom, pa je mogao motriti. I odlučio je ponovno pogledati Jupiter. Nemalo se iznenadio kad je zvjezde oko Jupitera pronašao u ovom položaju:

table2

9. siječnja je bilo oblačno, ali 10. siječnja Galileo je mogao vidjeti samo dvije zvijezde, i to u sljedećem položaju:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.10.09

Galileo se iznenadio što nema treće zvijezde, ali onda mu je sinulo: ona se nalazi iza Jupitera. Ako je isključeno da je to rezultat Jupiterova vlastita kretanja, slijedi da se ove tri zvijezde same okreću oko Jupitera! “Tada sam odlučio,” napisao je Galileo, “da ću ih od sada promatrati pažljivije i detaljnije.”

13. siječnja Galileo je prvi puta uočio i četvrtu zvijezdu:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.00.41

14. siječnja je bilo oblačno, ali od 15. siječnja Galileo je počeo bilježiti prividnu veličinu i lučnu udaljenost jedne zvijezde od druge i od Jupitera:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.02.59

Uz ovaj crtež napisao je da je “zvijezda najbliža Jupiteru najmanja, a svaka sljedeća sve veća. Razmak između Jupitera i prve zvijezde i razmaci između sljedeće dvije svi su bili jednaki i iznosili su 2 lučne minute, dok je zvijezda najviše odmaknuta na zapad bila udaljena 4 minute od susjedne.”

I tako je Galileo opisivao svoja promatranja sve do 2. ožujka, kad je prestao kako bi knjigu što žurnije predao u tisak. Izgleda da je u ono  vrijeme pritisak da se bude prvi tko je nešto otkrio bio jednako velik kao i danas!

Zanimljiv je zaključak kojim je popratio svoj opis promatranja Jupiterovih satelita. Činjenica da se sateliti okreću oko Jupitera, a svi zajedno putuju po ekliptici, za Galilea je bila dokaz u prilog kopernikanske teorije. Naime, protivnici Kopernikove heliocentričke teorije tvrdili su da nije moguće da se Zemlja kreće oko Sunca (između ostaloga) zbog toga što se Mjesec kreće oko Zemlje, a pravilnost tog kretanja ne bi bila moguća ako bi se oboje kretali oko Sunca. Jupiterovi sateliti, koje je Galileo otkrio, jasno pokazuju da je to itekako moguće – sateliti se okreću oko Jupitera, a Jupiter skupa sa svojim satelitima oko Sunca. Zašto se onda ne bi i Mjesec okretao oko Zemlje, i Zemlja skupa s Mjesecom okretala oko Sunca?

Odlomak prije tog tog zaključka Galileo je zapisao da se sateliti bliže Jupiteru kreću brže od onih udaljenijih – što je točno, jer Io napravi krug oko Jupitera u 1.76 dana, a Europa u 3.5 dana – te da je satelit s najvećom putanjom napravi krug jednom u pola mjeseca. I to je prilično točno, jer Kalisto napravi krug oko Jupitera u 16.7 dana. Očito je da Galileo nije stigao napraviti točnija mjerenja jer se žurio s objavljivanjem “zvjezdanih vijesti”, međutim znamo da je i u idućim godinama nastavio s pažljivim promatranjima upravo u svrhu određivanja točnog orbitalnog perioda.

Ovdje je reprodukcija jedne kuverte na kojoj je Galileo bilježio svoja promatranja Jupiterovih satelita od 15. do 25. siječnja 1611. godine.

19galileo-popup

Kuverta je u vlasništvu The Morgan Library and Museum, i o njoj se može više doznati ovdje.

Pogledajmo segment s lijeve strane, drugi odozgo:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.41.22

D17 = 17. dana (mjeseca siječnja), imamo dva promatranja: jedno je označeno “H0.30” = 0.30 sati (0h = astronomski sumrak, dakle oko 17.30h), a drugo “H0.3.sic.”, što je valjda drugo promatranje kojih 5-10minuta kasnije. Pri prvom promatranju imamo satelit na istoku odmaknut 2 stupnja, prividno bliži satelit na zapadu odmaknut 3 stupnja, te do njega još više na zapadu satelit odmaknut 1.20 lučnih minuta. Pri drugom promatranju Galileo je uočio pojavu četvrtog satelita, istočno od Jupitera, na samo jedan lučni stupanj, udaljeniji satelit na istoku zadržao je svoju udaljenost na 2 stupnja, dok se udaljenost prividno bližeg satelita na zapadu smanjila s 3 na 2 stupnja udaljenosti, dok se udaljenost od najzapadnijeg satelita povećala ne samo za ovaj 1 stupanj, nego i za 10 sekundi. (Na žalost, ne mogu pročitati što je Galileo zabilježio u desnom donjem kutu ovog isječka.)

Na ovoj kuverti zadnje opažanje je bilo 25. siječnja. U čast Galileu, ja sam odlučio izvaditi i montirati svoj teleskop (5″ SC s okularom SP 26mm, dakle povećanje 48x, otprilike dvostruko onome Galilejeva teleskopa), i promatrati Jupiterove satelite. To je bila prva jasna noć nakon mnogo oblačnih dana. Prvo bilježenje napravio sam sam zapravo 26. siječnja u 0.17h, a drugo u 0.50h. Ono što sam uočio nacrtao sam na papiru, a crteže sam skenirao o napravio inverziju crno-bijelo. Rezultat je ovdje. Zabilježio sam izranjanje Io iz Jupiterove sjene!

Jupiter 26-02-2013-01B

Jupiter 26-1-2013-2B

Jupiter 26-1-2013-3B


O međunarodnoj vidljivosti domaćih humanista i društvenjaka

27/01/2013

U Jutarnjem listu od 19. 1. 2013. objavljen je veliki članak Ivane Prijatelj Pavičić, redovite profesorice povijesti umjetnosti sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Cijeli članak može se naći u pdf-u ovdje (str. 50 i 51). U Jutarnjem listu od 26. 1. 2013. objavljen je moj odgovor na neke teze iz članka kolegice Prijatelj Pavičić. Taj moj odgovor tiče se i kolega s Filozofskog fakulteta koji se bune na obrazac o znanstvenoj produktivnosti koji bi trebali ispuniti.

(klikni na sliku za uvećanje ili otvori pdf)

Humanisti (JL 26.1.2013)

PS. Naslov je malo pretjeran, ali čini se da je to neizbježna praksa urednika u današnjim tiskanim medijima.


Ateizam u Islamu?

04/01/2013

22. studenog 2012. godine bio sam u Budimpešti na predavanju koje je održao Aziz Al-Azmeh, profesor povijesnih i interdisciplinarnih studija na Central European University, učenjak s impresivnom bibliografijom i jedan od vodećih poznavatelja Ibn Khalduna. Predavanje je bilo naslovljeno “Abbasid Free Thinking and the Critique of Religion”. Ovo je plakat s najavom predavanja:

Plakat

U predavanju je Al-Azmeh pokazao kako je u vrijeme Abazidskog kalifata, otprilike od 8. do ranog 16. stoljeća, postojao pokret slobodnih mislilaca. Nasuprot službenom poučavanju islamske povijesti u islamskim zemljama, Al-Azmeh tvrdi kako taj pokret uopće nije bio marginalan, jer je u kotninuitetu imao svoje predstavnike koji su redom bili istaknuti učenjaci, liječnici, znanstvenici i pjesnici. Nasuprot pak službenom poučavanju  islamske povijesti u zapadnim zemljama, taj pokret nije bio tek toleriran od strane vladara i klerika, već je u nekim razdobljima upravo cvjetao, uživajući različite oblike potpore.

Handout koji je Al-Azmeh dao sadrži popis od 15 važnijih predstavnika pokreta slobodnih mislilaca s kratkim opisom njihovih kvalifikacija i utjecaja (klikni na thumbnail za uvećanje).IMG_0005 Dvojica od njih bili su pogubljeni, ali ne zbog svojeg slobodnog mišljenja, kako ističe Al-Azmeh. Predavač se osobito zadržao na Ibn al-Rawandiju i Al-Raziju, citirajući što prevedene što neprevedene ulomke iz njihovih djela. Ukratko, Al-Azmeh  tvrdi da su slobodni mislioci iznosili kritike (i) religije općenito, uključujući Islam, (ii) vjerskih vođa općnito, uključujuči proroka Muhameda i onovremene imame, (iii) slizanosti religije i vlasti, uključujući ondašnje vladare i klerike, (iv) svetih knjiga, uključujući Kur’ana, te (v) lakovjernosti vjernika općenito, uključujući sljedbenike Islama. Navodno da su brojne kritike bile inspirirane grčkom filozofijom, osobito Platonom, Aristotelom i Epikurom. Al-Razi je osobito dobro poznavao epikurovsku filozofiju i u svoju etiku ugradio epikurovske elemente.

Uz svu detaljnu i razornu kritiku religije, vjerskih institucija, vjeskih vođa, vjerskih knjiga i mentalnog sklopa vjernika, niti jedan slobodni mislilac u Islamu, tvrdi Al-Azmeh, nije poricao postojanje Boga. Usprkos optužbama za bezboštvo i ateizam, kojima su protivnici etiketirali slobodne mislioce, niti jedan od njih nije bio ateist. Međutim, tvrdi Al-Azmeh, bog u čije postojanje nisu sumnjali ljudi poput Al-Rawandija i Al-Razija nije bio Bog kojemu se klanja ili kojemu se moli, Bog iz svetih knjiga, Bog koji se upliće u svijet i ljudska zbivanja. Al-Azmeh tvrdi da su oni vjerovali u postojanje boga kao filozofskog principa, nešto poput aristotelovskog nepokretnog pokretača koji jamči trajnost svijeta, njegov poredak i shvatljivost.

Na žalost, nisam uspio postaviti pitanje o tome jesu li ti filozofi vjerovali u vječnost svijeta, u kojemu bi slučaju usporedba s Aristotelovim nepokretnim pokretačem mogla biti osnovana. Ili su ipak vjerovali u stvorenost svijeta i Boga kao stvoritelja, u kojemu su slučaju, čini se, imali nekakvu deističku sliku boga.

Na žalost, ne mogu prosuditi utemeljenost Al-Azmehovih tvrdnji, ali predavanje je bilo vrlo zanimljivo i poticajno. Rad koji piše o slobodnim misliocima iz razdoblja Abazida moglo bi biti eksplozivno štivo – i na islamskom istoku i na zapadu. Na islamskom istoku zbog toga što narušava ortodoksiju, na zapadu zato što narušava simplificiranu sliku Islama kao religije koja je oduvijek naginje fundamentalizmu.

IMG_0910


%d bloggers like this: