Žmegač o bolonjskoj reformi

14/02/2012

Naš istaknuti germanist, muzikolog i erudit, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Viktor Žmegač, dao je podulji intervju Novom listu od subote 11. veljače 2012. Naslov intervjua, “Bolonja je način da se obrazovanje podvrgne pragmatici kapitalizma”, valjda je trebao biti provokativan, a odnosi se na jedan mali dio Žmegačeva intervjua. Taj dio intervjua potaknut je novinarovim samouvjerenim komentarom kako je Bolonjska reforma već uništila visoko obrazovanje (kao da nam je visoko obrazovanje bilo sjajno prije uvođenja bolonjske reforme). Na to Žmegač veli:

Bolonja bi se desila i bez EU, jer to je zapravo instrument onih »brokera« (uzmimo ih ovdje kao metonimiju). Bolonja je brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude potpuno podvrgnut pragmatici kapitala. Uvijek se čuje: a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti. Ali tu se opet vraćamo na polazište: vrhunski nogomet, ako ga gledamo kroz perspektivu blagajni i kladioica, zapravo je jedna vrsta brokerske igre. Sve se funkcionalizira u tom smjeru. Novac postaje vrhunska vrijednost.

Prenosim svoj komentar na ovaj odlomak s portala Connect:

Bolonja NIJE “brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude podvrgnut pragmatici kapitala”, nego skup administrativnih mjera koji, uvažavajući činjenicu masifikacije visokog obrazovanja, pokušava sustav učiniti odgovornijim prema poreznim obveznicima kao glavnom finanancijeru tog sustava u europskim zemljama, istovremeno ga čineći ekonomski efikasnijim kao i akademski optimiziranijim, sve na način koji potiče europsku integraciju i daje izgled tom sustavu u globalnoj utrci. Drugo je pitanje kako je taj skup administrativnih mjera implementiran u pojedinim zemljama. Kod nas, kao što znamo, implementiran je loše i s figom u džepu. Stoga ne mislim da je problem u tom skupu administrativnih mjera.

Ja moram priznati da nisam nikada čuo: “a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti.” Ono što jesam čuo je ovo: “što će vam sedam odjela za filozofiju na kojima predaju nastavnici bez međunarodno relevantnih radova, odjela koje upisuje 400 brucoša godišnje, završava manjina upisanih, a značajan broj završenih dugo čami na burzi rada.”

 


Kako reformirati protivnike reforme?

15/03/2010

U završnoj fazi izrade je Pravilnik o doktorskm studijima na Sveučilištu u Zagrebu. Stavak 2. članka 18. kaže:

Povjerenstvo za obranu doktorskog rada ima tri ili pet ocjenjivača. Povjerenstvo za obranu doktorskog rada može biti u jednakom sastavu kao povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Mentor sudjeluje u postupku obrane doktorskog rada, ali ne sudjeluje u donošenju ocjene osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika.

Prema jednom ranom prijedlogu Pravilnika, mentor je trebao biti u cijelosti isključen iz postupka obrane i ocjene doktorskog rada, što se meni čini poželjnim. Primjerice, na obrani doktorskih radova na Sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu mentori ne smije biti prisutni. Ondje se smatra da je mentorov posao završen onoga trenutka kad kandidat preda svoju doktorsku disertaciju. Štoviše, smatra da se da je obranom doktorskog rada na kušnji ne samo kandidat, nego i njegov mentor, pa ne bi bilo primjereno da mentor bude prisutan. Meni se to čini ispravnim. Naravno, raniji prijedlog Pravilnika u tom smjeru nije prošao. Sadašnje rješenje predstavlja stanoviti kompromis.

Međutim, to je kompromis koji ide više u prilog pobornicima starog sustava u kojemu je mentor i ispitivač i ocjenjivač (a nerijetko i onaj koji ima ključnu riječ pri zapošljavanju dotičnog kandidata) i protivnicima novoga sustava, i to zbog dodatka “osim u iznimnim slučajevima, u skladu s člankom 17. stavak 4. ovog Pravilnika”. A članak 17. stavak 4. glasi:

Nadležno tijelo imenuje povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada. Povjerenstvo ima tri ili pet ocjenjivača, od kojih najmanje jedan član nije nastavnik na studiju niti je zaposlenik sastavnice koja je nositelj studija, a po mogućnosti je zaposlenik drugog hrvatskog ili inozemnog sveučilišta ili srodne ustanove. Mentor ne može biti član povjerenstva za ocjenu doktorskog rada, osim u iznimnim slučajevima u kojima to Senat usvoji na prijedlog vijeća područja.

Moguća su dva tumačenje posljednje rečenice ovoga stavka. Prvo tumačenje: Vijeće područja daje općeniti prijedlog koji propisuje “iznimne slučajeve” u kojima mentor može sudjelovati u ocjenjivanju doktorskog rada i Senat to usvoji. Dakako, način na koji su iznimke propisane može biti vrlo permisivan. Drugo tumačenje: pojedini mentor se obraća Vijeću područja i obrazlaže zašto treba biti izuzet od članka 18. stavka 2., Vijeće područja taj prijedlog usvoji i prenese Senatu i Senat to odobri. Opet, mnogo toga ovisi o statusu mentora, poznanstvima i odnosu snaga u Vijeću područja, tako da se može očekivati velika permisivnost.

Na mojem odjelu, Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, utjecajni protivnici bolonjske reforme nezadovoljni su i tim kompromisom. Nezadovoljni su i time što će prema novom Pravilniku mentori morati pisati godišnje izvještaje o napredovanju doktoranta. Nezadovoljni su i time što se doktorski rad može pisati na stranim jezicima, iako bi zapravo trebalo trebalo propisati da se doktorski radovi pišu na svjetskim jezicima, a samo u iznimnim slučajevima na hrvatskom jeziku. Doktorski radovi trebali bi davati doprinos znanosti, ali ako budu pisani na jednom tako malom jeziku kao što je hrvatski, onda će njihov doprinos biti u najbolju ruku ograničen na Hrvatsku i užu regiju, a objektivna ocjena i procjena vrijednosti rada bit će onemogućena. Po mojem sudu, dakle, osim što bi trebalo propisati da se doktorski rad piše na nekom svjetskom jeziku, po mogućnosti na engleskom, trebalo bi propisati i da najmanje jedan član povjerenstva za ocjenu doktorata bude iz inozemstva. To mi se čini jedinim načinom da se osigura realizacija stavka 4. člana 3, koji glasi:

Osnovna obilježja doktorskih studija i doktorskih škola na Sveučilištu jesu istraživanje i učenje kroz istraživanje, internacionalizacija, transparentnost, međunarodna mjerila kvalitete i međunarodna konkurentnost.

Ovdje samo uzgred donosim neke svoje opservacije vezane uz prijedlog novog Pravilnika o doktorskim studijima, koji, usput da spomenem, ipak predstavlja značajan napredak u odnosu na prethodni. Ono što me zapravo zanima je sljedeće: kako reformirati one koji ne žele biti reformirani? One koji misle da bolonjska reforma ne nosi ništa dobra (vjerojatno stoga što, po njihovom mišljenju, nikakva reforma uopće nije bila potrebna). Kako provesti reformu sustava visokog obrazovanja i znanosti ako se provedba reforme prepusti onima koji se toj reformi protive? Je li to uopće moguće? Ili je reforma osuđena da obistini definiciju koju daje Ambrose Bierce: “Reform – A thing that mostly satisfies reformers opposed to reformation.”

Kad je to pitanje postavljeno na okruglom stolu o bolonjskoj reformi (link), gost iz Ljubljane i bivši slovenski ministar obrazovanja, prof. dr. Pavel Zgaga, rekao je: treba razgovarati i ustrajavati na primjerima, pokazati kako je reforma polučila dobre stvari na pojedinim institucijama gdje je ozbiljno provedena. Meni se to čini utopijskim. Oni koji će reformu pod svaku cijenu sabotirati – da se poslužim riječju jednog drugog izlagača na okruglom stolu – neće biti uvjereni primjerima. Pretpostavljam da bi oni takve primjere mogli diskreditirati na dva načina. Prvo, mogli bi tvrditi da ti primjeri nisu primjeri dobrih stvari koje je reforma polučila, nego loših ili indiferentnih stvari. Drugo, mogli bi tvrditi da primjeri iz drugih podneblja ne moraju vrijediti i u našemu podneblju, jer mi smo “vrlo specifični”.

Kad već postoji osjećaj da je bolonjska reforma nametnuta, možda je uprava Sveučilišta trebala riskirati da bude obilježena kao represivna, pa zatražiti od svojih sudionika sustava da se izjasne jesu li za ili protiv reforme, te onima koji su se izjasnili za reformu obvezati da će se pri izradi reformiranih programa držati načela Bolonjske deklaracije, a onima koji su se izjasnili protiv reforme uskratiti mogućnost sudjelovanja u izradi reformiranih programa i uspostavi novoga sustava. Naravno, uz mogućnost promjene mišljenja.


%d bloggers like this: