Reforma loše provedene bolonjske reforme

U svojem prošlom postu (link) osvrnuo sam se na članak Ivane Kalođere-Brkić u Jutarnjem listu, pod bombastičnim naslovom “Krah bolonje”. Ustvrdio sam da je bolonjska reforma jako loše provedena na velikom broju visokoškolskih institucija i da za postojeće poteškoće  ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego način na koji je ona mahom provedena. Nakon te dijagnoze valjalo bi propisati terapiju. Sada bih iznio što je, po mojem mišljenju, potrebno učiniti da se stanje popravi.  

Prije svega, potrebno je reformirati postojeće studijske programe koji su u pravilu rezultat nastojanja nastavnika i institucija da unutar propisanog bolonjskog okvira u najvećoj mogućoj mjeri zadrže stare kolegije, programe i akademske navade. Programe je potrebno reformirati imajući u vidu u tri točke.

(1) Razdvajanje obrazovnih ciklusa. Jedan od najvećih problema s postojećim stanjem jest to što prva dva obrazovna ciklusa (preddiplomski i diplomski) nisu dovoljno razlučena, a nisu dovoljno razlučena zato što su se pokušali zadržati stari nastavni programi. Budući da prva dva obrazovna ciklusa nisu dovoljno razlučena, očekivanje je i studenata i sveučilišta i poslodavaca da će studenti završiti oba ciklusa. U takvom horizontu očekivanja formalna razdioba na dva ciklusa predstavlja znatnu komplikaciju.

Programe, dakle, treba reformirati na način da se sadržajno odvoje obrazovni ciklusi. Prvi ciklus trebao bi davati (i) osnovne akademske vještine i kompetencije, (ii) dodatne akademske vještine i kompetencije za snalaženje u određenom znanstvenom području ili široj struci, (iii) osnovna znanja u pojedinim poljima i granama znanosti ili užoj struci. Konkretno, svim studentima prvi ciklus trebao bi omogućiti (i) da se lako i točno pismeno izraživaju na materinjem i barem jednom stranom jeziku, dati im prezentacijske vještine , te sposobnost usvajanja i obrade novih sadržaja, (ii) dati im osnovne vještine kvalitativne i kvantitavne analize, (iii) uz širok izbor predmeta iz svih područja znanosti kako bi profilirali svoje posebne interese i stekli osnovna znanja u tim područjima.

Drugim (diplomskom) ciklusom studenti bi stjecali posebna znanja i vještine karakteristične za pojedina područja,  grane i struke. Drugi ciklus može biti orijentiran više na praktična znanja i vještine, čime bi se studenti dodatno kvalificirali za pojedine poslove, ili više na teoretska znanja i vještine, čime bi se studenti u načelu pripremali za treći (poslijediplomski) ciklus kojim stječu naziv doktora znanosti i kvalifikaciju za znanstveni rad i sveučilišnu nastavu.

Uvjeren sam da bi se nakon ovako razdvojenih ciklusa ubrzo promijenio horizont očekivanja. Ni studenti ni sveučilišta ni poslodavci više ne bi unaprijed očekivali da svatko tko upiše prvi mora završiti i drugi ciklus, jer bi prvi ciklus studentima dao dovoljno znanja, vještina i kompetencija da se mogu uspješno snaći na tržištu rada. (Ako bi se program prvog ciklusa dobro osmislio, studenti bi njime vjerojatno dobili više znanja, vještina i kompetencija potrebnih za snalaženje na tržištu rada nego što ih danas dobivaju sa završena prva dva ciklusa po mnogim programima.) To bi moglo povećati završnost  i racionalizirati proračun za visoko obrazovanje.

Naravno, postoje struke za koje podjela dvaju ciklusa nije moguća, kao što su medicina, stomatologija, veterina, možda i pravo, ali to su iznimke koje treba promatrati odvojeno. U svakom slučaju, bez nastavnih programa u kojima su prva dva ciklusa jasno razlučena, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(2) Realno dodjeljivanje ECTS bodova. ECTS (European Credit Transfer System) bod je zamišljen kao standardni pokazatelj studentskog opterećenja: 1 ECTS bod iskazuje 24-27 radnih sati koje student treba uložiti u studij. U tih 24-27 sati ulazi pohađanje nastave, čitanje literature, učenje za testove, kolokvije i ispite, sastavljanje seminarskih radova, terenski rad, itd.  Kada student planira svoje akademske obveze u predstojećem semestru – dakle, kada se upoznaje s obaveznim kolegijima koji ga čekaju i kada odabire izborne kolegije unutar predviđene satnice – on mora biti u prilici procijeniti koliko će ga koji predmet realno opteretiti. To je prva svrha ECTS bodova. Druga svrha ECTS bodova jest omogućiti sveučilištu na koje se student prijavljuje za nastavak studija, ili poslodavcu kojemu se student prijavljuje za posao, da iz studentove dokumentacije (tzv. “appendix” ili dodatak diplomi) procijeni koliko je rada student realno uložio u pojedine predmete i studij koji je završio.

Na žalost, sadašnji programi izrađivani su tako da kolegijima u pravilu nisu bili dodjeljivani ECTS bodovi po načelu 1 ECTS bod za 24-27 sati studijskog opterećenja, nego po različitim drugim, potpuno neprimjerenim načelima, npr. načelu križaljke (znamo da jedan semestar nosi 60 bodova, znamo koje kolegije student mora odslušati u tom semestru, prema tome svakom kolegiju morao udijeliti toliki broj bodova da njihova suma iznosi 60), načelu važnosti (što se predmet smatra važnijim – bez obzira na realno opterećenje studenta – to više bodova on nosi), ili načelu senioriteta (predmeti koje izvode redovni profesori nose 6 bodova, predmeti koje izvode izvanredni profesori nose 5 bodova itd.). Stoga ne čudi što u postojećim programima ECTS bodovi ne ispunjavaju niti jednu od svoje dvije svrhe. Ni studentima ni sveučilištima ni poslodavcima ti bodovi ništa ne znače, pa studenti nisu u prilici valjano planirati svoj studij, a sveučilišta i poslodavci ne mogu procijeniti koliko je rada student uložio u koji kolegij i u svoj studij, što jednog nastavnika, svečilišnu sastavnicu i cijelo sveučilište čini nepovjerljivim prema drugom nastavniku, sastavnici ili sveučilištu, a poslodavce čini nepovjerljivima prema stečenim diplomama i dodacima uz njih.

U svakom slučaju, bez nastavnih programa koji se temelje na ECTS bodovanju kolegija po načelu realnog opterećenja studenta, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

(3) Kolegiji na stranim jezicima. Važno je da programi sadrže kolegije na stranim jezicima. Bar nekoliko takvih kolegija trebalo bi se naći u preddiplomskom ciklusu, bar trećina svih kolegija u diplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, a bar polovica, ako ne i velika većina, kolegija u poslijediplomskom ciklusu morala bi biti na stranim jezicima, tj. na engleskom jeziku ili na nekom drugom jeziku važnom za struku. Isto tako, doktorske disertacije u pravilu bi trebale biti pisane na engleskom jeziku, kako bi njihovi rezultati mogli doprijeti do šire znanstvene javnosti, ali i kako bi ti rezultati mogli biti prosuđivani od strane šire znanstvene javnosti.

Zašto su kolegiji na stranim jezicima važni? S jedne strane, kolegijima na stranim jezicima studenti usvajaju jezične kompetencije, koje sam spomenuo kao važne već u preddiplomskom ciklusu. Te jezične kompetencije postaju osobito važne u trećem, poslijediplomskom ciklusu, u kojemu studenti stječu kvalifikacije za snalaženje u pojeidnoj znanstvenoj grani na globalnoj razini. S druge strane, kolegiji na stranim jezicima su važni zbog mobilnosti. Njima se pripremaju domaći studenti za pohađanje nastave na inozemnim sveučilištima, a ujedno se otvara mogućnost da inozemni nastavnici i znanstvenici dođu u Hrvatsku i sudjeluju u izvođenju ovdašnjih nastavnih programa.

Mobilnost je jedno od najvećih obećanja bolonjske reforme, no te mobilnosti ne može biti bez kolegija na stranim jezicima. Dakle, bez nastavnih programa s kolegijima na stranim jezicima, prije svega engleskom, bolonjskoj reformi nije dana prilika za uspjeh.

4 odgovora na Reforma loše provedene bolonjske reforme

  1. Kvalija Otkačenjak kaže:

    Ovaj sažetak reforme bolonjske reforme ima potencijala, ali što je potrebno da ovakvi prijedlozi dođu u javni prostor i time u raspravu? Imajući u obzir inerciju i neželju za promijenama u ovome društvu, bojim se da će ovakvi konstruktivni prijedlozi naići samo na gluhi zid.

  2. Ksenija Grubišić kaže:

    Podržavajući ova tri kriterija kao bitna u ocjeni reforme koja se provodi na visokim učilištima u Hrvatskoj, želim podsjetiti da je dokument o priključenju reformi kojom se želi Hrvatska svrstati u europski prostor visokog obrazovanja potpisao ministar, čime su se obvezala visoka učilišta na postupke koji su započeli 2003. i traju danas. Smatram važnim podsjetiti na to, jer nema uspješne reforme bez uspješnog sudjelovanja državnih tijela, nacionalnih tijela u području znanosti i visokog obrazovanja te upravnog aparata. Na primjer, ako se u novinskom članku želi ukazati na kvalitetu provedbe reforme, onda se postavlja nekoliko pitanja – koji su kriteriji provjere i osiguravanja kvalitete i jesu li oni doneseni, usuglašeni na sveučilišnoj ili možda i nacionalnoj razini i je li onda anketa sama po sebi dovoljna kao i tvrdnje novinara? Zatim koji su adekvatni i precizni pokazatelji prolaznosti i završnosti studenata koji su upisali studij od 2003. do danas.
    Što se tiče pitanja provjere i osiguravanja kvalitete, tek je 2009. donesen Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju kojim se samo djelomično propisuju kriteriji osiguranja kvalitete. Naime, isti Zakon propisuje da će detaljne uvjete kvalitete visokih učilišta i studijskih programa donijeti ministar posebnim pravilnikom. A taj pravilnik još nije donesen.
    Dakle, bez obzira što primjerice sveučilišta vode brigu o broju nastavnika, prostornim uvjetima, načinu provjere znanja i prolaznosti, financiranju, ne postoje precizno propisani (državni!) kriteriji o navedenom, a koji jedino mogu predstavljati uporišnu točku i mjeru prosudbe za dosadašnje osiguravanje kvalitete na sveučilišnim ili stručnim studijima. Ponavljam, anketa tu nije dovoljna. Osim toga, samo takvo nastojanje, napor i nužan zahtjev kvalitete koji se nameće sveučilištima jest nešto što treba pozdraviti, a čega nije bilo prije reforme 2003.
    Drugo, što se tiče prolaznosti i završnosti studija treba reći da je ideja reforme u trodiobi visokog obrazovanja, između ostalog, bila i jest da se višestruko omogući završnost i izlazak. Odnosno, da netko i nakon trogodišnjeg studija može dobiti određenu kvalifikaciju ili potvrdu o stečenim ECTS bodovima koji će mu omogućiti bolje zaposlenje. Većina studijskih programa na Sveučilištu u Zagrebu je prihvatila takvu shemu studija (3+2, 4+1). S obzirom da živimo u državi u kojoj je najveća stopa nezaposlenosti kod građana sa SSS, smatram dodatno ovakav pristup dobrodošlim. Međutim, tu se opet moramo staviti u širi društveni i državni kontekst i vidjeti jesu li poslodavci, Zavod za zapošljavanje, nacionalni klasifikacijski okvir, itd. prepoznali i uvažili takve posljedice i postavke reforme visokog obrazovanja u RH, ponavljam, inicirane od države. Bez prepoznavanja reformskih, novih kvalifikacija studenata na tržištu rada, sve navedeno nema velikog smisla, a to više nije u nadležnosti sveučilišta odnosno visokih učilišta.
    I posljednje, za uspješnu reformu potrebna je i podrška medija, pod čime ne mislim isključivo pozitivan pristup, nego ozbiljan i odgovaran, kritičan, sveobuhvatan pristup, utemeljen na službenim podacima te postavljen u širi društveni kontekst.

    • Pavel kaže:

      Mnogo hvala na ovom iscrpnom i promišljenom komentaru. Osvrnut ću se na neke njegove dijelove u idućih nekoliko dana.

    • Pavel kaže:

      Nekoliko opaski koje sam obećao.

      Zatim koji su adekvatni i precizni pokazatelji prolaznosti i završnosti studenata koji su upisali studij od 2003. do danas.

      Evo kako doći do adekvatnog i preciznog pokazatelja završnosti.
      Prva faza. Uzme se ukupni broj upisanih redovnih studenata na preddiplomske studije na Sveučilištu u jednoj generaciji. Ti podaci se razvrstaju u tri grupe: (i) oni koji su upisali studijske programe po modelu 3+2, (ii) oni koji su upisali programe po modelu 4+1, i (iii) one koji su upisali programe po modelu 5+0 (zanemarimo zasad komplikaciju sa studentima koji su upisali program koji se sastoji od dvije komponente, od kojih jedna ide po jednom a druga po drugom modelu, kao što je slučaj s nekim studentima na Filozofskom fakultetu). Nakon tri godine, odnosno nakon tri i pol godine kada podaci o prethodnom semestru budu dostupni, pogleda se koliko je studenata iz grupe (i) završilo studij i steklo titulu prvostupnika i to se izrazi u postotku. Nakon četiri, odnosno četiri i pol godine, učini se isto s grupom (ii), a nakon pet, odnosno pet i pol godina, učini se isto i s grupom (iii). Odnos upisanih i završenih se izrazi u postotku. Taj postotak za sve tri grupe zajedno predstavlja adekvatni i precizni pokazatelj završnosti u stjecanju osnovne kvalifikacije. Pri tome se svaka grupa tretira zasebno, tako da se može utvrditi kolika je završnost za svaki model studija, što predstavlja i važan parametar za usporedbu tih triju modela studija.
      Druga faza. Nakon tri godine, odnosno nakon tri i pol godina, uzme se broj upisanih na diplomske studije koji traju dvije godine (model [i]). Nakon četiri, odnosno četiri i pol godine, uzme se broj upisanih u diplomske studije koji traju jednu godinu (model [2]). Nakon pet, odnosno pet i pol godina, pogleda se broj studenata koji su završili diplomski studij po prvom ili drugom modelu diplomskog studija i odnos između upisanih i završenih se izrazi u postotku. Zajednički postotak za obje grupe predstavlja adekvatni i precizni pokazatelj završnosti u stjecanju magistarske kvalifikacije, pri čemu se dvije grupe opet mogu uspoređivati. Konačno, ukupni postotak završenih na preddiplomskom i diplomskom studiju po modelu 3+2, onih završenih na preddiplomskom i diplomskom studiju po modelu 4+1, te završenih na integriranom studiju 5+0, predstavlja brojku koju je smisleno uspoređivati s brojkom koja izražava završnost u prošlom sustavu, a to je odnos upisanih u jednoj generaciji na dodiplomske studije po starim programima i završenih nakon pet godina studija (4 godine redovitog studija plus jedna godina apsolventskog staža).
      Treća faza. Razlika između broja upisanih i broja završenih u jednom studijskom ciklusu po jednom modelu studiranja predstavlja broj studenata koji nisu završili studij u predviđenom roku. Tu brojku treba stratificirati po nekoliko različitih stavki, npr. (i) broj onih koji su se ispisali sa Sveučilišta, (ii) broj onih koji su promijenili studijsku grupu, (iii) broj onih koji su stavili status studenta u mirovanje, (iv) broj onih koji nisu izvršili programom propisane obaveze. Te stavke imaju različitu težinu, a njihova razdioba omogućuje praćenje, procjenu i eventualno otklanjanje različitih uzroka sporijeg napredovanja kroz studij.
      Meni nije jasno kako to da pored ISVU sustava, u kojemu postoje podaci o svakom studentu upisanom od 2006. godine nadalje, ovi brojevi nisu raspoloživi pritiskom nekoliko gumba. Drugim riječima, zašto adekvatni i precizni pokazatelji za svaku grupu studenata i po svakoj stavki, nisu smjesta dostupni, ako već ne široj javnosti, onda barem upravi Sveučilišta.
      Broj upisanih studenata dostupan je u godišnjim izvještajima, no broj završenih nije dostupan. Broj završenih studenata uvriježilo se utvrđivati prema broju prijavljenih za diplomsku promociju. Budući da se studenti za promociju mogu prijaviti bilo kada, pa i godinama nakon što su odradili posljednju studijski obavezu, uvriježeni način utvrđivanja broja završenih studenata u najmanju je ruku neažuran. Pretpostavljam da bi se i to moglo promijeniti izdavanjem potvrda o završenom studiju i supplementom.

      Bez prepoznavanja reformskih, novih kvalifikacija studenata na tržištu rada, sve navedeno nema velikog smisla, a to više nije u nadležnosti sveučilišta odnosno visokih učilišta.

      Točno je da tržište rada treba biti upoznato s novim kvalifikacijama. Meni se čini da tržište s time jest upoznato. Sjećam se bar jedne kampanje u organizaciji MZOŠ-a u kojoj se poslodavce upoznalo s novim modelom studiranja i kvalifikacija. To što malo poslodavaca upošljava prvostupnike nije problem neprepoznavanja novih kvalifikacija od strane poslodovaca, već je prije problem što prvostupnici nemaju zadovoljavajuća znanja, vještine i kompetencije. A to jest u nadležnosti sveučilišta odnosno visokih učilišta. Ukratko, dokle god sveučilišta ne budu imala kvalitetne preddiplomske programe, koji će prvostupnicima davati potrebna znanja i vještine, dotle tržište rada neće upošljavati prvostupnike. Tu se ne radi o neprepoznavanju novih kvalifikacija od strane poslodavaca, već naprotiv o prepoznavanju nedovoljne kvalitete prvostupnika. Za to ne treba kriviti poslodavce, neko sveučilišta.

      I posljednje, za uspješnu reformu potrebna je i podrška medija, pod čime ne mislim isključivo pozitivan pristup, nego ozbiljan i odgovaran, kritičan, sveobuhvatan pristup, utemeljen na službenim podacima te postavljen u širi društveni kontekst.

      Ali službeni podaci ne postoje! Na čemu onda temeljiti ozbiljan i odgovoran pristup?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: