Navodni krah Bolonjskog procesa u Hrvatskoj

U ponedjeljak 1. siječnja 2010. Jutarnji list je objavio tekst Ivane Kalođere-Brkić pod naslovom “Krah bolonje” . U tom tekstu nalazi se niz tvrdnji čiju bih istinitost i utemeljenost doveo u pitanje.

Hrvatski bolonjski vlak na krivom je kolosijeku, jedinstvena je ocjena studenata i nastavnika Sveučilišta u Zagrebu. Koncipirana po modelu 3+2 Bolonja je trebala skratiti trajanje studija, povećati postotak onih koji uspješno završavaju studij te potaknuti mobilnost. No, ništa se od toga nije dogodilo.

Početna rečenica (“jedinstvena ocjena studenata i nastavnika”) želi sugerirati da se velika većina studenata i nastavnika slažu da je bolonjski vlak na krivom kolosijeku, no iz teksta se može zaključiti drukčije. Prema podacima koji su navedeni u tekstu, 37% nastavnika smatra da je bolonja loša, dok su studenti “podijeljeni oko toga je li organizacija studija po modelu 3+2 korisna za njihovu struku: 53 posto misli da nije, a 47 da jest, s time što je zadovoljnih modelom 3+2 puno je više među studentima tehničkih nego društvenih i znanosti”. Anketna pitanja na koja su studenti odgovarali ocjenama od 1 do 5 pokazuju stanovito nezadovoljstvo ishodima, odnosom i kvalitetom programa, no u tim pitanjima nema ništa što bi, samo po sebi, optuživalo bolonjski proces. Da se ista ta anketa provela prije uvođenja bolonje 2005/06. godine, uvjeren sam da bi ocjene bile još slabije.

Štoviše, umjesto da traje kraće, studij se u Hrvatskoj s četiri formalno produžio na pet godina.

U prijašnjem sustavu studij je samo nominalno trajao četiri godine i iznimno je mali postotak onih koji su završavali studij u četiri godine. Nakon četvrte godine studenti su imali pravo na apsolventsku godinu i pol. Većina studenata to je pravo koristila, pa i produljivala. Prosječno trajanje studija u starom sustavu bilo je 7,1 godinu (podaci OECD-a za 2006. godinu), uz veliki broj studenata koji su sveučilište napuštali bez ikakvog završenog studija. Prosječno pak trajanje prva dva ciklusa studija (3+2, 4+1) ili integriranog studija (5+0) prema bolonjskom modelu još nije poznato jer prva generacija studenata koji su upisali reformirani studij još nije završila drugi ciklus, tako da je  tvrdnja iz prvog citata (“Bolonja je trebala skratiti trajanje studija”) i njezina elaboracija u potonjem citatu neutemeljena. Štoviše, postoje neki pokazatelji o završnosti prvog ciklusa na temelju kojih se može očekivati da će prosječno trajanje prva dva ciklusa biti skraćeno na 6 godina, te da će broj studenata koji sveučilište napuštaju bez ikakvog završenog studija biti manji, pa će se tvrdnja iz prvoga citata po svoj prilici pokazati i neistinitom.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je novi sustav usporio napredovanje studenata, uvedena je dodatna birokratska procedura: student prvo mora formalno završiti preddiplomski studij da bi se mogao upisati na diplomski. Sve to smanjilo je i opću efikasnost studiranja te znatno produljilo trajanje studija – rekao je psiholog prof. dr. Damir Ljubotina, suradnik Ureda za upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu.

Ova birokratska procedura je komplicirana – tako da smanjuje opću efikasnost studiranja i produljuje trajanje studija – posebice na Filozofskom fakultetu gdje prof. dr. Ljubotina radi. Tome je tako zbog velikog broja odsjeka i programa koji se na tom faultetu izvode, od kojih se neki izvode po modelu 3+2 a neki 4+1, pri čemu dobar broj studentata upisuje kombinaciju studija u kojoj jedan studij ide po jednom a drugi po drugom modelu. Naravno da je u takvim slučajevima birokratska procedura komplicirana! Ali ona uopće ne mora biti takva.

Bolonjski proces bila je nužna formalna promjena kako bi naše diplome postale usporedive s europskima, no izazvala je dosta zbrke jer odstupa od dosadašnje tradicije i očekivanja domaćeg tržišta – rekao je Ljubotina.

Naravno da je reforma izazvala dosta zbrke. Kakva je to reforma koja ne odstupa od prijašnje tradicije? U svjetlu poteškoća koje su proizažle iz (polu)provedene reforme postoji tendencija da se prijašnje stanje (“dosadašnja tradicija”) idealizira. Ta tradicija počivala je na sustavu koji je bio preskup, neracionalan i zastario. Što se očekivanja domaćeg tržišta tiče, ono je i samo skromno i nerazvijeno, pogotovo u razdoblju recesije. O bolonjskoj reformi ne bi trebalo razmišljati kao o obrazovanju za domaće tržište danas, nego kao o obrazovanju za europsko tržište sutra.

Kao jedni od krivaca za to što tako velik broj studenata u Hrvatskoj nastavlja diplomski studij (u razvijenoj ih je Europi upola manje) u javnosti su u pravilu bili prozivani poslodavci koji nisu prepoznali kvalitete prvostupnika.

Ako na tržištu postoji deficit radnih mjesta i suficit kandidata za njihovo popunjavanje, razumljivo je da će prednost biti dana bolje obrazovanima, dakle onima koji su završili dva studijska ciklusa. Osim toga, reformirani programi sastavljali su se naprečac, u pravilu vrlo konzervativno (zadržavajući što više elemenata starih programa), što znači da poslodavci, ako su htjeli dobiti kadrove prijašnje razine sveučilišnog obrazovanja, u buduće trebaju uzimati one koji su završili prva dva studijska ciklusa. Da su programi bili odista reformirani, s jačim diferenciranjem dvaju ciklusa i fokusiranjem na releantna i primjenjiva znanja i vještine u prvom ciklusu, poslodavci bi to vjerojatno znali prepoznati. Na koncu, tko je kriv što su programi sastavljani bez konzultiranja s potencijalnim poslodavcima kako bi se uvažile potrebe aktualnog tržišta?

Nadalje, u članku piše kako studenti procjenjuju da ih preddiplomski studij puno bolje osposobljava za nastavak studija, nego za rad u struci. Zanemarimo li sposobnost studenata da procjenjuju vlastitu osposobljenost za rad u struci, ova procjena studenata pokazuje da su programi preddiplomskih studija loše sastavljeni. Je li za to kriva bolonjska reforma? Ili način na koji su je institucije i pojedini nastavnici proveli? To mi se čini iznimno važnim. Treba razdvojiti zamisao i ciljeve bolonjske reforme od načina na koji je ona provedena. Kao netko tko je studirao po starom sustavu, tko ima bogato iskustvo studija u inozemstvu,  i tko predaje u novom sustavu, smatram da je reforma bila nužna i da je došla u posljednji čas; da su zamisao i ciljevi bolonjske reforme pozitivni i dugoročno održivi; i da je bolonjska reforma jako loše provedena na značajnom broju institucija. Stoga za veliki broj postojećih poteškoća ne treba kriviti bolonjsku reformu kao takvu, nego njezinu implementaciju, počevši od načina na koji su reformirani programi sastavljani i odobravani.

3 odgovora na Navodni krah Bolonjskog procesa u Hrvatskoj

  1. Kvalija_Otkačenjak kaže:

    Kao student kojega je zahvatila bolonjska reforma, mogu reći da je na jednom od mojih odsjeka nepisano pravilo da se mora ići na diplomski studij jer je diploma prvostupnika beskorisna za potragu za zaposlenjem. Model 3+2 je doslovno identičan bivšem četverogodišnjem studiju.

    Upravo jedan od glavnih problema je nestvaranje studijskog programa za oba ciklusa obrazavanja, i progurivanje starog kroz sito koje mu ne odgovara.

  2. ivan kaže:

    ‘Od uvođenja bolonjskog procesa, prosječno trajanje prva dva ciklusa studija (3+2, 4+1 ili 5+0) skraćeno je na 6 godina.’ Kako se došlo do ovog podatka kada prva bolonjska generacija još nije završila drugi studijski ciklus?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: