U Jutarnjem listu od 7. 12. 2010. objavljen je veliki prilog Ivane Kalogjere-Brkić o rezultatima hrvatskih gimnazijalaca na posljednjem PISA testiranju. Budući da prilog nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Jutarnjeg, ovdje ga se može skinuti u pdf formatu.
Iz Hrvatske je testiranjem bio obuhvaćen 5471 učenik rođen 1993. godine iz 157 srednjih i dvije osnovne škole. Dosad su obrađeni rezultati za 65 zemalja, a hrvatski su učenici iz sve tri pismenosti – čitalačke, matematičke i prirodoslovne – ostvarili rezultat koji je znatno ispod prosjeka zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD ) i partnerskih zemalja.Iz čitalačke pismenosti zauzeli su 36. mjesto, iz prirodoslovne 37., a iz matematičke 40. mjesto. To je lošije čak i od rezultata koje su hrvatski učenici postigli 2006. kada smo prvi put sudjelovali u tom istraživanju.
Što se tiče čitalačke pismenosti, na koju je stavljen naglasak u posljednjem PISA testu, Jutarnji navodi da čak 22,5% naših učenika nije dosegnulo ni 2. razinu koja se smatra polazištem za mjerenje čitalačke pismenosti. Gledano po segmentima, naši učenici puno bolje znaju pronaći podatke (po tome smo na 27.mjestu) nego što ih znaju objediniti i protumačiti (tu smo tek na 38. mjestu).
Točnije kazano, nači učenici polučili su 492 boda u segmentu pronalaženja informacija, 472 boda u segmentu integriranja i interpretacije teksta, te 471 bod u segmentu reflektiranja i evaluacije teksta. Dok su hrvatski učenici u prvom segmentu u prosjeku europskih zemalja, u druga dva segmenta su značajno ispod prosjeka, kao što se može vidjeti iz detaljne tablice izvornog dokumenta.
Pretpostavljam da je snalažljivost u pronalaženju podataka povezana s okretnošću naših učenika u korištenju interneta, što je pohvalno. Međutim, jako zabrinjava niska sposobnost naših učenika da analiziraju i evaluiraju prikupljene podatke. Nedostatak te spobnosti iz godine u godinu uočavam i među studentima prve godine studija filozofije, uz značajan broj studenata i drugih studijskih grupa na Filozofskom fakultetu, u sklopu kolegija Akademsko pisanje koji sam osmislio i koji od akademske godine 2005./06. izvodim svaki semestar.
Dvije nastavne jedinice posvećene su analizi i evaluaciji teksta. Studenti nemaju poteškoća s razlikovanjem argumentacijskih od neargumentacijskih tipova ili dijelova teksta, ali imaju poteškoća s identificiranjem elemenata argumentacijske strukture. U prosjeku više od polovice studenata nije sposobno uočiti glavne teze u tekstu, osnovne argumente u potporu tih teza, moguće prigovore i protuargumente, te način na koji su svi ti momenti međusobno povezani u tekstu. Posljedično, evaluacija je rijetko povezana uz glavne teze i temeljne intencije teksta, a mnogo češće uz manje važne pojedinosti.
Moj je dojam da naše osnovne i srednje škole ne razvijaju osjećaj učenika za argumentaciju, što je vrlo loše i s obrazovnog i s odgojnog aspekta. S obrazovnog aspekta to je loše jer argumentacija podrazumijeva integriranje informacija i povezivanje iskaza u logičke cjeline, što to je ključni dio učenja za snalaženje i poslove u suvremenom svijetu. S odgojnog aspekta to je loše jer argumentacija omogućava konstruktivnu raspravu oko pojedinih iskaza te spremnost na informiranu promjenu i tuđeg i vlastitog mišljenja, što je ključni dio odgoja za život i rad u suvremenim demokratskim društvima.
Blogomdan 
Još jedan zanimljiv prilog novinarke Ivane Kalogjere-Brkić na istu temu, objavljen u subotu 11. prosinca 2010. Prilog posvećen je obrazovnom sustavu u Estoniji koji polučuje najbolje rezultate od svih tranzicijskih zemalja.
Mislim kako je za to kriva niska motiviranost profesora i nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Naime, isto zanimanje vrlo je malo cijenjeno i slabo plaćeno. Iz iskustva govorim, tj. prisjećam se svojih srednjoškolskih dana. Profesori nemaju namjeru poboljšati znanje i sposobnosti svojih učenika, već posao obavljaju radi sebe, a rezultat rada ionako nije bitan. Tako se sjetim, nažalost, svih situacija gdje zbog protivrječja profesorima bivaš “nagrađen”. Smatraju to napadom na njihov integritet i znanje, a istovremeno drže da je nemoguće pokazati veće znanje od njih u nekom području.
Dok god naša prosvjeta bude okupirana takvim karakterom, ništa nećemo postići. Nisam siguran u motive naših predfakultetskih nastavnika, ali vjerujem kako im nije cilj svoje učenike učiniti boljima od sebe. Vrlo malen postotak tu dužnost obavlja s predanošću, tj. s namjerom da njegovi učenici ispune svoje maksimalne potencijale, a to je na kraju i cilj prosvjete (mada ne i hrvatske).
Cijeli naš obrazovni sustav treba reformu. Jedna dobra ideja bila bi npr. kad bi prema rezultatima državne mature, profesori srednjih škola dobivali bonuse, ovisno o polučenim rezultatima njihovih učenika. Tada bi motiviranost za boljim radom bila znatno veća. Uz to i državna matura donekle treba biti prilagođena strukturi znanja kakvu očekujemo od naših učenika (kritičko vrednovanje, argumentacijske vještine, matematička pismenost, literarne sposobnosti i kreativnost).
Američki sustav biranja predmeta u srednjim školama također nije loš, mada i njihov sustav ima neke loše strane. Uglavnom, ovakve promjene su izvjesne kao rješenje koje bi odvelo prema boljem. Barem tako smatram i nadam se kako sam u pravu.
Nije posrijedi samo niska motiviranost naših nastavnika u osnovnim i srednjim školama, nego i njihova znanja i kompetencije. Dovoljno je pogledati kako izgledaju studijski programi za učitelje u osnovnim i srednjim školama. Uglavnom zastarjelo, s previše irelevantnih sadržaja.
Slažem se da cijeli naš obrazovni sustav treba reformu. Do sada smo imali tek krpanja već zakrpanog.
Nisam uspio naći nikakvu evidenciju o omjeru broja nastavnika i učenika, ali vjerojatno je taj broj u RH 1:25-30. Smatram kako nam to predstavlja velike probleme jer nastavnici nisu sposobni izdvojiti dovoljno vremena za individualni rad s učenikom. Sigurno da ispodprosječna plaća srednjoškolskog profesora utječe na manjak kadra. Ali isto tako problem je i neadekvatan prostor, manjak učionica i sl. No, s obzirom na proažavajuć natalitet Hrvata, taj problem će sam sebe rješiti s vremenom.
A što se tiče studijskih programa, mislim kako su udžbenici pomalo zastarjela metoda pružanja literature učenicima, previše irelevatnih informacija, kao što ste rekli, a sve je to tek uskogrudni zbir informacija koje su tek uvod u specifično područje danog predmeta. Trebalo bi učenike više poticati na samostalno istraživanje te pretraživanje širokog spektra literature pisane od strane stručnjaka, naravno uz pomoć i usmjeravanje koje će im pružiti nastavnici.
No, takve stvari još su nemoguće u ovoj zemlji. Ovo, sasvim normalno razmišljanje koje bi donijelo poboljšanja u cjelokupnom sustavu vladajući će nazvati utopističkima te neizvedivima. A, kad ti državom ministriraju ljudi koji su nakon 21 godine studiranja diplomirali (op. a. Šuker), čemu se čuditi?
Slažem se sa svime što ste napisali, ali bih dodao da krivnja nije samo na vlastima, nego i na akademskoj zajednici. Većini u toj zajednici ipak odgovara da nam sustav funkcionira ovako kako nam funkcionira, jer to omogućuje da se živi razmjerno dobro s obzirom na to koliko se i kako radi.
Pisaniju Ivane Kalogjera-Brkić uzimate preozbiljno. To je novinarka koja se istakla blaćenjem (upravo istakla blaćenjem) škola, fakulteta i nastavnika. Njezini neznalački, senzacionalistički i pretenciozni članci nisu vrijedni osvrta.
Svoje studente na kolegiju “Akademsko pisanje” učim da postoji jedna česta pogreška u argumentaciji koja se sastoji u pokušaju da se neki iskaz opovrgne tako što će se diskreditirati onoga koji taj iskaz iznosi. Ta pogreška zove se ad hominem i vi ste je upravo počinili. Čak i kad bih se složio s vama da se novinarka Ivana Kalogjera-Brkić istaknula blaćenjem naših prosvjetara i sveučilištaraca te da je sklona neprovjerenim informacijama i senzacionalizmu, ne bismo se niti milimetra primaknuli utvrđivanju istinitosti ili neistinitosti tvrdnji iz njezina članka koje izdvajam u svom postu. Slažem se s polazišnom tvrdnjom novinarke da nam obrazovni sustav ne funkcionira, “da naše školstvo djecu uopće ne uči razmišljati” i da “moramo ići brzo i odlučno u kurikularne promjene”, dok mi se karakteristike novinarke koje navodite ovdje čine posve sporednima.
Znam što je argumentacija ad hominem, to me još u srednjoj školi naučio Gajo Petrović. To “da naše školstvo djecu uopće ne uči razmišljati” i da “moramo ići brzo i odlučno u kurikularne promjene”, to su opća mjesta što ih dotičnica nije niti otkrila niti prva imenovala, te u raspravi nema potrebe na nju se referirati.
Drago mi je da ste svjesni pogreške koju ste počinili. Vaš komentar sugerira da je u raspravi potrebno referirati samo na one stvari koje autor sam otkrije i/li prvi imenuje. Koliko vidim, Ivana Kalogjera-Brkić jedina je u dnevnim novinama prenijela nedavno objavljene rezultate PISA istraživanja, što je bio povod za moj post. Rado bih da se usredotočimo na meritum stvari, pa da razmislimo kako to da su ocjene neuspješnosti našeg prosvjetnog i visokoobrazovnog sustava opća mjesta, a tako malo je učinjeno da se situacija popravi.
Unatoč tome što je IKB jedina zasad prenijela vijest o PISA rezultatima, nažalost do sada nije bilo ozbiljnije analize. S obzirom na složenost dotičnog istraživanja dosta je problematično samo prenijeti rangiranja zemalja. Očito je da naš sustav ima problema, ali “moramo ići brzo i odlučno u kurikularne promjene” je upitno rješenje problema. Pa hrvatska je do sada uglavnom radila kurikularne reforme (HNOS u osnovnim školama, nedavni NOK kao osnova za nove promjene, a naistaknutija promjena koju je Bolonjski proces donio su bili novi programi) i to nije dalo nikakvih rezultata. U ovom članku istaknuti su glavi faktori važni za unaprijeđenje sustava (preneseni iz PISA sažetka), a i nešto stariji report “How the world’s best-performing school systems come out on top” ističe slične stvari.
Ali nije “samo preneseno rangiranje zemalja”. Članak sadrži znatno više. Zapravo znatno više nego što je većina čitatelja Jutarnjeg lista, po mojem sudu, sposobna i voljna apsolvirati.
U redu, istraživanje je bilo složeno i zasigurno bi reakcija na njega trebala biti detaljnija, obuhvatnija i dobro promišljena. Ali dnevne novine nisu mjesto za to. Niti to treba očekivati od novinara, već od akademske javnosti i od nadležnih u MZOŠ-u. Od novinara treba očekivati da upoznaju javnost s određenim pitanjima i problemima, i smatram da je IKB to dobro učinila. A što je učinila akademska javnost i nadležni u MZOŠ-u?
Istog se datuma (7. 12.) za rezultate PISA istraživanja moglo saznati preko portala connect.hr. Jao svima nama ako su nam povod ili šlagvort za bilo što dnevne novine.
Koliko ljudi čita Connect portal, a koliko ih čita dnevne novine? Jao svima nama neovisno o tome što nam je povod ili šlagvort, jer živimo u vrlo neuređenoj zajednici.
Ovo mi se čini ključna misao. Školstvo je samo jako vidljiv segment društva u kojem se, što posredno što neposredno, zrcale nagomilani (dugoročno opasni) problemi.
Već nekoliko godina rijetki učitelji upozoravaju da je znanje djece na svim razinama sve manje i manje. Još je manje onih koji su se usudili i ukazati na razloge takvog zaostajanja. (neusklađeni školski programi, loši udžbenici, loš sistem motivacije i kontrole rada učitelja, itd.) Njihove primjedbe nitko nije ozbiljno slušao jer smo svih ovih godina fantazirali o “zemlji znanja” spominjući rezultate nekoliko nadarenih učenika i zaboravljajući na ostalih 50 000 koliko ih ima u generaciji.
Broj učitelja u odnosu na broj učenika je u prosječnoj osnovnoj ili srednjoj školi oko 1:15 i što se toga tiče mogli bi imati dobre rezultate. Razloge za ovakve rezultate treba tražiti drugdje.
Da, slažem se s Vašim komentarom. Imate li ideje gdje valja tražiti razloze za ovakve rezultate? U lošem obrazovanju učitelja u osnovnim školama i nastavnika u srednjim školama? U njihom lošem socio-ekonomskom statusu i posljedičnom nedostatku motivacije? U sustavu vrijednosti koji vlada u zemlji? U obitelji koja sve manje sudjeluje u odgoju i obrazovanju djece?
I još nešto. Ja ne mislim da je najveći problem “znanje” naših srednjoškolaca razumljeno kao skup činjenica koje su kadri prepoznati, točno reproducirati ili adekvatno materijalizirati. Mislim da je veći problem njhov širi kognitivni odnos spram svijeta i činjenica, što uključuje čuđenje prema svijetu, želju da se otkriju nove činjenice (znatiželja), da se poznaju osnovni načini kako to učiniti (metodika), da se već poznate činjenice povežu na nove načine (domišljatost) ili iskažu na drugačije načine (stvaralaštvo), da se to prenese drugome i od drugoga slično čuje (argumentirana/kritička interakcija). To su momenti koji, na žalost, nisu ugrađeni u naš obrazovni sustav od vrtića pa do sveučilišta, već se sporadično javljaju ovisno o entuzijazmu pojedinaca.
‘Jao svima nama, neovisno o tome što nam je povod ili šlagvort, jer živimo u vrlo neuređenoj zajednici’, istakao sam kao načelnu misao. Dubravka, sve što ste naveli govori upravo o velikoj neuređenosti. Npr., danas je postalo važno što o školstvu misle roditelji, sindikalni vođe i parlamentarni zastupnici … NAJMANJE je postalo važno što kažu učitelji na školskim sjednicama. Pretpostavljam da je statistika koju ste iznijeli točna.
Možda je statistika točna kao nacionalni prosjek brojčanog omjera nastavnika i učenika, ali nisam siguran da nam to mnogo znači ako je u urbanim središtima omjer bliži 1:30, a u otočkim mjestima 1:3.
U pravu si Pavel. Spomenuta diferencijacija je dodatni uteg. Novi pravilnik (2010. g.) o broju učenika u razrednom odjeljenju određuje (vraća stari broj iz 1995. g.) od 24 do 32 učenika. To znači smanjenje financija, u skladu recesijske štednje.
Razlozi koje ste ti i Dubravka naveli su realni. Poredao bih ih ovako:
1. loš socio-ekonomski statusu i demotiviranost učitelja kao posljedica sustava vrijednosti koji vlada u zemlji, a utječe na stanje u obitelji
2. neusklađeni školski programi, preopterećeni udžbenici, loš sustav motivacije i stručne kontrole rada učitelja, podređenost odgojno – obraznovnih normi suhoparnim birokratskim pravilnicima što izaziva nelagodu pa i strah dijela učitelja od inspektora koji i neuskađenošću s jednim ‘zarezom’ obezvrijeđuju učiteljski rad podilazeći učeniku i roditelju …
3. površna seminarska edukacija učiteljskog kadra, ali i samoedukacija
Studiozno istraživanje bi možda demantiralo ovaj poredak, navelo još nešto što je na prvi pogled skriveno, dalo veličinu njihovih udjela …
Navest ću primjer jednog predmeta u osnovnim školama. Tiče se kvalitete dodatnog rada (natjecanja učenika). Do prije par godinu na natjecanjima su postojali testovi objektivnog znanja. Znatan dio zadataka bio je postavljen tako da učenici trebaju pamtiti (uglavnom nepotrebne) podatke. To je zamjenjeno samostalnim istraživačkim radovima. Oni su zainteresiranim učenici pružali mogućnost (što ti navodiš) domišljatosti, stvaralaštva, širenja znatiželje, ali i upoznavanja sa znanstvenim pristupom pisanja i istraživanja. Zbog manjka interesa (možda i znanja dijela) učitelja, u nekim županijama zadnje dvije godine natjecanja su svedena na tek jedan do tri rada (jedan rad – jedna škola). I najmanje županije imaju po 20-ak škola. Vjerojatno je zato za ovu školsku godinu vraćen je prijašnji sustav. U srednjim školama postoje oba tipa natjecanja.
Ispričavam se, nisam dugo gledala.
Glede omjera…Ja radim u Zagrebu na dvije osnovne škole i svagdje je omjer taj koji sam navela. Problem je što je tjedna norma učitelja 20-22 sata, a učenika 30 u osnovnoj, do 35 sati u srednjoj školi. Ili više. To kvari omjere.
Glede novaca… S tom pričom obično sve počne i završi, ali ta priča ne stoji Mi živimo tu gdje živimo i imamo standard takav kakav je. Neće nas pare učiniti dobrim učiteljima. Uvijek će biti onih koji će reći: Ne možete me tako malo platiti kako ja mogu malo raditi. Njih bi trebalo kontrolirati jer njihov posao odrađuju roditelji i to uništava obitelj, jer roditelji trebaju drugačije provoditi to (skromno) vrijeme koje imaju za svoju djecu, a ne nadoknađujući tuđe propuste.
Natjecanja… Na natjecanjima se vara. Rezultati na natjecanjima donose bodove mentorima i stipendije učenicima. Na nekim natjecanjima zadatke sastavljaju mentori koji imaju učenike koji se natječu. Prevare se nema kome prijaviti. Ne bih o natjecanjima jer su postala farsa. Čast izuzecima.
Glavni je problem našeg školstva što ne uči djecu razmišljati, nego ih uči bubati i zaboravljati da se napravi mjesta za novo gradivo koje treba nabubati. Vremena za razmišljanje nema. Na FER-u npr. većinu se predmeta odgovara pismeno. Ako nisi brz i ako trebaš vrijeme za razmišljanje, propast. Znam neke uspješne znanstvenike koji bi sada padali godine jer ne mogu riješiti teži zadatak za 12 minuta koliko sada imaju studenti za to.
Seminarska edukacija… Većina toga nema nikakvu primjenu u nastavi.
Mjerenja inteligencije pokazuju da su naši učenici i studenti sve inteligentniji, a znanje im je sve manje?! Gdje je greška, dakle? Nije li jasno gdje je?
Glede inspekcija… Kad se jednom zanemari zarez, idući će se put zanemariti riječ, pa rečenica i na kraju cijeli zakon ili pravilnik. To je dugo išlo tako. Inspekcije su gnjavile nepodobne i nevažne da ispadne da se nešto radi. Osobno sam formalist kad su zakoni i pravilnici u pitanju zbog gore navedenog. Naš MZOŠ sveke godine donosi nove zakone i pravilnike koji skupljaju prašinu po ladicama. Npr. ove su godine donijeli u Pravilniku o ocjenjivali naveli da moramo pisati vremenike pisanih ispita. Oko toga se digla silna buka u učiteljskim krugovima. A ti su se vremenici morali pisati i do sada po Pravilniku o ispunjavanju dnevnika rada. Koji je iz tko zna koje godine. Sada se donosi Zakon o prosvjetnoj inspekciji.
Ako nema odgovornosti nema ni rezultata. Da bi u radu imali potpunu demokraciju svi bi trebali biti jako odgovorni. I stručni. A nismo.
Ne možemo svaliti na leđa roditelja odgovornost za neuspjehe našeg školskog sustava. To je netočno i licemjerno.
Odgajanje djece danas? Jedan osmi razred je u lipnju napisao na majice “Mito i korupcija – to je naša opcija!” Nisu djeca slijepa. A što vide oko sebe?
Poštovana kolegica Dubravka, sa svime što ste napisali mogao bih se (manje ili više) složiti. Tek sam načelno poredao (kako ih vidim) razloge koji, htjeli mi to ili ne, utječu na ovakvo stanje. Ne tvrdim da u nečem ne griješim ili da sam sve naveo. Jedno čvrsto mislim; sve je manje važno što o školstvu misle sami učitelji. Na školskim sjednicama se da čuti niz kvalitetnih prijedloga (i Vi ste ih spomenuli) koji se upute na učiteljske aktive, pa dalje na AZOO i MZOS. No, sve ode u vjetar. Upravo u tome vidim najvažniji uzrok slabosti našeg školstva. U školi radim 16 godina. Po gruboj procijeni trećina kolega radi kvalitetno, trećina ne radi (trebalo bi im dati otkaz), a trećina je negdje između. Lijep pozdrav.
Digresijo, Vaša statistika o tome kako tko radi je i moja. Možda su omjeri odličnih učitelja, dobrih i loših različiti od škole do škole, ali to je to. A svi dobivamo iste plaće. I znate što još? Kad jako dobro radite, djeca vas vole i postižete dobre rezultate u radu to se ne sviđa baš svima. Posebno ako glasno kažete što nije u redu.
Ali svi smo izabrali svoj način življenja. Ja od svojeg ne odustajem.