U novogodišnjem dvobroju Jutarnjeg lista, u reviji “Magazin”, str. 79, Miljenko Jergović objavio je tekst “Yehudi Menuhin: Koncert za Boga i violinu”. Radi se o zanimljivom i lijepo napisanom tekstu o jednom od najvećih violinista svih vremena, prvom Židovu koji je već 1947. godine svirao s Berlinskom filharmonijom pod dirigentskom palicom velikog Wilhelma Furtwänglera, o Menuhinovim nastupima u Sarajevu i o tome kako je on obilježio Jergovićev život. Ovdje bih se osvrnuo samo na onaj dio Jergovićeva teksta koji opravdava naslov teksta. Evo tog dijela teksta skeniranog skupa s Menuhinovom slikom u opremi članka:
Čudi me da je Jergovića impresionirao Izetbegovrićev odgovor na pitanje zašto smatra da Bog postoji, koji se zasniva na tzv. teleološkom argumentu za postojanje Boga. “Tko je mogao stvoriti glavu maslačka, ako nije Bog,” pita retorički Izetbegović. Naravno, glavu maslačka mogla je stvoriti evolucija. Štoviše, imamo vrlo čvrste dokaze da je glava maslačka rezultat evolucijske prilagodbe. Međutim, kazati da je glavu maslačka stvorila evolucija mnogima ne zvuči tako velebno, duboko i produhovljeno kao kazati da je glavu maslačka stvorio Bog. Meni se pak čini da je upravo suprotno. Kazati da je glavu maslačka stvorio Bog prilično je neinformativno, dok razumijevanje univerzalnog procesa evolucijske prilagodbe, njegovih uvjeta i mehanizama, čovjeka prosvjetljuje i produhovljuje.
“Od toga kada katolički popovi blebeću o seksu, gore je samo kad obezduhovljeni ateisti drve i trunu o Bogu,” zaključuje Jergović. Nisam siguran je li Jergović svoju ironičnu strelicu namijenio konkretnim osobama, ali ako jest, kladio bih se da “katolički pop” referira na Živka Kustića, a “obezduhovljeni ateist” na Tanju Rudež, među inim i stoga što je Jergović svoj tekst objavio nedugo nakon uspješnog i zapaženog intervjua Tanje Rudež sa Živkom Kustićem. Naime, Kustić je više puta u svojim kolumnama tematizirao pitanje vanbračnog seksa, a Tanju Rudež, kao deklariranu ateisticu i novinarku potpuno posvećenu znanosti, netko bi samim time mogao smatrati “obezduhovljenom”.
Zapravo, nisam siguran što znači kazati da je netko “produhovljen” ili “obezduhovljen”. Jesu li ateisti, samim time što ne vjeruju u Boga, obezduhovljeni? Francuski filozof André Comte Spontville 2006. godine objavio je knjigu L’Esprit d’athéisme: Introduction a un spiritualité sans Dieu (Duh ateizma: Uvod u duhovnost bez Boga) u kojoj tvrdi da je duhovnost bez Boga moguća, pa čak i poželjna. Doduše, njegovo poimanje duhovnosti temelji se na pojmu “duh” koji u nas odgovara pojmu “psihičkog” ili “mentalnog”. Imati duh u osnovi znači imati um ili biti svjestan, tako da je duhovnost, smatra Comte Spontville, zapravo svjesnost. Tko je više toga svjestan, taj je produhovljeniji. Prema tom poimanju, dakle, nema nužne veze između teizma i produhovljenosti. Teisti koji u svemu vide Božje djelo, koje ne zanimaju fine razlike i složena objašnjenja među stvarima, zacijelo će biti manje toga svjesni, pa stoga i manje produhovljeni. S druge strane, ateisti koji ni u čemu ne vide Božje djelo, nego pažljivo promatraju, diskriminiraju i tragaju za znanstvenim objašnjenjima stvari, zasigurno će biti više toga svjesni, pa stoga i više produhovljeni. Rasplesti dugu ne znači učiniti je manje lijepom, kao što je mislio Keats. Upravo suprotno.
Pretpostavljam da bi se Jergović složio da je Einstenova reakcija na Menuhinovu svirku (“Sada znam da na nebu Bog postoji!”) pokazatelj njegove produhovljenosti. Ali Einsteinova reakcija nije pokazatelj njegove produhovljenosti zato što je spomenuo Boga, nego valjda zato što ga je Menuhinovo virtuozno muziciranje pogodilo, naježilo, probudilo u njemu emocije, nagnalo da razmišlja i Menuhina pohvali. Ako sam u pravu, ako je to bit produhovljenosti, onda nema straha za nas ateiste.
P.S. Einstein je često spominjao riječ “Bog”. Mnogo se pisalo o tome je li Einstein vjerovao u Boga i, ako jest, kakvo je bilo njegovo poimanje Boga. Nešto o tome može se naći u prvom poglavlju Dawkinsove Iluzije o Bogu.
Blogomdan 
Zanimljivi kritički osvrt na ovu knjigu je dao John Cottingahm:
http://www.standpointmag.co.uk/node/3301/full
Hvala na linku. Dobar osvrt iz pera jednog od najboljih živućih poznavatelja rane novovjekovne filozofije. Cottingham zamjera Johnstonu i Comte Sponvilleu što zapravo hoće i ateizam i duhovnost shvaćenu u skladu s kršćanskom tradicijom: “to have one’s spiritual cake and eat it — or rather to continue to be able to eat it once the main ingredients have been discarded as rubbish.” Budući da to nije moguće, postoje dvije opcije: odbaciti ateizam i prigrliti duhovnost skupa s cjelinom kršćanske tradicije i dogme, kao što sugerira Cottingham, ili odbaciti duhovnost u skladu s kršćanskom tradicijom i prigrliti ateizam u njegovoj čistoći, kao što to čine Dawkins, Dennett, Hitchens i drugi. Dakle, Cottingham bi trebao imati više simpatija za ove potonje nego što je spreman priznati.
Još nešto. Cottingham piše: “But if the natural process is all there is, and social and moral norms are simply conventions devised by humans as part of that process, then what provides morality with its authority — that sense of an imperative that exerts a call on us whether we like it or not?” Evo mu protudileme: “But if the natural process is not all there is, and social and moral norms are not conventions devised by humans but originate from God, then what provides morality with its authority – why should we follow social and moral norms if God requires abandoning them?”.
Kao što Žižek parafrazira Dostojevskog: “Ako ima Boga, onda je sve dopušteno.”
Zašto bi Cottingham trebao imati simpatije za Nove Ateiste? Mnogi nemaju za njih simpatije.
Dobar dio naših moralnih i socijalnih normi proizlazi iz Kršćanstva. Nikakva dilema mi nije ovdje očita. A Kierkegaard je govorio da se norme nekog ljudskog društva mogu slijediti kao estetski odabir pojedinca.
Mislim da niste uočili poantu mog komentara. Johnstonu i Comte Sponvilleu Cottingham prigovara inkonzistentnost, pri čemu implicira da konzistentnost zahtijeva odbacivanje ateizma i prihvaćanje duhovnosti skupa s cijelom kršćanskom tradicijom. Ja prigovaram da se konzistentnost može postići također prihvaćanjem ateizma i odbacivanjem duhovnosti razumljene kao nešto neodvojivo od kršćanske tradicije. Nazovite to “sekularna duhovnost” o kojoj piše Comte Sponville.
Kolega, krvoprolića, silovanja i otimačine su protivne svim moralnim i socijalnim normama, a dobar dio njih u povijesti, pa i onoj recentnoj, počinjen je u ime kršćanskog Boga. Značajan dio ostalih učinjen je u ime Allaha.
Meni je sekularna duhovnost nešto nekoherentno. Ono ovisi o tome što mislite pod riječju duhovnost. Najbliže ideji sekularne “duhovnosti” prema meni je ateistički egzistencijalizam jer se dotiče nekih elemenata prisutnih unutar “klasične” duhovnosti.
Mnoge stvari u počinjene u ime mnogih ostali stvari, što ne treba značiti da se ima opravdanje. Bez obzira, činjenica je da naši stavovi i vrijednosti izviru dobrim dijelom iz Kršćanstva.
Kao student anglistike osjećam dužnost spram navođenja pogrešaka u prevođenju. “Illusion” je iluzija, a vidio sam da je original “The God Delusion” što bi zahtijevalo prijevod “Zabluda o Bogu”. Toliko od mene. Slažem se s iznesenim stavovima pa za sad ne bih imao nekakvih dodatnih opaski.
Naveo sam hrvatsku inačicu naslova Dawkinsove knjige. Slažem se da “iluzija” o Bogu nije najsretnije rješenje, ali mislim da ni “zabluda” nije mnogo bolje rješenje, jer engleska riječ “delusion” ima mnogo jače konotacije od našeg “zabluda”. Onaj tko je “deluded” ili “delusional” nije tek u zabludi, već je potpuno obmanut, zaveden, a možda i zaluđen.
Da, hrvatska riječ nema onu psihološku/kliničku dimenziju.
Podsjećam da se Dennett u “Breaking the spell” (ch. Bless my Soul: spirituality and selfishness) na sjajan način dotiče pitanja o ‘produhovljenim’ vjernicima/nematerijalistima i ‘obezduhovljenim’ ateistima/materijalistima.
Iza ideje o obezduhovljenim materijalistima i produhovljenim nematerijalistima ne počiva ništa drugo nego hrpa pojmovnih konfuzija.
Način na koji se riječ ‘duhovan’ uspjela rezervirati za one koji vjeruju u nematerijalne stvari podsjeća me na uporabu kakvu je dobila riječ ‘intelektualac’ ili sintagma ‘opća kultura’; prva riječ je počela referirati uglavnom na ‘kulturnjake’, dok je ‘opća kultura’ počela označavati znanje o onome čime se oni bave ili su se bavili.
Mene osobno takva definicija intelektualca pogađa jer mi je opća kultura i informiranost na nezavidno niskoj razini. No unatoč tome se smatram intelektualcem jer, ako uđem u raspravu u području o kojem ne posjedujem mnogo podataka, informiram se preko osoba s kojima diskutiram ili direktno nalaženjem relevantne literature. Ja nemam problema s time da osobu koja ima široki opseg znanja proglasimo intelektualcem, no smatram da to možemo učiniti samo kada ta osoba navedene podatke koristi za vlastiti kreativni rad, a ne samo kao ekspoziciju vlastite sposobnosti pamćenja podataka.
U slučaju da niste skužili moju implicitnu referencu kod spominjanja intelektualaca i opće kulture, bio je to C.P. Snow i njegove ‘Dvije kulture’.
Govoreći o pojmovnim konfuzijama, mislio sam na bar dvije koje se tiču riječi ‘duhovan’ i ‘materijalist’. Osoba može biti ‘duhovna’ ako vjeruje u nematerijalne stvari (metafizička pozicija), a može biti ‘duhovna’ u smislu da ne mari samo za materijalne stvari, što onda postaje mjerilo njegove moralne kvalitete. Osoba je ‘materijalist’, s druge strane, ako vjeruje samo u postojanje materijalnih entiteta (metafizička pozicija), ili u smislu da mari samo za materijalne stvari što je onda znak njene moralne upitnosti.
Vidimo kako se kod ideje o ‘obezduhovljenim ateistima’ brkaju različite pojmovne razine – ona metafizička i ona etička.
Spomenuo sam uporabu riječ ‘intelektualac’ jer mislim da se iza nje krije slična konfuzija. Naime, budući da su pripadnici one ‘druge kulture’, tj. prirodne znanosti, materijalisti (tj. ljudi koji tobože mare samo za ono materijalno), izgleda prirodno da njih ne uvrstimo u ‘intelektualce’ koji mogu promišljati i o stvarima koje sežu dalje od njihovog nosa.
To onda dalje ima posljedice za naše intuicije o tome što bi trebalo sačinjavati ‘opću kulturu’; poznavanje Shakespearea da, a poznavanje 2. zakona termodinamike, primjerice, ne.
Odličan komentar. Samo jedno daljnje razjašnjenje: postoji cijeli niz različitih metafizičkih pozicija koje uključuju vjerovanje u nematerijalne stvari, od kojih neke neće odgovarati opisu “duhovan”. Na primjer, fizičari vjeruju u polja i leptone koji su nematerijalne stvari, ali time ne zastupaju metafizičku poziciju zbog koje bismo ih nazvali “duhovnima”. Ako sam u pravu, onda je potrebno odrediti klasu nematerijalnih stvari vjerovanje u koje stvari je konstitutivno za metafizičku poziciju koja nekoga čini “duhovnim”. Možda je ta klasa koekstenzivna s klasom entiteta (ili “entiteta”) kojima ne operira suvremena fizika ili, jače, s klasom entiteta koje nisu objašnjive suvremenom fizikom i ostalim prirodnim znanostima.
Kolega Joksić,
Ispričavam se ukoliko sam krivo shvatio no, ako netko zauzme metafizičku poziciju krajnjeg materijalizma, kako on može cijeniti nematerijalne stvari kada one za njega ne postoje? Razumijem da govorite o konfuziji između metafizike i etike, no religiozne osobe će vam reći da je samo shvaćanje moralnosti kao rezultata stavova određenih procesima u našem mozgu ne-duhovno. Ja se s tim ne slažem, no ne mislim da je ukazivanje na konfuziju dovoljno rješenje. Materijalizam je (za neke druge koji nisu ja) kao metafizička pozicija ne-duhovan, a vjerujem da bi neki rekli i nemoralan.
Jedina duhovna hrana za ateiste koja mi pada na pamet su misli Nietzschea, Sartrea i Camusa.
Taj meni vam je odviše skroman.
Kuhar, nažalost, nema bolje sastojke.
Možda bi kuhar trebao na dodatno usavršavanje? 😀
Mislim da je pogubno svoditi duhovnost na religioznost. Mnoge religiozne osobe su vrlo ne-duhovne. Ako osoba duboko promišlja svijet oko sebe, trudi se steći uvid u stvari metafizičke, epistemološke, etičke, itd., te zauzeti nekakav cjelovit i koherentan stav prema “čovjeku i svijetu”, može se reći da je vrlo duhovna. Istovremeno, rekao bih da zadovoljava definiciju intelektualca, ili barem nužne uvjete, jer bi se za “potpunog” intelektualca mogla tražiti još i informiranost te određena kreativnost, pa eventualno i nekakav javni angažman ili barem stanoviti utjecaj nekog tipa. Religija može ponuditi jedan tip duhovnosti, ali to je samo jedan tip (i ne nužno najbolji). Mislim da većina religioznih osoba ne zadovoljava određenje duhovnosti koje sam ovdje provizorno dao, niti su intelektualci.
Stvar je u tome da duboko promišljanje može rezultirati koherentnom i krajnje materijalističkom (dakle neduhovnom) teorijom. Što se intelektualaca tiče mislim da bi još na popis trebali dodati odgovornost koju pojedinac koji bi bio intelektualac mora imati spram vlastitih izjava, utjecaja na javnost, itd. U suprotnom bi mogli imati intelektualca koji obmanjuje, što meni zvuči kao apsurd.
Materijalizam, kao metafizička pozicija suprotna idealizmu, nije ništa neduhovno u smislu u kojem izraz “duhovno” upotrebljavam u prethodnom komentaru. I materijalizam i idealizam, ako su sofisticirano izloženi, izraz su misaone aktivnosti duhovne osobe. Mogu se, još k tome, izložiti s puno duha, pa i duhovito. 🙂
Što se tiče odgovornosti kao konstituensa definicije intelektualca, ima nešto u tome, no čini mi se da je to već jako vrijednosno opterećena kategorija, a ja sam težio neutralnijem određenju. Ne vidim ništa sporno u tome da je netko intelektualac i istovremeno obmanjuje (tj., ništa logički ili konceptualno sporno). Uostalom, iz pozicije nekih intelektualaca ovi drugi obmanjuju, i obratno. Ja mislim da se intelektualci poput Žižeka bave opasnim obmanama, ali nisu zato manje intelektualci.
Joško, odličan komentar. Pojam intelektualac čini mi se neuvjerljiv. Zamjenio bih ga pojmom istraživač (umnih tema).
Danas sam od kolegice iz Bugarske dobio jedan mail koji mi dodatno pojačava moju skepsu prema javnim intelektualcima, osobito na Balkanu. To su oni intelektualci koje krasi “informiranost”, “javni angažman” i “utjecaj nekog tipa”, kao što piše Joško. O tome u novom postu na ovom blogu.
[…] Blogomdanu se nedavno našao post inspiriran jednim Jergovićevim tekstom koji spominje “obezduhovljene […]