Odgovor Luki Ostojiću

U Jutarnjem listu od subote 24. travnja 2010., na str. 68-69, objavljen je provokativan tekst Slavoja Žižeka kojemu je povod erupcija vulkana na Islandu. Novinarka Jutarnjeg lista zamolila je šestoricu domaćih znanstvenika da kratko prokomentiraju Žižekov tekst. U tiskanom izdanju Jutarnjeg lista od 28. travnja, na str. 10-11, objavljena je ponešto skraćena verzija izjava šestorice znanstvenika, dok se na mrežnom izdanju može pročitati integralna verzija. Na portalu kulturpunkt.hr objavljen je kritički osvrt Luke Ostojića na komentar šestorice znanstvenika, pri čemu je moj komentar jedan od apostrofiranih. Ovdje bih se osvrnuo na neke dijelove Ostojićeva teksta.

Dok autori ostalih tekstova uglavnom odmah na početku iznesu glavnu tezu teksta da bi ostatak teksta proveli potkrepljujući je (zbog čega je, moram priznati, često dovoljno pročitati samo početak teksta), Žižek kroz tekst plasira niz svakojakih teza koje, što se više bliži kraj teksta, dolaze pod zajednički nazivnik nekog glavnog zaključka.

Ostojić ovdje previđa činjenicu da su ostali autori od novinarke koja je priredila prilog dobili ograničenje od 1.800 znakova, odnosno tristotinjak riječi, pa su bili prisiljeni odmah iznijeti glavnu tezu i kratko je razraditi. Žižekov tekst ima oko 14.000 znakova, odnosno oko 2.000 riječi, pa je imao više prostora za “plasiranje svakojakih teza” koje pripremaju tlo za glavnu poantu na kraju.

Samim time, znanost (koju čini heterogena grupa znanstvenika koji ne mogu donijeti niti univerzalan sud, a kamoli univerzalan istinit sud na temu prirodnih prijetnji – jer smo mi ljudi, pa i znanstvenici, prirodno ograničeni kao vrsta) također nije u mogućnosti predvidjeti koje nam sve opasnosti prijete i u kolikoj nam mjeri prijete.

Znanost ne čini ni jedna ni “heterogena” ni “grupa” znanstvenika, nego veliki broj aktivnih znanstvenika koji djeluju u timovima kraćega ili duljega vijeka. Oni možda istražuju različite pojave na različite načine, ali svi dijele temeljne premise znanstvene metodologije. Nadalje, znanstvenici itekako mogu donijeti neke univerzalne sudove, uključujući brojne sudove iznimno visokog stupnja vjerojatnosti o prirodnim prijetnjama. Zasad znanost nije u mogućnosti predvidjeti sve opasnosti koje nam prijete, ali ona se razvija i danas uspijeva utvrditi veći broj opasnosti, i prosuditi s većim stupnjem vjerojatnosti u kolikoj nam mjeri prijete, nego što je to bila prije dvadeset ili trideset ili pedeset godina. Primjerice, pogledajte koliko su vremenske prognoze danas točnije nego što su bile prije dvadeset ili pedeset godina.

Drugo, treba se okrenuti od pričanja o znanosti i posvetiti se raspravi o pitanjima o kojima najradije ne bismo razmišljali: to su pitanja društveno – političke organizacije svijeta nakon potencijalne ekološke katastrofe. Žižek pokazuje kako postoje sasvim uvjerljivi argumenti da u slučaju katastrofe dođe do ukidanja liberalnih sloboda i do uvođenja terora i komunističkih principa.

Ovdje Ostojić ne razumije Žižekov tekst. Žižeka ne zanima politička organizacija nakon ekološke katastrofe, nego politička organizacija koja bi spriječila ekološku katastrofu. Potrebna politička organizacija, smatra Žižek, jest komunizam.

Za početak, sva četiri teksta počinju izrazito agresivnom negativnom opaskom vezanom uz tekst, a često i uz lik Slavoja Žižeka. (…) Gregorić opisuje Žižeka kao “lika u crtiću”. Valja napomenuti kako te etikete nemaju određenu argumentacijsku funkciju u tekstu nego su, eto, izraz stilske slobode samih autora.

Moja usporedba Žižeka s likom u crtiću ima upravo ključnu argumentacijsku funkciju u mojemu tekstu, što ću pokazati malo niže. Ono što Ostojić ovdje ne vidi jest da je to usporedba sa sadržajem iz popularne kulture, što je vrsta usporedbe kojom se Žižek sam vrlo često služi.

Najčudnovatija reakcija je ipak ona Pavela Gregorića kojega je Žižekov tekst toliko pogodio da, navodeći Žižekove teze, Gregorić odbija argumentirano ih pobiti, nego ljutito stavlja “PLJAS!” i “BUM!” umjesto vlastitih argumenata.

Na žalost, ovom je rečenicom Ostojić pokazao da uopće nije razumio moj tekst. Pa dobro, neka mi dopusti da mu objasnim svoj tekst, iako mi to djeluje malo otužno, kao kada nekome pokušavamo objasniti vic koji nije shvatio. Dakle, ja sam Žižeka usporedio s likom iz crtića koji uz mnogo buke i galame izvadi golemu pušku, teatralno pritisne okidač, a iz cijevi izađe crvena zastavica na kojoj piše ‘BUM!’  Što je taj BUM? To je glavna Žižekova poruka koja bi, nakon puno pripreme, trebala gromko zaječati i završiti “u sridu”, ali zapravo ispadne ćorak. Koja je to poruka? To je tvrdnja da nas jedino komunizam može spasiti od ekološke katastrofe.

I to bi nas se sad trebalo dojmiti? Ah, kako smjela tvrdnja! Pa naravno, tako radikalan problem zahtijeva radikalno rješenje! Kako to nisam ranije vidio? Bože, kako je  taj Žižek pametan! E pa, mene to uopće nije dojmilo i zato mislim da se radi tek o napisanome “BUM” na (crvenoj) zastavici. A nije me dojmilo jer se Žižek nije dovoljno potrudio da svoju glavnu tvrdnju potkrijepi. Zašto on smatra da nas jedino komunizam može spasiti od ekološke katastrofe? Zato jer drži da je liberalna demokracija s kapitalističkim načinom proizvodnje nesposobna nositi se s ekološkim problemima. Međutim, meni je smiješna Žižekova tvrdnja o smrti liberalne demokracije s događajima iz rujna 2001. i tvrdnja o smrti kapitalizma s financijskim krahom iz 2009. Iako je točno da se kapital u prošlosti odviše često miješao u politiku i priječio rješavanje ekoloških problema, odatle ne slijedi da kapitalizam i liberalno-demokratski poredak ne valja i da ga treba odbaciti. Zašto ne bi slijedilo da se unutar liberalno-demokratskog poretka do sada nisu iskoristili svi raspoloživi mehanizmi za sprečavanje upliva kapitala u pitanja ekologije i sličnih oblika javnog dobra? Osim toga, ideja komunizma, nacionalizacije, oduzimanja vlasništva, pa i terora – koji zaziva i sam Žižek – u meni izazivaju veliku nelagodu. Valjda postoji neko umjerenije, razboritije rješenje! Vjerojatno postoji, ali traženje takvog rješenja nije dovoljno “sexy”. Traženje razumnog rješenja je odviše konvencionalno, nikoga neće impresionirati, baciti na koljena od divljenja. A to je ono što Žižek voli i što sustavno radi.

Žižekovi neočekivani obrati i paradoksi, nabacivanje citatima iz Platona, Freuda i Lacana, čak i ako su selektivni i posve nepovezani i neinformativni, sve to spada u njegov standardni repertoar retoričkih oruđa. Ali to nisu oruđa argumentacije, nego impresioniranja. Žižek u svom čitatelju ne traži sugovornika, nego sljedbenika. Na tu značajku Žižekova diskursa pokušao sam ukazati izrazima iz crtića kao što su PLJAS, BANG, TRES i sl. Umjesto prave radnje i argumenata, čitatelju se servira bombastična retorika – niz duhovitih nabačaja, smjelih tvrdnji, vrckavih analogija. Žao mi je, ali mene to ne impresionira. Pritom ne sporim da je Žižek vrlo inteligentan, načitan i duhovit tip. Ne sporm niti to da ga vrijedi pročitati. Ali sporim da govori istinu i da ga treba slijediti.

Na kraju svog kratkog teksta pokušao sam pokazati ispraznost Žižekove konačne dileme (ili kapitalizam koji vodi u ekološku katastrofu ili komunizam kao mjera izbjegavanja ekološke katastrofe) protudilemom: ili kapitalizam s mjerama kojima će ekološka katastrofa biti izbjegnuta ili ljudska katastrofa u vidu komunizma. Naravno, netko može prigovoriti da kapitalizam u principu ne može iznaći mjere dostatne da se izbjegne ekološka katastrofa, ali to mora i argumentirati. Zasad još nisam naišao na dovoljan broj argumenata koji bi me u to uvjerili. Osim toga, netko bi me isto morao uvjeriti da komunizam u principu može riješiti problem ekologije. Ako je rješenje uravnilovka, gulag, prisilna sterilizacija a možda i pogrom radi smanjenja broja ljudi koji koriste resurse planeta, hvala ne. Not for me.

Zašto se nesumnjivo uspješni znanstvenici služe ovim neznanstvenim, djetinjastim metodama u pobijanju protivničkog teksta? Jer kako drugačije nazvati argumentum ad hominem, nepotrebnu podozrivost spram protivnikovog mišljenja, brzopletost u čitanju i kroničan manjak argumentacije?

Zašto sam se poslužio ovom “neznanstvenom, djetinjastom metodom”, naime usporedbom s likom iz crtića koji je pun onih BUM! PLJAS! TRAS! i sl.? Pa zato jer sam smatrao da je to slikoviti prikaz metode kojom se sam Žižek služi. A što se brzopletosti u čitanju tiče, volio bih da je Ostojić toga bio lišen kad je čitao moj i tekstove ostale trojice znanstvenika koji su kritični prema Žižekovu tekstu. Ja mislim da u tim vrlo kratkim tekstovima ima više argumentacije no što je Ostojić bio spreman vidjeti.

Takav tip reakcije ne mogu vidjeti drugačije nego kao osjećaj ugroženosti od strane nečeg što Žižek predstavlja. A odakle dolazi taj osjećaj ugroženosti?

Ja bih rekao da se tu ne radi o ugroženosti, nego naprosto o iritaciji. Možda Ostojića ne iritiraju radikalne tvrdnje koje su uglavnom ili potpuno pogrešne ili trivijalno istinite, bombastična retorika i narcisoidnost, ali mnoge ljude iritiraju. Još kad si netko od toga napravi profesiju, pa zgrće veliku lovu i planetarnu slavu…

Prvo, svojim oštrim napadom koji se nije libio ići na autora umjesto na tekst su pokazali kako svaku primisao na kritiku znanosti shvaćaju kao osoban napad na same sebe kao znanstvenike, te su pokazali kako će svaku kritiku znanosti prebaciti na osoban nivo.

Ovo je deplasirano, jer su sva četvorica znanstvenika napali i autora i tekst, ili bolje autora kroz tekst. I ne radi se o tome da su se znanstvenici osjetili pogođenima kritikom zanosti, jer nikakvu kritiku znanosti Žižek nije ni iznio. To što se znanstvenici oko mnogo toga ne slažu nije nikakva kritika znanosti, dapače, kao što i Ostojić uviđa. To što kapital zna utjecati na znanost, to je možda kritika pojedinih znanstvenika i neuređenih sustava, ali ne i same znanosti. Ne postoji ništa u samoj znanosti što bi je činilo posebno slabom na sirenski zov kapitala.

Jedino što su znanstvenici uspjeli pokazati jest to da je bivanje znanstvenikom rezultat aktivnosti pojedinca, a ne karakteristika tog pojedinca – drugim riječima, pokazali su kako se unatoč znanstvenim zvanjima pojedinac vrlo lako može svojim aktivnostima spustiti na nivo neotesanog antiznanstvenika.

Ovo baš nisam shvatio, iako naslućujem da je u prvome planu Ostojićeva intencija da znanstvenike koji su se drznuli kritizirati Žižeka proglasi “neotesanim antiznanstvenicima”.

Nema mnogo polemika između stručnjaka u hrvatskom medijskom prostoru, a u ovakvim uvjetima teško da će ih i biti. U naivnoj nadi da će se navedeni znanstvenici ispričati za svoj prijašnji tekst i objaviti konstruktivnu kritiku Žižekovih stavova, zaključujem ovaj tekst i otvaram ga za svaki tip kritike od strane čitatelja. 

Ja ne vidim nikakvu potrebu ispričavati se Žižeku za svoj tekst. On je zafrkant, spreman da se poigra s čitateljima i povuče ih za nos. Zašto onda ja ne bih mogao biti zafrkant koji vuče njega za nos? Nadalje, Žižek zapravo i ne iznosi mnogo stavova koje bi trebalo konstruktivno kritizirati, ali neki pokušaji mogu se naći ovdje. A što se tiče kritike Ostojićeva teksta od strane jednoga čitatelja – at your service!