Osvrt na aferu s plagijatima na Policijskoj akademiji

02/04/2014

Jutarnji list, 2. travnja 2014., str. 27. [pdf]

Gregoric, Brkic&plagijati


Metoda podjele ekliptike u antici

20/03/2014

I07-09-eclipticJedno pitanje koje me mučilo neko vrijeme tijekom bavljenja antičkom astronomijom bilo je sljedeće. Poznato je da su drevni Babilonjani podijelili pojas ekliptike na 12 jednakih dijelova koji bi nam većinom i danas bili prepoznatljivi kao “znakovi horoskopa”. Kako su drevni astronomi/astrolozi to uspjeli učiniti bez potrebnih instrumenata? Ne postoji ništa u tom pojasu što bi nagovještavalo 12 jednakih dijelova, već takvu podjelu treba nekako projicirati na pojas ekliptike. Ali kako to učiniti bez balastele, dioptre ili sekstanta? Odgovor na to pitanje pronašao sam u spisu Protiv astrologa Seksta Empirika (Adversus Mathematicos V.26-28). Postoji jedan zadivljujuće eleganatan način da se to učini, bez instrumenata za mjerenje lučnih udaljenosti. Taj načn opisao sam u kratkom članku koji je objavljen u popularno-znanstvenom časopisu Čovjek i svemir 56/3 (2014), str. 40 (hvala Dariju Hrupecu). Članak se može skinuti ovdje, a niže se nalazi cjeloviti tekst.

Pojas ekliptike, prividne crte koju Sunce u godinu dana opiše na pozadini zvijezda, podijeljen je na dvanaest jednakih dijelova. Svaki dio širok je 30 lučnih stupnjeva i odgovara jednom zviježđu. Taj se pojas u antici nazivao “zodijak”, od grčke riječi zôdion, što znači “životinjica” ili “sličica”. Radi se o likovima koje su, uz više ili manje mašte, drevni ljudi vidjeli u rasporedima uočljivijih zvijezda na eliptici i oko nje. Tih dvanaest “sličica” odnosno zviježđa današnji bi ljudi odmah prepoznali kao dvanaest horoskopskih

Ova podjela zodijaka potječe od drevnih Babilonjana. Oni su isprva imali osamnaest zviježđa duž ekliptike, ali do sedmog stoljeća pr. n. e. uvriježila se podjela na njih dvanaest. Tu podjelu preuzeli su stari Grci, zajedno s drugim astronomskim znanjima i astrološkim naucima. No kako su ljudi u davnini uspjeli podijeliti pojas ekliptike na jednake dijelove? Naravno, nisu se mogli voditi likovima koje su vidjeli u zvijezdama, jer nisu svi likovi očiti, istih veličina i međusobno jasno odijeljeni. Vjerojatnije je da su drevni astronomi najprije nekako podijelili ekliptiku na jednake dijelove i potom u svakom segmentu tražili zvijezde koje bi svojim rasporedom sugerirale neki lik. Pri tome su gledali da svojom podjelom obuhvate onih nekoliko likova koji su razmjerno očiti u rasporedima zvijezda, poput lava ili škorpiona. No kako su napravili tu podjelu bez instrumenta za mjerenje kutne udaljenosti, poput dioptre kojom su se koristili kasniji antički astronomi ili sekstanta kojim su se koristili novovjekovni 

Odgovor nalazimo u spisu “Protiv astrologâ” (5. knjiga djela Protiv učenjaka) skeptičkog filozofa Seksta Empirika koji je vjerojatno živio u 2. stoljeću n. e. Iako je astrološka teorija i praksa i ranije u antici bila osporavana, Sekstov je spis najranije sačuvano djelo u cijelosti posvećeno kritici astrologije. U poglavljima 24–26 Sekst opisuje jednostavnu i dosjetljivu metodu podjele zodijaka na dvanaest jednakih dijelova.

Antički su astronomi uzeli jednu posudu na čijem su dnu izbušili rupe, a ispod nje stavili bi jednu veću posudu. Čekali bi noć i kad bi izašla neka poznata zvijezda na ekliptici, krenuli bi ulijevati vodu u probušenu posudu. Kako bi voda otjecala iz probušene gornje posude u donju, oni bi u nju dolijevali vodu ostatak noći i cijeli idući dan, sve do sljedeće noći kad bi se na horizontu opet pojavila ista zvijezda. Tad bi odmaknuli gornju posudu kako bi im u donjoj ostala količina vode koja je protekla kroz probušenu posudu tijekom jednog punog ophoda neba (24 sata). Tu bi količinu vode zatim podijelili u dvanaest jednakih dijelova, vjerojatno tako što bi je bez ostatka pretočili u dvanaest manjih posuda s jednakom količinom vode.

Svaka manja posuda tako bi sadržavala količinu vode kojoj treba određeno vrijeme da istekne kroz probušenu posudu (2 sata), a to je dvanaesti dio vremena potrebnog za jedan puni ophod neba. Kako su onda drevni astronomi podijelili zodijak na dvanaest jednakih dijelova? Tako što bi čekali da izađe neka zvijezda na ekliptici čiji su položaj znali, primjerice Regul (α Leonis), i onda bi ulili vodu iz jedne od dvanaest manjih posuda u probušenu posudu i čekali da sva voda istekne. Kad bi nakon dva sata sva voda istekla, pronašli bi neku zvijezdu na ekliptici koja u tom trenutku izlazi, npr. Alaraf (β Virginis), i nju bi zapamtili kao kraj prvog i početak idućeg zviježđa. Potom su mogli odmah nastaviti s izlijevanjem vode iz sljedeće manje posude kako bi markirali kraj tog i početak sljedećeg zviježđa. Tom su metodom mogli markirati tek pet do sedam zviježđa, ovisno o dužini noći tijekom koje su vršili mjerenje, što znači da su morali istu metodu primjenjivati svakih nekoliko mjeseci, sve dok na nebu ne bi vidjeli i markirali svih dvanaest dijelova zodijaka.

Po svoj prilici nije bila dovoljna samo jedna, nego mnoge godine motrenja, markiranja, provjeravanja i preinačavanja utvrđenih segmenata zodijaka, a pri tim preinakama vjerojatno je ulogu igrala i upečatljivost likova koje bi astronomi pronalazili u rasporedima zvijezda unutar pojedinih segmenta. No jednom kad se konsolidirala ta podjela zodijaka na dvanaest jednakih dijelova, od kojih je svaki imao koliko-toliko prepoznatljiv lik i ime, ona se lako pamtila i prenosila s koljena na koljeno. Jasno, takva je podjela bila iznimno korisna za utvrđivanje kalendara i astronomska motrenja, ali i za nastanak i razvoj astrologije.


Naši studenti pisati ne znaju. Znaju li nešto drugo?

28/02/2014

Odličan tekst Tvrtka Jakovine u Jutarnjem listu od 28. veljače 2014. Obavezno pročitati. Ovdje je pdf.

Jakovina JL 28.2.2014


Davor Solter: Terapijsko kloniranje nema budućnost

24/05/2013

Gost-post: Tanja Rudež mi je spomenula da je nedavno napravila intervju s Davorom Solterom, našim uglednim znanstvenikom s adresom u Singapuru, ali da joj intervju nije objavljen zbog preobilja novinskog materijala u vrijeme izbora. Bilo bi šteta da intervju ne bude bar u nekom obliku dostupan, jer u njemu ima zanimljivih podataka i gledišta.14cb5e42f6c5275d446be36c5ab0baab_700x550

DAVOR SOLTER rođen je u Zagrebu 1941. godine u liječničkoj obitelji. U Zagrebu je završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju dok je na Medicinskom fakultetu diplomirao 1965. godine te doktorirao 1971. godine. Od 1973. godine živi u inozemstvu: 20 godina radio je na poznatom Institutu Wistar u Philadelphiji, a zatim je 15 godina bio direktor Instituta Max Planck za imunobiologiju u Freiburgu. Od 2008. godine, Solter je istraživački direktor Institita za medicinsku biologiju u Singapuru.

Istraživanje američkih znanstvenika pod vodstvom Shoukrata Mitalipova koji su pomoću terapijskog kloniranja kreirali embrionalne matične stanice komentirao je prof. dr. Davor Solter, jedan od najuglednijih te najcitiranijih hrvatskih znanstvenika koji desetljećima živi u inozemstvu. Solterova specijalnost je razvojna biologija i jedan pionira kloniranja sisavaca, a njegovi su izvaredni radovi citirani preko 11.000 puta. U studiji “Kloniranje i embrionalne matične stanice: novo doba u ljudskoj biologiji i medicini” Davor Solter predvidio je korištenje ljudskih embrionalnih matičnih stanica (EMS) te staničnu i terapiju nadomještanja tkiva.
— Moj stav o tome radu je prilično negativan. Postoji minimalan znanstveni interes za taj rezultat i svakako nema moguće praktične i kliničke primjene – rekao je Solter koji smatra da terapijsko kloniranje nikada nije bila realistična mogućnost.

Otkriće induciranih pluripotentnih stanica (iPS) do koga je 2007. godine došao japanski znanstevnik Shinya Yamanaka koji je za to 2012. godine nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu potpuno je potisnulo terapijsko kloniranje.
— Naravno, procedura dobivanja iPS mogla bi rezultirati stanicama s različitim problemima i mutacijama, ali slično je i s terapijskim kloniranjem. Dakle, osim što je rad američkih znanstvenika priskrbio mnoštvo nezasluženog publiciteta, nema znanstvenog opravdanja za to istraživanje, naglasio je Solter.

Osvrnuo se i na istraživanja embrionalnih matičnih stanica.
— One potencijalno mnogo obećavaju u liječenju niza bolesti, ali zasad pomoću njih još nitko nije izliječen. Kad je Jamie Thompson, koji je bio moj student, prvi put 1998. godine izolirao ljudske EMS, to je privuklo golemu pažnju istraživača, medija i javnosti. Kako se iz EMS razvijaju stanice svih tkiva, počelo se govoriti kako one mogu nadomjestiti oštećena tkiva i organe. Taj jednostavni pogled na EMS jako je popularan i danas unatoč tome što znamo da je takva vrsta liječenja još uvijek daleko, rekao je Solter.

Znanstevenici smatraju kako bi se EMS mogle koristiti kao potencijalna terapija u liječenju dijabetesa, srčanih oboljenja, Parkinsonove i Alzheimerove bolesti, ozljeda leđne moždine i sljepoće. U jesen 2010. godine američka biotehnološka kompanija Geron prva je počela klinički pokus zasnovan na EMS u liječenju ozljeda leđne moždine, ali je prošle godine odustala od te avangrdne terapije. U međuvremenu, u SAD i Velikoj Britaniji pokrenuto je nekoliko kliničkih pokusa zasnovanih na EMS.
— Možda će uspjeh u tretmanu zasnovanom na EMS biti najprije u liječnju sljepoće, odnosno makularne degeneracije. Svakako mi se to čini jednostavnije nego da ćemo pomoću EMS izliječiti prekinutu leđnu moždinu. Kompanija Geron tvrdi da je prekinula klinički pokus jer prelazi na nova istraživanja. No, osobno mislim da kompanija Geron, nakon uspjelih pokusa na štakorima, nije vidjela sličan uspjeh i kod pacijenata s ozljeđenom leđnom moždinom i da je to bio razlog za odustajanje. Da je Geron na ljudima vidio uspjeh terapije zasnovane na EMS, sumnjam da bi odustao od kliničkog pokusa, naglasio je Solter.

Unatoč tome što su tretmani zasnovani na matičnim stanicama u SAD i Velikoj Britaniji u eksperimentalnoj fazi, mnoge privatne klinike diljem svijeta nude čudotvorne tretmane koji nisu prošli ni fazu kliničkih pokusa. Kostarika, Brazil, Kina, Indija, Panama, Dominikanska Republika i Tajland neke su od zemalja u kojima cvjeta “turizam matičnih stanica”.
— Da, tih klinika ima posvuda, posebice u Indiji i Kini. One oglašavaju kako liječe što god želite. Primjerice, vi dovodete dijete koje ima autizam, a oni kažu da će ga izliječiti pomoću matičnih stanica izoliranih iz djetetova masnog tkiva. To je jednako apsurdno kao kad nekome kažete da ćete mu dijete izliječiti od autizma ako poljubi sliku Majke Božje. Dakle, izlječenja pomoću matičnih stanica, koje reklamiraju privatne tvrtke, jednako su vjerojatna kao izlječenje u slučaju kad se poljubi slika Majke Božje. No, bolesni ljudi ili oni čiji su bližnji bolesni sve će pokušati u nadi za izlječenjem, kaže Solter.

Prof. Solter se osvrnuo i na kloniranje sisavaca i ljudi, o čemu se prije desetak godina mnogo govorilo. Tako je sekta Raelijanaca na Božić 2002. godine najavila prvog ljudskog klona, famoznu djevojčicu Evu. Ljudske klonove najavljivali su i kontroverzni talijanski ginekolog Severino Antinori i američki znanstvenik Panos Zavos. No, unatoč bombastičnim najavama, kloniranje ljudi palo je u zaborav.
— Ljudi su izgubili interes jer se ništa nije dogodilo. Dosad je klonirano 20-25 vrsta sisavaca. S tehničke strane mislim da ne bi bio problem klonirati čovjeka, naravno ako ima dovoljan broj jajašaca i dovoljan broj žena koje će nositi zametke. No, zašto to nije napravljeno? Pa nema stvarnog interesa za to. Osnovane su kompanije za kloniranje kućnih ljubimaca, ali je i za to pao interes. Kloniranje nije kopiranje: klonirana mačka ili pas neće biti kao uginuli kućni ljubimac jer će se razvijati u drugim okolnostima, zaključio je Solter.


O financiranju znanosti u Hrvatskoj

10/02/2013

forbeslogoMjesečnik Forbes od siječnja 2013. godine (str. 18-28) objavio je blok s nekoliko priloga o financiranju znanosti u Hrvatskoj. Prvi i najveći prilog je onaj Mirele Lilek koji ispituje zašto razmjerno mali broj fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povlači sredstva iz europskih fondova. Slijede dva zanimljiva priloga Tanje Rudež, jedan o prof. Stipanu Jonjiću s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i jedan o prof. Srećku Gajoviću s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cijeli blok u pdf formatu može se naći ovdje.


Galilejevi sateliti

29/01/2013

Sid_Nunc. TitleU siječnju 1610. godine Galileo je svojim novoizrađenim teleskopom otkrio četiri Jupiterova mjeseca. On ih je, u čast Cosima de Medicija, nazivao “kozmičkim zvijezdama” i “medičejskim zvijezdama”, no mi ih danas znamo pod prikladnijim imenom “galilejski sateliti”. To su, redosljedom od bližeg Jupiteru prema udaljenijem, Io, Europa, Ganimed i Kalisto, prema imenima  Jupiterovih triju najmilijih priležnica i njegovog lijepog vinotoče (Ganimed). Zanimljivo, ta imena satelitima je prvi dao Simon Marius, njemački astronom koji je tvrdio da ih je otkrio prije Galileja, što nije isključeno.

Bilo kako bilo, opise svojih teleskopskih otkrića Galileo se požurio objaviti u knjižici Sidereus Nuncius, odnosno “Zvjezdani glasnik” ili možda “Zvijezdana vijest”, koje je u tisak predao u ožujku 1610. godine. Knjiga je bila pravi hit diljem Europe, u toj mjeri da se u Frankfurtu već koncem 1610. godine pojavilo “piratsko” izdanje. Posljednji dio knjižice sadrži opis Galilejevih promatranja četiriju Jupiterovih satelita, od 7. siječnja do 2. ožujka 1610.

Prvi puta kad je vidio tri zvjezde u blizini Jupitera, 7. siječnja, pomislio je da se radi o zvijezdama stajačicama, no odmah ga je začudilo što se sve tri nalaze u istoj ravni i to u ravni koja je paralelna s ekliptikom. Toga dana, zapisao je Galileo, zvjezde su se nalazile u ovom položaju (“Ori.” je kratica za istok [oriens], a “Occ.” za zapad [occidens])”:

table1

Idućega dana, 8. siječnja, Galileo je imao sreće s vremenom, pa je mogao motriti. I odlučio je ponovno pogledati Jupiter. Nemalo se iznenadio kad je zvjezde oko Jupitera pronašao u ovom položaju:

table2

9. siječnja je bilo oblačno, ali 10. siječnja Galileo je mogao vidjeti samo dvije zvijezde, i to u sljedećem položaju:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.10.09

Galileo se iznenadio što nema treće zvijezde, ali onda mu je sinulo: ona se nalazi iza Jupitera. Ako je isključeno da je to rezultat Jupiterova vlastita kretanja, slijedi da se ove tri zvijezde same okreću oko Jupitera! “Tada sam odlučio,” napisao je Galileo, “da ću ih od sada promatrati pažljivije i detaljnije.”

13. siječnja Galileo je prvi puta uočio i četvrtu zvijezdu:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.00.41

14. siječnja je bilo oblačno, ali od 15. siječnja Galileo je počeo bilježiti prividnu veličinu i lučnu udaljenost jedne zvijezde od druge i od Jupitera:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.02.59

Uz ovaj crtež napisao je da je “zvijezda najbliža Jupiteru najmanja, a svaka sljedeća sve veća. Razmak između Jupitera i prve zvijezde i razmaci između sljedeće dvije svi su bili jednaki i iznosili su 2 lučne minute, dok je zvijezda najviše odmaknuta na zapad bila udaljena 4 minute od susjedne.”

I tako je Galileo opisivao svoja promatranja sve do 2. ožujka, kad je prestao kako bi knjigu što žurnije predao u tisak. Izgleda da je u ono  vrijeme pritisak da se bude prvi tko je nešto otkrio bio jednako velik kao i danas!

Zanimljiv je zaključak kojim je popratio svoj opis promatranja Jupiterovih satelita. Činjenica da se sateliti okreću oko Jupitera, a svi zajedno putuju po ekliptici, za Galilea je bila dokaz u prilog kopernikanske teorije. Naime, protivnici Kopernikove heliocentričke teorije tvrdili su da nije moguće da se Zemlja kreće oko Sunca (između ostaloga) zbog toga što se Mjesec kreće oko Zemlje, a pravilnost tog kretanja ne bi bila moguća ako bi se oboje kretali oko Sunca. Jupiterovi sateliti, koje je Galileo otkrio, jasno pokazuju da je to itekako moguće – sateliti se okreću oko Jupitera, a Jupiter skupa sa svojim satelitima oko Sunca. Zašto se onda ne bi i Mjesec okretao oko Zemlje, i Zemlja skupa s Mjesecom okretala oko Sunca?

Odlomak prije tog tog zaključka Galileo je zapisao da se sateliti bliže Jupiteru kreću brže od onih udaljenijih – što je točno, jer Io napravi krug oko Jupitera u 1.76 dana, a Europa u 3.5 dana – te da je satelit s najvećom putanjom napravi krug jednom u pola mjeseca. I to je prilično točno, jer Kalisto napravi krug oko Jupitera u 16.7 dana. Očito je da Galileo nije stigao napraviti točnija mjerenja jer se žurio s objavljivanjem “zvjezdanih vijesti”, međutim znamo da je i u idućim godinama nastavio s pažljivim promatranjima upravo u svrhu određivanja točnog orbitalnog perioda.

Ovdje je reprodukcija jedne kuverte na kojoj je Galileo bilježio svoja promatranja Jupiterovih satelita od 15. do 25. siječnja 1611. godine.

19galileo-popup

Kuverta je u vlasništvu The Morgan Library and Museum, i o njoj se može više doznati ovdje.

Pogledajmo segment s lijeve strane, drugi odozgo:

Screen Shot 2013-01-29 at 13.41.22

D17 = 17. dana (mjeseca siječnja), imamo dva promatranja: jedno je označeno “H0.30” = 0.30 sati (0h = astronomski sumrak, dakle oko 17.30h), a drugo “H0.3.sic.”, što je valjda drugo promatranje kojih 5-10minuta kasnije. Pri prvom promatranju imamo satelit na istoku odmaknut 2 stupnja, prividno bliži satelit na zapadu odmaknut 3 stupnja, te do njega još više na zapadu satelit odmaknut 1.20 lučnih minuta. Pri drugom promatranju Galileo je uočio pojavu četvrtog satelita, istočno od Jupitera, na samo jedan lučni stupanj, udaljeniji satelit na istoku zadržao je svoju udaljenost na 2 stupnja, dok se udaljenost prividno bližeg satelita na zapadu smanjila s 3 na 2 stupnja udaljenosti, dok se udaljenost od najzapadnijeg satelita povećala ne samo za ovaj 1 stupanj, nego i za 10 sekundi. (Na žalost, ne mogu pročitati što je Galileo zabilježio u desnom donjem kutu ovog isječka.)

Na ovoj kuverti zadnje opažanje je bilo 25. siječnja. U čast Galileu, ja sam odlučio izvaditi i montirati svoj teleskop (5″ SC s okularom SP 26mm, dakle povećanje 48x, otprilike dvostruko onome Galilejeva teleskopa), i promatrati Jupiterove satelite. To je bila prva jasna noć nakon mnogo oblačnih dana. Prvo bilježenje napravio sam sam zapravo 26. siječnja u 0.17h, a drugo u 0.50h. Ono što sam uočio nacrtao sam na papiru, a crteže sam skenirao o napravio inverziju crno-bijelo. Rezultat je ovdje. Zabilježio sam izranjanje Io iz Jupiterove sjene!

Jupiter 26-02-2013-01B

Jupiter 26-1-2013-2B

Jupiter 26-1-2013-3B


O međunarodnoj vidljivosti domaćih humanista i društvenjaka

27/01/2013

U Jutarnjem listu od 19. 1. 2013. objavljen je veliki članak Ivane Prijatelj Pavičić, redovite profesorice povijesti umjetnosti sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Cijeli članak može se naći u pdf-u ovdje (str. 50 i 51). U Jutarnjem listu od 26. 1. 2013. objavljen je moj odgovor na neke teze iz članka kolegice Prijatelj Pavičić. Taj moj odgovor tiče se i kolega s Filozofskog fakulteta koji se bune na obrazac o znanstvenoj produktivnosti koji bi trebali ispuniti.

(klikni na sliku za uvećanje ili otvori pdf)

Humanisti (JL 26.1.2013)

PS. Naslov je malo pretjeran, ali čini se da je to neizbježna praksa urednika u današnjim tiskanim medijima.


Ateizam u Islamu?

04/01/2013

22. studenog 2012. godine bio sam u Budimpešti na predavanju koje je održao Aziz Al-Azmeh, profesor povijesnih i interdisciplinarnih studija na Central European University, učenjak s impresivnom bibliografijom i jedan od vodećih poznavatelja Ibn Khalduna. Predavanje je bilo naslovljeno “Abbasid Free Thinking and the Critique of Religion”. Ovo je plakat s najavom predavanja:

Plakat

U predavanju je Al-Azmeh pokazao kako je u vrijeme Abazidskog kalifata, otprilike od 8. do ranog 16. stoljeća, postojao pokret slobodnih mislilaca. Nasuprot službenom poučavanju islamske povijesti u islamskim zemljama, Al-Azmeh tvrdi kako taj pokret uopće nije bio marginalan, jer je u kotninuitetu imao svoje predstavnike koji su redom bili istaknuti učenjaci, liječnici, znanstvenici i pjesnici. Nasuprot pak službenom poučavanju  islamske povijesti u zapadnim zemljama, taj pokret nije bio tek toleriran od strane vladara i klerika, već je u nekim razdobljima upravo cvjetao, uživajući različite oblike potpore.

Handout koji je Al-Azmeh dao sadrži popis od 15 važnijih predstavnika pokreta slobodnih mislilaca s kratkim opisom njihovih kvalifikacija i utjecaja (klikni na thumbnail za uvećanje).IMG_0005 Dvojica od njih bili su pogubljeni, ali ne zbog svojeg slobodnog mišljenja, kako ističe Al-Azmeh. Predavač se osobito zadržao na Ibn al-Rawandiju i Al-Raziju, citirajući što prevedene što neprevedene ulomke iz njihovih djela. Ukratko, Al-Azmeh  tvrdi da su slobodni mislioci iznosili kritike (i) religije općenito, uključujući Islam, (ii) vjerskih vođa općnito, uključujuči proroka Muhameda i onovremene imame, (iii) slizanosti religije i vlasti, uključujući ondašnje vladare i klerike, (iv) svetih knjiga, uključujući Kur’ana, te (v) lakovjernosti vjernika općenito, uključujući sljedbenike Islama. Navodno da su brojne kritike bile inspirirane grčkom filozofijom, osobito Platonom, Aristotelom i Epikurom. Al-Razi je osobito dobro poznavao epikurovsku filozofiju i u svoju etiku ugradio epikurovske elemente.

Uz svu detaljnu i razornu kritiku religije, vjerskih institucija, vjeskih vođa, vjerskih knjiga i mentalnog sklopa vjernika, niti jedan slobodni mislilac u Islamu, tvrdi Al-Azmeh, nije poricao postojanje Boga. Usprkos optužbama za bezboštvo i ateizam, kojima su protivnici etiketirali slobodne mislioce, niti jedan od njih nije bio ateist. Međutim, tvrdi Al-Azmeh, bog u čije postojanje nisu sumnjali ljudi poput Al-Rawandija i Al-Razija nije bio Bog kojemu se klanja ili kojemu se moli, Bog iz svetih knjiga, Bog koji se upliće u svijet i ljudska zbivanja. Al-Azmeh tvrdi da su oni vjerovali u postojanje boga kao filozofskog principa, nešto poput aristotelovskog nepokretnog pokretača koji jamči trajnost svijeta, njegov poredak i shvatljivost.

Na žalost, nisam uspio postaviti pitanje o tome jesu li ti filozofi vjerovali u vječnost svijeta, u kojemu bi slučaju usporedba s Aristotelovim nepokretnim pokretačem mogla biti osnovana. Ili su ipak vjerovali u stvorenost svijeta i Boga kao stvoritelja, u kojemu su slučaju, čini se, imali nekakvu deističku sliku boga.

Na žalost, ne mogu prosuditi utemeljenost Al-Azmehovih tvrdnji, ali predavanje je bilo vrlo zanimljivo i poticajno. Rad koji piše o slobodnim misliocima iz razdoblja Abazida moglo bi biti eksplozivno štivo – i na islamskom istoku i na zapadu. Na islamskom istoku zbog toga što narušava ortodoksiju, na zapadu zato što narušava simplificiranu sliku Islama kao religije koja je oduvijek naginje fundamentalizmu.

IMG_0910


Zvjezdana novogodišnja priča

30/12/2012

12dec02Ovih dana mnogi gledaju u noćno nebo, uglavnom promatrajući božićni ili novogodišnji vatromet. Čak i ako je nebo vedro, većina njih na nebu neće vidjeti rijetko uprizorenje jedne stare priče, priče koja je inače dobro poznata i koja je povezana s imenom starog kontinenta na kojemu stanujemo. Priču iz koje bi praznovjerni zaključivali o tome kakva će nam biti iduća godina.

Ako ovih dana pogledate na istok nedugo nakon što se potpuno smrači, vidjet ćete jedno vrlo svijetlo nebesko tijelo. Radi se o planetu koji su drevni Grci nazivali Zeusovim imenom, a Rimljeni imenom Zeusova parnjaka u njihovom panteonu, Jupiterom. Kojih pet lučnih stupnjeva ispod Jupitera (nešto više od širine dva vodoravno položena prsta ispružene ruke) vidjet ćete jedno manje svijetlo ali ipak uočljivo nebesko tijelo. To je Aldebaran, najsvjetlija zvijezda u sazviježđu Bika. Ta zvijezda u nekim latinskim katalozima i na nekim astrolabima naziva se oculus tauri, tj. “Bikovo oko”. Detalj iz Flamsteedovog zvjezdanog atlasa (Atlas Coelestis) zorno objašnjava odakle ovo potonje ime.

Taurus detail

“Aldebaran” je pak, kao i mnoga druga imena zvijezda, arapskoga porijekla, a dolazi od Al Dabaran, tj. “Pratioc”. Ta je zvijezda, naime, pratioc skupine mladih zvijezda koje se od antike nazivaju Plejade (ili Vlašići, u slavenskoj tradiciji), a koje se nalaze deset lučnih stupnjeva iznad Jupitera. (Iznad Jupitera ako gledate na istok nedugo nakon sumraka; ako promatrate iz grada, i uz najvedrije nebo, teško ćete vidjeti Plejade zbog svjetlosnog zagađenja.)

A priča? Priča je sljedeća. Sazviježđe bika, smatrali su stari Grci, prikazuje bika u kojega se Zeus pretvorio kad se zaljubio u lijepu Agenorovu kći Europu i kad ju je odlučio oteti. U obličju pitomoga bika, Zeus se približio Europi i zadobio njeno povjerenje. U jednom trenutku razigranosti ona ga je zajahala, pa je Zeus tad pojurio s njom na leđima, preplivao more i došao do Krete gdje se otkrio Europi, obljubio je i napravio joj tri sina: Sarpedona, Minosa, Radamanta. Svu trojicu posinio je kretski kralj Egej, a potonja dvojica bili su toliko pravedni ljudi da ih je Zeus nakon smrti učinio sucima dušama umrlih u Hadu. Prema drugoj verziji, Minos je bio zao kralj i otac zloglasnoga Minotaura.

Ovih tjedana, dakle, na nebu imamo uprozorenje ove priče. Vidimo planet Jupiter kako se iz tjedna u tjedan sve više udaljava od Aldebarana i izlazi iz sazviježđa bika. U fabularnom smo trenutku, dakle, kada Zeus izlazi iz obličja bika i otkriva se Europi. Sljedeći trenutak je Zeusovo obljubljivanje Europe.

Ako je to bilo nježno i obostrano, iduća godina mogla bi nam biti radosna i plodna. Ako je Zeus bio nasilan – a to mu ne bi bilo prvi puta – zaključite sami…


Tranzit Venere

06/06/2012

Danas ujutro, 6. lipnja 2012, Uranija (muza astronomije) bila je naklonjena zagrebačkim astronomima. Isposlovala je kod svog oca Zeusa, poznatog pod nadimkom “oblačitelj”, da razjuri oblake još prije izlaska Sunca, kako bi astronomi u ovim krajevima mogli nesmetano motriti rijetku astronomsku pojavu koja se naziva “tranzit” Venere. Misli se na prividni prolazak Venere duž Sunčeva diska, odnosno prolazak Venere točno između Sunca i Zemlje.

U redu, ali Venera napravi jedan krug oko Sunca u nešto manje od 224 i pol dana; zašto je onda tranzit tako rijetka pojava? Zato što je krug koji Venera opisuje svojim okretanjem oko sunca nakošen 3.4 stupnja u odnosu na krug koji Zemlja opisuje svojim okretanjem oko Sunca, tako da Venerin prolazak između Sunca i Zemlje samo u duljim intervalima bude takav da Venera prođe točno preko Sunčeva diska.

Preciznije, u ciklusu od 243 godine, javljaju se četri tranzita: prvi nakon 8 godina, drugi nakon 105.5 godina, treći nakon 8 godina i četvrti nakon 121.5 godina, nakon čega slijedi idući ciklus.

Dakle, prošli je tranzit bio prije 8 godina, 8. lipnja 2004. godine, a sljedeći će biti za 105,5 godina, točnije 10. prosinca 2117. godine.

Nadam se da će moji pra-praunuci imati priliku motriti idući tranzit. A možda ovaj post u nekom obliku bude sačuvan pa ih na to podsjeti…

Budući da nemam kameru montiranu na teleskop, napravio sam crtež tranzita kako je on izgledao u 6.24am po lokalnom vremenu (klikni na sliku za uvećanje).

Usporedite moj crtež običnom olovkom (s naglašenim kontrastom radi bolje vidljivosti) s ovom slikom koju je napravio Gabriele Profita iz Rima desetak minuta kasnije:

(OPASKA: Profitinu originalnu sliku sam našao na Flickru i prilagodio sam je tako što sam je obrnuo, kako bih je prilagodio pogledu kroj svoj teleskop, i tako što sam obrisao slova s podacima.)

Crne mrlje na površini Sunca su takozvane “Sunčeve pjege” uzrokovane snažnom aktivnošću koja proizvodi jake magnetne učinke. Na ovoj slici NASA-e valne duljine od 304 anstroma, uz Veneru, može se vidjeti ta aktivnost u otprilike isto vrijeme kad su napravljeni crtež i fotografija.

 Pred kraj tranzita probudio sam osmogodišnju kćer, 15 minuta prije uobičajenog vremena za školu, da pogleda kraj tranzita. Čini se da joj je bilo drago i da je uživala. Osobito ju je dojmilo naoblaka koja se naglo navukla preko Sunca malo nakon što je Venerin disk nestao s ruba Sunčeva diska. Zeusu se, izgleda, naoblačilo. U pravi tren.
Nisam imao srca probuditi i spavalicu od svog petipolgodišnjeg sina, što mi je kasnije zamjerio. Morao sam se iskupiti paketićem figurica “Gogo’s” na kiosku prije vrtića.

%d blogeri kao ovaj: