Metoda podjele ekliptike u antici

I07-09-eclipticJedno pitanje koje me mučilo neko vrijeme tijekom bavljenja antičkom astronomijom bilo je sljedeće. Poznato je da su drevni Babilonjani podijelili pojas ekliptike na 12 jednakih dijelova koji bi nam većinom i danas bili prepoznatljivi kao “znakovi horoskopa”. Kako su drevni astronomi/astrolozi to uspjeli učiniti bez potrebnih instrumenata? Ne postoji ništa u tom pojasu što bi nagovještavalo 12 jednakih dijelova, već takvu podjelu treba nekako projicirati na pojas ekliptike. Ali kako to učiniti bez balastele, dioptre ili sekstanta? Odgovor na to pitanje pronašao sam u spisu Protiv astrologa Seksta Empirika (Adversus Mathematicos V.26-28). Postoji jedan zadivljujuće eleganatan način da se to učini, bez instrumenata za mjerenje lučnih udaljenosti. Taj načn opisao sam u kratkom članku koji je objavljen u popularno-znanstvenom časopisu Čovjek i svemir 56/3 (2014), str. 40 (hvala Dariju Hrupecu). Članak se može skinuti ovdje, a niže se nalazi cjeloviti tekst.

Pojas ekliptike, prividne crte koju Sunce u godinu dana opiše na pozadini zvijezda, podijeljen je na dvanaest jednakih dijelova. Svaki dio širok je 30 lučnih stupnjeva i odgovara jednom zviježđu. Taj se pojas u antici nazivao “zodijak”, od grčke riječi zôdion, što znači “životinjica” ili “sličica”. Radi se o likovima koje su, uz više ili manje mašte, drevni ljudi vidjeli u rasporedima uočljivijih zvijezda na eliptici i oko nje. Tih dvanaest “sličica” odnosno zviježđa današnji bi ljudi odmah prepoznali kao dvanaest horoskopskih

Ova podjela zodijaka potječe od drevnih Babilonjana. Oni su isprva imali osamnaest zviježđa duž ekliptike, ali do sedmog stoljeća pr. n. e. uvriježila se podjela na njih dvanaest. Tu podjelu preuzeli su stari Grci, zajedno s drugim astronomskim znanjima i astrološkim naucima. No kako su ljudi u davnini uspjeli podijeliti pojas ekliptike na jednake dijelove? Naravno, nisu se mogli voditi likovima koje su vidjeli u zvijezdama, jer nisu svi likovi očiti, istih veličina i međusobno jasno odijeljeni. Vjerojatnije je da su drevni astronomi najprije nekako podijelili ekliptiku na jednake dijelove i potom u svakom segmentu tražili zvijezde koje bi svojim rasporedom sugerirale neki lik. Pri tome su gledali da svojom podjelom obuhvate onih nekoliko likova koji su razmjerno očiti u rasporedima zvijezda, poput lava ili škorpiona. No kako su napravili tu podjelu bez instrumenta za mjerenje kutne udaljenosti, poput dioptre kojom su se koristili kasniji antički astronomi ili sekstanta kojim su se koristili novovjekovni 

Odgovor nalazimo u spisu “Protiv astrologâ” (5. knjiga djela Protiv učenjaka) skeptičkog filozofa Seksta Empirika koji je vjerojatno živio u 2. stoljeću n. e. Iako je astrološka teorija i praksa i ranije u antici bila osporavana, Sekstov je spis najranije sačuvano djelo u cijelosti posvećeno kritici astrologije. U poglavljima 24–26 Sekst opisuje jednostavnu i dosjetljivu metodu podjele zodijaka na dvanaest jednakih dijelova.

Antički su astronomi uzeli jednu posudu na čijem su dnu izbušili rupe, a ispod nje stavili bi jednu veću posudu. Čekali bi noć i kad bi izašla neka poznata zvijezda na ekliptici, krenuli bi ulijevati vodu u probušenu posudu. Kako bi voda otjecala iz probušene gornje posude u donju, oni bi u nju dolijevali vodu ostatak noći i cijeli idući dan, sve do sljedeće noći kad bi se na horizontu opet pojavila ista zvijezda. Tad bi odmaknuli gornju posudu kako bi im u donjoj ostala količina vode koja je protekla kroz probušenu posudu tijekom jednog punog ophoda neba (24 sata). Tu bi količinu vode zatim podijelili u dvanaest jednakih dijelova, vjerojatno tako što bi je bez ostatka pretočili u dvanaest manjih posuda s jednakom količinom vode.

Svaka manja posuda tako bi sadržavala količinu vode kojoj treba određeno vrijeme da istekne kroz probušenu posudu (2 sata), a to je dvanaesti dio vremena potrebnog za jedan puni ophod neba. Kako su onda drevni astronomi podijelili zodijak na dvanaest jednakih dijelova? Tako što bi čekali da izađe neka zvijezda na ekliptici čiji su položaj znali, primjerice Regul (α Leonis), i onda bi ulili vodu iz jedne od dvanaest manjih posuda u probušenu posudu i čekali da sva voda istekne. Kad bi nakon dva sata sva voda istekla, pronašli bi neku zvijezdu na ekliptici koja u tom trenutku izlazi, npr. Alaraf (β Virginis), i nju bi zapamtili kao kraj prvog i početak idućeg zviježđa. Potom su mogli odmah nastaviti s izlijevanjem vode iz sljedeće manje posude kako bi markirali kraj tog i početak sljedećeg zviježđa. Tom su metodom mogli markirati tek pet do sedam zviježđa, ovisno o dužini noći tijekom koje su vršili mjerenje, što znači da su morali istu metodu primjenjivati svakih nekoliko mjeseci, sve dok na nebu ne bi vidjeli i markirali svih dvanaest dijelova zodijaka.

Po svoj prilici nije bila dovoljna samo jedna, nego mnoge godine motrenja, markiranja, provjeravanja i preinačavanja utvrđenih segmenata zodijaka, a pri tim preinakama vjerojatno je ulogu igrala i upečatljivost likova koje bi astronomi pronalazili u rasporedima zvijezda unutar pojedinih segmenta. No jednom kad se konsolidirala ta podjela zodijaka na dvanaest jednakih dijelova, od kojih je svaki imao koliko-toliko prepoznatljiv lik i ime, ona se lako pamtila i prenosila s koljena na koljeno. Jasno, takva je podjela bila iznimno korisna za utvrđivanje kalendara i astronomska motrenja, ali i za nastanak i razvoj astrologije.

Jedan odgovor na Metoda podjele ekliptike u antici

  1. nikobit kaže:

    pa, ljudi su nekad u vremenu više Znali no mi danas i pored ovih silnih škola i listi o uspješnosti jer Znanje je kosmička kategorija, to je stanje bića čovjekova, Preobražaj (metanoia). Dugo ovaj svijet svira i kao igla na gramofonskoj ploči daleko smo odmakli od Centra koji miruje a pokreće sve i sve periferno ima u vidu u samo toj jednoj tački u kojoj je sabran. Današnji čovjek je rasut, prvo znanje dali su nam Grci, Djeca Sunca, a i oni sami po svjedočenju egipatskih sveštenika u starim spisima bili su u dobrom zaboravu o njihovoj prošlosti, npr. Atlantida, Hiperboreja, Agarta, … A gdje smo tek mi koji ne možemo još shvattiti ni Stare Grke, dičimo se točkom i mobilnim telefonom ili pak sadašnjim privatnim univerzitetima. Kompjuter, internet, to je nekad bilo mnogo savremenije, prirodna stvar, komunikacija u duhu. Možda se i izvučemo, ko zna, obećaju mnogi, spas tražimo spolja, gledamo i ne vidimo, druge uvijek krivimo neznajući da smo to mi u ogledalu

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: