Okrugli stol o državnoj maturi

U četvrtak 5. travnja 2012 novinarke Jutarnjeg lista je pozvale su dvije srednjoškolske nastavnice i dvojicu sveučilišnih profesora na razgovor o državnoj maturi i cijeloj vertikali domaćeg sustava obrazovanja. Izabrani dijelovi tog razgovora objavljeni su usrkšnjem trobroju (Jutarnji list 7.-9. 4. 2012.). Klikni na sliku niže za uvećanje ili downloadaj pdf prijeloma.

9 odgovora na Okrugli stol o državnoj maturi

  1. Dubravka kaže:

    Definitivno nije istina da smo mi učili podatke koje uče djeca danas. Oni “uče” puno više toga. Udžbenik iz biologije mojeg 16-godišnjeg sina je, svojim enciklopedijskim nabrajanjem podataka, ostavio bez teksta njegovog oca, predstojnika Zavoda za molekularnu biologiju na IRB-u. Pitanja iz testa iz književnosti ne zna odgovoriti kolegica koja je diplomirala prije 6 mjeseci, a ona iz lektire profesorica koja predaje na gimnaziji. Logaritme je pisao test nakon 4 sata obrađivanja gradiva koje smo mi radili, posve sigurno, oko 2 mjeseca. Ovaj je tjedan imao dvije lektire, Život je san i Suze sina razmetnoga, sva tri plača, ne dijelove. Iz psihologije, koju ima 1 sat tjedno uči više nego sam ja učila kad sam ju kao inženjer polagala na Filozofskom. Mogla bih tako danima. Naravno da mu to sve stvara groznu interferenciju u glavi, to je sam zaključio, učeći psihologiju i da ga ne sprema za ništa. On što je učio lani je gotovo sve zaboravio. Stariji sin je na FER-u, zadovoljan je fakultetom, ali i on smatra da naš obrazovni sustav nije dobar. Pa to smatramo svi, vidimo mu ishode. Vrijeme je da se o tome počne javno govoriti, a ne da stalno guramo smeće pod tepih. Jer hrpa pod tepihom je sve veća.

  2. Dubravka kaže:

    Inače, ove godine treća generacija maturanata polaže državnu maturu, ne četvrta kako je navedeno u članku.

  3. Ponovno Vam moram zahvaliti što govorite o gorućim temama. Istina, svašta se brani autonomijom Sveučilišta, a sve reforme su kozmetičke. Moram priznati da iz mene govori upravo nevjerojatna frustracija sustavom u kojem sam provela mnogo vremena i u kojem sam nekada, vjerujući da mogu učiniti bar nešto za “svoje” razrede, htjela raditi.

  4. asdasdasd kaže:

    Dr. Gregoriću, imate li kakav komentar na riječi dr. Mornara: “Za lektiru bi trebalo pročitati cijelog Hektorovića, a zapravo se teško nose s tekstom dužim od SMS-a. Ako je zadatak na nekome ispitu, bez obzira na njegovu objektivnu težinu, postavljen dužim tekstom, uspjeh je znatno manji nego ako ga postavimo kratkom rečenicom. Vrijeme je da u vezi s tim nešto poduzmemo.”

  5. Dubravka kaže:

    Besramno je reći da se učenici teško nose s tekstom dužim od SMS-a, kad moraju odgovarati tisuće stranica sadržaja koje neće trebati nikada više u životu. Naši su učenici i studenti proizvod našeg obrazovnog sustava i možemo mi prati ruke koliko želimo i svaljivati krivnju na njih i njihove roditelje, ali i laiku je jasno tko je kriv za njihovo neznanje.
    Dr. Gregorić?

  6. Mislim da je kolega Mornar htio reći kako današnje generacije potpuno drugačije percipiraju i koncipiraju sadržaje, te da bi količinu gradiva, način njegova prenošenja i ispitivanja trebalo prilagoditi njihovim načinima percipiranja i koncipiranja sadržaja. Ne treba uzimati svaku riječ doslovno.

    Usput, broj znakova koji stane u jednu sms poruku isti je kao i broj znakova koji stane u jednu poruku na Twitteru, drugoj po redu najpopularnijoj drštvenoj mreži na svijetu. Poznato je da ljudi koji puno “tweetaju” postaju uvježbani u korištenju raznih kratica i konstrukcija kojima se reducira broj znakova poruke.

  7. Dubravka kaže:

    Moja djeca ne tweetaju niti šalju sms poruke. A količina gradiva koju ovaj tjedan odgovara ili piše gimnazijalac bi popunila jednu ili dvije knjige. Dakle, to što je kolega Mornar rekao ne odgovara stvarnosti jer oni se teško nose,ali ne s tekstom dužim od sms-a, već s gomilama podataka koje danas učiš, sutra ne znaš i ne postoji nikakav način na koji bi se ti podaci mogli trajno pohraniti. Niti su to vrijedni podaci. Kako sam nedavno rekla, oni koji su pisali programe kao da se nisu mogli odlučiti što da u njih stave pa su potrpali sve što im je palo na um.

  8. asdasdasd kaže:

    Zahvaljujem na odgovoru. Može biti da dr. Mornar nije mislio doslovno, no svejedno mislim – i zato me zanimao komentar – da je čovjek načelno u krivu. Ne mislim, naime, da se način učenja i prezentacije sadržaja treba prilagođavati “digitalnoj generaciji”, ili preciznije neousmenoj generaciji – onoj koja je pisanje i čitanje, posebno na naprednoj razini, uglavnom zamijenila govorenjem i gledanjem. Razlog je banalan: postoji granica kakvi se, koliko složeni i na koji način prezentirani sadržaji mogu prenijeti govorenjem i gledanjem (pa i Twitterom, ako ćemo već o tome, koji se u najbolju ruku može opisati kao polupismeni medij). Mislim da bi cilj obrazovanja na osnovno- i srednjoškolskoj razini trebao biti poništiti ili barem ublažiti taj trend i promovirati naprednu pismenost, za koju nema zamjene. Ako je istina to što dr. Mornar tvrdi, ako se doista pokazalo da naši srednjoškolci bolje rješavaju “isti” zadatak ako im se on ne zadaje u obliku kraćeg teksta, onda je to katastrofa i prioritet nam ne može biti pogurnuti ih u provaliju nove usmenosti već ih izbaviti s toga puta skrenuti kako znamo i umijemo.

    Evo vijest od prije dva mjeseca o srodnoj inicijativi vezanoj uz napredne matematičke sadržaje u nekim društvenim znanostima u Britaniji:
    http://www.vecernji.hr/vijesti/s-fakulteta-velikoj-britaniji-ce-izbaciti-matematiku-clanak-376071

    “Navodi se da najveći broj studenata nije u stanju riješiti komplicirane matematičke zadatke, ali da ih profesori svejedno uporno tome podučavaju.”

    I što sad? Da im pošaljemo dr. Mornara da im objasni kako bi profesori ekonomije trebali složene matematičke sadržaje svojim studentima objasniti u tekstualnom obliku? Meni se čini da im treba više matematike i to prije nego što uopće dođu na fakultet. Isto kao što njihovim kolegama u humanistici treba više napredne pismenosti, pa da kad dođu na Filozofski ne izgube prve dvije godine učeći kako se čita i piše.

  9. Dijana kaže:

    Nadam se da ne smeta ako iskoristim ovaj post o državnoj maturi za komentar na jučerašnji test iz hrvatskog jezika. Kao sestra maturantice ekonomske škole mogu posvjedočiti da sve pritužbe učenika o kojima se piše na raznim portalima zaista stoje. Moram priznati da mi nije jasno što je bilo u glavama onih koji su test sastavljali te čemu toliko inzistiranje na činjeničnom znanju, znanju nekih posve sporednih, usudila bih se reći, nebuloza. Reprezentativni primjer je pitanje o boji Juditinog prstena. Kako se uopće poznavanje činjenice da su rubini crveni (iako mogu biti i rozi, ali sastavljačima pitanja to očito nije palo na pamet) može svrstati u pitanja o poznavanju hrvatskog jezika? Također mi nije jasno što je u glavama onih koji su odgovorni za uvođenje državne mature (a i bolonje) jer su oboje uveli navrat – nanos, bez neke reforme školstva, prilagođavanja programa i sl. No, ovdje bih se fokusirala na same testove. Meni se čini da bi testovi trebali provjeravati znanje i razumijevanje onih najosnovnijih stvari iz srednjoškolskog obrazovanja (a i takvih je puno). A ne ovako – ispada da test najbolje mogu riješiti štreberi koji su sposobni nabubati napamet hrpetinu činjenica (čast izuzecima). Utoliko spominjanje nekih “trajno stečenih znanja” sa samog početka navedenog članka u jutarnjem kod mene izaziva samo podsmijeh te me više uopće ne čudi niti zabrinjava što je prag prolaznosti na oko 20%. Nisu djeca glupa, lijena, nepismena itd., već su zahtjevi prepreveliki. Da bi uspješno riješili maturu, oni moraju učiti sve, sve je bitno, svaki detalj se može pojaviti u testu. Mi se onda čudimo kad ne znaju što uzrokuje promjenu godišnjih doba, o čemu ste pisali na blogomati, ali kako bi i znali kad je ta informacija svrstana u isti rang kao i informacija o nekoj posve sporednoj stvari. Naravno da su onda djeca i frustrirana i anksiozna i da gube motivaciju. Možda je malo slippery, ali pitam se što je sljedeće – učenje uz infuziju kao u Kini? Nažalost, puno se priča i piše o svemu tome, a gotovo ništa se ne poduzima. Svjesna sam svoje pristranosti u cijeloj priči, ali usudila bih se složiti s mišljenjem da je ovakva državna matura kakva se provodi kod nas puko iživljavanje na maturantima. Sutra je na redu esej – interpretativni, raspravljački ili usporedna raščlamba. Na nastavi se, koliko čujem, nije obradio nijedan tip (ne znam kako je u drugim školama). Ulomak iz jednog od 15 nimalo lakih djela koja treba “poznavati u dušu” kako bi se moglo odgovoriti na pitanja navedena u smjernicama. MZOS se ograđuje od sadržaja testova i prebacuje odgovornost na NCVVO. Ravnatelj NCVVO-a daje kontradiktorne izjave – od one da se za maturu ne treba spremati jer je ona odraz četverogodišnjeg rada u školi do one da su učenici sami krivi jer se nisu pripremili. Koliko vidim, mnogi su potrošili pravo malo bogatstvo na pripreme za maturu, a na kraju im to nije ništa značilo.
    Iako je i moja matura bila stresna, smatram se sretnicom što nisam morala prolaziti ovakvu torturu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: