Promjena obrazovne paradigme

Ambrose Bierce je u The Devil’s Dictionary zapisao: “Obrazovanje je ono što pametnima otkriva a glupima skriva vlastiti nedostatak razumijevanja.” Sklon sam mišljenju da naš obrazovni sustav, na žalost, ni pametnima ne otkriva njihov vlastiti nedostatak razumijevanja, jer naš sustav uopće nije posvećen razumijevanju. On je posvećen – ako je ičemu smišljeno posvećen! – nečemu mnogo manje zahtjevnom: upamćivanju i reprodukciji materije. 

Razumijevanje je nešto posve drugo od znanja u onom površnom, “kvizovskom”, smislu pamćenja i pravovremene reprodukcije činjenjica. Pojednostavljeno kazano, razumijevanje je sposobnost povezivanja činjenica te uočavanja njihovih uzroka i učinaka, razloga i posljedica. Sposobnost razumijevanja pospješena je radoznalošću (otkrivanje novih činjenica i veza među njima), kreativnošću (novi načini sagledavanja i povezivanja činjenica), inovativnošću (novi načini uporabe i primjene poznatih činjenica) i kooperativnošću (zajedničko razmatranje, otkrivanje, povezivanje i primjena različitih činjenica). Meni se čini da svega toga ima premalo u našem obrazovnom sustavu. Uzroci takvoga stanja su brojni – od loših i nemotiviranih nastavnika, zastarjelih programa, neadekvatne infrastrukture (iPade u škole!), pa do opće društvene klime u kojoj se znanje i razumijevanje nedovoljno cijene.

Osim tih uzroka, koji su specifični ili posebno akutni u našemu podneblju, postoje i neki općenitiji uzroci koji karakteriziraju veliku većinu obrazovnih sustava u modernim društvima. O tome govori Sir Ken Robinson, poznati britanski pisac, edukator i višegodišnji profesor umjetnosti na Sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji, u tri kratka filma. Toplo preporučam njihovo višekratno gledanje, apsolviranje i, ako je moguće, implementaciju u nastavi.

Film br. 1: Nova paradigma obrazovanja (12 minuta, engleski)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_changing_education_paradigms.html

Film br. 2: Kako škole ubijaju kreativnost kod djece (19 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_says_schools_kill_creativity.html

Film br. 3: Evolucija učenja (18 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/sir_ken_robinson_bring_on_the_revolution.html

5 odgovora na Promjena obrazovne paradigme

  1. Luka Rek kaže:

    Slažem se. Ono što mi se čini ključno jest naglasak koji se stavlja na obradu gradiva koje se usvaja. Nije istina da ne postoji kritički pristup spram konkretne građe, ali je ta kritika izložena “as is” i sama je dio strukture građe koja se usvaja. Tj. neki pojedinac (student/ica) može kritizirati stanovitu teoriju, ali samo u okviru kritike koja je iznijeta kao činjenica na isti način kao i teorija koju kritizira.
    Maksimalni prag našeg obrazovanja(i usudio bih se reći velikim dijelom obrazovanja općenito) je aktivno “čitanje” (ili razumijevanje, itd.), za razliku od onog kritičkog. Razlika je ona navedena u prvom paragrafu. Aktivno čitanje možda ulazi dublje u strukturu teksta, ali ne iziskuje od pojedinca nikakav kreativni napor utoliko što pojedinac analizu vrši po ranije naučenim pravilima. Kritičko čitanje izlazi van okvira samog teksta tjerajući pojedinca da sagleda alternative i šire implikacije do kojih ne bi došao slijedeći fiksni skup pravila.
    Sjećam se jednog istraživanja koje sam čitao o snalaženju slijepih osoba u prostoru. Istraživanje je pokazalo da slijepe osobe imaju više poteškoća u usvajanju prostornih odnosa pa kada nauče određenu rutu do jednog odredišta, ne mogu pronaći pravi put ukoliko rutu promijene. Razlog je nedostatak iskustva koje bi omogućilo usvajanje principa po kojima se organizira fizikalni prostor. Pa tako je učenje u ovoj analogiji hodanje do odredišta, aktivni pristup učenju je poznavanje svakog koraka i pokreta koji se treba napraviti da bi se došlo do odredišta, a kritički pristup učenju je usvajanje prostornih principa koji omogućuju iznalaženje velikog broja ruta do istog odredišta bez prethodnog posjedovanja činjenica o konkretnom prostoru kojim se pojedinac kreće. Ovo treće je ono čiji nedostatak je glavni uzrok poteškoća koje ljudi imaju zbog svoje (u velikom broju slučajeva, voljne) intelektualne sljepoće.

  2. puzz kaže:

    @Luka: Malo sam van konteksta, ali evo ti zanimljiv link vezan uz ovo o slijepim osobama i snalaženju u prostoru: http://www.mensjournal.com/the-blind-man-who-taught-himself-to-see/print/

    Natrag na temu. Sve je to istina, ali iskreno, ja ne vidim niti jedan način da se to promijeni osim da škole počnu osluškivati tržište. No, čujem uzvike “nećemo neoliberalizam!” iz pozadine😉

    Neke stvari koje možemo napraviti već su napravljene. Na primjer, državna matura nije toliko loša. Iako, načelno, tjera djecu da uči stvari koje im neće trebati na radnom mjestu — stavlja ih zajedno s nastavnicima u poziciju da surađuju. Ukoliko nastavnik daje djetetu ocjenu o kojoj ovisi njegova budućnost – oni imaju suprotstavljene interese (dijete želi veliku ocjenu bez rada, učitelj želi rad). Ukoliko oba znaju da netko treći ocjenjuje njihov rad — postaju suradnici u tome.

    Osim toga, sigurno ima puno stvari koje se mogu napraviti. Projekti kao što je u americi “Teaching for America” gdje pokušavaju najbolje studente na elitnim sveučilištima nagovoriti da idu raditi u škole (kod nas ondje idu osrednji i loši studenti). Ili na primjer, zašto neke škole ne bi mogle odlučiti eksperimentirati s drukčijom nastavom, a ne da to mora biti država svojim top-down odlukama? I tako dalje, i tako bliže.

    Švedska je puno toga postigla s voucherima (ali privatne škole imaju i regulativu koja im onemogućuje da primaju samo djecu najbogatijih). Ne vidim zašto to ne bi i kod nas pokušali (osim onih povika protiv neoliberalizma…).

    Ali na kraju krajeva… Problem nije u nedostatku ljudi s idejama. Jer, kao i ti, ima puno ljudi s pametnim idejama. Međutim, umjesto toga da težimo naći onog s najboljom idejom, trebalo bi ići “bottom-up” — dati ljudima “dolje” da odlučuju. I onda samo gledati koje škole i koji nastavnici imaju najbolje rezultate.

    Trebalo bi…

    • Hvala na komentarima.

      Osim toga, sigurno ima puno stvari koje se mogu napraviti. Projekti kao što je u Americi “Teaching for America” gdje pokušavaju najbolje studente na elitnim sveučilištima nagovoriti da idu raditi u škole (kod nas ondje idu osrednji i loši studenti).

      Ovo se ne može dogoditi prije nego li se podigne ugled i plaća učitelja u školama.

      Ili na primjer, zašto neke škole ne bi mogle odlučiti eksperimentirati s drukčijom nastavom, a ne da to mora biti država svojim top-down odlukama?

      Ne poznajem sustav srednjih škola dovoljno dobro pa ne znam što školama brani da eksperimentiraju s drukčijom nastavom, te brani li se to jednako i javnim i privatnim školama. Kod javnih škola ipak bi trebalo osigurati neku vrstu praćenja rezultata eksperimentalnih odustajanja od propisanog kurikuluma.

      Švedska je puno toga postigla s voucherima (ali privatne škole imaju i regulativu koja im onemogućuje da primaju samo djecu najbogatijih).

      Možete li malo podrobnije opisati sustav vouchera koji spominjete?

      Međutim, umjesto toga da težimo naći onog s najboljom idejom, trebalo bi ići “bottom-up” — dati ljudima “dolje” da odlučuju. I onda samo gledati koje škole i koji nastavnici imaju najbolje rezultate.

      Slažem se. Iako opet smatram da bi trebalo osigurati nekakvo praćenje razvoja.

      • puzz kaže:

        Naravno, ja se isto slažem da treba postojati praćenje razvoja, ali ne treba s time pretjerivati. Jer tko nam garantira “pratitelji razvoja” neće stvari gurati na svoj mlin (ne nužno u financijskom smislu, nego recimo u pretjerivanju s važnošću nekog gradiva, isl.). Centralizirano praćenje razvoja ima sličan problem kao i centralizirano odlučivanje o tome što će se učiti. Kao što je dobro rekao čovjek na predavanju koje si linkao — nitko ne zna što nam ekonomija donosi. Dakle, nijedan “pratitelj razvoja” neće znati koji su pravi i objektivni kriteriji.

        I zato, ja osobno mislim da je jedinstvena državna matura, uz sve nedostatke, sasvim dovoljan pratitelj razvoja.

        Što se tiče srednjih škola, nastavnici imaju prilično malo sloboda. Ja sam 5 godina radio u osnovnoj, moja supruga radi još uvijek na srednjoj. I jedini trenutak kad sam imao potpunu slobodu je kad sam imao slobodnu aktivnost…

        Evo par članaka o švedskom modelu:

        http://www.economist.com/node/11535645?story_id=11535645

        http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/education/3717744.stm

        http://ftp.iza.org/dp3691.pdf

        Slično je i s “charter” školama u Americi.

  3. digresija kaže:

    Michel de Montaigne, francuski humanist, zapisao je u jednom eseju o odgoju: “… volio bih da se brižljivo odabere odgajatelj koji bi radije imao dobro izrađenu nego dobro napunjenu glavu te da se od njega traži i jedno i drugo, ali prije svega valjan karakter … da svog pitomca stavi na ogled dajući mu da sam stvari okuša, bira i razlikuje … da mu ponekad pokaže put, a ponekad da njega pusti da ga sam pronađe … hoću da i on sluša svog učenika kako govori”.
    Iz davnog vremena, a tako suvremeno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: