U Jutarnjem listu od 9. lipnja objavljen je prilog Tanje Rudež pod naslovom “Novi ateisti: Vi vjerujte u Boga, ali nama treba sloboda od religije”. Prilog je izazvao brojne komentare na mrežnim stranicama Jutarnjeg i na Facebooku, ali i reakcije vjerskih opinion-makera (don Živko Kustić 1, don Živko Kustić 2, don Živko Kustić 3, vlč. Lovro Zaplatić, Zoran Vukman 1, Zoran Vukman 2). Dobar dio tih komentara i reakcija počiva na pojmovnoj zbrci. Tu zbrku valja raščistiti kako bi se moglo početi raspravljati o bitnim pitanjima. Ovdje bih izložio mapu pojmovnog terena uz pomoć koje možemo prevladati početne zbrke kako bismo došli do pravih pitanja.
Antropolozi nas uvjeravaju da se u svakom ljudskom društvu može naći pojam boga, božanstva ili neke sile koja upravlja elementima i time određuje ljudski život. To je sama po sebi zanimljiva činjenica i moguće ju je objasniti na više različitih načina. No zamislimo čovjeka koji nema nikakav sličan pojam. Nazovimo takvoga čovjeka naivnim ateistom. On je ateist utoliko što za njega nikakav bog i božanstva ne postoje, naprosto stoga što ne raspolaže nikakvim poimanjem boga ili bogova. Neki današnji ateisti nadaju se da će jednoga dana postojati društvo u kojemu će svi ljudi biti naivni ateisti. To bi, smatraju oni, bio konačni trijumf ateizma i poraz teizma. Kakvo bi to društvo bilo, dobro ili loše, jedno je od pitanja o kojima vrijedi raspravljati. No današnji ateisti ne mogu se praviti naivni jer, htjeli ne htjeli, raspolažu pojmom boga i poimanjima različitih bogova različitih religija.
Velika većina ljudi, dakle, imat će nekakav pojam boga. Najčešće će to biti pojam boga koji su oblikovali odgojem u obitelji i školi ili pasivnom izloženošću društvenim i kulturnim utjecajima. Prema tom pojmu boga ljudi uglavnom zauzimaju određeni stav. Ako su tako odgajani, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja neovisno o odgoju, mnogi zauzimaju potvrdni stav, u smislu da smatraju da postoji nešto u zbilji što odgovara njihovom pojmu boga. Takav stav nazivamo vjerovanjem. Ti ljudi vjeruju da postoji bog. Oni su teisti. (Neka mi za ovu priliku bude oprošteno što neću povlačiti razlikovanja između teista, deista, panteista, politeista, animista itd.)
S druge strane, ako su drukčije odgajani, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja neovisno o odgoju, ljudi mogu zauzeti oprečni stav. Oni mogu zauzeti niječni stav, u smislu da smatraju da ne postoji ništa u zbilji što odgovara danom pojmu boga. Takav stav isto nazivamo vjerovanjem, naime vjerovanjem da bog ne postoji. Ti ljudi su ateisti. Ovdje je važno napomenuti dvije stvari. Prvo, glagol “vjerovati” do sada je korišten u sasvim običnom smislu, kao kada kažemo da vjerujemo da vani pada kiša ili da nemamo novca u novčaniku. Naime, iskazujemo svoj stav prema padanju kiše vani ili posjedovanju novca u novčaniku, bez obzira na čemu temeljili svoj stav. Uglavnom stavove zauzimamo kada za to imamo neki temelj ili potvrdu, ili bar težimo tome kao racionalna bića, dok zauzimanje stavova bez ikakve potvrde nazivamo iracionalnim ili predrasudnim. Kada imamo potvrdu koja nam se čini iznimno jakom, onda ćemo svoj stav nazvati “znanjem”. Ako vidimo kroz prozor da pada kiša, onda nećemo reći da vjerujemo da pada kiša, nego da znamo da pada kiša. Ali kada znamo da pada kiša nismo prestali vjerovati da pada kiša. Dapače, vjerujemo vrlo čvrsto i to stoga što imamo vrlo jaku potvrdu da kiša odista pada. Odatle klasična definicija znanja kao istinito opravdano vjerovanje.
Drugo, kršćanin koji poznaje klasičnu mitologiju ima pojam Zeusa, vrhovnog boga starih Grka. Kakav stav kršćanin zauzima prema tom pojmu? Dakako, zauzima negativan stav, tj. vjeruje da u zbilji ne postoji ništa što odgovara tom pojmu. Prema tome, kršćanin je ateist u pogledu Zeusa kao i u pogledu svih ostalih bogova i božanstava koji ne odgovaraju njegovom pojmu kršćanskog boga. Isto tako je hinduist ateist u pogledu kršćanskog i svih ostalih bogova osim onih koji pripadaju hinduističkom panteonu. Ateizam u ovom smislu možemo nazvati partikularnim ateizmom, ateizmom u kojemu se niječe postojanje nekog određenog boga ili božanstava. To je razmjerno nezanimljiv ateizam. Doduše, zanimljivo je primijetiti kako je logički nemoguće da kršćanin kao partikularni ateist u pogledu hinduističkog panteona i hinduist kao partikularni ateist u pogledu kršćanskog Boga oba budu u krivu, dok je logički moguće da oba budu pravu. Mnogo je zanimljiviji onaj drugi, univerzalni ateizam.
Univerzalni ateizam je zauzimanje negativnog stava prema svakom pojmu boga koji je čovjek dosad iznjedrio i koji bi se mogao iznjedriti po istom obrascu. Univerzalni ateist je, dakle, onaj koji smatra da u zbilji ne postoji ništa što odgovara pojmu kršćanskog, hinduističkog, antičkog grčkog ili bilo kojeg sličnog boga ili božanstva. Danas kad govorimo o ateistima mislimo na univerzalne ateiste, pa ću nadalje izostavljati kvalifikaciju “univerzalan”.
Prije nego li kažem nešto više o osnovnim polazištima teista i ateista, moram spomenuti još jednu skupinu ljudi. Ovisno o svom odgoju, ili na temelju vlastitog iskustva i razmišljanja, ljudi mogu odbiti zauzeti stav prema nekom određenom ili svakom pojmu boga. Oni se susprežu od donošenja bilo pozitivnog bilo negativnog stava o danom pojmu boga. To su agnostici. Možda možemo reći da agnostici ne vjeruju da postoji bog, ali to nas lako može zbuniti jer niti ateisti ne vjeruju da postoji bog. Naime, ateisti ne vjeruju da postoji bog u smislu da vjeruju da bog ne postoji, dok agnostici ne vjeruju da postoji bog u smislu da nemaju nikakvo vjerovanje u pogledu boga – niti vjerovanje da postoji niti vjerovanje da ne postoji. Zbog naznačene dvosmislenosti izraza “ne vjeruje” bolje je reći da su agnostici oni koji u pogledu boga nemaju nikakva vjerovanja, osim možda vjerovanja da se o bogu ne može imati nikakva vjerovanja.
Agnostici su slični naivnim ateistima. Ni naivni ateisti nemaju nikakva vjerovanja u pogledu boga, ali to je stoga što ne raspolažu s nikakvim pojmom boga. Agnostici raspolažu pojmom boga pa i različitim poimanjima boga u različitim religijama, ali odbijaju zauzeti stav prema tome. Agnostik odbija zauzeti stav o pojmu boga ili stoga što smatra da je on u načelu takav da se o njemu ne može zauzeti stav (principijelni agnostik) ili stoga što smatra da je pojam boga toliko nevažan da o njemu nije potrebno zauzimati stav (pragmatični agnostik). Dok će pragmatični agnostik teistu biti osobito odbojan, ateistu će biti simpatičan. No i teist i ateist bit će u sukobu s principijelnim agnostikom, a taj sukob bit će epistemološke prirode: zašto bi pojam boga bio takav da se o njemu u načelu ne može zauzeti stav?
Da se vratimo teistima i ateistima. Teist dakle zauzima pozitivan stav prema određenom pojmu boga, on vjeruje da bog postoji. Ali zašto teist zauzima takav stav? Ponajprije stoga što je, skupa s danim pojmom boga, kroz odgoj ili vlastito iskustvo usvojio stajalište da se vjerovanje u boga ne treba temeljiti na potvrdi. Takvo stajalište naziva se vjera. Vjeru treba strogo razlikovati od vjerovanja. Vjera je vjerovanje koje se ne temelji na potvrdama, i to je jača što više prkosi raspoloživim potvrdama. Na primjer, apostol Toma bio je nazvan “nevjerni” jer je odbio vjerovati u Isusovo uskrsnuće bez čvrstog dokaza.
Iz ovog razlikovanja vjere i vjerovanja jasno je zašto se ateist ne može složiti s prigovorom da je i ateizam vjera. Naime, ateizam se protivi zauzimanju stavova bez potvrde, ili čak usprkos njoj. Ateist predbacuje teistu spremnost da vjeruje u nešto iako nema dovoljnu potvrdu za to, ili čak usprkos postojećim potvrdama. Naravno, teist može odgovoriti da ateizam ipak jest vjera jer su ateisti isto tako spremni vjerovati mnoge stvari bez dovoljne potvrde, no ateist na to neće pristati i tražiti će primjere stvari u koje on vjeruje a nema potvrde i to će vjerojatno završiti u epistemološkoj raspravi oko toga što čini dovoljnu potvrdu za vjerovanje. U svakom slučaju, reći da ateist nema vjeru ne znači da on nema nikakva vjerovanja, nego da nema vjerovanja u kojima ustrajava iako za njih nema potvrdu, ili usprkos postojećim potvrdama. Isto tako, odvratiti ateistu da i on u mnoge stvari vjeruje, nije nikakav prigovor ateizmu, jer to ne implicira da ateist ima vjeru. Da, ateist vjeruje u mnoge stvari, npr. on vjeruje da vani pada kiša kada, ali ta svoja vjerovanja on teži temeljiti na potvrdi, npr. na tome što vidi da je vani oblačno i osjeti kapi kiše po sebi.
Prema tome, dok je teist spreman vjerovati neovisno o raspoloživim potvrdama pa čak i usprkos njima, ateist takvu spremnost osuđuje kao vid iracionalnosti, a svoja vjerovanja nastoji temeljiti na raspoloživim potvrdama. Ateist, dakle, smatra da je vjera iracionalna, da od čovjeka “čini ovcu”, da mu zatvara vidike. Teist pak smatra da, iako možda iracionalna, vjera čovjeka oslobađa, čini ga čovjekom, otvara mu drugačije vidike. Međutim, brojni teisti, osim što njeguju vjeru, smatraju da zapravo imaju dobru potvrdu za svoje vjerovanje u boga. Tu će se teisti pozvati na teološke dokaze za postojanje boga, npr. dokaz iz prvog uzroka ili iz složenosti svijeta. Ateist će pak opovrgavati te dokaze na temelju znanstvenih teorija i standardnih filozofskih protuargumenta, što vodi u zanimljive rasprave, ali rasprave koje niti nakon dva tisućljeća nisu odlučene.
Štoviše, kao što teist svoju vjeru često dodatno osnažuje racionalnim dokazima za koje tvrdi da čine dobru potvrdu za vjerovanje u boga, ateist svoju osudu vjere dodatno osnažuje argumentima za koje smatra da čine dobru potvrdu za vjerovanje da bog ne postoji, npr. dokaz iz postojanja zla ili iz proturječnosti temeljnih božjih atributa. Dakle, ne samo što smatra da se teist ponaša iracionalno utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji neovisno o raspoloživim potvrdama, nego je njegova iracionalnost još veća utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji usprkos raspoloživim potvrdama da bog ne postoji. Dakako, teisti će opovrgavati te dokaze na temelju standardnih teoloških argumenata (teodiceja) i filozofskih distinkcija, što je daljnji prilog zanimljivim tisućljetnim raspravama.
I dok će agnostik na sve ovo odmahnuti rukom i nastaviti svojim svakodnevnim poslom, teist će ovim raspravama krijepiti svoju vjeru, a ateist svoju racionalnost. I svi su sretni i zadovoljni. Doduše, to ne znači da teist neće malo gunđati zbog nagrizanja vjere u suvremenom društvu, a ateist zbog prevelikog utjecaja vjerskih institucija koje promiču iracionalnost u suvremenom društvu.
(Berlin, 16. 7. 2010.)
Blogomdan 
Zanimljive su teze iznesene u ovom osvrtu.
Znači li to da su ateisti i komunisti bili navini, iracionalni u masovnoj histeriji kada su vjerovali da će njihova društva trajati vječno, a raspala su se za manje od sto godina?
Pate li možda ateisti od umišljene projekcije ili su psihopati u najmanju ruku neurotici zato što odbacuju ono što vjeruje velika većina čovječanstva?
Možda su ateisti samo zaluđeni i krivo odgojeni te im je mozak ispran od roditelja ateista pa sada vjeruju nešto u što zapravo ne vjeruju jer su samo indoktrinirani. Iako svoje teze ne mogu pokrijepiti znanošću, jer ona ne odgovara na pitanja vjere, znači li to da su oni neobrazovani i bave se onim što zapravo ne razumiju?
Eto sve se može okrenuti argumentacijom kak kome odgovara 😉
Možda će ovaj tekst pomoći u raspravi, te donijeti malo relevantnih istraživanja: Religija opada, ateizam raste? – http://www.kriz-zivota.com/pod_povecalom/5439/religija_opada_ateizam_raste/
Pozdrav
Hvala na linku koji ste priložili.
Nije mi nakana ulaziti u brojke koje su ondje predstavljene i u metodologiju kojom se do tih brojki došlo, ali prokomentirao bih dvije stvari. Prvo, zašto su ispuštena istraživanja korelacije religioznosti sa stupnjem obrazovanja i kvocijentom inteligencije? Možda zato što veliki broj istraživanja daje rezultate koje ne bi bilo zgodno staviti na “najčitaniji vjerski portal”. Samo kao primjer, za razliku od 85% populacije SAD koja vjeruje u postojanje osobnog Boga, samo 7% članova Američke akademije znanosti dijeli to vjerovanje. Indikativno, zar ne?
Drugo, način na koji je predstavljen ateizam u ovom tekstu je izrazito neprijateljski i neobjektivan:
Iz ovoga bi se moglo zaključiti: (i) da ateizam postoji samo u sklopu totalitarne ideologije, što nije točno; (ii) da je ateizam kriv za segregaciju i progon vjernika, što je u najmanju ruku sporno; (iii) da mali postotak ateista treba pripisati sve manjem broju totalitarnih režima, a ne, recimo, različitim vrstama diskriminacije i pritisaka koje ateisti trpe u religioznim sredinama.
O srži umnog i moralnog spora religije (ne nužno vjere, opreza radi, jer nekom i poimanje vjere može sadržati i komponentu znanstvenog) i znanosti koje teži objektivnosti zorno svjedoče riječi i pozicija unutar hijerarhije biskupa Elia Sgreccia (JL, 1. 12. 2006.), ravnatelja vatikanske akademije za život: „Naravno, teolog treba pričati s teologom, filozof s filozofom, dok istraživač treba tražiti potvrde za svoje teorije. Ne treba miješati uloge, mi koji se bavimo teologijom ili filozofijom nismo sposobni za verfikaciju znanstvenih teorija ili analizirati antropološka i paleontološka otkrća. To je posao znanosti. S druge strane, znanstveniku ne treba smetati ako netko pita za ultimativni razlog za sve to, odakle porijeklo svega.“
Biskup Sgrecci opravdano upozorava na u pravilu moguće, ne sigurne, znanstvene zlouporabe i falsificiranje znanstvenih istraživanja i dostignuća (na primjeru embrionalnih stanica). Kao i u svakoj drugoj profesiji, to nije stvar profesije i metode istraživanja nego čovjeka – ne/profesionalnosti. No interesantniji dio odnosi se na evolucionizam i odnos znanosti i religije. Na te upite biskup popustljivije odgovara, i to do te mjere da evolucionizam nije ni u suprotnosti s religijskim pristupom spoznavanja stvarnosti. Evolucionisti ni to nikad nisu dokazali, pa po metodi empirijskog istraživanja to ne mogu ni tvrditi, jer bi osporili i metodu i svoj kredibilitet. Pojedini samo pretpostavljaju, ‘nadaju se, vjeruju da bi …’ – teoretiziraju. No, pretpostavka – teorija, nije znanstvena činjenica, dok se kroz niz pokusa ne dokaže. Iz teorije evolucije niz je postavki dokazano. O ‘ultimativnom uzroku’ evolucionizma nije, što ne znači da u nekoj daljnoj budućnosti (možda) i neće. I niz tabua iz dalje / bliže prošlosti upravo je znanost demistificirala, ne religija. Istinski i korektni znanstvenik, po metodi dokazane činjenice, nikad neće tvrditi da Bog postoji ili ne postoji. Za razliku od teologa, kojem je zapravo subjektivno, osobno vjerovanje u postojanje Boga najveći argument. No, kako ne postoje ni dokaza za nepostojanje Boga, teologija (kao metoda spoznaje) nije u potpunosti iracionalna. Ali, drugima htijeti ovozemaljskim zakonima represivno nametnuti to subjektivno i ničim dokazivo (ultimativno) vjerovanje i ono što bi iz toga slijedilo u svakodnevnom životu, kao istinu, tj. činjenični dokaz, je iracionalno. Biskup dalje tvrdi da religija nije prirodni, već metafizički fenomen. S pozicije privatnosti, biskup je u pravu. Zato i jesu, s pozicije privatnosti neke stare religije (npr.; i civilizacije starog istoka) od danas oficijelnih monoteističkih religija nazivane primitivnima – poganskima, iako su stvorile zadivljujuće i moćne civilizacije dužeg vijeka trajanja no što je naša. Netolerancija i patroniziranje tim civilizacija i njihovih religija seže jer su podrijetlo vidjele i u prirodnom, fizičkom.
O ovoj temi akademik V. Paar izlaže kako se je „od 5 st. kroz znanstvenu prošlost provlačila komplementarnost znanosti i vjere“ (G. koncila, 1. 5. 2005.): „Danas znanost fantastično napreduje, ali što je više znanstvenih spoznaja, to je sve više novih neriješenih problema. Osim toga, znanstveni je opis toliko kompliciran da se on ne može riješiti, tako da mi ne opisujemo realnost nego pojednostavljujemo opis realnosti. Dakle nije riječ o realnosti nego samo o njezinoj pojednostavljenoj slici.“, skeptičnim, propitivajućim jezikom i prema samoj znanosti kritičnim; te nastavlja: „Zato i znanstvenik koji sve više napreduje postaje sve više svjestan svojih granica, postaje skroman i otvoren prema ”Onomu” tko je stvorio taj čudnovati, zadivljujući, velikim dijelom neistraženi i savršeni svijet.“. Tim riječima akademik zanemaruje daljnju mogućnost evolucije znanstvene metode da možda jednom otkrije i tvorca. Jel, kaže akademik: „… u tom pogledu na mene utjecao i pokojni kardinal Franjo Kuharić … Njega su također zanimali znanstveni problemi, između ostalih posebno već spomenuta teorija ‘velikog praska’ i determinističkog kaosa, i poticao me je da što dublje proniknem u taj odnos znanosti i vjere. Sjećam se kako mi je jednom prigodom rekao da znanost ima svoje granice. Kada sam ga upitao može li mi on pokazati gdje su te granice, on mi je mirno rekao kako sada ne može, ali da ja samo čekam jer ću ih jednom i sam otkriti i vidjeti. I doista je bio potpuno u pravu!“, zaključuje akademik, tj. ondje gdje (za sada) znanost nema odgovora, mjesto je čudu. Jel, ništa nam drugo i ne preostaje nego vjera (u egzistenciju o tvorcu svijeta), s pretpostavkom o oficijelnoj dominantnoj, abrahamskoj verziji Božje egzistencije (tj., Onomu), i načinu na koji ga je stvorio. I eto opet medievalnog sklada znanosti i vjere.
No, akademik ne navodi da je i ponajznačajniji razlog za genezu skolastičkog sklada znanosti i vjere u spoznavanju prirode vrlo jednostavna a povijesno dokaziva činjenica;, svećenstvo je, skoro pa jedino kroz svoje (do sredine 18 st.) onovremeno skoro jedino moguće institute vodilo brigu o obrazovanju, te da su mu ondašnji dosezi uma trebali (primarno) služiti da se dokaže, abrahamska verzija stvaranja svijeta i putem znanstvene metode (Nije li u to vrijeme živio i W. Occam?). Shodno tomu razumljiv je i odnos ondašnjeg, ukupnog neospornog autoriteta prema ondašnjim istraživačima (sumnjivcima, moguće heretičkim znanstvenicima), a spoznajno nepodobnima autoritetu. Da korektni znanstvenik svjestan svojih granica postaje skroman i otvoren pred onim što istražuje, i više je no logično, s obzirom na svijest samog znanstvenika / čovjeka o svojoj ljudskoj: umnoj, fizičkoj, duhovnoj … organičenosti (Sokratove ostavštine: koliko god spoznao, znam da još više neznam). No, ne neracionalno i ponizno (po akademikovoj pretpostavci: Onomu, oficijelnoj abrahamskoj dogmi), jer do toga u znanstvenom istraživanju tek treba doći: je li uopće itko?, tko ako je?, kako?, kada?, zašto i u koju svrhu? stvorio …
Suštinska razlika između filozofske s jedne strane i religijske pretpostavke o mogućoj egzistenciji tvorca svega je:
a) filozofska kao deduktivna nužno zahtjeva nekakve promatrane indikatore opravdanja svoje ontološke teze
b) teologija ne zahtjeva ni toliko, već je i sama vjera u egzistenciju tvorca – čudo (što po toj metodi ima mogućnost i potpune pogreške) i imperativno provođenje nauka što iz takve teze proizlazi dovoljna i jedina ispravna (vjeruj, ne znaj)
Historiografija otkriva da su ljudi (civilizacije od davnina) ono što nisu mogli, znali objasniti prirodnim / racionalnim / činjenicom, isto to objašnjavali nadnaravnim, dogmom, teologijom. To, u pravilu, nije značilo istinitost. Jer je znanost (kao i čovjek) uz sve nedostatke (teologija, bar do sada, nije ponudila ikakvo indikativnije rješenje, osim zadanog vjerovanja u čudo) a potaknuta ljudskom znatiželjom za spoznajom, kroz tisućljeća evoluirala (za razliku od teologije, čija je ultimativna spoznaja i istina zadana i neupitna – dogma). Upravo zato, istražujući (teško, ali ipak) otkrivala, demistificirala. Primjera radi, ondašnjem visokom kleru nikako nisu odgovarala istraživanja J. F. Champolliona pri odgonetanju hijeroglifa i početka egipatske civilizacije, da se ‘ne daj Bože’ ne dogodi, tj. znanstveno potvrdi, da je prošlost čovjeka starija od slike koju je tadašnjoj kristijaniziranoj civilizaciji nudio neosporni autoritet. Zašto onda znanosti, i za buduća vremena, a na osnovu dosadašnjih pozitivnih učinaka, uskraćivati to pravo, tj. pretpostavljati joj, spoznajno više no sporno relevantnu, dogmu i njenu metodu – teologiju kao moguće rješenje iznalaženja akademikog „boljeg od pojednostavljene slike realnosti? Umjesto znanstvenog principa „pokušaja egzaktnog otklanjanja daljnjih nedoumica“, jer je tako došla do (za sada) po akademiku, pojednostavljene slike realnosti. Akademik Paar teologiju kao spoznajnu metodu spoznajno i vrijednosno izjednačava s znanošću i time znanost opterećuje da mora ili bi morala (dogmi, pretpostavljenome čudu – bez ikakvih indikatora – još nejasnijoj slici realnosti) dokazati (sebe) i buduće moguću jasniju ‘pojednostavljenu sliku realnost’, koja je bar egzaktno i racionalno istražena.
Je li to metodološki paradoks? Ako je, zašto je? Naime, kako teologija (za sada samo ambicijom znanstvenosti) kao nauk i zagovor o dogmi (a po biskupu Sgrecciu: „ni sposobnost verifikacije, jel bi se i uloge miješale“) za egzaktno dokazivim (što je znanosti nužnost), i koliko god religijski nauk o nadnaravnom stvaranju unutar sebe izgledao kohezivan; time (a i utoliko) mogućnost nadomještanja znanstvenih (ljudskog raz/uma) ograničenja pri spoznavanju teologijom / religijom (ljudskom željom, nadom, ufanjem, idealitetom) je iracionalna, skoro pa iluzorna.
Nadalje, na upit o tvrdnji D. Dennetta da je „Bog – vjera zapravo u našem mozgu“, biskup Sgrecci kaže da ne smijemo zaboraviti da „Bog nije materija, a naš je mozak sastavljen od materije“. Da je ljudski mozak sastavljen od materije, znanstveno je potvrđeno i to biskup prihvaća. Ali biskup ne prihvaća (a priori odbija) da ono što čovječanstvo naziva – „Bog, koji bi mogao postojati“, možda može biti i dio, možda i cjelina, prirodnog fenomena. Iako ni za jedno tumačenje još uvijek nema dokaza ni protudokaza. No, nužno se nameće pitanje: Kako je i na koji način biskup doznao i dokazao (kad superiorno tvrdi), da Bog nije materijalan (osim subjektivno, koje metodološki i konkluzivno može biti potpuno pogrešno). Što je teologija, zadnjih dvije (i više) tisuća godina uopće o Bogu: njegovu izgledu, kvaliteti, kvantiteti, materijalu i podrijetlu od kojeg je načinjen i, uopće, egzistenciji dokazala da bi se iz toga „zapravo ničim, ni indikativno, nazirućeg uvjerenja“ negirao i umno omalovažavao znanstveni pokušaj spoznaje i uloženi mukotrpni umni i moralni rad, te tražila ista umna i moralna vrijednost za teologiju, koja vrijedi i za znanost (s obzirom da su im metode, ne/učinci i ne/dostignuća bitno različiti)? Znanost ne ide za eliminiranjem, diskreditiranjem mogućnosti postojanja nadnaravnog tvorca svega jer bi unaprijed negirajući nešto za što nema ni približno dokazivih egzaktnosti negirala samu sebe. No, bez istih dokazivih egzaktnosti ne može tvrditi ni da isti postoji. Znanost ide za objašnjavanjem nepoznatog o prirodi i društvu putem pronalaska nedvosmislenog, upravo iz razloga da izbjegne (koliko je to uopće moguće) uvijek kompromitirajuću spekulativnost. I na osnovu egzaktno otkrivenog, stvara zaključke. Utoliko se metodom i spoznajom i razlikuje od teologije. Nesuvislo bi bilo predviđati rezultate znanstvenih istraživanja u nekoj bližoj / daljoj budućnosti.
Istinskog znanstvenika (predavača – poučavatelja ili istraživača) sigurno ne smeta upit, propitivanje (koje postavlja biskup: ultimativni razlog za sve to, odakle porijeklo svega?), jer znanstvenik i sam tako djeluje pri istraživanju i spoznavanju na korist umne znatiželje, tako i čovječanstva (Aristotelovskoj deutilitarnoj ljubavi prema mudrosti, kao takvoj i radi nje). Pokusi + promatranja = zaključak, su znanstveni način istraživanja i razmišljanja. No, sasvim je druga stvar kad toj metodi netko (npr., teolog) tko ništa dokazao nije, (niti je sposoban, kako kaže sam biskup Sgrecci); protuslovi kao jednako relevantan.
Kakvi su rezultati teologije? Na koje pitanje o bilo kakvom ultimativnom je teologija odgovorila, tj. dala ikakvo naziranje? Prigovori biskupa Sgreccia upućeni znanosti su najblaže rečeno, umno, a i moralno, nekorektni. Jel, objektivne poteškoće znanstvene metode spoznavanja koje iznosi i akademik Paar, govore upravo i o znanstvenoj korektnosti da ne manipulira (bar ne svijesno), već da i samu sebe kontinuirano kritički propituje zbog neistražene a moguće istine radi. Sličnu, načelnu poziciju (obzirom na problematiku i metodu proučavanja) zagovara i filozofija.
Religija svojim credom nepropitujućeg i nedokazivog, a samovjerujućeg, i takve bazne istine (a po biskupa Sgreccia: nesposobnošću verifikacije) omogućuje da i više no relevantna (ne 100%, nismo sigurni ni u to jer nemamo dokaza) neuvjerljivost njenog suštinskog a promatranog identificiranja nadnaravne egzistencije, nema ni metodologiju spoznavanja (svedena ja na puko vjerovanje kao svoju jedinu metodu), pa time nema ni mogućnost ikakve egzaktnosti, jer joj metodološki ne treba. Kako onda uopće teologija može biti u mogućnosti pokušati riješiti akademikovih „to je sve više novih neriješenih problema“? Utoliko je vjerojatnost da teologija (ne)svijesno, znatno više može manipulirati mogućom realnošću no znanost što direktno umanjuje mogućnost i teološko spoznatljive istine. Kako onda metodološki; ono što je manje vjerojatno (teologija, vjera, religija) može biti nadomjestak ograničenjima onome što je više vjerojatno (znanost); koja je metodološki u mogućnosti veće istinitosti?
Znanost religijske dogme propituje s ciljem da ih egzaktno istraži. Kad ih, bilo podržava ili opovrgava, u pravilu to čini i iz namjere da iskaže i svoje najdublje subjektivno, neznanstveno uvjerenje o njima, ili, (jer o ultimativnom uzorku još nema nikakvnih protu/dokaza) opovrgavanju istih dogmi kao opće, predrasudno (što god to kao takvo, nedokazivo, značilo) prihvaćenog mjerila. Utoliko, znanost sasvim opravdano (zbog nedokazivosti) ne/oficijelnu vjeru u nadnaravno stvaranje svijeta usmjerava na privatnost, intimu pojedinca (pa bio on i vrhunski znanstvenik). Koju, takav pojedinac / skupina, ima pravo i društveno javno, u privatne svrhe isticati. Bez represivne obaveze drugima kroz državne zakone i institucije.
Argumenti biskupa Sgreccia o dijalogu između znanosti i religije (Galillei je bio religiozan čovjek, Kopernik je bio katolik) su više sarkastični no smiješni, kad iz historiografske građe znamo kakve su sudbine (npr.: Bruno, De Dominis …) navedeni i njihova literatura imali (bez obzira na njihovu i/religiozno uvjerenje). I to upravo od predstavnika religije koji su kočili, usporavali, ponekad čak prisilno zaustavljali ondašnja istraživanja (npr., Da Vincieva obdukcijska istraživanja ljudskog tijela). Ono što danas mali dio (oko 10% po sociološkim istraživanjima) svjetske znanstvene zajednice vjeruje / pretpostavlja / nada se (uprošćeno rečeno, ima neku vrst intuicije, o ili u čuda) bez činjeničnih znanstvenih dokaza je to da je evolucija, možda, Božji naum, plan, putokaz kako nesavršeni (kakvi svi doista jesmo: umno, duhovno, emotivno, fizički) čovjek može spoznati istinu o i nadnaravnom tvorcu (ako doista postoji) i stvaranju. Jedino se u tome može racionalno shvatiti Einstainova hipoteza o pokušaju spoznavanja svijeta (tj. i njegovih osobnih kao nesavršenog čovjeka, i do sada, znanstvenih nedostataka): „Znanost je bez vjere sakata / neuvjerljiva, a vjera je bez znanosti slijepa“. No, time se ništa ne rješava, ne dolazi do odgovora. Osim, za (s osobnim pravom) i moguću potpuno pogrešnu privatnost.
Istom krilaticom svećenstvo (i vjeroučitelji) podučavaju vjeroučenike u državnim školama oduzimajući im time, unaprijed, bez ikakve sumnje da bi moglo biti točno: „mogućnost svijesti o prirodno uvjetovanoj imanenciji vjere, ufanja, nadanja, umirenja, stremljenja idealitetu, sreći … svakog čovjeka“ ako vjera istog čovjeka nije oficijelno zadana, tj. institucionalizirana po oficijelnim pravilima. Tako i metode egzaktnog spoznavanja (znanosti) ako čovjek nije i pod skutom istih. Što to ujedno govori o potrebi i kvaliteti održavanja konfesionalne etike u javnim školama? Zagovara li taj model inkorporiranja religije etički totalitarizam. Nije li smisao javnih škola istraživačko, znanstveno obrazovanje i odgoj koji, umne i moralne korektnosti i objektivnosti radi, sva religijska i filozofska (i ina autonomna) etička i prirodoznanstvena učenja stavlja (bar u startu) u vrijednosno podjednaku poziciju?
Znanstvenik, kao i svaki drugi čovjek ima osobnu vjeru / nadu …, kao važne komponente svoje duhovne i ljudske imanencije, koje mu pomažu pri ukupnom oblikovanju kao čovjeka, time i njegovu umnu znatiželju, koja teži objektivnoj spoznatljivosti. Utoliko su prigovori, da znanost čovjeku destruira vjeru i nadu, iracionalni, jer su to duhovne i emotivne kategorije vezane isključivo za osobnost pojedinca. Iste te kategorije čovjek gradi na sasvim drugim osnovama no što je znanost. Po takvoj tezi kritičara (pretpostavimo da je njena sadržajnost istinita) ni jedan ili skoro ni jedan čovjek koji se bavi ozbiljnom znanošću ne bi mogao normalno i prihvatljivo funkcionirati u društvu. No stvarnost je potpuno drugačija. Takvom kritikom znanosti i onih koji se njome bave, tj. njenim svođenjem na svojevrsnu robotizaciju kritičar pokazuje do koje mjere (kad se znanosti spoznajno kao jednako vrijedna pretpostavi bilo koja dogma) ide njegov objektivni kognitivni i etički kredibilitet (v.; biskup od Lancastera Patrick O’Donoghue; JL, 19. 11. 2008.). Naime, nepostojanjem kvalitetne argumentacije da se i dalje kritizira znanstvena metoda, kritika se preusmjerava na osobnu razinu, tj. na čovjeka, znanstvenika (on prvi nema, ili ne bi trebao imati, ni vjeru ni nadu). Institucionalno i zakonodavno podržavljenje kategorija: vjere, nade … kroz bilo kakav oblik obaveze (kolektiv) vodi u pogubnu opasnost etičkog, emotivnog i inog totalitarizma koji destruira čovjeka (i onog evanđeoski zamišljenog) koji bi trebao slobodnim duhom i umom doći do svog stvoritelja (ako je uopće nadnaravnom kreacijom stvoren) – idealiteta. Shodno tomu, znanstvenik ima pravo biti religiozan ili ireligiozan. No, to ne pomiruje znanost i religiju kao metode spoznavanja, kako to i više no trivijalno vidi biskup Sgrecci (znakovito obzirom i na biskupovu funkciju u Crkvi). Čovjek koji se bavi ozbiljnom znanošću (potpuno je irelevantno da li je on i/religiozan) da bi uopće bio priznat kao znanstvenik i imao vjerodostojnost pri istraživačkom radu i rezultatu, mora upotrebljavati znanstvene metode i podastrijeti materijalne dokaze za obranu svog rada / teze, metodološki izbjegavajući uvijek kompromitirajuću spekulativnu dvosmislenost (npr.; preteča suvremenog genetičar J. G. Mendel, povjesničar i arheolog don Frane Bulić …).
Kad je Darwin objavio „Podrijetlo vrsta …“ historiografija nam otkriva kako je svećenstvo reagiralo. U zadnjih stoljeće i pol nije znanost mijenjala mišljenje k religijskoj istini, već obratno. Naime, samokritika Crkve od pape Ivana Pavla II. iz 1992/96. g. o evoluciji „to dosada bila jedna hipoteza za koju trebaju dodatne potvrde“ čisto je znanstveni, empirijski način razmišljanja. Isto tako i biskup Sgrecci: „prihvatimo da ta teorija (misleći na evoluciju) dobiva čvrste dokaze“, idu u smjeru potvrde dostignuća znanosti, ne teologije i religije koje se od nastanka teorije evolucije do današnjih dana istoj žučno protive. No, uzimajući u obzir izjavu pape Benedikta XVI. s predavanja iz Regensburga 2006. g. o osudi prosvjetiteljstva (nije negiralo mogućnost postojanja nadnaravnog tvorca, već vjeru u istog usmjerio na privatnost – time utrlo put sekularizmu, ne osporavajući čovjeku javno društvenu prezentaciju svog privatnog uvjerenja) na čijim krilima je odrastao i izgrađivao svoj duh i znanstveni put sam Darwin i ostatak znanstvene zajednice, jasnije postaju i proturiječne izjavebiskupa Sgrecca. Teologije T. Ivančić citirao je znanstvenike neurologe (HTV-1, 02. 09. 2006.) da u ljudskom mozgu postoji stanica za vjeru / Boga, braneći na taj način, prozaično (zar je to dokaz o postojanju Boga? – zar i/religiozan čovjek svijest o vjeri u nešto (idealitet), kao dio ili cjelinu svog duha, nije imao i prije tog otkrića?) održavanje konfesionalne nastave u javnim školama RH.
„Čovjek želi upoznati istinu. Jednostavno, pak, znanje čini čovjeka potištenim. Naime, onaj koji promatra i uči ono što se događa u svijetu, na kraju ostaje potišten. Ali istina je nešto više od spoznaje i znanja: poznavanje istine ima cilj spoznati što je dobro. Istina nas čini dobrima, a dobrota je istinita: to je optimizam koji živi u kršćanskoj vjeri, jer je njoj dano vidjeti Logos, stvaralački Um koji se, u Božjem utjelovljenju, objavio kao dobro, kao sama dobrota.“, suština je predavanja koje je papa Benedikt XVI. na početku drugog semestra nastavne godine 2007./08. g. namjenio profesorima i studentima La Sapienze, od kojih se minorna skupina usprotivila papinu predavanju (SD, 19. 1. 2008.). S pozicije građanske i političke korektnosti i proklamiranog dijaloga znanosti i religije, ta manjina je pokazala što misli o odnosu religije i znanosti. S pozicije slobodoumnosti i elementarne znanstvene korektnosti prosvjednici nisu bili korektni. Slobodoumnost i znanstvena korektnost zagovara saslušavanje predavača, pa i za kojeg se unaprijed sumnja ili zna da ima suprotno mišljenje, bez obzira na to što se može pretpostavljati i da će mu argumentacija biti porozna. No, s pozicije same metode spoznavanja, a nakon što je par dana kasnije u medijima prezentiran papin pripremljeni govor, tj. njegov suštinski dio (i ne/isprici kardinala Ratzingera iz 1990. g. o Galileu), da li je uopće imalo svrhe da papa Benedikt XVI. održi to predavanje. Zašto? Što je to novoga napisao papa, a što nije i od prije iz tih krugova na više razina referirano, da bi isto moglo poslužiti kao kvalitetna (za one koji se je trude očuvati) dijaloška osnova? Poznato je, i simptomatično, da zagovaratelji takvog dijaloga potječu iz klerilalnih krugova. Prije bi se moglo reći da je papa podastro samo još jedan argument protiv tog dijaloga, dodajući mu još jednu prepreku pritvaranjem vrata. Zašto? Zato jer Benedikt XVI. znanje i spoznaju, tj. znanost, tretita kao nesvrhovitost kojom se istinitost kao takva ne može spoznati. Naime, potrebna joj je vjera u čudo – istinu. Time je, po papi, znanstveni put ka mogućoj spoznaji sam po sebi nesvrhovit (bez obzira i na objektivne rezultate). Znanost, kao takva, čovjeku oduzima nadu i vjeru, tj. na čovjeka djeluje potišteno. A, kako znanost po papi kreira duhovnu potištenost, te ne ide za istinom (jel, istina je nešto više, kaže papa), znanost (po papi) ne ide ni za dobrotom, tj. znanost kao takva nije ni dobra (poznavanje istine ima cilj spoznati što je dobro, istina nas čini dobrima, a dobrota je istinita“, kaže Benedikt XVI.). A ta, jedina, dobrota i istina, po papi, sam je transcendentni tvorac. S obzirom na dogmu, to bi trebala biti vjera u istog. S pozicije osobnog, razmišljanje Benedikta XVI. je opravdano. Time je, sugestivno očito, da je sama znanost ako ne na rubu zla (jel se ne osvrće na istu dogmu / čudo), onda nekako, na tom putu. Istina, papa ne kaže da je sama znanost zlo. No, što je doista tu novost od strane papinstva? Osim ponovo izrečene, medievalno obojene, retorike po kojoj znanost jedinu svrhu ima ako se trudi dokazati abrahamsku verziju i opravdavati ono što ona zapovijeda za svakodnevni život. I dodatnog generiranja (možda / zapravo, jedine svrhovitosti) tih misli na niže rangirani kler i religiozni puk. Što je pozitivno izrekao Benedikta XVI. u ime daljnjeg održavanja dijaloga znanosti i religije? Čime on potiče dijalog znanosti i religije, ako znanost i njenu metodu na takav način diskvalificira, vidjevši njenu svrhovitu za proklamirani dijalog jedino u skolastičkom duhu, tj. podređenosti religiji? Prosvjedi manjine profesora i studenata La Sapienze nakon svega izgledaju kao nepotrebna, s pozicije slobodoumnosti neopravdana, paradna posljedica. Koja je, istina u nespretnoj izvedbi, htijela upozoriti na suštinsku nesvrhovitost najavljenog predavanja. Iako neznajući, a predviđajući o čemu bi papa mogao izlagati. Jel, papi Benediktu XVI. očito nije, po nekakvoj totalitarnoj matrici, bilo zabranjeno javno iznijeti svoje, u više navrata javno već izgovoreno, razmišljanje. Koje je uostalom par dana kasnije, putem medija, svjetskoj javnosti i prezentirano.
Da bi svećenstvo bilo jednako spoznajno relevantno kao znanstvenici, teologija bi trebala sebe, svoja i ultimativna razmišljanja i zaključke – istinu, ako ne na znanstven, ali bar na neki, indikativan način dokazati i usporediti, testirati sa znanstvenim. Tek nakon toga, tj. sinergijske usporedbe (prednosti i nedostataka) zajedničkih rezultata istraživanja, svećenstvo će biti u relevantno spoznajnoj (time i odgojnoj) mogućnosti da dijeli lekcije. Tada bi i umno – moralni spor bio, bar u startnoj, mogućnosti ravnopravnih za stolom. U suprotnom će se sve svesti, kao i do sada, na izjave poput citiranih teologa: Ivančića i Sgreccia, o korištenju (miješanju uloga) znanstvenih spoznaja kad to svećenstvu iz društveno – političkih razloga zatreba, a negiranju onih (jednako dokazivih) kad im to (navodno suprotno Božjem nauku) nije u interesu. I doista, sama vjera kao polazna baza, a teologija kao njena jednako nepropitujuća spoznajna metoda o i u nadnaravnog tvorca zbog deegzaktnosti podliježe potpunoj spekulaciji, gubeći time spoznajno relevantan kredibilitet. Osim za privatnost.
Tekst mi se sviđa. Mislim da je dobro da neko “objektivan”, što znači ne teist ili ateist napiše nekoliko redaka o teizmu i ateizmu. Pokušao sam naći propust u opisu, ali nisam ga našao. (-:
Imam jedno pitanje, ili hajdemo reći, dvojbu. Ja kao ateist izbjegavam koristiti izraz “vjerujem” iz razloga da me se ne bi krivo shvatilo i protumačilo ili još gore, da se to ne iskoristi u pogrešnom smislu. U tekstu ste napisali “Vjerujemo da vani pada kiša.” Je li to isto kao da kažem “Mislim da vani pada kiša.”? Ja vjeru, ne religioznost, kada se koristi u uobičajenom govoru shvaćam kao povjerenje, u smislu “Vjerujem svojoj djevojci…”, “Vjerujem da me prijatelj neće iznevjeriti.”, “Vjerujem da je on dobar čovjek.” itd. Nezgodno je to što teisti u razgovoru ili raspravama često iznose argument poput: “Svi mi imamo vjeru, jer svi vjerujem da se nećemo probuditi iznad rijeke i umočiti nogu u vodu dok silazimo s kreveta.”
Rekao bih da je to pogrešna usporedba i da se tu radi o drugo vjeri. Zato koristim izraz “mislim” umjesto “vjerujem”, jer je nekima teško vidjeti razliku.
Volio bih čuti mišljenje o ovome.
Drago mi je da vam se tekst sviđa. Iako sam ga nastojao napisati objektivno, on nije objektivan u smislu koji navodite – “što znači ne teist ili ateist napiše nekoliko redaka o teizmu i ateizmu” – jer ja jesam ateist koji je napisao nekoliko redaka o teizmu i ateizmu.
A što se vašega pitanja tiče, u tekstu sam pokušao napraviti strogo razlikovanje između vjerovanja i vjere. Pojam vjerovanja, kako sam ga definirao, jedan je od elementarnih i vrlo općih epistemoloških pojmova i prisutan je u mnogim jezicima (grč. doxa, lat. opinio, eng. belief, njem. meinung). Vjera je logički subordinirani pojam, dakle vrsta vjerovanja, naime osobito čvrsto vjerovanje koje nije ovisno o potvrdama ili dokazima. U većini jezika ovo potonje može se izraziti istom ili sličnom riječju kao i “vjerovanje”, iako u nekim jezicima postoji posve različita riječ (npr. eng. faith) kako bi razlikovanje bilo jasno.
Budući da se uži pojam vjere često poistovjećuje sa rodnim pojmom vjerovanja, Vi zagovarate izbjegavanje i višeg rodnog pojma. Meni se to čini nepotrebno. Ja radije zagovaram strogo razlikovanje tih dvaju pojmova.
Točno je da se glagol “misliti” i izvedena glagoska imenica “mišljenje” u svakodnevnoj upotrebi dobrim dijelom preklapaju s glagolom “vjerovati” i izvedenom glagolskom imenicom “vjerovanje”. Međutim to preklapanje je samo djelomično. Primjerice, mišljenje je obično proces, vjerovanje nije. Vjerovanje može biti rezultat mišljenja, npr. nakon što sam dobro promislio o X došao sam do zaključka da X jest F (tako da sada vjerujem da X jest F). Ali mišljenje može biti i takvo da ne završava ni sa kakvim vjerovanjem, npr. ako se radi o nekakvom slikovnom ili asocijativnom mišljenju, ili o diskurzivnom mišljenju u kojemu odvagujemo razloge pro i contra za tezu da X jest F, ali na kraju se ipak ne možemo odlučiti.
Iz vašeg teksta nisam zaključio da ste ateist, što još više govori u prilog da je tekst objektivan. Svaka čast, meni to ne uspijeva (-:
Ne mogu ne zaključiti da ste u pravu kada govorite o vjerovanju i mišljenju, ali, pretpostavljam da vam je poznato kakva je zbrka nastala Einsteinovim uključivanjem “boga” u svoja razmišljanja. Na kraju su od njega napravili vjernika jer je spominjao izraz bog, ali u sasvim drugačijem smislu nego što je to uobičajeno poimanje osobnog boga. On je vjerovatno mislio na panteističkog boga ili više na, hajmo reći, silu nego što je to ideja boga kakvu nam prezentiraju.
Ne uspoređujem se s Einsteinom, ali u našem društvu bi se također pogrešno moglo protumačiti, kako sam to već naznačio u svom prvom komentaru, izražavanje koje uključuje riječi poput “vjerujem”. No, mislim da je to nebitno u suštini za ovu temu. Želim vam u svakom slučaju zahvaliti na vašem tekstu koji je Tako jednostavan a zapravo tako osvježavajuć.
Očito niste pročitali prilog iz Jutarnjeg lista koji spominjem u prvoj rečenici svog teksta… 😀
Da, poznato mi je to. Einstein nije vjerovao u osobnoga Boga i riječ “bog” koristio je metaforički. No to je posve drukčiji slučaj od onoga s glagolom “vjerovati”.
Nažalost, nisam pročitao taj tekst koji spominjete. Nedostatak vremena.
A što se tiče glagola “vjerovati”, možda slučaj s Einsteinom jeste drukčiji, ali mislim da se može izvući pouka iz toga.
Pozdrav
Antropolozi nas uvjeravaju da se u svakom ljudskom društvu može naći pojam boga, božanstva ili neke sile koja upravlja elementima i time određuje ljudski život. To je sama po sebi zanimljiva činjenica i moguće ju je objasniti na više različitih načina. No zamislimo čovjeka koji nema nikakav sličan pojam. Nazovimo takvoga čovjeka naivnim ateistom. On je ateist utoliko što za njega nikakav bog i božanstva ne postoje, naprosto stoga što ne raspolaže nikakvim poimanjem boga ili bogova.
Ovo više odgovara nekognitivizmu. Ne može biti ateist jer pojam “Bog” za njega nema smisleni sadržaj. Reći za njega da je ateist je, po meni, pogrešno jer su sudovi “Bog postoji” i “Bog ne postoji” iz njegovog gledišta besmisleni.
Neki današnji ateisti nadaju se da će jednoga dana postojati društvo u kojemu će svi ljudi biti naivni ateisti.
Jedini ateist za kojega se može sigurno reći da ima ovakvo stajalište je Marx. On se nadao da će jedno dana buduće socijalističko društvo nadrasti kategorije teizma i ateizma.
Teist dakle zauzima pozitivan stav prema određenom pojmu boga, on vjeruje da bog postoji. Ali zašto teist zauzima takav stav? Ponajprije stoga što je, skupa s danim pojmom boga, kroz odgoj ili vlastito iskustvo usvojio stajalište da se vjerovanje u boga ne treba temeljiti na potvrdi. Takvo stajalište naziva se vjera. Vjeru treba strogo razlikovati od vjerovanja. Vjera je vjerovanje koje se ne temelji na potvrdama, i to je jača što više prkosi raspoloživim potvrdama.
Bojim se da morate biti pažljivi. Teizam je vjerovanje kao i svako vjerovanje u epistemološkom smislu. Kako se do toga vjerovanja dolazi je zasebno pitanje, i sigurno će Vam svatko dati drugačije objašnjenje.
Ono na što Vi ciljate su, pretpostavljam, religije u kojima je teizam samo jedno od vjerovanja inkorporirianih u njima. Danas nitko tko se deklarira teistom nije samo teist, već je član nekoga većega sustava npr. abrahamske religije, gdje je teizam ključno ali ne i jedino vjerovanje koje posjeduju. Rekao bih da su teizam i ateizam vjerovanja koje nikada ne postoje u vakuumu, već su dijelovi obuhvatnijih sustava.
Da budem još određeniji, imali ste na umu odnos teističkih religija prema vlastitom sadržaju. Ako sam Judaist, Kršćanin ili Musliman, kako da se postavim prema otkrivenju moje religije? Kako da znam da su tvrdnje izrečene u Tanakhu, Bibliji ili Kuranu istinite?
Iako niste spomenuli koja točno religija uči da se njezine doktrine moraju slijediti bez potvrde, siguran sam da se radi o Kršćanstvu. Budući da sam kao i Vi odrastao u kulturi koja je povijesno i tradicijski kršćanska, to je vrlo vjerojatno, te olakšava stvar jer ne trebamo uskladiti naše pojmove, i možemo se lako međusobno razumjeti.
Vaša definicija vjere se temelji na tvrdnji da Kršćani preuzimaju takvu definiciju vjere od njihovih vjerskih autoriteta i bilo koga drugog tko je odgovoran za njihov vjerski odgoj. Kako ste došli do te tvrdnje niste išli u detalje. Ali kako ste došli do te tvrdnje, i da li stvarno svećenici, vjeročitelji, roditelji i drugi uče ostale kršćane takvoj vjeri je sekundarno; ono što je glavno pitanje je da li takva definicija je održiva, odnosno, je li potkrepljiva biblijski. Spomenuli ste jedan Biblijski događaj.
Na primjer, apostol Toma bio je nazvan “nevjerni” jer je odbio vjerovati u Isusovo uskrsnuće bez čvrstog dokaza.
Ovo navodite kao biblijsku potvrdu, ali niste se upustili u analizu da podrži vašu interpretaciju, niti ste citirali navedeni događaj i koji je dio svjedočanstva o nevjernom Tomi u pitanju. Mogu samo pretpostaviti da se radi o ovome citatu:
Iv 20:29 “Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
Pogledajmo prvo okolnosti koje su ovome prethodile. Apostol Toma je imao više nego dovoljno dokaza: svjedočanstvo ostale jedanaestorice sa kojima je proveo tri godine, osobno iskustvo Isusovih čudesnih moći, čak i praznu grobnicu. Nema razloga da sumnja u svoje drugove, a gledajući Isusova čuda, među njima i oživljavanje Lazara, nema razloga da sumnja u uskrsnuće.
Sa time na umu, većina budućih potencijalnih preobraćenika neće imati toliko direktnih dokaza kao Toma. Imali bi dovoljno dokaza, ali ako bi se Tomi dozvolilo da napravi primjer, ostali bi prigovorili: ako Toma je mogao vjerovati samo na temelju ovoga, zašto se Isus ne pojavi svakome pojedincu? Isus bi se sveo na duha iz svjetiljke koji se pojavljuje na zapovijed.
Na kraju, imajmo na umu riječ blaženi. Ona je prijevod riječi makarios, koja se isto koristila u Blaženstvima u Mateju i Luki. U ovom kontekstu, najbolji je prijevod “kako su čestiti….”, tako da implikacija nije da su oni koji nisu vidjeli u prednosti već da imaju više časti nego oni kao Toma koji zahtijevaju prekomjerne dokaze.
Isus nudi potvrdu časti osobama koje su zadovoljne sa dokazima koje imaju, što je dovoljno za lojalnost tj. vjeru. Suprotnost tome je sramotno pokazivati nedostatak povjerenja kada se je patron već dokazao.
Naravno, vaša ideja vjere može biti vjera neke hipotetske religije, ali da li je to valjana definicija unutar Kršćanstva? Mislim da je moja analiza stavila vašu tezu u sumnju.
Iz ovog razlikovanja vjere i vjerovanja jasno je zašto se ateist ne može složiti s prigovorom da je i ateizam vjera. Naime, ateizam se protivi zauzimanju stavova bez potvrde, ili čak usprkos njoj.
U samoj se definiciji ateizma ne nalazi ništa iz čega bi slijedilo da se ateizam protivi zauzimanju stavova bez potvrde. To je odvojeno stajalište neovisno o ateizmu. Netko može biti ateist i smatrati da se mogu uzimati stavovi bez potvrde, uključujući i sam ateizam.
Ateist predbacuje teistu spremnost da vjeruje u nešto iako nema dovoljnu potvrdu za to, ili čak usprkos postojećim potvrdama.
Ako postoje postojeće potvrde teizma, zašto netko ne bi bio spreman biti teist? Svjesnost o potvrdama teizma automatski stvara znanje o teizmu, i time se postaje teist.
Prema tome, dok je teist spreman vjerovati neovisno o raspoloživim potvrdama pa čak i usprkos njima, ateist takvu spremnost osuđuje kao vid iracionalnosti, a svoja vjerovanja nastoji temeljiti na raspoloživim potvrdama.
Neki se ateisti možda vode ovakvim principima, ali ništa u samoj definiciji ateizma ne nalaže da te principe mora slijediti. Nema kontradikcije u tome da se bude ateist i neutralan prema tim principima ili da ih se jasno odbaci.
Međutim, brojni teisti, osim što njeguju vjeru, smatraju da zapravo imaju dobru potvrdu za svoje vjerovanje u boga. Tu će se teisti pozvati na teološke dokaze za postojanje boga, npr. dokaz iz prvog uzroka ili iz složenosti svijeta.
Nisam upoznat sa teologijom, ali navedeni se argumenti za Božju egzistenciju spominju unutar filozofije religije, legitimne grane filozofije, koja kritički proučava vjerske tvrdnje i, barem u principu, teološki je neutralna.
Ateist će pak opovrgavati te dokaze na temelju znanstvenih teorija i standardnih filozofskih protuargumenta, što vodi u zanimljive rasprave, ali rasprave koje niti nakon dva tisućljeća nisu odlučene.
Štoviše, kao što teist svoju vjeru često dodatno osnažuje racionalnim dokazima za koje tvrdi da čine dobru potvrdu za vjerovanje u boga, ateist svoju osudu vjere dodatno osnažuje argumentima za koje smatra da čine dobru potvrdu za vjerovanje da bog ne postoji, npr. dokaz iz postojanja zla ili iz proturječnosti temeljnih božjih atributa. Dakle, ne samo što smatra da se teist ponaša iracionalno utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji neovisno o raspoloživim potvrdama, nego je njegova iracionalnost još veća utoliko što ustrajava u vjerovanju da bog postoji usprkos raspoloživim potvrdama da bog ne postoji. Dakako, teisti će opovrgavati te dokaze na temelju standardnih teoloških argumenata (teodiceja) i filozofskih distinkcija, što je daljnji prilog zanimljivim tisućljetnim raspravama.
Ako te tisućljetne rasprave još nisu prestale, na temelju čega se može odrediti da li je teizam ili ateizam racionalan? Alvin Plantinga, jedan od vodećih suvremenih analitičkih filozofa religije, u svojoj knjizi Warranted Christian Belief razlikuje dva prigovora teističkom vjerovanju: de jure prigovori, koji tvrde da je teističko vjerovanje iracionalno, nezajamčeno, neopravdano, itd. i de facto prigovori, koji tvrde da Bog teističkog vjerovanja ne postoji. Ali, kao što to Plantinga pokazuje u svojoj rigoroznoj filozofskoj analizi, svi de jure prigovori ovise o de facto prigovorima (osim jednoga). Kao što ste sami rekli, rasprave o Božjoj egzistenciji se vode tisućljećima, stoga je vjerojatno da ovdje ateist neće uspjeti, i time se oduzima vjetar iz njegovih jedara da optuži teiste za iracionalnost svojeg vjerovanja.
Teška artiljerija protiv jednostavnog teksta izvorno namijenjenog dnevnim novinama. Počašćen sam.
Katolički teolog Tonči Matulić 14. kolovoza 2010. dao je intervju Večernjem listu (link) u kojemu se osvrnuo na izjavu predsjednika Josipovića u kojoj se on deklarira kao agnostik. U tom intrvjuu može se naći zorna potvrda tvrdnje u mom tekstu da je principijelni agnosticizam pozicija koja je izrazito odbojna teistima:
Pohvalno je da nereligiozna osoba kao Josipović može doći do visoke pozicije. Ljudima je prioritet procjenjivanja nečijih sposobnosti vođenja važne državne funkcije a ne nečija vjeroispovijest. To govori da je Hrvatska tolerantno društvo, barem donekle.
Sa Matulićem bih se složio djelomično. Ako se netko nakon dužeg promišljanja odlučio za agnosticizam, onda je to valjan stav. Ono što je podložno kritici, a što možda ljudi predbacuju agnosticima, je ravnodušnost prema pitanju Božje egzistencije. Tom pitanju se često daje velika težina, što je, po meni, i opravdano jer nijedno drugo pitanje nema toliko egzistencijalne važnosti za čovjeka. Filozofi kao Nietzsche, Sartre i Camus su opravdano tome pitanju posvetili veliki dio svojeg filozofskoga opusa.
Slažem se s ovime što je Matko napisao u prvome odlomku.
Matuliću slično odgovara i fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar iz Sarajeva:
Cijeli intervju s Jelečem iz Jutarnjeg lista u subotu 21. 8. 2010 vrijedan je čitanja: link.
S drugim odlomkom se slažem samo manjim dijelom. Slažem se da je ravnodušnost spram pitanja Božje egzistencije ono što ljudi predbacuju agnosticima, ali ne slažem se da je pitanje Božje egzistencije pitanje od najveće važnosti. Pitanja koja meni izgledaju od velike važnosti su ova: Kako to da većina ljudi, čak i onih dobro upućenih u osnovne uvide suvremene znanosti i filozofije, vjeruje u Boga? Što ljudi dobivaju vjerom u Boga i što su sve spremni učiniti zbog nje?
U čemu je problem ako u vezi boga nemamo određen stav? Koliko bog ima utjecaja u životu prosječne osobe? Vrlo malo bog ima utjecaja na život čak i prosječne religiozne osobe u Hrvatskoj. Zašto bi onda agnosticizam bio presudan? Neimanje stava je također stav. Zašto bi smo morali izabrati biti ateisti ili ateisti i zašto bi to dvoje moralo biti jedini izbor? Zašto agnosticizam ne bi bio treći izbor?
Ja sam ateist, ali smatram da gledam svijet prilično otvorenih očiju. Ako neko nema određen stav o bogu, pa neka nema. Ne mora niti imati. Netko nema ni određen stav o evoluciji, Velikom prasku iako bez Velikog praska ne bi bilo ni nas. Nitko nema određen stav o kraterima na Mjesecu, ili Saturnovim prstenovima. Pa neka nema! Zašto bi to bilo bitno? Ako čovjek nema stav o bogu, nečemu imaginarnom, pa neka nema! Ni ja nemam stav o Pepeljugi!
Ja imam stav o Pepeljugi. Naime, smatram da ona ne postoji i nikada nije postojala. Zbog toga sam indiferentan prema njoj.
Prema Bogu nisam indiferentan, ali ne zato što smatram da On postoji, nego zbog toga što velika većina živih i mrtvih ljudi smatra da On postoji, a među njima i neki pojedinci kojima se iskreno divim.
Povela se interesantna rasprava o agnosticizmu. Inače u pogledu njega zauzimam ponešto radikalan stav: smatram da (pravi) agnostici niti ne postoje. 😀 A pogotovo u političkom životu gdje agnosticizam funkcionira kao nekakav goldilocks principle u praksi, nešto slično kao kada se političari u izbornim kampanjama kunu da navijaju ‘i za dinamo, i za hajduk’, da se, eto, ne bi nikome zamjerili.
Nijednu od postojećih definicija agnosticizma koju sam dosada susreo ne nalazim zadovoljavajućom; neke su od njih po meni jednostavno nekoherentne, druge neuvjerljive, a treće se svode na ateizam. Zato mislim da je agnosticizam najčešće ili i) eufemizam za ateista ili ii) naziv za one koji su neodlučni. Usput, bilo bi interesantno proučiti agnosticizam iz memetičke perspektive.
Također, mislim da priznanje osobe da je agnostik (tj. da nema nikakvih vjerovanja u pogledu boga) nije dovoljno da bi mislili da agnostici zapravo i postoje. Ako bih se ja izjasnio kao dgdist (pri čemu bih ‘dgdizam’ objasnio kao vjerovanje u boga samo na parne datume) ljudi bi bili opravdani u svojim sumnjama jesam li ja zaista dgdist.
I agnostici su ateisti u nekom pogledu. Nisu teorijski ateisti, ali su praktični ateisti jer žive kao da Boga nema.
Da, ali ima i mnogo teista koji žive kao da Boga nema. Jesu li i to praktični ateisti?
Da, ali ima i mnogo teista koji žive kao da Boga nema. Jesu li i to praktični ateisti?
Jesu.
Zanimljivo. Onda je zapravo na svijetu mnogo više ateista nego teista. Iako je većina ljudi na svijetu religiozna.
Zanimljivo. Onda je zapravo na svijetu mnogo više ateista nego teista. Iako je većina ljudi na svijetu religiozna.
Ovdje termin “ateist” postaje dvosmislen. Ne znam kako znate koliko ima neprakticirajučih vjernika u svijetu, jer bi to zahtijevalo globalni pregled privatnih života, ali odokativno, broj vjernika je još u većini čak i ako uzmemo u obzir praktične “ateiste”. Ono što je u upadljivoj manjini je teorijski, pravi ateizam.
Mislim da je termin “ateist” postao dvosmislen kad ste napisali: “I agnostici su ateisti u nekom pogledu. Nisu teorijski ateisti, ali su praktični ateisti jer žive kao da Boga nema.”
Još jedan mali dodatak. Postoje li uistinu agnostici je empirijsko pitanje koje bi se uz pomoć suvremene neuroznanosti moglo riješiti. Jednostavno se izmjeri ERP (event-related potentials) kod vjernika i nevjernika na upit vjeruju li u boga te se on usporedi s ERP-om od agnostika. Ako je agnosticizam odista svojevrsni ‘treći put’ u bifurkaciji ateizam-teizam, njihov ERP bi trebao biti drugačiji od ostale dvije skupine.
Meni nekaj tu fali…
Naime, tropreka teist-ateist-antiteist.
Šalu na stranu: ali što je s pojmom antiteista? Da li je on objašnjen pojmom agnostik? Ne čini mi se tako.
A kako je onda?
Ne znam što je s pojmom “antiteist”. Prihvatimo li pojmovni okvir koji sam predložio i pojam “ateist” ograničimo na ono što sam nazvao “naivni ateist”, dakle na nekoga tko jednostavno nije upoznat, ili se pravi da nije upoznat s pojmom boga ili božanskog, onda bi “antiteist” odgovarao onome što se u tradiciji i danas široko podrazumijeva pod pojmom “ateist”, tj. netko tko niječe (anti-) postojanje boga i božanskog u relevantnom smislu. E sad, ako je naivni ateizam zanemariva pozicija – kao što mislim da jest – nema dostatnoga razloga za trodiobu. Pojmovi “ateist” i “antiteist” su koekstenzivni, pa možemo eliminirati onaj koji nije u širokoj upotrebi i za koji ne možemo naći smislenu upotrebu. Naravno, ako netko smatra da može naći smislenu upotrebu, neka je opiše pa možem o tome prodiskutirati.
Odličan članak prije svega i zanimljiva rasprava. Samo koja riječ o, donekle, diskriminirajućim komentarima prema agnosticima i tu se osvrćem na intervju s Matulićem.
“Apsurdno je sržno pitanje ljudske egzistencije ostaviti neodgovorenim. To uostalom nije moguće. Ljudska osoba je već po sebi jedno konačno opredjeljenje.”
Zašto bi apsurdno bilo ne imati stava o postojanju ili ne postojanju boga? Naravno da će jednom katoličkom teologu ta ideja, to pitanje, biti temeljem egzistencije. Dakle, u pitanju je izjava ogađena subjektivnošću i nipošto nije točno kako ovo temeljno egzistencijalno pitanje jednom teologu mora ujedno biti i temeljno egzistencijalno pitanje nekom drugom čovjeku.
Uzmimo, dakle, jednog pragmatičnog agnostika. Nije u pitanju nemarnost prema egzistencijalnim pitanjima, već i on, nakon (u većini slučajeva) kontemplativnog razmišljanja, dolazi do zaključka kako ne pronalazi važnost odgovora ili imanja stava o tom pitanju. Jednostavno, stav o pitanju boga ne utječe na ono što on jest, što ga čini čovjekom. Jer pošto je svjestan svoje slobodne volje, zašto bi promišljao o višim uzrocima i silama za koje je, iz iskustvenih razloga, siguran da na nju nemaju utjecaja niti na jedan drugi aspekt njegova života. Dakle rezultat je jedan apatetičan stav koji naprosto ostavlja veći prostor nekim drugim pitanjima. Zašto kod jednog takvog apatetičnog agnostika temeljno egzistencijalno pitanje ne bi bilo, npr., kako biti sretan?
I da nisu u pitanju tek pragmatični agnostici, poći ću od sebe, također ateista, koji još uvijek kroz svoju mladost i neznanje razvija svoj stav, ali se nada kako će jednog dana njegove ideje i misli biti popraćene sustavnom argumentacijom koja će pred drugim mišljenjima biti neprotivrječna. Ni za mene, iskreno govoreći, pitanje boga nije temeljno egzistencijalno pitanje, no jest itekako važno. Subjektivno sada govorim, a polazim od vlastitih “temelja”, tj. srži. I zbilja, najčešće si postavljam pitanje i ono ima najveću težinu u mojem razmišljanju: kako doseći svoj maksimalni potencijal u zadovoljstvu, znanju i koristnosti? Tj., proširenije pitanje bilo bi što mi je činiti da dosegnem najvišu točku zadovoljstva sa samim sobom, a istovremeno ostvarim maksimalni potencijal koji moj um ima te budem koristan društvu (jer čovjek je biće koje svoju svrhu pronalazi u zajednici s drugima)? Smatrajte da sam u krivu, ali ovo je ipak moja “srž” i ono na što ja cijeli život tražim odgovor.
Također, da napomenem, da posljednju točku pitanja ne bi shvatili utilitaristički, pod korisnost društvu smatram da živim pravedno i pod njegovim zakonima, što ne isključuje mogućnost da doprinosim njegovu poboljšanju i dobrobiti, ali na tu stavku nestavljam oznaku “svrhe” kao što je to u utilitarizma.
Tonči Matulić u članku „Na razmeđu dviju kultura”, (Zbornik – Kršćanska i/ili univerzalna etika, 2003, str. 94), kaže:
“… višeznačje unutar moralne filozofije olakšalo je cijepanje humanističke kulture na teistički, i ateistički kolosjek koji je nastao iz zahtjeva znanosti za autonomijom prirodnih znanosti i filozofije.”
Je li teza da težnja znanstvenika i filozofa pri zagovoru o istraživačkoj neovisnosti (tj. bar inicijalnom metodološkom skepticizmu prema predmetu istraživanja) od vjerske (ili ine) dogme i njene neodredivosti dovodi do negiranja egzistencije nadnaravnog (ili inog) tvorca, zapravo pokušaj da se i znanost i filozofija svedu na teološku metodologiju spoznavanja (istina je To, još samo moramo naći dokaz da je To istina)? Može li se bar dio odgovora o nastanku tzv. ‘ateističkog kolosjeka’ a zapravo ‘metodološkog skepticizma’ prema nedokazivoj pretpostavci nazirati i u, još uvijek, višetisućljetnoj nemogućnosti teologije da dokaže postojanje svog predmeta istraživanja (njegov kvalitet i kvantitet), tj. u samoj metodologiji tzv. ‘teističkog kolosjeka’?
Prvo pitanje mi nije sasvim jasno, a na drugo bih odgovorio potvrdno, uz napomenu da drugi dio odgovora o nastanku “ateističkog kolosjeka” treba tražiti u uspjehu znanstvenog mišljenja od Darwina na ovamo.
Ako sam ispravno shvatio Matulića, problem stvara “autonomija suvremene znanosti”. Iz njegove misli moglo bi se zaključiti: “ateistički kolosjek” je nastao jer znanost traži “autonomiju”. Od koga znanost traži autonomiju? Je li od teološke dedukcije? Ako je, kakvu? Je li metodološku? Prema čemu? Je li prema predmetima istraživanja? Ako je to točno, je li „neovisnost u spoznavanju” od nečeg što spoznaju (po znanosti) zamagljuje uzrok nastanka tzv. „ateističkog kolosjeka”? Ako je, onda “autonomija znanosti” izaziva sporenja vjere i znanosti – i otvara put ateizmu. No, ne ideološku, nego zbog veće mogućnosti same spoznaje. Da li onda autonomija znanosti, tj. ‘neovisnost’ njene metode treba postojati? Ja mislim da treba.
Po Matuliću (ako ga ispravno shvaćam) ne; bez zahtjeva za autonomnim pristupom u načinu istraživanja nema spomenutog spora – time ni ateizma, jer implementiranjem teološke dedukcije (iz Vašeg teksta – pozitivan stav prema određenom pojmu Boga ili vjerujem da Bog postoji) uvijek dolazimo do “argumenta” za postojanje Boga.