Je li ateizam religija?

Kratak odgovor: Ne, nije.

No prije nego li pokušam objasniti zašto ateizam nije religija, razmotrio bih zašto bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da ateizam jest religija. Naravno, ta se tvrdnja najčešće čuje u debatama između vjernika i ateista, kada vjernik pokušava opovrgnuti ateista argumentacijom tipa Tu quoque (lat. “i ti također”), tj. potkopati ateistovu poziciju tvrdnjom da je ateist podložan vlastitim kritikama jer [i] ima skup čvrstih vjerovanja kakav je inače karakterističan za religiju i [ii] jer je sklon očitovati još pokoje obilježje religiozne osobe.

Što se tiče [i], točno je da su religijska vjerovanja čvrsta, ali čvrstoća vjerovanja nije jedina bitna značajka religijskog vjerovanja. Jednako je bitna, ako ne i bitnija, jedna druga značajka religijskih vjerovanja, naime sadržaj religijskih vjerovanja. Sva religijska vjerovanja u konačnici se zasnivaju se na vjerovanju da postoji nešto nadnaravno – bog ili božanstva. Na tom vjerovanju temelje se druga religijska vjerovanja o bogu (o tome kakav je, kako djeluje, kako možemo utjecati na njega i sl.), o čovjeku (o tome da ima dušu koja je besmrtna, da može postići neko nadnaravno stanje i sl.), o društvu, povijesti, svijetu itd. Na istom vjerovanju, bar posredno, temelje se i religijski običaji i prakse.

Ateizam nije religija jer ne dijeli ovu drugu bitnu značajku religijskih vjerovanja, naime vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića. Drugim riječima, ako skup vjerovanja ne uključuje tu ključnu značajku religijskog vjerovanja, taj skup vjerovanja ne može se nazvati religijom. Što se tiče prve bitne značajke religijskih vjerovanja, njihove čvrstine, čvrstine koja ne mora ovisiti o evidenciji, čak ni nju ne dijeli dobar broj ateista. Naime, ateisti svoja vjerovanja nastoje temeljiti na evidenciji i spremni su mijenjati svoja vjerovanja u skladu sa snagom raspoložive evidencije. Dakle, možda su vjerovanja ateista čvrsta, ali čvrsta su jer smatraju da nema evidencije za suprotno stajalište dok ima stanovite evidencije za ateističko stajalište (npr. postojanje zla u svijetu). No kada bi se evidencija za teističko ili slično religijsko stajalište pojavila, ateisti bi bili spremni promijeniti svoja vjerovanja. Naravno, ovime ne želim reći da nema zagriženih ateista, ljudi koji su toliko uvjereni u svoje ateističke stavove da ih ništa ne bi moglo pokolebati, pa niti kad bi se grm kraj njihovih nogu spontano zapalio i prozborio (na hebrejskom, dakako). Možda je to samo dojam koji ostavljaju u žaru rasprave, ali i ako nije, ako su odista ateistički dogmatici, to još uvijek ateizam ne čini religijom zbog sadržaja ateističkih vjerovanja.

Što se tiče [ii], netko može tvrditi:

- da ateisti imaju svoje “svete knjige”, kao što je Nietzscheov Antikrist ili Dawkinsova Iluzija o bogu

- da imaju svoje svećenike, kao što je baron d’Holbach, Feuerbach, Nietzsche ili Hitchens

- da imaju svoje propovjedi u obliku javnih predavanja i debata

- da imaju svoje misionarske kampanje, kao što je kampanja “ateističkog autobusa” u Velikoj Britaniji ili (minirana kampanja) “ateističkog tramvaja” u Zagrebu

- da imaju svoja obilježja i simbole, kao što su Darwinova hodajuća ribica ili slovo “A” u krugu

- da ateizam može završiti u fundamentalizmu, baš kao i svaka druga religija, a kada postane nametnut može uzrokovati smrt milijuna ljudi, baš kao i većina religija.

Mislim da nije potrebno komentirati stavku po stavku, jer je bjelodano da one počivaju na površnim sličnostima. Govoriti o “svetim knjigama” ili o ”svećenicima” ateizma zlonamjerna je hiperbola, a primarna svrha ateističkih “propovjedi”, “misionarskih kampanja” i “simbolike” nipošto nije obraćanje na ateizam, već senzibiliziranje javnosti na alternativu religiji, koja je alternativa u mnogim zemljama više ili manje suptilno zatirana. Najzad, to što ateizam može završiti u fundamentalizmu nije nešto što ga čini bliskim samo religiji, nego svakom sustavu ideja i vjerovanja. Svaki sustav vjerovanje može biti instrumentaliziran, postati isključiv i korišten u svrhu podčinjavanja jednog čovjeka drugom. No čak i kad bi sve navedene stavke bile utemeljene, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da se ateizam proglasi religijom.

Da sažmem. Tvrdnja da je ateizam religija predstavlja pokušaj diskreditiranja ateizma, pokušaj kritike koja hoće pokazati da je ateizam nekonzistentan jer i sam predstavlja vrstu onoga što kritizira. Međutim, ta kritika nije osnovana, jer ateizam ne predstavlja vrstu onoga što kritizira, budući da mu nedostaje ključna sastavnica onoga što ateizam kritizira, a to je  vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića, vjerovanje koje je neovisno o raspoloživoj evidenciji.

[EDIT 1.9.2011]

Jedan kolega pročitao je gornji post i u privatnoj komunikaciji naveo još nešto što bi se moglo navesti kao razlog zbog kojega bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da je ateizam religija; (usput, hvala kolegi na čitanju i komentaru). Taj razlog mogao bi se formulirati ovako: [iii] Vjerovanje da sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom. To je jedan normativni stav koji treba uzeti zdravo za gotovo. A to zapravo znači da i ateizam počiva na činu vjere, jednako kao i religioznost: ateist naprosto, bez opravdanja, prihvaća stav “ne prihvaćam ono za što nema evidencije”, kao što religiozna osoba prihvaća stav “sve što piše u mojoj svetoj knjizi je istina”.

Ovaj razlog zasigurno je inspiriran suvremenim filozofskim raspravama o racionalnosti i prirodi opravdanja, gdje često nailazimo na skeptičku tvrdnju da racionalnost sama nema racionalnog opravdanja. Ovdje nije potrebno ulaziti u te zakučaste rasprave. Temeljno vjerovanje da vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom, odnosno da sadržaj vjerovanja i čvrstina kojom ga prihvaćamo trebaju biti ovisni o evidenciji, odista jest normativni stav, ali ja nipošto ne bih rekao da je to stav koji se uzima zdravo za gotovo, bez opravdanja. Mnogo puta smo se našli u nezgodi, poteškoći, na krivom putu ili u kontradikciji jer smo se vodili pogrešnim vjerovanjem. U znatnom broju tih situacija utvrdili smo da za pogrešno vjerovanje ili nismo imali nikakvu evidenciju, ili smo imali slabu evidenciju koju je trebalo bolje odvagnuti, procijeniti, razmislili o njoj. Da smo to učinili, po svoj prilici ne bismo prihvatili to pogrešno vjerovanje pa se ne bismo našli u neželjenoj situaciji. Po prirodi želimo imati ispravna vjerovanja i iskustvo nas uči da su to ona vjerovanja koja imaju jaku evidenciju. Da možemo birati između jake i slabe evidencije, uvijek bismo odabrali onu jaku. A empirijsku evidenciju, u tipičnim okolnostima, smatramo osobito jakom. Kad bi teist dobio priliku da pruži empirijsku evidenciju za svoje teističko vjerovanje, zasigurno bi tu priliku jedva dočekao i zdušno iskoristio.  I to ne samo kako bi uvjerio ateista, nego zacijelo kako bi i sebe učvrstio u svojoj vjeri.

Prema tome, po prirodi tražimo što jaču evidenciju u želji da imamo ispravna vjerovanja. Vjerovanje da bismo vjerovanja trebali temeljiti na što jačoj evidenciji, dakle, nije bez opravdanja. Opravdanje je iskustvo života u ovome svijetu. Hoće li to netko nazvati empirijskim, induktivnim ili pragmatičkim opravdanjem odnosno evidencijom, meni je svejedno. I, nota bene, čak i ako to opravdanje nekoga ne zadovolji u potpunosti, ono je dovoljno da se odbaci tvrdnja da vjerovanje kako sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom, ergo ateizam se temelji na slijepoj vjeri, ergo ateizam je također religija.

Ova rasprava o opravdanju otvara dva zanimljiva pitanja. Jedno je priroda evidencije koju ateisti imaju za svoja ateistička vjerovanja. Na primjer, kada ateist svoja ateistička vjerovanja potkrepljuje evidencijom iz evolucijske teorije, u kojoj mjeri on uvijek i potpuno razumije evolucijsku teoriju, a u kojoj se mjeri oslanja na autoritet evolucijskih biologa? Drugo je priroda evidencije koju vjernici imaju za svoja religijska vjerovanja. Ateisti često previđaju da vjernici smatraju kako imaju evidenciju za svoja religijska vjerovanja: to što su upoznali svoju dragu nakon neobičnog spleta okolnosti, što su u dlaku izbjegli prometnoj nesreći, što osjećaju “neobičnu mirnoću” kada uđu u crkvu, što je Big Bang morao imati neki uzrok… Naravno, ateist će odmah dovesti u pitanje snagu te evidencije, na što će vjernik odgovoriti istom mjerom i dovesti u pitanje snagu ateistove evidencije. I usvtrditi da je i ateizam religija…

[EDIT 15.9.2011]

Danas sam na jednom blogu pročitao simpatičan post o 10 mitova o ateistima u koje vjeruju religiozne osobe. Mit broj 5 glasi: “Ateizam je puka vjera, baš poput ostalih”, što je tema mog posta gore. Međutim, iznenadio sam se opisu ovoga mita: “Zamisao je,” piše autor bloga, “da argumenti za i protiv postojanja Boga imaju jednaku vrijednost.” Naime, nije mi palo na pamet da bi itko mogao smatrati da je ateizam religija (ili vjera, da ne ulazimo sada u nepotrebne finese) [iv] zbog toga što argumenti protiv postojanja nadnaravnih bića imaju istu vrijednost kao i argumenti u prilog njihova postojanja.
To mi vjerojatno nije palo na pamet zbog toga što smatram očiglednim da argumenti za i protiv postojanja Boga nemaju istu vrijednost, em zato što argumenti za i protiv postojanja Boga uopće nisu na istoj razini, em zato što nisu jednako uvjerljivi. Nisu na istoj razini, jer teret dokazivanja i argumentiranja nije na onome tko ne vjeruje u postojanje natprirodnih bića, već na onome tko vjeruje u njihovo postojanje. I nisu jednako uvjerljivi, jer su standardni argumenti u prilog postojanja Boga ili logički nevaljani (npr. ontološki dokaz) ili se pozivaju na nešto što se može bolje objasniti naturalistički (npr. argument iz dizajna ili argument iz osobnog iskustva). Istovremeno, pokoji argument protiv postojanja Boga čini mi se iznimno uvjerljiv, npr. argument iz postojanja zla u svijetu ili argument iz kontradiktornosti Božjih atributa. A tome još možemo pridati i prilično uvjerljivo evolucionističko objašnjenje zašto su ljudi uopće skloni vjerovati u natprirodna bića, objašnjenje koje, dakako, ne implicira da natprirodna bića odista i postoje.

Brucoši 2010.

Akademske godine 2010/11. predavao sam na dvije sastavnice Sveučilišta u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu i na Hrvatskim studijima. Na obje sastavnice predavao sam brucošima i stekao sam dojam da se trend pada kvalitete studenata – njihove zainteresiranosti, informiranosti i pismenosti - od prije dvije godine nastavio, i to prilično dramatično. Podijelio sam svoj dojam s nekoliko kolega na različitim sastavnicama i svi redom bili su istoga dojma.

U Jutarnjem listu od 9. lipnja 2011. izašao je veliki prilog  na tu temu koji potpisuje novinarka Ivane Kalogjere-Brkić. Zamolila me prije nekoliko dana za moja razmišljanja, a ja sam ih rado podijelio i drago mi je da su uglavnom točno prenesena u prilogu. (Osim što nisam “prof. dr.” nego – još uvijek – “doc. dr.”, te nije točno da na Hrvatskim studijima predajem kolegij “Akademsko pisanje”. Taj kolegij predavao sam samo na Filozofskom fakultetu, a na Hrvatskim studijima predaje ga doc. dr. Tomislav Janović.)

Budući da se članak ne može naći na mrežnoj stranici Jutarnjeg, stavljam ovdje pdf.

Tematski povezani prilog, o pokazateljima pismenosti na državnoj maturi, donosi današnji broj Večernjeg lista.

[EDIT 10.6.2011.]

U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je nastavak priloga od jučer, posvećen ponajprije situaciji s brucočima na Filozofskom fakultetu. Ovjde je pdf. Vrlo su poučne izjave samih brucoša, na str. 7, poput one da je svoj esej o knjizi “Zločin i kazna” napisao na temelju Wikipedije. Baš zbog toga što se radi o “copy-paste” generaciji koja ima pristup golemom fundusu informacija, potrebno je naglasak u nastavi preusmjeriti s dvanja informacija na njihovo povezivanje, sintezu i evaluaciju. Također, potrebno je od prve godine poraditi na senzibiliziranju studenata za akademsku čestitost.

A propos akademske čestitosti, na nedavnoj međunarodnoj konferenciji Life After Graduation, u organizaciji UNESCO-CEPES-a, jedan od zaključaka je da sveučilišta moraju pojačati edukaciju studenata o načelima akademske čestitosti, kao i uspostaviti i razvijati mehanizme održavanja visoke razine akademske čestitosti na sveučilištima.

Štrajk zbog slanja zakona u proceduru

Sindikat Akademska solidarnost najavljuje štrajk zbog toga što MZOŠ i dalje ustrajava na slanju prijedloga triju zakona – zakona o visokom obrazovanju, znanosti i sveučilištu – u saborsko čitanje. U ponedjelajk 23. svibnja 2011., Jutarnji list zamolio je dvoje zaposlenika Filozofskog fakulteta da iznesu svoja gledišta o opravdanosti štrajka. U prilog štrajku govorila je redovita profesorica s Odsjeka za komparativnu književnost, dr. Andrea Zlatar, moja negdašnja profesorica čije sam kolegije iz godine u godinu s velikim zanimanjem pohađao, protukandidatkinja Damira Borasa za mjesto dekana Filozofskog fakulteta, te istaknuta članica sindikata Akademska solidarnost. S druge strane, ja sam bio upitan jesam li protiv štrajka i bih li rekao nekoliko riječi o tome, što sam pristao učiniti. Budući da prilog nije dostupan na mrežnim stranicama Jutarnjeg, stavljam ga ovdje u pdf formatu.

Na portalu Connect razvila se zanimljiva rasprava u vezi s nekim stavovima iznesenim u tom prilogu. Komentari se mogu pročitati u cijelosti, iako  imena i prezimena autora komentara neće biti vidljiva posjetiteljima koji nisu članovi Connecta. Doduše, autorstvo nekih komentara moglo bi se zaključiti iz pozornog čitanja.

Usput, danas je izašao i članak u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu se, makar neizravno, potvrđuje teza o koruptibilnosti malih i zatvorenih akademskih sredina. Članak počinje ovako:

Akademska zajednica samo je preslika društva i u njoj ima i nepotizma i korupcije, kao i u cijeloj državi. Uvođenje reda je, stoga, poželjno. Primjerice, iako to nisam osobno doživio, poznato je da se na nekim fakultetima i kod nekih profesora trguje ispitima. Ima i drugih nepravilnosti i primjera akademske korupcije, recimo, po principu “ja tebi objavim rad, ti mene postaviš za dekana”.

Nadam se da će u članku spomenuti antikorupcijski projekt koji Zagrebačko sveučilište uskoro potpisuje s Europskom komisijom polučiti rezultate, odnosno da neće biti samo teoretiziranje o korupciji i mjerama za njegovo suzbijanje, nego će dovesti do praktičnog suzbijanja korupcije.

Intervju dr. Tomislava Janovića

Dr. sc. Tomislav Janović, docent na odjelu za filozofiju i odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dao je vrlo zanimljiv intervju u Glasu koncila od 3. travnja 2011. (str. 6-7). U intervjuu dr. Janović se osvrće na recentna događanja u akademskoj zajednici vezana uz prijedloge nove zakonske regulative u područjima visokog obrazovanja i znanosti, te na stanje u humanističkim zanostima.

Budući da intervju nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Glasa koncila, ovdje je čitka fotografija cijeloga članka (jpg, 1.6Mb) kao i tekst u MS Word formatu (doc) koji mi je kolega Janović bio ljubazan ustupiti.

20 godina vjeronauka u hrvatskim školama

Jutarnji list od 16. ožujka 2011. objavio je procjene i razmišljanja o primjerenosti i uspješnosti vjeronauka koji je prije 20 godina uveden u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Cijeli članak može se pročitati u pdf formatu ovdje.

Samo mali komentar uz sljedeći odlomak  konca teksta:

Dr. Josip Baričević, jedan od autora koncepta katoličkog vjeronauka u školama, uvjeren je da model izbornog konfesionalnog vjeronauka ne pridonosi diskriminaciji učenika. “Naprotiv, on pridonosi istinskom poštovanju drugih i drugačijih, a time i promicanju kulture dijaloga i mira među učenicima svih vjeroispovijesti te u odnosima s onima čiji roditelji nisu odabrali pohađanje konfesionalnog vjeronauka.”

Meni nije jasno kako uvođenje konfesionalnog vjeronauka može pridonositi istinskom poštovanju drugih i drugačijih, ako ti drugi i drugačiji u osnovnim školama moraju tumarati hodnicima za vrijeme trajanja satova vjeronauka…

Promjena obrazovne paradigme

Ambrose Bierce je u The Devil’s Dictionary zapisao: ”Obrazovanje je ono što pametnima otkriva a glupima skriva vlastiti nedostatak razumijevanja.” Sklon sam mišljenju da naš obrazovni sustav, na žalost, ni pametnima ne otkriva njihov vlastiti nedostatak razumijevanja, jer naš sustav uopće nije posvećen razumijevanju. On je posvećen – ako je ičemu smišljeno posvećen! – nečemu mnogo manje zahtjevnom: upamćivanju i reprodukciji materije. 

Razumijevanje je nešto posve drugo od znanja u onom površnom, “kvizovskom”, smislu pamćenja i pravovremene reprodukcije činjenjica. Pojednostavljeno kazano, razumijevanje je sposobnost povezivanja činjenica te uočavanja njihovih uzroka i učinaka, razloga i posljedica. Sposobnost razumijevanja pospješena je radoznalošću (otkrivanje novih činjenica i veza među njima), kreativnošću (novi načini sagledavanja i povezivanja činjenica), inovativnošću (novi načini uporabe i primjene poznatih činjenica) i kooperativnošću (zajedničko razmatranje, otkrivanje, povezivanje i primjena različitih činjenica). Meni se čini da svega toga ima premalo u našem obrazovnom sustavu. Uzroci takvoga stanja su brojni – od loših i nemotiviranih nastavnika, zastarjelih programa, neadekvatne infrastrukture (iPade u škole!), pa do opće društvene klime u kojoj se znanje i razumijevanje nedovoljno cijene.

Osim tih uzroka, koji su specifični ili posebno akutni u našemu podneblju, postoje i neki općenitiji uzroci koji karakteriziraju veliku većinu obrazovnih sustava u modernim društvima. O tome govori Sir Ken Robinson, poznati britanski pisac, edukator i višegodišnji profesor umjetnosti na Sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji, u tri kratka filma. Toplo preporučam njihovo višekratno gledanje, apsolviranje i, ako je moguće, implementaciju u nastavi.

Film br. 1: Nova paradigma obrazovanja (12 minuta, engleski)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_changing_education_paradigms.html

Film br. 2: Kako škole ubijaju kreativnost kod djece (19 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_says_schools_kill_creativity.html

Film br. 3: Evolucija učenja (18 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/sir_ken_robinson_bring_on_the_revolution.html

Integritet balkanskog intelektualca

Maločas sam od kolegice iz Bugarske dobio jedno pismo koje mi se čini vrlo poučnim. Pismo ukazuje na opravdanost skepticizma, inače karakterističnog za anglo-američki svijet, prema onima koji se na kontintentu nazivaju “intelektualci”, osobama u čiju se pamet i moralni integritet javnost uzdaje. (Pismo kolegice koju neću imenovati stilistički je neznatno popravljeno, uz njezino dopuštenje.)

In the middle of December 2010 it became clear that Prof. Bogdan Bogdanov, who is one of the founders of the Open Society Foundation in Bulgaria and Chair of the Board of Trustees of the New Bulgarian University from its establishment in 1991 to date, had served as a secret agent operating under the code-name “Nikolov” in the 6th Compartment of the 6th Department  – the political police – of the Bulgarian State Security.

Here is the announcement of the present committee, working in the archives of the totalitarian State Security:
http://www.comdos.bg/%D0%9D%D0%B0%D1%87%D0%B0%D0%BB%D0%BE/Decision-View/p/view?DecisionID=317

Many people refused to believe this allegation, but in the middle of January it was confirmed by new data. This data proves that the most popular Bulgarian classical philologist, the most influential public intellectual in Bulgaria of the transition period, the person who had translated so many of the dialogues of Plato, but also the person who had distributed millions of dollars from the budget of the Open Society (for eight years) and the New Bulgarian University (for twenty years)  – had written for the State Security 183 “reports” of more than 300 pages between 1978 and 1988, denouncing his colleagues in the Department of Classics and the Faculty of Classical and New Philology. 

Bogdanov himself confessed to this on his personal forum on the web of the New Bulgarian University:
http://www.bogdanbogdanov.net/forum_bg.php?page=discussion_show&discID=35

Obezduhovljeni ateisti

U novogodišnjem dvobroju Jutarnjeg lista, u reviji “Magazin”, str. 79, Miljenko Jergović objavio je tekst “Yehudi Menuhin: Koncert za Boga i violinu”. Radi se o zanimljivom i lijepo napisanom tekstu o jednom od najvećih violinista svih vremena, prvom Židovu koji je već 1947. godine svirao s Berlinskom filharmonijom pod dirigentskom palicom velikog Wilhelma Furtwänglera, o Menuhinovim nastupima u Sarajevu i o tome kako je on obilježio Jergovićev život. Ovdje bih se osvrnuo samo na onaj dio Jergovićeva teksta koji opravdava naslov teksta. Evo tog dijela teksta skeniranog skupa s Menuhinovom slikom u opremi članka:

Čudi me da je Jergovića impresionirao Izetbegovrićev odgovor na pitanje zašto smatra da Bog postoji, koji se zasniva na tzv. teleološkom argumentu za postojanje Boga. “Tko je mogao stvoriti glavu maslačka, ako nije Bog,” pita retorički Izetbegović. Naravno, glavu maslačka mogla je stvoriti evolucija. Štoviše, imamo vrlo čvrste dokaze da je glava maslačka rezultat evolucijske prilagodbe. Međutim, kazati da je glavu maslačka stvorila evolucija mnogima ne zvuči tako velebno, duboko i produhovljeno kao kazati da je glavu maslačka stvorio Bog. Meni se pak čini da je upravo suprotno. Kazati da je glavu maslačka stvorio Bog prilično je neinformativno, dok razumijevanje univerzalnog procesa evolucijske prilagodbe, njegovih uvjeta i mehanizama, čovjeka prosvjetljuje i produhovljuje.

“Od toga kada katolički popovi blebeću o seksu, gore je samo kad obezduhovljeni ateisti drve i trunu o Bogu,” zaključuje Jergović. Nisam siguran je li Jergović svoju ironičnu strelicu namijenio konkretnim osobama, ali ako jest, kladio bih se da “katolički pop” referira na Živka Kustića, a “obezduhovljeni ateist” na Tanju Rudež, među inim i stoga što je Jergović svoj tekst objavio nedugo nakon uspješnog i zapaženog intervjua Tanje Rudež sa Živkom Kustićem. Naime, Kustić je više puta u svojim kolumnama tematizirao pitanje vanbračnog seksa, a Tanju Rudež, kao deklariranu ateisticu i novinarku potpuno posvećenu znanosti, netko bi samim time mogao smatrati “obezduhovljenom”.

Zapravo, nisam siguran što znači kazati da je netko “produhovljen” ili “obezduhovljen”. Jesu li ateisti, samim time što ne vjeruju u Boga, obezduhovljeni? Francuski filozof André Comte Spontville 2006. godine objavio je knjigu L’Esprit d’athéisme: Introduction a un spiritualité sans Dieu (Duh ateizma: Uvod u duhovnost bez Boga)  u kojoj tvrdi da je duhovnost bez Boga moguća, pa čak i poželjna. Doduše, njegovo poimanje duhovnosti temelji se na pojmu “duh” koji u nas odgovara pojmu “psihičkog” ili “mentalnog”. Imati duh u osnovi znači imati um ili biti svjestan, tako da je duhovnost, smatra Comte Spontville, zapravo svjesnost. Tko je više toga svjestan, taj je produhovljeniji. Prema tom poimanju, dakle, nema nužne veze između teizma i produhovljenosti. Teisti koji u svemu vide Božje djelo, koje ne zanimaju fine razlike i složena objašnjenja među stvarima, zacijelo će biti manje toga svjesni, pa stoga i manje produhovljeni. S druge strane, ateisti koji ni u čemu ne vide Božje djelo, nego pažljivo promatraju, diskriminiraju i tragaju za znanstvenim objašnjenjima stvari, zasigurno će biti više toga svjesni, pa stoga i više produhovljeni. Rasplesti dugu ne znači učiniti je manje lijepom, kao što je mislio Keats. Upravo suprotno.

Pretpostavljam da bi se Jergović složio da je Einstenova reakcija na Menuhinovu svirku (“Sada znam da na nebu Bog postoji!”) pokazatelj njegove produhovljenosti. Ali Einsteinova reakcija nije pokazatelj njegove produhovljenosti zato što je spomenuo Boga, nego valjda zato što ga je Menuhinovo virtuozno muziciranje pogodilo, naježilo, probudilo u njemu emocije, nagnalo da razmišlja i Menuhina pohvali. Ako sam u pravu, ako je to bit produhovljenosti, onda nema straha za nas ateiste.

P.S. Einstein je često spominjao riječ “Bog”. Mnogo se pisalo o tome je li Einstein vjerovao u Boga i, ako jest, kakvo je bilo njegovo poimanje Boga. Nešto o tome može se naći u prvom poglavlju Dawkinsove Iluzije o Bogu.

Filozofski fakultet prijeti štrajkom

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu osobito je burno reagirao na prijedloge triju zakona koji bi trebali regulirati sustav znanosti i visokog obrazovanja, a koji su u studenom 2010. pušteni u javnu raspravu. Stav Filozofskog fakulteta bio je da te prijedloge treba odbaciti “u cijelosti, trajno i s indignacijom”. Zapisinik s otvorene izvanredne sjednice Vijeća Filozofskog fakulteta od 25. 10. 2010. nije objavljen (ako je i vođen), no objavljeni su zaključci.

Međutim, u vrlo kratkom razdoblju koje je bilo otvoreno za javnu raspravu, u MZOS su prispjele tisuće primjedbi od strane pojedinaca, znanstvenih i visoko-obrazovnih institucija te građanskih udruga. 10. 12. 2010. MZOS je odučio imenovati prosudbena povjerenstva za analizu pristiglih primjedbi i prijedloga za svaki od triju nacrta zakona (link). U ta prosudbena povjerenstva uključeni su svi rektori javnih sveučilišta, prorektori za nastavu svih javnih sveučilišta, četiri prorektora za znanost javnih sveučilišta, predstavnica Hrvatskoga studentskog zbora, pet ravnatelja javnih znanstvenih instituta, dva predstavnika Vijeća veleučilišta i visokih škola, predstavnik Nacionalnog vijeća za znanost, predstavnik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, tri predstavnika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te tri predstavnika Nacionalnog vijeća za konkurentnost.

Na to se Filozofski fakultet oglasio Otvorenim pismom, prilično nejasno napisanim, u kojemu se osporava legitimitet tim prosudbenim povjerenstvima na temelju prosudbe da su prijedlozi zakona “plebiscitarno i u cijelosti odbijeni u akademskoj zajednici”, što nije istina, jer je, primjerice, Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu načelno podržao te prijedloge. Izvjava dekana Marušića u Slobodnoj dalmaciji od 29. 10. 2010. može se pročitati ovdje.

13. 01. 2011. na listu svih zaposlenih Filozfoskog fakulteta pristigao je e-mail s adrese akadsolid@ffzg.hr u kojemu se izlaže inicijativa protiv predloženih zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti te traži podrška za organiziranje štrajka akademskih radnika protiv triju zakonskih prijedloga. Tu inicijativu potpisuje 55. zaposlenika Filozofskog fakulteta, uključujući, dakako, onu trojicu koji su sudjelovali na trbini 9. 12. 2010. na kojoj se pozivalo sastavljače prijedloga triju zakona na etičku odgovornost, o čemu je već bilo riječi na ovom blogu.

U posljednjih tjedan dana u medijima se dosta govori o tom štrajku, npr. H-Alter (14.01.2011.), Slobodna dalmacija (15.01.2011.), Jutarnji list (16.01.2011.), Jutarnji list  (20.01.2011.).

Međutim, skrenuo bih pozornost na jučerašnje priopćenje koje potpisuju ravnatelji dvadeset znanstvenih instituta, ukljućujući našu najveću i najugledniju znanstvenu ustanovu, Institut “Ruđer Bošković”. U tom priopćenju, između ostaloga, stoji:

Zaključno u ovoj fazi, inače veoma zahtjevnog procesa donošenja zakona, niže potpisani ravnatelji javnih instituta podržavaju završetak izrade novih prijedloga zakona i pozivaju na razum pojedince i pojedine institucije koje posljednjih dana prijete štrajkom. Držimo da takav pristup zasigurno ne predstavlja kvalitetnu osnovu za sustavan rad i ostvarenje konačnog zajedničkog cilja – donošenje kvalitetnih prijedloga zakona koji mogu poslužiti za poboljšanje sustava znanosti i obrazovanja u RH.

Preporučam čitanje cijeloga priopćenja.

Meni osobno od početka se činilo da prijedlozi triju zakona, usprkos brojnim problemima sadržajne i nomotehničke prirode, donose neka vrlo dobra rješenja i da mogu poslužiti kao osnova budućih zakona koji će na bolje promijeniti sadašnju neodrživu situaciju u našem sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Drago mi je što moj dojam danas dijeli veći broj akademskih radnika i institucija nego što je to bio slučaj prije dva mjeseca i nadam se da će kolege s Filozofskog fakulteta početi realističnije i konstruktivnije pridonositi izgradnji funkcionalnog sustava znanosti i visokog obrazovanja u RH.

[Edit 22. 1. 2011.]

21. 1. 2011. na listu svih zaposlenika FF-a četrnaest članova sindikata (svi su na popisu onih 55 zaposlenika iz “Inicijative”) poziva sindikalnog povjerenika FF-a da sazove sastanak zbog zabrinutosti “zbog načina na koji se koncipiraju i izrađuju prijedlozi zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištima, kao i zbog uloge koju u tome igra sindikat.” Implikacija je da sindikat (NSZVO) igra neku skrivenu, “oktroiranu” ulogu, a moglo se u medijima čuti i da je u “paktu s Državom”. Sindikat se istoga dana oglasio izjavom u kojoj upozorava na neopravdanost zahtjeva da predstavnici sindikata napuste radne skupine za reviziju prijedloga triju zakona. Između ostaloga, u izjavi stoji:

ŠTRAJK I POZICIJA SINDIKATA. Članove smo dužni upozoriti da je takav štrajk protupravnI čin. Za izradu zakona se ne može štrajkati. Ako se orijentacija Ministarstva prema dogovoru promijeni mi ćemo protestirati, ali nećemo organizirati štrajk jer to ne smijemo. Rad na zakonima, trenutno i za sada, zadovoljava većinu subjekata koji su u taj rad uključeni (što se vidi iz priopćenja svih instituta u zemlji), osim onih koji žele očuvati status quo u sustavu.

Nema zemlje u kojoj građani Vladi ne priznaju pravo da ponudi prijedloge zakona, osim izgleda u Hrvatskoj. Jedno su prijedlozi za javnu raspravu, a drugo je ishod rada i konačni prijedlog koji ide na Sabor. Onaj tko predlaže ovaj štrajk nije upućen u rad na zakonu i očito mjeri stvari kriterijem koji nije realan i koji ne pridonosi rješenju problema. Vjerojatno sami možete prepoznati o kakvom se stupnju racionaliteta i razumjevanja problematike, u proceduralnom i sadržajnom smislu, tu radi.

Zanimljiv je još jedan odlomak iz izjave sindikata:

Članove ovdje upozoravamo da inicijator akcije nije član Sindikata. Možda nam to ne treba biti važno, ali to znači da taj gospodin godinama uživa plodove zauzimanja vas i drugih kolega koji u borbu sindikata za zajedničke interese ulažete svoja sredstva, poneki i slobodno vrijeme, rizike, a ponekad i živce. Gospodin je do sada samo ulagao ono  što Sindikat izbori, i to u svoj novčanik, bez ikakvih moralnih dilema. Međutim, to je obrazovan čovjek i on je morao imati svijest o tome da se koristi zaslugama svojih kolega. To nam je relevantno tek kao indicija za ocjenu o plemenitosti motiva usmjerenih prema općem dobru.

Volio bih da je sindikat “tog gosopodina” nazvao imenom i prezimenom.

[Edit 23. 1. 2011.]

Jučer je svim zaposlenicima FF-a s adrese akadsolid@ffzg.hr stigla obavijest s linkom na otvoreno pismo petorice zaposlenika Pravnog fakulteta u Zagreb. To otvoreno pismo može se pročitati ovdje. U emailu se skreće pozornost na posljednji odlomak otvorenoga pisma. U njemu se poziva “sve građane, a osobito pripadnike akademske zajednice, da javno iskažu svoje protivljenje postupcima i planovima Ministarstva,” što “Inicijativa akademske solidarnosti” tumači sukladno svom pozivu na štrajk.

Ovdje bih htio primijetiti sljedeće. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu jedan je od glavnih komercijalizatora visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Naime, upravno Pravni fakultet već godinama upisuje studente “za vlastite potrebe” znatno iznad svojih prostornih i nastavnih kapaciteta - tako da se neki kolegiji odrađuju u čak tri smjene! - i uredno svojim zaposlenicima isplaćuje dodatak od 33% na plaću iz prihoda od studentskih školarina. Naravno, netko će reći da fakulteti imaju na to pravo, te da je posve opravdano nastavnicima novčano kompenzirati za rad s tolikim studentima. No pitam se kakva je kvaliteta nastave u trećoj smjeni, kolika se pozornost posvećuje pojedinim studentima, te kakvo je nastavno opterećenje znanstvenih novaka… U svakom slučaju, Pravni fakultet jedan je od onih kojima sadašnje stanje najviše odgovara jer u njemu zaposlenici tog Fakulteta najviše profitiraju, u posve osobnom financijskom smislu, pa se može pretpostaviti da je zadržavanje statusa quo jedan od važnih, ako ne i glavni motiv za protivljenje ovim prijedlozima zakona u kojima se predlažu mjere kao što je maksimalni iznos koji fakultet može naplatiti od studenta (60% prosječne  mjesečne neto plaće u prošloj kalendarskoj godini, dakle oko 3.200kn), reguliranje upisnih kvota, te gubitak financijske autonomije fakulteta.

Čini mi se vrlo neprincipijelnim od strane “Inicijative akademske solidarnosti” što traži saveznike među zaposlenicima Pravnog  fakulteta, dakle onima koji su do sada uživali izravnu materijalnu korist od komercijalizacije obrazovanja, koji bi nastavili uživati te koristi kad bi se sadašnji prijedlozi zakona odbacili, te koji bi zasigurno ostali bez tih koristi kada bi se sadašnji prijedlozi zakona usvojili.

[EDIT 25.1. 2011. 12:30]

Oglasilo se i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta jednim priopćenjem. Meni se to priopćenje čini prilično utemeljeno.

Tportal donosi prilog o recentnim zbivanjima u vezi s prijedlozima triju zakona.

[EDIT 25.1. 2011. 15:57]

Vijeće Filozofskog fakulteta objavilo je sljedeće priopćenje:

Na svojoj sjednici 25. siječnja 2011. Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu raspravljalo je o javnim izjavama ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Radovana Fuchsa te o službenom priopćenju MZOŠ od 24. siječnja 2011.

Vijeće je konstatiralo da se u tim izjavama nastoje dezavuirati svi koji se protive načinu i intencijama pripremanja nacrta zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, iznošenjem objeda da se protivnici zakona zalažu za status quo, privatne interese i netransparentnost.

Fakultetsko vijeće podsjeća na svoje zaključke od 25. listopada 2010. da se paket zakona odbija “u cijelosti, trajno i s indignacijom”, te upozorava da se u izjavama Ministarstva radi o zamjeni teza:  netransparentnosti doprinosi upravo Ministarstvo procedurom pripreme ovih zakona, dok Vijeće iznova naglašava da se zalaže za reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja, ali zasnovanu na javnom interesu, transparentnoj demokratskoj proceduri i jasnim polazištima.

Pismo studentima filozofije

6. prosinca 2010. godine primio sam sljedeću obavijest preko zajedničke liste svih zaposlenih na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu:

Poštovani,

Pozivamo vas na tribinu “Odgovornost akademske zajednice: Novi zakoni o visokom obrazovanju – što se to mene tiče?” na kojoj nam je cilj zajednički razmotriti implikacije triju novih zakona koji se odnose na visoko obrazovanje – Zakona o znanosti, Zakona o sveučilištu te Zakona o visokom obrazovanju. Kako je politička pasivnost normalno stanje (u statističkom smislu) hrvatskog pučanstva, na pitanje “što se to mene tiče?” želimo na ovoj tribini pokušati dati jasan odgovor: zbog onoga što se ovim zakonima želi postići – od kojih je politička kontrola sveučilištâ tek jedna stvar. Mi, akademski građani – kako studenti, tako i profesori – odgovorni smo pred nama samima reagirati na potencijalno usvajanje ovih zakona. Akademska je zajednica to već učinila velikim odazivom na javnu raspravu o zakonima, unatoč tome što je Vlada za nju bila predvidjela tek 20 dana, očito smatrajući da se baš i nema što raspravljati. No, unatoč iskazanoj svijesti većine o spomenutoj odgovornosti, bilo je razloga govoriti i o “etičkoj upitnosti” onih akademskih građana koji su u stvaranju tih i takovih zakona sudjelovali. Zbog čega je plauzibilno tvrditi da su ti akademski građani djelovali ne samo protiv zajednice koje su dio, nego i protiv samih sebe?

Gosti tribine su prof. Dean Duda s Odsjeka za komparativnu književnost, prof. Neven Jovanović s Odsjeka za klasičnu filologiju te prof. Hrvoje Jurić s Odsjeka za filozofiju. Tribina će započeti u četvrtak 9.12. u 19:30 u dvorani 3 Filozofskog fakulteta. Nakon predviđenih sat vremena izlaganja triju predavača, preostalo će se vrijeme iskoristiti za pitanja i raspravu.

Radujemo se vašem odazivu,
Udruženje studenata filozofije i Slobodni Filozofski

Jedan od organizatora ove trbine je Udruženje studenata filozofije koje sam s nekoliko kolega pokrenuo koncem 1994. godine.  Udruženja je pokrenuto ponajprije kako bi časopis studenata filozofije Čemu, koji je ista grupa studenata filozofije pokrenula godinu dana ranije, dobije institucionalnu podršku. Dodatni razlozi pokretanja Udruženja bili su organiziranje tribina na kojima bi se tematizirali problemi vezani uz studij filozofije i uz filozofsku struku. Bio sam prvi predsjednik Udruženja i obnašao sam tu funkciju, ako se dobro sjećam, do ljeta 1996. godine.

Gore navedeni poziv na tribinu koju je suorganiziralo Udruženje studenata filozofije jako me razočarao. Razočarao me ponajprije stoga što je Udruženje kojemu sam nekada bio na čelu pristalo organizirati tribinu na kojoj se o jednoj iznimno važnoj temi odlučilo govoriti isključivo s jedne strane, kao što je očigledno iz teksta poziva i pozvanih govornika. Taj trend zbornog pjevanja i odusustva argumentirane disonance, prisutan je u cijelom društvu i osobito je žalosno što Filozofski fakultet već godinama pliva u istom tom trendu. Drugo, poziv me razočarao i stoga što je Udruženje pristalo organizirati tribinu na kojoj će se raspravljati o “etičkoj upitnosti” onih akademskih građana koji su sudjelovali u stvaranju prijedloga triju zakona, što je potpuno neosnovana teza koju je lansirao mentor jednoga od pozvanih govornika i koja je ponajprije usmjerena protiv jednog sudionika u izradi tih zakonskih prijedloga (prof. dr. Žarko Puhovski).

Svoje razočaranje izrazio sam u mailu koji sam poslao svojim studentima za koje znam da su povezani s Udruženjem studenata filozofije. Evo tog maila:

Poštovani kolege,

Drago mi je što Udruženje studenata filozofije pokazuje inicijativu i organizira skup o ovoj važnoj temi. Međutim, kao jedan od utemeljitelja Udruženja, prvi predsjednik istog i član Filozofskog fakulteta, moram iskazati svoju zabrinutost zbog podržavanja sveprisutne tendencije da se o važnim temama govori unisono, samo iz jednog rakursa. Podsjećam da je Udruženje prvu tribinu organiziralo davne 1995. na temu studija filozofije u Hrvatskoj, te da je na tu tribinu pozvalo ne samo predstavnika Odsjeka za filozofiju s Filozofskog fakulteta, nego i predstavnike drugih studija filozofije u Zagrebu, uključujući i dr. Juru Zovka s Hrvatskih studija, koji je tada bio dužnosnik Ministarstva znanosti i zvanični “neprijatelj br. 1″ tadašnjeg Odsjeka za filozofiju.

Naravno, ne sporim pravo sadašnjem vodstvu Udruženja da poziva izlagače koje hoće, ali me brine što hoće samo one koji govore više-manje isto i već dobro poznato. Akademska zajednica trebala bi biti mjesto gdje se mogu čuti i sučeljavati različita mišljenja i pristupi, a ne mjesto bespoštedne polarizacije. Bojim se da će prisutni na ovom skupu čuti mnogo o tome što s ovim prijedlozima zakona ne valja, ali da neće čuti ništa o tome što je u njima dobro. Šteta, ako to nije bila namjera tribine; žalosno, ako jest.

Na koncu, smatram da je prozivanje pojedinaca koji su radili na prijedlozima triju zakona potpuno neprimjereno – jer se radi tek o prijedlozima zakona upućenih u javnu raspravu i podložnih revizijama, a ne o konačnim zakonima upućenima u saborsku proceduru – te da se Udruženje studenata filozofije time dalo instrumentalizirati od strane jedne interesne grupacije koja, na žalost, uvelike određuje političku, znanstvenu i obrazovnu putanju Filozofskog fakulteta.

S poštovanjem,
Pavel Gregorić

Nikakav odgovor na ovaj mail nisam dobio i ne znam kako je tribina protekla, ali vjerujem da je protekla u sveopćem odobravanju.