Galileov drvorez

Danas sam u rukama držao dva sveska Galilejevih djela iz 1655. godine. Naslovnica glasi: Opere di Galileo Galilei Linceo (…) In questa nova editione insime raccolte, e di varii Trattati del’istesso Autore non più Stampati accresciute. Prije naslovnice nalazi se sljedeći drvorez.

Na drvorezu Galileo trima ženskim likovima pokazuje teleskop, instrument koji ga je proslavio. Nisam posve siguran tko su tri ženska lika. Žena u sredini je ovjenčana zvijezdama i ima anđeoska krila, lijeva drži šestar, a desna knjigu. Pretpostavljam da se radi o teologiji u sredini, matematici lijevo i filozofiji desno, ili pak o astronomiji u sredini, geometriji lijevo i aritmetici desno.

No što to pokazuje Galileo na nebu? Ovdje je povećani detalj:

(Ako hoćete pogađati, učinite to sada, jer niže slijedi odgovor.)

 

Ovo je prikaz triju Galilejevih otkrića teleskopom. (i) U sredini je Sunce na čijoj se površini vide mrlje. Uočenim mrljama na površini Sunca Galileo je posvetio traktat Le macchie solari iz 1613. godine, otisnut u drugom svesku ovoga izdanja. (ii) Oko Sunca kruži tijelo koje izgleda poput Mjeseca. Ali to nije Mjesec nego Venera, čije je mijene Galileo uočio i ispravno protumačio kao znak da Venera kruži oko Sunca. (iii) Na vrhu su četiri putanje manjih tijela, a to su četiri Jupiterova satelita koje mi nazivamo “galilejskima”, a Galileo ih je nazivao “medičejskima”, kako bi stekao blagonaklonost (i sponzorstvo) Cosima II. de Medicija. Potonja dva otkrića predstavljaju evidenciju u prilog kopernikanskoj teoriji. Naime, ako se Venera okreće oko Sunca i ako postoje nebeska tijela koja kruže oko drugih nebeskih tijela onako kako Mjesec kruži oko Zemlje, posve je razložno pretpostaviti da i Zemlja kruži oko Sunca.

Inače, otkriće (iii) iznijeto je u glasovitom spisu Sidereus nuntius iz 1610., kojim se otvara 2. svezak ovog izdanja, dok je otkriće (ii) opisano u pismu Benedettu Castelliju od 30. 12. 1610., pismu koje je u ovom izdanju otisnuto u nastavku  kao Quatro lettere di Galileo Galilei, attenti alli ultimi suoi scoprimenti celesti in Saturno, Venere, e Marte, & allo splendore de’ Pianeti, e Stelle fisse. Zanimljivo, u istom pismu Galileo tvrdi da je Saturn sustav od tri blisko postavljene zvijezde, središnje veće i skrajnjih dviju manjih, što je dakako pogrešan opis Saturnova prstena kojeg je Galileo vidio kroz svoj teleskop skromnog uvećanja. Treba napomenuti da to pismo nije jedno od takozvanih “kopernikanskih pisama”, nego ono Castelliju, od 21. prosinca 1613.

Što je to ekvinocij

U današnjem Jutarnjem listu (21. ožujak 2012.), sasvim prigodno na prvi dan proljeća, Inoslav Bešker u svojoj je kolumni “Riječ dana” obradio riječ “Ekvinocij”. I nije ju baš dobro obradio. Evo što piše Bešker:

Ekvinocij (ili: ekvinokcij) je ravnodnevnica, jedan od dva dana u godini kada i dan i noć traju podjednako: po 12 sati unutar 24 sata. Još preciznije: ekvinocij je baš onaj trenutak kada Sunce u prividnome gibanju oko zemlje “stigne” nad Ekvator, pa u podne kuće prividno nemaju sjene, jer je Sunce okomito iznad (glave, stabla, kuće itd.).

Ovo je točno isključivo za kuće, glave i stabla koje se nalaze na zemaljskom ekvatoru. Na našoj pak zemljopisnoj širini, odnosno na bilo kojoj širini većoj od 23,5 stupnjeva sjeverno od ekvatora (Rakova obratnica) odnosno 23,5 stupnjeva južno od ekvatora (Jarčeva obratnica), predmeti uvijek bacaju sjenu, jer Sunce na tim širinama nikada ne dolazi u zenit (na točku od 90 stupnjeva u odnosu na površinu Zemlje na tim širinama). Zapravo, za svaki stupanj zemljopisne širine sjeverno ili južno od ekvatora (E+/-n), Sunce na ekvinocij u podne baca sjenu pod kutem od 90-n stupnjeva. Dakle, na zagrebačkoj zemljopisnoj širini od 45 stupnjeva, Sunce je u podne bacalo sjenku pod kutem od 45 stupnjeva, što je danas svatko mogao posvjedočiti jer je u Zagrebu bilo sunčano. Šteta što se Bešker nije potrudio empirijski provjeriti istinitost svoje tvrdnje – osim ako mu vremenske prilike to nisu dopuštale.

Ali, kao što Aristotel sugerira (Nic. Eth. VII.14, 1154a22-23), ne bismo trebali samo uočavati i ispravljati pogreške, nego i istražiti njihovo podrijetlo. Pa da pokušam istražiti zašto je Bešker pogriješio. Pretpostavljam da je pogriješio zbog toga što se pri pisanju ove kolumne poslužio izvorom u kojemu se spominje “ekvator” u dva različita smisla koja je Bešker pobrkao.

(1) Jednom se spominje “ekvator” u smislu nebeskog ekvatora, a to je projekcija zemaljskog ekvatora na nebo; (zamislite da Zemlju nožem raspolovite po ekvatoru: ravninu koju ste dobili protegnite u svim smjerovima i zamislite kako bi vam ta ravnina izgledala s vašeg mjesta na površini Zemlje, tj. kojim bi se sazvježđima na nebu protezala). I točno je da se Sunce na ekvinocij prividno nalazi na nebeskom ekvatoru, ali to nije rezultat Zemljinog kretanja oko svoje osi, odnosno “prividnog gibanja Sunca oko Zemlje”, kao što piše Bešker, već je to rezultat Zemljinog kretanja oko Sunca, odnosno prividnog gibanja Sunca po ekliptici.

Evo o čemu se radi. Kako Zemlja kruži oko Sunca, tako nama izgleda da se Sunce pomiče na pozadini zvjezdanog neba. U redu, mi ne vidimo zviježđa zodijaka u pozadini kad Sunce sije, ali možemo zaključiti koja su zviježđa u pozadini Sunca – naime, ona koja su nasuprot zviježđima koje vidimo kako u ponoć sijeku nebeski meridijan). Zbog kruženja Zemlje oko Sunca, Sunce na pozadini zvjezdanog neba opisuje krug koji se zove “ekliptika” i koji prolazi kroz zviježđa zodiaka. Taj krug na dva mjesta siječe nebeski ekvator: naime, u vrijeme proljetnog ekvinocija (oko 21. ožujka) i u vrijeme jesenskog ekvinocija (oko 22. rujna). Možemo, dakle, s Beškerom reći da Sunce na ekvinocij “stiže” do nebeskog ekvatora, ili da siječe nebeski ekvator, ali ne možemo reći da se to zbiva zbog “prividnog gibanja Sunca oko Zemlje”, jer je prividno gibanje Sunca oko Zemlje uzrokovano kruženjem Zemlje oko svoje osi, a ne kruženjem zemlje oko Sunca. Također, ne možemo reći ni da Sunce na ekvinocij “stiže nad ekvator”, što me dovodi do drugog smisla riječi “ekvator”.

(2) Drugi smisao riječi “ekvator” koji se javlja u Beškerovu izvoru jest zemaljski ekvator. A zemaljski ekvator je ravan koja raspolovljuje Zemlju pod kutem od 90 stupnjeva u odnosu na njenu os vrtnje. Dakle, ekvator je crta na površini zemlje, odnosno pojas koji obilježavamo kao 0 stupnjeva zemljopisne širine (0-ta paralela). I doista, ako se nalazite u tom pojasu, na ekvinocij je Sunce u podne pravo nad vama, točno u zenitu, 90 supnjeva iznad vaše glave, tako da vaše tijelo i predmeti oko vas ne bacaju sjenku. Iz ovog priloga “nad”, dakle, i iz spominjanja prividnog gibanja Sunca oko Zemlje, možemo zaključiti da je Bešker u svom izvoru čitao nešto o tome gdje se Sunce nalazi u podne na ekvinocij na zemaljskom ekvatoru, što je odista pojava vezana uz ekvinocij, ali je to pomiješao s opisom gdje se Sunce nalazi na ekvinocij na nebeskom ekvatoru, što je astronomska definicija ekvinocija.

PS. Napomenuo bih na koncu kako je ovo posve dobronamjerna kritika, jer cijenim Inoslava Beškera i njegovo pisanje. Osobito mi se svidio njegov današnji kritički osvrt, u istim novinama, o skandaloznim izjavama nadbiskupa Puljića u vezi s pedofilskim skandalom u Bibinju.

Zvijezda Zlatka Sudca

U Večernjem listu od ponedjeljka 13. rujna 2010. objavljen je veliki intervju sa Zlatkom Sudcem, “hrvatskim karizmatikom”. U opremi intervjua u tiskanom izdanju, u izdvojenom okviru, stoji slika dvaju certifikata i karta neba s jednim mjestom zaokruženim. U okviru, između ostaloga, piše:

No posebno će za njegove poklonike biti zanimljiva informacija da je međunarodna organizacija za registar zvijezda i istraživanje zviježđa novu zvijezdu, koju je otkrila na nebu, nazvala imenom Zlatka Sudca te je uvrstila u popis nebeskih tijela i dostavila dokumentaciju s koordinatama. Zvijezda se nalazi na rubu Mliječne staze, u zviježđu Lacerta (Gušterica), RA 22h 30m 1s, D 43′ 46″.

Možda bi za Sudčeve poklonike mogla biti zanimljive i sljedeće informacije. Sudeći prema certifikatu reproduciranom u novinama, ova “međunarodna organizacija za registar zvijezda i istraživanje zviježđa” jest International Star Registry, što je privatna tvrtka u Saveznoj državi Illinois, koja po cijeni od 54$ prodaje certifikat u kojemu se tvrdi da određena zvijezda nosi određeno ime (koje god uplatitelj izabere). U cijenu ulazi i mogućnost izbora sazviježđa u kojoj se nalazi dotična zvijezda. Na živopisnom se certifikatu navodi i da će imenovanje zvijezde biti pohranjeno u specijalnom registru u Švicarskoj.

Naravno, radi se o “prodavanju magle” koju jedino potpuni neznalice mogu shvatiti ozbiljno – a takva je vjerojatno većina obožavatelja Zlatka Sudca i čitatelja Večernjeg lista – dok malo inteligentniji klijenti ISR-a na to vjerojatno gledaju kao na zafrkanciju kojom će razveseliti bližnjega ili kao na reklamu među lakovjernima. Spomenuti registar u Švicarskoj možda i postoji, no on je potpuno bezvrijedan. Jedina organizacija koja je ovlaštena imenovati zvijezde jest Međunarodna astronomska unija (International Astronomical Union), koja je nadležna za katalogizaciju zvijezda. Nije zgorega pogledati na stranicama Unije što kažu o mnogobrojnim upitima ljudi koji bi htjeli da se zvijezde zovu po njima, s često postavljenim pitanjima i odgovorima.

Tkogod bio autor teksta u okviru, vjerojatno novinar koji je vodio intervju sa Sudcem, on pokazuje posvemašnju neobrazovanost kad piše da je spomenuta organizacija za registar zvijezda “otkrila novu zvijezdu”, kao da se zvijezde samo tako otkrivaju i kao da po otkriću čekaju da se javi netko čije bi ime ponosno nosile, a ne da se sustavno katalogiziraju prema strogim pravilima i preciznoj alfanumeričkoj nomenklaturi.

Inače, koordinate spomenute zvijezde nisu potpune, kako su navedene u okviru uz intervju i koliko se dade razaznati iz reprodukcije certifikata, jer je deklinacija zvijezde navedena kao 43’46″, dok nedostaju lučni stupnjevi. Međutim, da bismo ostali u sazviježđu Gušterice, možemo pretpostaviti da je deklinacija zvijezde zapravo 43°46′, ali onda nam nedostaju lučne sekunde. No vjerojatno je posrijedi zvijezda službenoga imena GSC 3212:2191 (ili, prema drugom katalogu, PPM 63012), s koordinatama RA 22h 30m 06.19s D 43°46’13.59″. Naime, to je najveća zvijezda u blizini, magnitude 9.81, što znači da ju se može vidjeti sa srednjim teleskopom, jer ljudsko oko ne vidi zvijezde iznad magnitude 5.

Kakve novine, takav narod; kakav narod, takvi svećenici…

Svemirski teleskop "Hubble"

Svemirski teleskop Hubble lansiran je u travnju 1990. godine. Nakon početnih problema s neispravnim primarnim zrcalom, 1993. problem je otklonjen i Hubble je počeo slati spektakularne snimke svemirskih krajolika. Time je odigrao važnu ulogu u suvremenoj astrofizici, omogućivši znanstvenicima, na primjer, da utvrde točnu stopu širenja svemira. Ništa manje važnu ulogu Hubble je odigrao za popularizaciju astronomije i znanosti općenito. Od 200 najcitiranijih članaka iz astronomije, 20 ih se temelji na podacima koje je pribavio Hubble. 

Možda najvažnija snimka koju je Hubble napravio, a vjerojatno i najvažnija snimka koju je čovjek ikada napravio, jest tzv. Ultra Deep Field View. Radi se snimci jednog malog djelića svemira u sazvježđu Peći (Fornax) koja je napravljena u 11 dana, tijekom 400 orbita, s ekspozicijom od oko milijun sekundi. Na snimci se vidi desetak tisuća galaksija koje su udaljene oko 13 milijardi svjetlosnih godina, dakle koje su nastale razmjerno nedugo nakon Velikog praska (13,7 milijardi godina). Kad gledamo ovu snimku, putujemo u daleku prošlost  – vidimo kako je svemir izgledao prije 13 milijardi godina.

U svibnju 2009. Hubble je servisiran po peti i vjerojatno posljednji puta. U vrlo zahtjevnoj servisnoj misiji, astronauti Space Shuttlea Atlantis, na Hublleu su zamijenili baterije, popravili sustav za upravljanje, instalirali su novu kameru i spektrograf. Nakon tog servisa Hubble bi trebao funkcionirati do 2014. godine, kada će ga zamijeniti James Webb Space Telescope. Ukupna cijena konstrukcije, lansiranja i održavanja teleskopa Hubble do današnjega dana procjenjuje se između 5 i 6,5 milijardi dolara.

Koja je sudbina Hubblea? S obzirom da peta servisna misija nije korigirala Hubbleovu orbitu, očekuje se da će teleskop ući u atmosferu između 2019 i 2032. godine.  Na posljednjoj servisonoj misiji instaliran je adapter za šristajanje koji će omogućiti priključivanje robotičke sonde s ciljem kontroliranog prizemljivanja teleskopa, pri čemu će dobar dio teleskopa pri ulasku u atmosferu izgorjeti. Jedan od izvornih planova NASA-e bio je da se Hubble ukrca na Space Shuttle,  vrati na Zemlju u jednom komadu i da se postavi kao eksponat u Smithsonianu. Međutim, od te ideje odustalo se iz sigurnosnih i financijskih razloga. Vraćanje na Zemlju predmeta teškog 11 tona zahtijevalo bi posebnu misiju Space Shuttlea koja bi koštala oko 1 milijarde dolara i koja bi predstavljala značajan rizik za astronaute. Osim toga, plan je da se ove godine (2010.) Space Shuttlovi povuku iz upotrebe.

Uzmimo da povlačenje Space Shuttlea iz upotrebe ne igra ulogu i da misija povratka Hubblea ne nosi posebne rizike za astronaute. Bi li trebalo uložiti milijardu dolara poreznih obveznika u stvaranje muzejskog izloška? Istina, bio bi to izniman muzejski izložak, instrument koji je kao nijedan drugi proširio naše poznavanje svemira u kojemu živimo, predmet koji bi nadahnjivao naraštaje. Čak i ako zanemarimo razmišljanje o ljudima koje bi se tim novcem moglo nahraniti, pitanje je ne bi li milijardu dolara bilo bolje uložiti u izradu novog znanstvenog instrumenta usporedivog s Hubbleom. Troškovi konstrukcije i lansiranja svemirskog teleskopa James Webb, koji će djelomice zamijeniti Hubblea, procjenjuju se na 3,5 milijadri dolara, tako da bi ona 1 milijarda za spašavanje Hubblea predstavljala značaj udio. Dakle, imamo dilemu: treba li milijardu dolara poreznih obveznika uložiti u muzejski izložak iznimne emoticne i intelektualne vrijendosti, ili u izradu usporedivog znanstvenog instrumenta koji će dalje proširiti naše spoznaje?

Ispravak u National Geographicu

U časopisu National Geographic – Croatia iz prosinca 2006., na str. 36-49 objavljen je vrlo zanimljiv članak o Sunčevom sustavu, s dojmljivim fotografijama koje je napravila sonda Cassini. U tom je tekstu ime Saturnova mjeseca, koje na engleskom glasi Mimas, prevedeno na hrvatski kao Mima. Napisao sam pismo uredništvu koje je, između ostaloga, sadržavalo sljedeću opasku: “Na str. 38 i 44 napisali ste da se jedan od manjih Saturnovih satelita zove Mima, što je ime ženskoga roda. Međutim, taj satelit dobio je ime prema muškom Titanu kojega je pogubio Hefest. Njegovo ime na engleskom jeziku glasi Mimas, no na hrvatskom ono glasi Mimant.” Moje pismo objavljeno je u idućem broju, u rubrici Forum na str. 6, skupa s odgovorom u kojemu je stajalo: “Mima se pak prilagođuje kao Liha (grč. Likhas) ili Mida (grč. Midas); sve su tri imenice muška vlasitita imena”. Iako je NG u pravu kada tvrdi da “Mima” može biti muško ime, baš kao i Liha i Mida, nije točno da se to ime prilagođuje kao ta dva imena. Ime Likhas ima osnovu na -kh, s genitivnim oblikom Likhou, dok ime Midas ima osnovu na -a. Međutim, Mimas ima osnovu na -nt, pa bi trebalo kazati “Mimant”, u analogiji s grč. Aias -> hr. Ajant ili grč. Gigas -> hr. Gigant.
Spomenut ću na koncu, pravdi za volju, da su ostale opaske iz mog pisma dobile zadovoljavajuća obrazloženja.