Intervju u studentskom časopisu Scopus

Pred Božić 2011. godine, studenti filozofije na Hrvatskim studijima bili su ljubazni zamoliti me za intervju za studentski filozofski časopis Scopus. Intervju je objavljen u 25. broju časopisa (veljača 2012.), str. 105-110. Uz dopuštenje urednika časopisa i autora intervjua, Ivana Lorgera i Anđele Vidović, ovdje postiram cijeli intervju i pdf verziju konačnog prijeloma.

O fotografiji ispod (klikni za uvećanje): “Za Hegelovim radnim stolom”, 17.5.2008. Hegelov Schreibtisch čuva se u maloj vijećnici Odjela za filozofiju u staroj zgradi Humboldt-Universiteta u Berlinu, Unter den Linden 6. Lijeva bista je Hegelova a desna Zellerova, teologa i velikog povjesničara antičke filozofije.

Povodom izlaska 25. broja Scopusa odlučili smo razgovarati s izvanrednim profesorom dr. sc. Pavelom Gregorićem, novim pojačanjem na Odjelu, kojem je glavno područje interesa antička filozofija. Diplomirao je 1996. na Filozofskome fakultetu u Zagre- bu filozofiju i komparativnu književnost da bi kasnije (1998. i 2003.) na Oxfordovu Merton Collegeu stekao titule magistra i doktora znanosti iz područja filozofije. Usavršavao se na Sveučilištu Humboldt u Berlinu te na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti. Prije prelaska na Hrvatske studije predavao je na Filozof- skome fakultetu Filozofiju uma i Akademsku pismenost. Neke od njegovih važnijih publikacija su: Aristotle on Common Sense u izdanju Clarendon Pressa, Oxford te uredničke knjige s F. Grgićem Teofrast: Metafizika i Aristotelova Metafizika: Zbir- ka rasprava, zbornik Helenistička filozofija: epikurovci, stoici i skeptici pripremljen u suradnji s F. Grgićem i Majom Hudoletnjak Grgić, zatim samostalno priređivanje Epiktet: Priručnik i mnoge druge.

Iako ste u predgovoru zbirke suvremenih rasprava o Aristotelovoj Metafizici koju ste uredili s Filipom Grgićem obrazložili prevoditeljske smjernice kojima se mislite voditi pri prevođenju ključnih termina Aristotelove filozofije, možete li za čitateljstvo Scopusa ipak dodatno pojasniti otklon od ladanova prijevoda i dodatno obrazložiti tvrdnju da su hrvatski izrazi u većini slučajeva da Vas citiram: “rezultat želje prevoditelja da demonstriraju vlastitu domišljatost i jezičnu kompetentnost, a ne ozbiljnog razmišljanja o tome što ti izrazi u Aristotela znače.” Želite li time reći da primjerice, Barbarić i niz drugih filozofa nije ozbiljno razmišljao o tomu što znači primjerice izraz “supstancija” kod Aristotela?

Razmotrite sljedeću činjenicu. U posljednjih dvadeset godina u domaćoj filozofskoj literaturi, prijevodnoj i sekundarnoj, možete naći sljedeće hrvatske prijevode za Aristotelovu riječ ousia: “bivstvo”, “suće”, “sućina”, “bitstvo”, “jestvo”, “ono jestvujuće”… S druge strane, imate svega par znanstvenih članaka koje su domaći filozofi posvetili razjašnjenju Aristotelovog pojma ousia.

Osnovni razlog zbog kojeg smo se Grgić i ja opredijelili za internacionalizme je taj što nismo htjeli tratiti vrijeme na raspravljanje o tome koji je od ponuđenih hrvatskih prijevodnih termina prikladniji te kako ponuđene termine uskladiti prije nego se čitatelj izgubi u mnoštvu  predloženih varijanti jer smo procijenili da je to vrijeme bolje utrošiti na čitanje Aristotelovih tekstova i analizu argumenata koji se ondje nalaze. Također, smatrali smo da će internacionalizmi olakšati čitanje inozemne sekundarne literature bez koje ozbiljan rad ionako nije moguć.

Shodno prethodnomu, postavili bismo Vam sada općenitije pitanje vezano uz internacionalizme. Kako osnovno terminološko načelo glasi da domaći naziv ima prednost nad stranim (ako naravno u potpunosti značenjski odgovara stranome izrazu), mislite li da su se hrvatski filozofi dovoljno “potrudili” prilagoditi strane filozofske nazive (posebno one iz anglosaksonske tradicije) hrvatskome jeziku?

Mislim da su se hrvatski filozofi općenito previše trudili oko filozofskog nazivlja, a premalo oko filozofskih problema i argumenata. Ne vjerujem u projekt prilagodbe ili kodifikacije filozofskog nazivlja kao nekakav zasebni projekt izoliran od standardne filozofske djelatnosti. Ako kroz standardnu filozofsku djelatnost – a to će reći kroz sustavno razmišljanje o filozofskim problemima i argumentiranu raspravu o rezultatima svojih i tuđih promišljanja u formi članaka u znanstvenim časopisima i izlaganjâ na konferencijama – ne razvijete prikladno filozofsko nazivlje, ne vjerujem da će ikakav “trud” oko prilagodbe filozofskog nazivlja to promijeniti.

S obzirom na to da ste godinama predavali na Filozofskom fakultetu gdje se “njeguje” tzv. povijesni pristup, a sada predajete na Hrvatskim studijima gdje je takav pristup uglavnom problemski, kako biste ocijenili prednosti, tj. mane kako jednoga, tako i drugoga pristupa?

Iako se pretežito bavim poviješću filozofije, smatram da je problemski pristup primjereniji  suvremenom kurikulumu iz filozofije. Naravno, da biste razumjeli pojedine filozofske argumente, korisno je znati čime su oni bili motivirani, na koje su teorije ili poteškoće  odgovarali, dakle koja im je povijesna pozadina. Stoga problemski pristup bez povijesnih ekskursa ne smatram optimalnim. S druge strane, ako se opredijelite za povijesni pristup, nerado ćete napuštati kronološki slijed kako biste razmotrili pojedini problem kroz različita razdoblja, vjerojatno ćete biti skloni stavljanju filozofa u “pretince” i gotovo sigurno ćete ostavljati dojam da postoji neka imanentna logika povijesnog razvoja filozofije, što smatram dvojbenim.

Usprkos velikom naglasku na kolegij “Povijesti filozofije” na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, studenti dobivaju selektivan pregled povijesti filozofije, dok neki važni filozofski problemi i grane uopće nisu zastupljeni. Raduje me što na našem Odjelu na Hrvatskim studijima prevladava problemski pristup, baš kao što me raduje što povijesno-filozofski predmeti ipak dobivaju dovoljno pažnje u našem programu. Na koncu, na Odjel sam i došao kako bih pojačao ponudu iz povijesno-filozofskih predmeta.

Kao jedno od nezaobilaznih pitanja nameće se i pitanje Vašeg odlaska s Filozofskog fakulteta. možete li navesti neke od razloga zbog kojih ste sa spomenutog fakulteta otišli i prešli na Hrvatske studije?

Najprije sam bio nezadovoljan zastarjelim studijskim programom koji ignorira neke od najpropulzivnijih filozofskih grana, poglavito one karakteristične za analitičku tradiciju. Kad se krenulo u bolonjsku reformu, nadao sam se da će to biti prilika da se program osuvremeni i da se rupe pokrpaju, no to se nije dogodilo. Razočaralo me što je Odsjek za filozofiju odlučio sabotirati reformu i na svaki način zadržati što više od starog programa i starih radnih običaja. Potom se odugovlačilo s mojim izborom u docenta te na koncu nisam bio izabran u grani povijesti filozofije kojom se najviše bavim, nego u grani ontologije za predmet “Filozofija uma” u koji se razumijem i koji sam smatrao kritičnim nedostatkom u programu, ali koji nije moja uža specijalnost. Naposlijetku, od samog početka studentskih prosvjeda na njihove sam zahtjeve gledao drukčije od većine kolega na Odsjeku, što je dodatno zaoštrilo animozitete pa mi je zbog svega toga na vrlo nekorektan način uskraćen prijevremeni izbor u zvanje izvanrednog profesora, čime sam de facto bio prisiljen otići s Odsjeka. No, postoje i opipljiviji razlozi sukoba s nekim seniorima na Odsjeku, ali o tome još nisam spreman govoriti.

S druge strane, s veseljem sam prešao na Hrvatske studije jer već godinama od- lično surađujem s više zaposlenika i vanjskih suradnika Odjela za filozofiju HS-a te imam dobro mišljenje o studijskom programu tog Odjela.

Jedan od kolegij koji predajete nosi naziv “Platon i Aristotel”. koje je njegovo značenje u svjetlu činjenice da grčka filozofija nema svoj početak, barem ne u kronološkome smislu, u Platonu i Aristotelu. Smatrate li da se predsokratovci mogu studirati isključivo preko Platona i Aristotela ili zaslužuju barem izborni kolegij koji bi bio posvećen isključivo njima?

Smatram da je u okviru trogodišnjeg preddiplomskog programa sasvim prikladno da povijesni dio kurikuluma započinje s Platonom i Aristotelom, ne samo zbog toga što se radi o filozofima koji su odredili tijek zapadne filozofije kao nitko prije (i kao malo tko poslije), nego i stoga što kod njih odmah nailazite na rudaču bogatu filozofskim dragocjenostima. Kod predsokratovaca trebate mnogo više filološki i interpretativno kopati da biste došli do rudače koja je, po mojem mišljenju, ipak znatno siromašnija. No nipošto ne želim reći da je studij predsokratovaca izlišan, nego da je primjereniji za diplomsku razinu studija. Zato i planiram na diplomskom studiju svake druge godine nuditi kolegij o predsokratovcima koji će se izmjenjivati s kolegijem iz helenističke filozofije, tako da će polaznici diplomskog studija imati priliku, ako to žele, podrobnije se upoznati kako s filozofima koji su prethodili Platonu i Aristotelu tako i s filozofima koji su slijedili nakon njih.

Jedna od uvriježenih podjela u filozofiji jest ona koja “filozofiranje” dijeli na kontinentalno i analitičko. kako biste Vi ocrtali tu distinkciju i što na koncu znači filozofirati na kontinentalan, a što na analitički način?

Ostavljajući po strani povijesnu dimenziju i neprikladnost tog nazivlja, rekao bih da se radi o dva različita shvaćanja filozofije, njena sadržaja, metode i zadaće. Ta dva shvaćanja nije moguće oštro odrediti, jer se prije radi o onome što Wittgenstein naziva “obiteljskim sličnostima”: ne postoji neka odredbena značajka koju moraju imati svi članovi obitelji, nego niz značajki od kojih bar neke ima svaki pojedini član. Koje bi to bile značajke? Dok je analitička filozofija sklonija baviti se pojedinačnim i dobro definiranim problemima, često izvan njihovog povijesnog i društvenog konteksta, kontinentalna je sklonija velikim sintezama i kontekstualiziranju. Dok analitička filozofija njeguje jasnoću, logičku strogoću i čvrstu argumentaciju, kontinentalna je sklonija eksperimetniranju s jezikom, literarnosti i erudiciji. Dok su kontinentalni filozofi sumnjičavi prema znanosti i gravitiraju više prema drugim humanističkim znanostima i umjetnostima, osobito sociologiji i književnosti, analitički filozofi uglavnom respektiraju znanost i smatraju da filozofija treba uvažavati znanstvene uvide (čak i ako ne dijele Quineovo mišljenje da filozofija treba služiti znanosti i ugledati se na nju). Dok su kontinentalni filozofi skloni društvenoj kritici i javnom angažmanu, analitički su filozofi sumnjičavi prema javnom angažmanu i “ljevičarenju” itd. Naravno da biste za svaku od mojih tvrdnji mogli naći protuprimjere, ali ne mislim da biste time ugrozili sliku koju sam skicirao u najkraćim crtama.

U javnosti ste poznati kao ateist. Sada kad nam je predsjednik države agnostik, a premijer ateist je li se nešto promijenilo oko pitanja “poželjnosti” bivanja vjernikom, ateistom ili agnostikom?

Poznata mi je Milanovićeva izjava da nije vjernik, ali ne i spremnost da se javno deklarira kao ateist. Ostavimo li suptilne distinkcije po strani, ako me pitate je li sad kad imamo nereligioznog predsjednika i premijera oportuno biti ateist ili agnostik, odnosno je li opasno biti nereligiozan, odgovorio bih negativno. Naime, ne mislim da ćete si pribaviti koristi ako predsjedniku i premijeru istaknete da imate slična uvjerenja kao i oni, kao što ne vjerujem da će vam oni naštetiti ako im istaknete da ste vjernici. Ali ako me pitate bi li predsjednik i premijer mogli učiniti više za sekularne vrijednosti i smanjenje utjecaja Katoličke crkve na naše društvo, onda od- govaram potvrdno. Paradoksalno je da se danas jedan politički angažirani svećenik odlučnije zalaže za izbacivanje vjeronauka iz škola od vodeće stranke lijevog centra na čelu s novim premijerom.

Kakvima Vam se čine Vaši “novi” studenti ovdje? Pokazuju li dovoljan interes za filozofiju, kao i za marljiv rad?

Prerano je reći, no na diplomskom studiju imam nekoliko izvrsnih studenata za koje se nadam da će upisati doktorski studij kod nas ili u inozemstvu. Odjel je nedavno sklopio nekoliko Erasmus sporazuma s kvalitetnim filozofskim odjelima inozemnih sveučilišta, npr. s CEU u Budimpešti i sa Sveučilištem u Ateni pa bi bilo dobro da se motivirani studenti prijavljuju za jednosemestralnu razmjenu.

Kako bi izgledao studij filozofije kada biste ga sami mogli kreirati? Bi li se Vaša ideja razlikovala od već postojećih programa filozofije na sveučilištima?

Dobro pitanje. Prvo, studijski program ovisi o onima koji ga izvode. Bez kvalitetnih nastavnika ni najkvalitetnije zamišljen program ne vrijedi mnogo. Drugo, smatram da je potrebno pod hitno provesti temeljitu internacionalizaciju sveučilišta pa bih u tom smjeru sve elemente doktorskih studija izvodio na engleskom ili eventualno nekom drugom jeziku od posebnog značaja za struku. Isto bi trebalo barem dijelom napraviti i na diplomskoj razini. To bi omogućilo da nam u većem broju dolaze strani studenti na razmjenu, da naši studenti odlaze na razmjenu vani i ondje se lako snalaze, da nam dolaze strani nastavnici i da naši odlaze vani. Dakle, radio bih na mobilnosti koja je važna za cirkulaciju ideja, a to zahtijeva eliminaciju jezične barijere. Treće, na diplomskom, a osobito na poslijediplomskom studiju, trebalo bi biti više mentorskog i timskog rada koji bi u pravilu rezultirao člancima i konferencijskim izlaganjima. Četvrto, nastavu bih dijelom izvadio iz učionica i premjestio na blogove i forume.

Što se tiče konkretnog prijedloga, jednu viziju studijskog programa filozofije možete naći na blogu koji uređujem s nekolicinom svojih studenata, točnije na: http://symblogia.wordpress.com/2010/04/26/program-studija-filozofije-iii/. Taj blog ujedno demonstrira prethodnu točku – kako se nastava i timski rad može ostvariti uz pomoć interneta.

Napravimo sada “korak iznad filozofije” za kraj našega razgovora, naime na blogu pišete kako je Vaš hobi astronomija. Odakle ta ljubav prema zvijezdama?

Kao dječak odlazio sam s djedom na noćni ribolov i na pučini promatrao nebo is- punjeno zvijezdama, bez svjetlosnog onečišćenja. Primjećivao sam umjetne satelite, uočio sam da zvijezde imaju različite boje, počeo sam prepoznavati sazvježđa, primijetio sam da Sunce iz tjedna u tjedan izlazi na drugom mjestu i zanimalo me zašto se sve to događa. Kao tinejdžera oduševila me dokumentarna serija Kozmos od Carla Sagana. Gutao sam popularnoznanstvenu  i znanstveno-fantastičnu literaturu. Posljednji veliki poticaj na opservacijsku astronomiju dalo mi je izučavanje Platonova Timeja. Platon smatra da čovjek ne može postati dobar ako ne promatra nebo, ne razmišlja o pravilnostima kretanjâ na nebu i ne pokuša ih oponašati u svom mišljenju i djelovanju. Aristotel u Metafizici XII veli da je astronomija najsrodnija znanost filozofiji, pri čemu misli na prvu filozofiju, odnosno metafiziku. Zaista, nije li kozmologija – koja se temelji na astronomskim opservacijama – najfilozofskija od svih znanosti, budući da razmatra kako je nastao ovaj svemir i kako će nestati, predviđa da je naš svemir jedan od bezbrojnog mnoštva svemira s različitim zakonima koji u njima vladaju, odgovara na pitanje o finoj podešenosti temeljnih fizikalnih parametara koji omogućuju pojavu života i svijesti, pita se od čega je sazdan svemir, itd. Nisu li to prava filozofska pitanja?

Dakako, kupnja teleskopa i sustavno motrenje neba neće vas učiniti ni filozofom ni dobrim čovjekom, ali moglo bi vam objasniti zašto su toliki filozofi i znanstvenici u povijesti bili fascinirani zvjezdanim nebom.

Žmegač o bolonjskoj reformi

Naš istaknuti germanist, muzikolog i erudit, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Viktor Žmegač, dao je podulji intervju Novom listu od subote 11. veljače 2012. Naslov intervjua, “Bolonja je način da se obrazovanje podvrgne pragmatici kapitalizma”, valjda je trebao biti provokativan, a odnosi se na jedan mali dio Žmegačeva intervjua. Taj dio intervjua potaknut je novinarovim samouvjerenim komentarom kako je Bolonjska reforma već uništila visoko obrazovanje (kao da nam je visoko obrazovanje bilo sjajno prije uvođenja bolonjske reforme). Na to Žmegač veli:

Bolonja bi se desila i bez EU, jer to je zapravo instrument onih »brokera« (uzmimo ih ovdje kao metonimiju). Bolonja je brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude potpuno podvrgnut pragmatici kapitala. Uvijek se čuje: a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti. Ali tu se opet vraćamo na polazište: vrhunski nogomet, ako ga gledamo kroz perspektivu blagajni i kladioica, zapravo je jedna vrsta brokerske igre. Sve se funkcionalizira u tom smjeru. Novac postaje vrhunska vrijednost.

Prenosim svoj komentar na ovaj odlomak s portala Connect:

Bolonja NIJE “brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude podvrgnut pragmatici kapitala”, nego skup administrativnih mjera koji, uvažavajući činjenicu masifikacije visokog obrazovanja, pokušava sustav učiniti odgovornijim prema poreznim obveznicima kao glavnom finanancijeru tog sustava u europskim zemljama, istovremeno ga čineći ekonomski efikasnijim kao i akademski optimiziranijim, sve na način koji potiče europsku integraciju i daje izgled tom sustavu u globalnoj utrci. Drugo je pitanje kako je taj skup administrativnih mjera implementiran u pojedinim zemljama. Kod nas, kao što znamo, implementiran je loše i s figom u džepu. Stoga ne mislim da je problem u tom skupu administrativnih mjera.

Ja moram priznati da nisam nikada čuo: “a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti.” Ono što jesam čuo je ovo: “što će vam sedam odjela za filozofiju na kojima predaju nastavnici bez međunarodno relevantnih radova, odjela koje upisuje 400 brucoša godišnje, završava manjina upisanih, a značajan broj završenih dugo čami na burzi rada.”

 

Hrvatska znanost je nemjerljivo loša

Na portalu index.hr objavljen je alarmantan članak o lošem stanju hrvatske znanosti. Sažetak članka glasi:

HRVATSKI znanstvenici su lijeni, ne objavljuju svoje radove, ne zadovoljavaju svjetske kriterije i ne surađuju s kolegama u inozemstvu.

Na koncu se navode neki podaci o rangiranjima hrvatskih instituta i sveučilišta koji podaci zavode na krivi trag.  Kao što je ispravno primijetio Saša Ceci na portalu Connect, “GR iliti global ranking po kojem je Sveučilište u Zgb-u 330. (a IRB 1078.) u svijetu mjera ukupne produkcije radova (koja je ugrubo to veća što je više znanstvenika na određenoj instituciji) i nije mjera izvrsnosti. Indikatori znanstvene izvrsnosti (koje također treba uzimati s ogromnim grumenom soli) su NI iliti normalized impact (Splitsko, pa IRB, pa tek onda Zagrebačko) i ER iliti excelllence rate (IRB, Splitsko, Riječko, pa tek onda Zagrebačko).”

Ono što mene više brine jest sljedeće. U procjeni kvalitete znanstvene produkcije u Hrvatskoj ne uzimaju se u obzir razlike među pojedinim područjima. Uvjeren sam, međutim, da postoje značajne razlike između npr. prirodnog i biomedicinskog područja s jedne strane te društvenog i humanističkog područja s druge strane. Ove potonje su u osobito lošem stanju jer nema obveze publiciranja u međunarodno relevantnim časopisima i prezentiranja na međunarodno relevantnim znanstvenim skupovima, znanstvene knjige koje su u humanističkim znanostima potrebne za napredovanje slabo su ili nikako recenzirane, financirali su se dubiozni projekti na netransparentan način itd.

Jednom riječju kazano: znanstvenici koji rade u drugim područjima nemaju pojma o tome koliko je loše stanje u društvenim i humanističkim znanostima, a bojim se da ni domaći policy- i decision-makeri nisu potpuno svjesni koliko su nam zaostale društvene i humanističke znanosti.

Na koncu jedna slutnja: očekujem da će u idućem periodu, osobito pred novim sastavom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, upravo djelomični krivci za stanje u društvenim i humanističkim znanostima lamentirati nad lošim stanjem u tim znanostima, tvrditi da je krivac nedostatno financiranje i tražiti više novaca. Međutim, krivac za stanje u društvenim i humanističkim znanostima nije nedostatno financiranje, nego njihova zatvorenost, parohijalnost, relativizacija međunarodnih kriterija valorizacije znanstvenih rezultata i zamjena istih umrežavanjem.

Izolacionizam mladih s Filozofskog fakulteta

Kolega Darko Polšek s Odsjeka za antropologiju Filozofskog fakulteta, napisao je zanimljiv i poučan osvrt na euroskepticizam mladih ljevičara s Filozofskog fakulteta, objavljen danas na Tportalu. Osvrt završava sljedećim riječima:

Stoga našim političarima koji zagovaraju pozitivan odgovor na referendumsko pitanje o EU (a takva je navodno većina) predlažem da građanima ne pokušavaju obrazložiti što će dobiti s Europskom unijom (dobit će, kao i uvijek, ono što zasluže svojim sposobnostima, a ne – kao primjerice Grci – lukavim isisavanjem iz fondova), već da zajedno sa mnom mladim ljudima poput mojih studenata na Filozofskome objasne što će izgubiti ako ne uđemo, i na što će se balon naše ‘samobitnosti’ ustvari svesti. Svest će se na Balkan: na ono što smo imali (korumpirane, ksenofobične, a katkada i krvoločne režime), i na ono čemu smo mogli svjedočiti tijekom prošlih stoljeća.

Osim političkog izolacionizma, postoji još jedna vrsta izolacionizma koji propovijedaju mladi ljevičari s Filozofskog fakulteta i njihovi “pedagozi”, a to je znanstveno-obrazovni  izolacionizam. Naime, ekipa s Filozofskog fakulteta smatra kako nema nikakve supstancijalne razlike između sveučilišta u svijetu i u domaji (“sve je to urušavanje visokog obrazovanja kao javnog dobra”), između vodećih inozemnih znanstvenih časopisa i onih domaćih (“sve to ionako funkcionira preko poznanstvava s urednicima”), između znanstvenih knjiga objavljenih u renomiranim inozemnim izdavačkim kućama i onima domaćima (“renome jednog Harvard University Pressa ionako počiva samo na marketingu”), između međunarodnih znanstvenih projekata koje financiraju strane zaklade i domaćih projekata koje je dosad financirao MZOS (“tko kaže da oni ispune sve ciljeve koje su si zadali”) itd. Ekipa s Filozofskog sprda se s pojmom izvrsnosti koja narušava njihova egalitaristička polazišta, jer “tko će to ustvrditi tko jest a tko nije izvrstan”, a ako netko i jest polučio rezultate i postignuća koja čak ni oni neće osporiti, kazat će da je to stoga što su imali odlične startne pozicije i veliki kulturni kapital – “da sam ja imao njegove uvjete, dobio bih i ja Nobelovu nagradu”. A kad se počnu spominjati međunarodni kriteriji vrednovanja znanstvenog i obrazovnog rada ili takozvana “mobilnost”, odmah ekipa poseže za retorikom borbe protiv neokolonijalizma i nasrtaja inozemnog kapitala koji je naumio surovo penetrirati u domaći visoko-obrazovni prostor i eksploatirati domaću pamet. Kad se spomene internacionalizacija hrvatskih sveučilišta, ekipa staje u obranu cijelog niza vrijednosti, od sindikalnih prava do kulturnog identiteta; nekad je prijetnja dolazila od Mađara, Talijana i Nijemaca, a danas dolazi od Amerikanaca i Engleza. I briselskih činovnika.

Ta naša znanstveno-obrazovna ‘samobitnost’ svodi se, kao što Polšek veli, na Balkan: na ono što smo prije imali i što danas ekipa s Filozofskog želi zadržati: sustav predan lokalnim specifičnostima i socijalnim osjetljivostima radije nego međunarodno relevantnim znanstvenim rezultatima i gospodarskom rastu,  a to znači iznimno skup i neučinkovit sustav u kojemu uz nezadovoljavajući stupanj znanstveno-nastavnih kompetencija cvjetaju korupcija, nepotizam i licemjerje.

PS. Jedna naznanka o tome koliko je naš obrazovni sustav skup i neučinkovit može se naći u tekstu Petra Sopeka “Efikasnost javne potrošnje za obrazovanje u Hrvatskoj”, nedavno objavljenom u Newsletteru Instituta za javne financije. Naravno, sve to što Sopek piše može se odmah odbaciti kao neoliberalno podmetanje.

Je li ateizam religija?

Kratak odgovor: Ne, nije.

No prije nego li pokušam objasniti zašto ateizam nije religija, razmotrio bih zašto bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da ateizam jest religija. Naravno, ta se tvrdnja najčešće čuje u debatama između vjernika i ateista, kada vjernik pokušava opovrgnuti ateista argumentacijom tipa Tu quoque (lat. “i ti također”), tj. potkopati ateistovu poziciju tvrdnjom da je ateist podložan vlastitim kritikama jer [i] ima skup čvrstih vjerovanja kakav je inače karakterističan za religiju i [ii] jer je sklon očitovati još pokoje obilježje religiozne osobe.

Što se tiče [i], točno je da su religijska vjerovanja čvrsta, ali čvrstoća vjerovanja nije jedina bitna značajka religijskog vjerovanja. Jednako je bitna, ako ne i bitnija, jedna druga značajka religijskih vjerovanja, naime sadržaj religijskih vjerovanja. Sva religijska vjerovanja u konačnici se zasnivaju se na vjerovanju da postoji nešto nadnaravno – bog ili božanstva. Na tom vjerovanju temelje se druga religijska vjerovanja o bogu (o tome kakav je, kako djeluje, kako možemo utjecati na njega i sl.), o čovjeku (o tome da ima dušu koja je besmrtna, da može postići neko nadnaravno stanje i sl.), o društvu, povijesti, svijetu itd. Na istom vjerovanju, bar posredno, temelje se i religijski običaji i prakse.

Ateizam nije religija jer ne dijeli ovu drugu bitnu značajku religijskih vjerovanja, naime vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića. Drugim riječima, ako skup vjerovanja ne uključuje tu ključnu značajku religijskog vjerovanja, taj skup vjerovanja ne može se nazvati religijom. Što se tiče prve bitne značajke religijskih vjerovanja, njihove čvrstine, čvrstine koja ne mora ovisiti o evidenciji, čak ni nju ne dijeli dobar broj ateista. Naime, ateisti svoja vjerovanja nastoje temeljiti na evidenciji i spremni su mijenjati svoja vjerovanja u skladu sa snagom raspoložive evidencije. Dakle, možda su vjerovanja ateista čvrsta, ali čvrsta su jer smatraju da nema evidencije za suprotno stajalište dok ima stanovite evidencije za ateističko stajalište (npr. postojanje zla u svijetu). No kada bi se evidencija za teističko ili slično religijsko stajalište pojavila, ateisti bi bili spremni promijeniti svoja vjerovanja. Naravno, ovime ne želim reći da nema zagriženih ateista, ljudi koji su toliko uvjereni u svoje ateističke stavove da ih ništa ne bi moglo pokolebati, pa niti kad bi se grm kraj njihovih nogu spontano zapalio i prozborio (na hebrejskom, dakako). Možda je to samo dojam koji ostavljaju u žaru rasprave, ali i ako nije, ako su odista ateistički dogmatici, to još uvijek ateizam ne čini religijom zbog sadržaja ateističkih vjerovanja.

Što se tiče [ii], netko može tvrditi:

- da ateisti imaju svoje “svete knjige”, kao što je Nietzscheov Antikrist ili Dawkinsova Iluzija o bogu

- da imaju svoje svećenike, kao što je baron d’Holbach, Feuerbach, Nietzsche ili Hitchens

- da imaju svoje propovjedi u obliku javnih predavanja i debata

- da imaju svoje misionarske kampanje, kao što je kampanja “ateističkog autobusa” u Velikoj Britaniji ili (minirana kampanja) “ateističkog tramvaja” u Zagrebu

- da imaju svoja obilježja i simbole, kao što su Darwinova hodajuća ribica ili slovo “A” u krugu

- da ateizam može završiti u fundamentalizmu, baš kao i svaka druga religija, a kada postane nametnut može uzrokovati smrt milijuna ljudi, baš kao i većina religija.

Mislim da nije potrebno komentirati stavku po stavku, jer je bjelodano da one počivaju na površnim sličnostima. Govoriti o “svetim knjigama” ili o ”svećenicima” ateizma zlonamjerna je hiperbola, a primarna svrha ateističkih “propovjedi”, “misionarskih kampanja” i “simbolike” nipošto nije obraćanje na ateizam, već senzibiliziranje javnosti na alternativu religiji, koja je alternativa u mnogim zemljama više ili manje suptilno zatirana. Najzad, to što ateizam može završiti u fundamentalizmu nije nešto što ga čini bliskim samo religiji, nego svakom sustavu ideja i vjerovanja. Svaki sustav vjerovanje može biti instrumentaliziran, postati isključiv i korišten u svrhu podčinjavanja jednog čovjeka drugom. No čak i kad bi sve navedene stavke bile utemeljene, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da se ateizam proglasi religijom.

Da sažmem. Tvrdnja da je ateizam religija predstavlja pokušaj diskreditiranja ateizma, pokušaj kritike koja hoće pokazati da je ateizam nekonzistentan jer i sam predstavlja vrstu onoga što kritizira. Međutim, ta kritika nije osnovana, jer ateizam ne predstavlja vrstu onoga što kritizira, budući da mu nedostaje ključna sastavnica onoga što ateizam kritizira, a to je  vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića, vjerovanje koje je neovisno o raspoloživoj evidenciji.

[EDIT 1.9.2011]

Jedan kolega pročitao je gornji post i u privatnoj komunikaciji naveo još nešto što bi se moglo navesti kao razlog zbog kojega bi netko mogao pomisliti ili ustvrditi da je ateizam religija; (usput, hvala kolegi na čitanju i komentaru). Taj razlog mogao bi se formulirati ovako: [iii] Vjerovanje da sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom. To je jedan normativni stav koji treba uzeti zdravo za gotovo. A to zapravo znači da i ateizam počiva na činu vjere, jednako kao i religioznost: ateist naprosto, bez opravdanja, prihvaća stav “ne prihvaćam ono za što nema evidencije”, kao što religiozna osoba prihvaća stav “sve što piše u mojoj svetoj knjizi je istina”.

Ovaj razlog zasigurno je inspiriran suvremenim filozofskim raspravama o racionalnosti i prirodi opravdanja, gdje često nailazimo na skeptičku tvrdnju da racionalnost sama nema racionalnog opravdanja. Ovdje nije potrebno ulaziti u te zakučaste rasprave. Temeljno vjerovanje da vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom, odnosno da sadržaj vjerovanja i čvrstina kojom ga prihvaćamo trebaju biti ovisni o evidenciji, odista jest normativni stav, ali ja nipošto ne bih rekao da je to stav koji se uzima zdravo za gotovo, bez opravdanja. Mnogo puta smo se našli u nezgodi, poteškoći, na krivom putu ili u kontradikciji jer smo se vodili pogrešnim vjerovanjem. U znatnom broju tih situacija utvrdili smo da za pogrešno vjerovanje ili nismo imali nikakvu evidenciju, ili smo imali slabu evidenciju koju je trebalo bolje odvagnuti, procijeniti, razmislili o njoj. Da smo to učinili, po svoj prilici ne bismo prihvatili to pogrešno vjerovanje pa se ne bismo našli u neželjenoj situaciji. Po prirodi želimo imati ispravna vjerovanja i iskustvo nas uči da su to ona vjerovanja koja imaju jaku evidenciju. Da možemo birati između jake i slabe evidencije, uvijek bismo odabrali onu jaku. A empirijsku evidenciju, u tipičnim okolnostima, smatramo osobito jakom. Kad bi teist dobio priliku da pruži empirijsku evidenciju za svoje teističko vjerovanje, zasigurno bi tu priliku jedva dočekao i zdušno iskoristio.  I to ne samo kako bi uvjerio ateista, nego zacijelo kako bi i sebe učvrstio u svojoj vjeri.

Prema tome, po prirodi tražimo što jaču evidenciju u želji da imamo ispravna vjerovanja. Vjerovanje da bismo vjerovanja trebali temeljiti na što jačoj evidenciji, dakle, nije bez opravdanja. Opravdanje je iskustvo života u ovome svijetu. Hoće li to netko nazvati empirijskim, induktivnim ili pragmatičkim opravdanjem odnosno evidencijom, meni je svejedno. I, nota bene, čak i ako to opravdanje nekoga ne zadovolji u potpunosti, ono je dovoljno da se odbaci tvrdnja da vjerovanje kako sva vjerovanja trebaju biti opravdana evidencijom nije i samo opravdano evidencijom, ergo ateizam se temelji na slijepoj vjeri, ergo ateizam je također religija.

Ova rasprava o opravdanju otvara dva zanimljiva pitanja. Jedno je priroda evidencije koju ateisti imaju za svoja ateistička vjerovanja. Na primjer, kada ateist svoja ateistička vjerovanja potkrepljuje evidencijom iz evolucijske teorije, u kojoj mjeri on uvijek i potpuno razumije evolucijsku teoriju, a u kojoj se mjeri oslanja na autoritet evolucijskih biologa? Drugo je priroda evidencije koju vjernici imaju za svoja religijska vjerovanja. Ateisti često previđaju da vjernici smatraju kako imaju evidenciju za svoja religijska vjerovanja: to što su upoznali svoju dragu nakon neobičnog spleta okolnosti, što su u dlaku izbjegli prometnoj nesreći, što osjećaju “neobičnu mirnoću” kada uđu u crkvu, što je Big Bang morao imati neki uzrok… Naravno, ateist će odmah dovesti u pitanje snagu te evidencije, na što će vjernik odgovoriti istom mjerom i dovesti u pitanje snagu ateistove evidencije. I usvtrditi da je i ateizam religija…

[EDIT 15.9.2011]

Danas sam na jednom blogu pročitao simpatičan post o 10 mitova o ateistima u koje vjeruju religiozne osobe. Mit broj 5 glasi: “Ateizam je puka vjera, baš poput ostalih”, što je tema mog posta gore. Međutim, iznenadio sam se opisu ovoga mita: “Zamisao je,” piše autor bloga, “da argumenti za i protiv postojanja Boga imaju jednaku vrijednost.” Naime, nije mi palo na pamet da bi itko mogao smatrati da je ateizam religija (ili vjera, da ne ulazimo sada u nepotrebne finese) [iv] zbog toga što argumenti protiv postojanja nadnaravnih bića imaju istu vrijednost kao i argumenti u prilog njihova postojanja.
To mi vjerojatno nije palo na pamet zbog toga što smatram očiglednim da argumenti za i protiv postojanja Boga nemaju istu vrijednost, em zato što argumenti za i protiv postojanja Boga uopće nisu na istoj razini, em zato što nisu jednako uvjerljivi. Nisu na istoj razini, jer teret dokazivanja i argumentiranja nije na onome tko ne vjeruje u postojanje natprirodnih bića, već na onome tko vjeruje u njihovo postojanje. I nisu jednako uvjerljivi, jer su standardni argumenti u prilog postojanja Boga ili logički nevaljani (npr. ontološki dokaz) ili se pozivaju na nešto što se može bolje objasniti naturalistički (npr. argument iz dizajna ili argument iz osobnog iskustva). Istovremeno, pokoji argument protiv postojanja Boga čini mi se iznimno uvjerljiv, npr. argument iz postojanja zla u svijetu ili argument iz kontradiktornosti Božjih atributa. A tome još možemo pridati i prilično uvjerljivo evolucionističko objašnjenje zašto su ljudi uopće skloni vjerovati u natprirodna bića, objašnjenje koje, dakako, ne implicira da natprirodna bića odista i postoje.

Brucoši 2010.

Akademske godine 2010/11. predavao sam na dvije sastavnice Sveučilišta u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu i na Hrvatskim studijima. Na obje sastavnice predavao sam brucošima i stekao sam dojam da se trend pada kvalitete studenata – njihove zainteresiranosti, informiranosti i pismenosti - od prije dvije godine nastavio, i to prilično dramatično. Podijelio sam svoj dojam s nekoliko kolega na različitim sastavnicama i svi redom bili su istoga dojma.

U Jutarnjem listu od 9. lipnja 2011. izašao je veliki prilog  na tu temu koji potpisuje novinarka Ivane Kalogjere-Brkić. Zamolila me prije nekoliko dana za moja razmišljanja, a ja sam ih rado podijelio i drago mi je da su uglavnom točno prenesena u prilogu. (Osim što nisam “prof. dr.” nego – još uvijek – “doc. dr.”, te nije točno da na Hrvatskim studijima predajem kolegij “Akademsko pisanje”. Taj kolegij predavao sam samo na Filozofskom fakultetu, a na Hrvatskim studijima predaje ga doc. dr. Tomislav Janović.)

Budući da se članak ne može naći na mrežnoj stranici Jutarnjeg, stavljam ovdje pdf.

Tematski povezani prilog, o pokazateljima pismenosti na državnoj maturi, donosi današnji broj Večernjeg lista.

[EDIT 10.6.2011.]

U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je nastavak priloga od jučer, posvećen ponajprije situaciji s brucočima na Filozofskom fakultetu. Ovjde je pdf. Vrlo su poučne izjave samih brucoša, na str. 7, poput one da je svoj esej o knjizi “Zločin i kazna” napisao na temelju Wikipedije. Baš zbog toga što se radi o “copy-paste” generaciji koja ima pristup golemom fundusu informacija, potrebno je naglasak u nastavi preusmjeriti s dvanja informacija na njihovo povezivanje, sintezu i evaluaciju. Također, potrebno je od prve godine poraditi na senzibiliziranju studenata za akademsku čestitost.

A propos akademske čestitosti, na nedavnoj međunarodnoj konferenciji Life After Graduation, u organizaciji UNESCO-CEPES-a, jedan od zaključaka je da sveučilišta moraju pojačati edukaciju studenata o načelima akademske čestitosti, kao i uspostaviti i razvijati mehanizme održavanja visoke razine akademske čestitosti na sveučilištima.

Štrajk zbog slanja zakona u proceduru

Sindikat Akademska solidarnost najavljuje štrajk zbog toga što MZOŠ i dalje ustrajava na slanju prijedloga triju zakona – zakona o visokom obrazovanju, znanosti i sveučilištu – u saborsko čitanje. U ponedjelajk 23. svibnja 2011., Jutarnji list zamolio je dvoje zaposlenika Filozofskog fakulteta da iznesu svoja gledišta o opravdanosti štrajka. U prilog štrajku govorila je redovita profesorica s Odsjeka za komparativnu književnost, dr. Andrea Zlatar, moja negdašnja profesorica čije sam kolegije iz godine u godinu s velikim zanimanjem pohađao, protukandidatkinja Damira Borasa za mjesto dekana Filozofskog fakulteta, te istaknuta članica sindikata Akademska solidarnost. S druge strane, ja sam bio upitan jesam li protiv štrajka i bih li rekao nekoliko riječi o tome, što sam pristao učiniti. Budući da prilog nije dostupan na mrežnim stranicama Jutarnjeg, stavljam ga ovdje u pdf formatu.

Na portalu Connect razvila se zanimljiva rasprava u vezi s nekim stavovima iznesenim u tom prilogu. Komentari se mogu pročitati u cijelosti, iako  imena i prezimena autora komentara neće biti vidljiva posjetiteljima koji nisu članovi Connecta. Doduše, autorstvo nekih komentara moglo bi se zaključiti iz pozornog čitanja.

Usput, danas je izašao i članak u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu se, makar neizravno, potvrđuje teza o koruptibilnosti malih i zatvorenih akademskih sredina. Članak počinje ovako:

Akademska zajednica samo je preslika društva i u njoj ima i nepotizma i korupcije, kao i u cijeloj državi. Uvođenje reda je, stoga, poželjno. Primjerice, iako to nisam osobno doživio, poznato je da se na nekim fakultetima i kod nekih profesora trguje ispitima. Ima i drugih nepravilnosti i primjera akademske korupcije, recimo, po principu “ja tebi objavim rad, ti mene postaviš za dekana”.

Nadam se da će u članku spomenuti antikorupcijski projekt koji Zagrebačko sveučilište uskoro potpisuje s Europskom komisijom polučiti rezultate, odnosno da neće biti samo teoretiziranje o korupciji i mjerama za njegovo suzbijanje, nego će dovesti do praktičnog suzbijanja korupcije.

Intervju dr. Tomislava Janovića

Dr. sc. Tomislav Janović, docent na odjelu za filozofiju i odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dao je vrlo zanimljiv intervju u Glasu koncila od 3. travnja 2011. (str. 6-7). U intervjuu dr. Janović se osvrće na recentna događanja u akademskoj zajednici vezana uz prijedloge nove zakonske regulative u područjima visokog obrazovanja i znanosti, te na stanje u humanističkim zanostima.

Budući da intervju nije u cijelosti dostupan na mrežnoj stranici Glasa koncila, ovdje je čitka fotografija cijeloga članka (jpg, 1.6Mb) kao i tekst u MS Word formatu (doc) koji mi je kolega Janović bio ljubazan ustupiti.

20 godina vjeronauka u hrvatskim školama

Jutarnji list od 16. ožujka 2011. objavio je procjene i razmišljanja o primjerenosti i uspješnosti vjeronauka koji je prije 20 godina uveden u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Cijeli članak može se pročitati u pdf formatu ovdje.

Samo mali komentar uz sljedeći odlomak  konca teksta:

Dr. Josip Baričević, jedan od autora koncepta katoličkog vjeronauka u školama, uvjeren je da model izbornog konfesionalnog vjeronauka ne pridonosi diskriminaciji učenika. “Naprotiv, on pridonosi istinskom poštovanju drugih i drugačijih, a time i promicanju kulture dijaloga i mira među učenicima svih vjeroispovijesti te u odnosima s onima čiji roditelji nisu odabrali pohađanje konfesionalnog vjeronauka.”

Meni nije jasno kako uvođenje konfesionalnog vjeronauka može pridonositi istinskom poštovanju drugih i drugačijih, ako ti drugi i drugačiji u osnovnim školama moraju tumarati hodnicima za vrijeme trajanja satova vjeronauka…

Promjena obrazovne paradigme

Ambrose Bierce je u The Devil’s Dictionary zapisao: ”Obrazovanje je ono što pametnima otkriva a glupima skriva vlastiti nedostatak razumijevanja.” Sklon sam mišljenju da naš obrazovni sustav, na žalost, ni pametnima ne otkriva njihov vlastiti nedostatak razumijevanja, jer naš sustav uopće nije posvećen razumijevanju. On je posvećen – ako je ičemu smišljeno posvećen! – nečemu mnogo manje zahtjevnom: upamćivanju i reprodukciji materije. 

Razumijevanje je nešto posve drugo od znanja u onom površnom, “kvizovskom”, smislu pamćenja i pravovremene reprodukcije činjenjica. Pojednostavljeno kazano, razumijevanje je sposobnost povezivanja činjenica te uočavanja njihovih uzroka i učinaka, razloga i posljedica. Sposobnost razumijevanja pospješena je radoznalošću (otkrivanje novih činjenica i veza među njima), kreativnošću (novi načini sagledavanja i povezivanja činjenica), inovativnošću (novi načini uporabe i primjene poznatih činjenica) i kooperativnošću (zajedničko razmatranje, otkrivanje, povezivanje i primjena različitih činjenica). Meni se čini da svega toga ima premalo u našem obrazovnom sustavu. Uzroci takvoga stanja su brojni – od loših i nemotiviranih nastavnika, zastarjelih programa, neadekvatne infrastrukture (iPade u škole!), pa do opće društvene klime u kojoj se znanje i razumijevanje nedovoljno cijene.

Osim tih uzroka, koji su specifični ili posebno akutni u našemu podneblju, postoje i neki općenitiji uzroci koji karakteriziraju veliku većinu obrazovnih sustava u modernim društvima. O tome govori Sir Ken Robinson, poznati britanski pisac, edukator i višegodišnji profesor umjetnosti na Sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji, u tri kratka filma. Toplo preporučam njihovo višekratno gledanje, apsolviranje i, ako je moguće, implementaciju u nastavi.

Film br. 1: Nova paradigma obrazovanja (12 minuta, engleski)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_changing_education_paradigms.html

Film br. 2: Kako škole ubijaju kreativnost kod djece (19 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/ken_robinson_says_schools_kill_creativity.html

Film br. 3: Evolucija učenja (18 minuta, engleski s opcijom hrvatskih titlova)http://www.ted.com/talks/lang/eng/sir_ken_robinson_bring_on_the_revolution.html